REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Po slovni broj: Us I-761/2022-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Snježane Vukašinović, u upravnom sporu tužiteljice GB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Tiziano Sošić, odvjetnik u Puli, G. Tartini 15, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, OIB: 72910430276, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba 1. Županijskog državnog odvjetništva u Puli, Pula, Rovinjska 2a i 2. Općine Brtonigla, OIB: 81025770849, Brtonigla, Trg sv. Zenona 1, radi naknade za oduzetu imovinu, 26. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/20- 01/325, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-22-02 od 13. svibnja 2022. i rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjek za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć KLASA: UP/I-943-01/20-01/224, URBROJ: 2163/1-24-02/2-20-8 od 30. rujna 2020.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko- pravne poslove, Odsjek za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć KLASA: UP/I- 943-01/20-01/224, URBROJ: 2163/1-24-02/2-20-8 od 30. rujna 2020. pod toč. 1. izreke odbijen je zahtjev za naknadu odnosno povrat oduzete imovine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] zgr k. o. [katastarska općina], prijašnjih vlasnika Pilastro G u ½ dijela i Pilastro K u ½ dijela, a po zahtjevu GB, KB i LB, svi iz [adresa].

2. Protiv navedenog rješenja tužiteljica je izjavila žalbu koja je rješenjem tuženika KLASA: UP/II-942-01/20-01/325, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-22-02 od

13. svibnja 2022. odbijena kao neosnovana.

3. Tužiteljica je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnijela tužbu ovom sudu. U tužbi u prvom redu ističe da je u prvostupanjskom upravnom postupku nedvojbeno utvrđeno, a što je izričito navedeno i u obrazloženju drugostupanjskog rješenja, da je predmetna imovina nacionalizirana prijašnjim vlasnicima EB i DB na dan 28. travnja 1948. kao danu stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća (Službeni list FNRJ broj 35/48, dalje u tužbi: Zakon o nacionalizaciji). Ugovorom o miru s Italijom i naknadno zaključenim sukcesivnim međudržavnim sporazumima, na koje se poziva tuženik, riješeno je samo i isključivo pitanje naknade za tzv. "optantsku imovinu», a ne za svu imovinu koja je oduzeta stranim fizičkim osobama po bilo kojem pravnom temelju. Naime, niti jedan međudržavni sporazum nije riješio pitanje naknade za imovinu nacionaliziranu Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća. Prema tome, nema riječi o tome da su predmetne nekretnine nacionalizirane na temelju međudržavnih sporazuma između Italije i Jugoslavije, a posebno nikakvo pravo na naknadu za navedenu imovinu nacionaliziranu s danom 8. listopada 1972. nije bilo predviđeno međudržavnim sporazumima. Naime, u slučaju da je prijašnjem vlasniku imovina oduzeta na temelju internog propisa Jugoslavije, kao što je ovdje slučaj, pitanje naknade za tu imovinu ne može se smatrati riješenim, pa se zahtjev za naknadu u takvom slučaju nije mogao odbiti pozivom na odredbu iz čl. 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (dalje u tužbi: Zakon o naknadi). Slijedom navedenog, a kako je predmetna imovina nacionalizirana temeljem Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća kao internog propisa Jugoslavije, pitanje naknade za oduzetu imovinu ne može se smatrati riješenom Ugovorom o miru s Italijom, a ni naknadno zaključenim međudržavnim sporazumima, obzirom da je oduzimanje vlasništva prethodilo zaključenju mjerodavnih međudržavnih sporazuma koji se tiču nekretnina koje se nalaze na području bivše Zone B STT-a. Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća je izričito predviđen u odredbi čl. 2. Zakona o naknadi koja propisuje kako prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu za imovinu oduzetu na teritoriju Republike Hrvatske na temelju propisa kao što je, između ostalih, i navedeni Zakon. Da bi se pitanje naknade smatralo riješenim međudržavnim sporazumima, kako navodi tuženik u obrazloženju drugostupanjskog rješenja, nije dovoljno utvrditi državljanski status prijašnjeg vlasnika, već je potrebno u svakom pojedinom slučaju utvrditi da li je imovina koja je predmetom zahtjeva za naknadu nacionalizirana kao "optantska imovina" temeljem Ugovora o miru s Italijom ili je nacionalizirana temeljem internog propisa Jugoslavije, odnosno je li nacionalizirana bez pravnog temelja. Slijedom navedenog, a kako je predmetna imovina nacionalizirana internim propisom Jugoslavije, pitanje naknade za tu imovinu ne može se smatrati riješenim pa se zahtjev za naknadu u takvom slučaju nije mogao odbiti pozivom na odredbu iz čl. 10. Zakona o naknadi, već se o naknadi za oduzetu imovinu trebalo odlučiti sukladno odredbama Zakona o naknadi.

4. Nadalje, tužiteljica u tužbi ističe kako je sukladno uputi drugostupanjskog upravnog tijela iz rješenja KLASA: UP/II-942-01/12-01/451, URBROJ: 514-04/01-15- 02 od 13. ožujka 2015., prvostupanjsko upravno tijelo u ponovljenom postupku trebalo nedvojbeno utvrditi da li su prijašnji vlasnici EB i DB, kojima je nekretnina oduzeta, bili strani državljani u trenutku oduzimanja imovine odnosno da li su bili talijanski državljani ili državljani neke druge države pa i jugoslavenski državljani. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja prvostupanjsko upravno tijelo navodi, a to ponavlja i tuženik u obrazloženju drugostupanjskog rješenja, da iz isprava pribavljenih službenim putem, odnosno podneska Ministarstva vanjskih i europskih poslova, kao vjerodostojnog akta, proizlazi da se EB trajno nastanio u Općini Torino 12. svibnja 1937. gdje je došao iz [adresa] kao talijanski državljanin te da je u istom ostao do svoje smrti 13. ožujka 1977., te da je DB upisan u evidenciju boravišta/prebivališta u [adresa] 18. travnja 1931. kao talijanski državljanin a da je bio talijanski državljanin i prije upisa u evidencije prebivališta [adresa]. Također, da se za iste osobe MUP, PU Istarska, PP Umag-Umago očitovalo na način da se ne vode u evidencijama otpusta, optanata i odricanja od hrvatskog / tada jugoslavenskog državljanstva a na isti se način očitovao i MUP, Služba za državljanstvo. Slijedom navedenog, tuženik zaključuje da nema sumnje da su predmetne nekretnine državnim vlasništvom postale danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća ex lege te da se rješenjem iz 1974. godine deklarira nacionalizacija koja je nastupila još 1948. godine nad imovinom osoba stranog državljanstva, u konkretnom slučaju talijanskog, a da suprotno žalbenim navodima ovdje tužiteljice nema dokaza da su prijašnji vlasnici bili jugoslavenski državljani, odnosno da ni u žalbi nisu priloženi takvi dokazi. Nastavno na navedeno, tužiteljica ističe da je još na raspravi od 31. kolovoza 2020. dan dokazni prijedlog da se od Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske pribavi isprava nadležnih tijela Italije temeljem koje je imenovano Ministarstvo sastavilo dopis od 24. rujna 2018., a sve kako bi se iz izravnog izvora saznao točan sadržaj predmetne informacije, koji dokazni prijedlog prvostupanjsko tijelo nije uzelo u obzir te nije donijelo nikakvu odluku vezano za isti, već je donijelo pobijano rješenje kojim je odbijen zahtjev za naknadu. Naime, na zapisnik s rasprave pred prvostupanjskim upravnim tijelom od 31. kolovoza 2020. punomoćnik se očitovao na gore navedene isprave u spisu na način da iste ukazuju najvećim dijelom na podatke koje su i pretpostavljali, odnosno da su prijašnji vlasnici EB i DB tridesetih godina prošlog stoljeća bili talijanski državljani, kao i sve osobe koje su tada imale prebivalište na području bivše [adresa]. Što se državljanskog statusa tiče, međunarodnim sporazumima kojima je predmetno područje postepeno pripojeno tadašnjoj Jugoslaviji predviđeni su uvjeti po kojima automatizmom su osobe s prebivalištem na tom području stjecale kako jugoslavensko državljanstvo tako i državljanstvo pojedinih republika. Prema tome, stjecanje jugoslavenskog državljanstva djelovalo je ex lege neovisno o podacima iz dokumenata. Tužiteljica izričito navod kako niti jednim dokumentom u spisu predmeta nije dokazano da su imenovane osobe podnijele zahtjev ili učinile bilo kakvo radnju kojima bi izgubile jugoslavensko državljanstvo, a niti su to utvrdila nadležna tijela MUP- a i MVP RH.

5. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbenim zahtjevom predlaže sudu donošenje presude kojom se poništava rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te da se predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Tužiteljica je ujedno zatražila naknadu troškova ovog spora.

6. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja te je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev.

7. Županijsko državno odvjetništvo u Puli, kao 1. zainteresirana osoba u svom odgovoru na tužbu usuglasila se je navodima tuženika iz obrazloženja osporavanog rješenja te je predložila da sud odbije tužbeni zahtjev.

8. Općina Brtonigla, kao 2. zainteresirana osoba, nije dostavila odgovor na tužbu.

9. U ovom sporu provedena je rasprava 13. ožujka 2025. čime je strankama, u smislu odredbe čl. 6. st. 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24, dalje: ZUS) omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora. Na navedenoj raspravi, koja je održana u odsutnosti uredno pozvanog tuženika te 1. i 2. zainteresirane osobe, opunomoćenik tužiteljice ostao je u cijelosti kod navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva te naveo da uz vrlo detaljna obrazloženja, koja se mogu utvrditi u prvostupanjskom rješenju i u odluci tuženika, koju ovdje pobijamo, ipak nije uzet u obzir bitan element, odnosno dokazni prijedlog kojeg je tužiteljica dala na usmenoj raspravi od 31. kolovoza 2020. kada je predložila da se od Ministarstva vanjskih i europskih poslova pribavi isprava nadležnih tijela Italije temeljem kojih je navedeno Ministarstvo sastavilo dopis od 24. rujna 2018. Navedeni dokazni prijedlog je bitan jer su tuženik i prvostupanjsko tijelo iz upravnog postupka svoje odluke utemeljili u bitnom dijelu na sadržaju predmetnog dopisa u kojem se utvrđuju činjenice vezane uz odlazak prednika tužiteljice iz područja bivše Zone B STT-a i s kakvim državljanstvom su se navodno pojavili u [adresa] i dalje u drugim talijanskim općinama. Navedenih podataka nema u relevantnim evidencijama na području RH, a elementarno je pravo da sudionik upravnog postupka pa danas i upravnog spora, ima pravo uvida u izravne dokaze na koje upućuju tijela i sudovi u svojim odlukama. Dakle, dopis od 24. rujna 2018. tek posredno utvrđuje predmetne činjenice. Slijedom navedenog, predloženo je da ovaj sud zatraži od tuženika da dostavi u sudski spis upravo isprave odnosno dopise i slično, nadležnih tijela Italije na temelju kojih je Ministarstva vanjskih i europskih poslova sastavilo dopis naprijed spomenut. Smatra da bi na navedeni način ovaj sud mogao otkloniti nepravilnosti koje su počinili tuženik i prvostupanjsko tijelo obzirom na pravo tužiteljice na pristup sudu prema našem Ustavu i Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, a ovaj dokazni prijedlog neće nerazumno odužiti trajanje ovog spora jer su očito isprave u posjedu tuženika. Osim toga tužiteljica je tijekom postupka jasno naznačila da se njezin zahtjev za naknadu oduzete imovine ne može odbiti pozivom na čl. 10. Zakona o naknadi te dodatno ukazuje da u ovom slučaju sud treba pripaziti na propise unutarnjeg prava, ali isto tako i na mjerodavne odredbe međudržavnih ugovora i ostalih konvencija, koje su preuzete od strane RH. Posebno je napomenuto da je opće poznato da je Republika Hrvatska, kao pravni slijednik bivše Jugoslavije preuzela sve obveze iz međudržavnih sporazuma koji su zaključeni između Republike Italije i bivše Jugoslavije. Isto tako, poznato je da je odredbom iz čl. 4. bio utvrđen model rješenja svih međusobnih imovinskih odnosa u vezi s nekretninama koje su oduzete na području bivše Zone B. Međutim, taj je sporazum isto tako predvidio da je bivša Jugoslavija bila dužna platiti talijanskoj vladi iznos od 110 miliona američkih dolara u 13 jednakih godišnjih obroka. Sporazumom između Republike Hrvatske i Republike Slovenije određen je omjer tog duga kojeg preuzimaju pojedine države. Do dana današnjeg Republika Hrvatska nije podmirila svoj dio naslijeđenog duga Republici Italiji i to je isto tako nesporno. Slijedom toga. sud je dužan razmotriti pravne posljedice predmetne situacije primjenom mjerodavnih odredbi Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora iz 1969. godine u odnosu na pravne posljedice neispunjenja, koje su propisane čl. 60 navedene Konvencije, u pogledu suspenzija navedenih neispunjenih odredbi.

10. U cilju ocjene zakonitosti upravnih rješenja sud je u tijeku spora izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i ovog spora.

11. Sud je odbio ostale dokazne prijedloge tužiteljice imajući u vidu načelo učinkovitosti upravnog spora iz odredbe čl. 8. ZUS-a prema kojem se upravni spor ima provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, s obzirom da je dokumentacija sadržana u spisu predmeta upravnog postupka i ovog spora bila dovoljna za utvrđenje odlučnih činjenica potrebnih za donošenje odluke u ovom sporu.

12. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

13. Odredbom čl. 10. st. 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02. i 98/19, dalje: ZoN) propisano je da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.

14. Odredbom čl. 7a. Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća ("Službeni list FNRJ" broj 98/46, 35/48, dalje: ZNPPP) (koji je stupio na snagu 28. travnja 1948.), u stavku 1. propisano je da se danom stupanja na snagu toga Zakona nacionaliziraju i prelaze u državno vlasništvo sve nekretnine koje su u vlasništvu stranih državljana, stranih ustanova i stranih privatnih ili javnopravnih osoba, dok su u stavku 2. propisani izuzeci od toga pravila.

15. Na području na kojem se nalaze nekretnine koje su predmetom zahtjeva (područje zone B STT), odredbe ZNPPP-a počele su se primjenjivati na temelju izmjene Uredbe za provedbu zakona i drugih saveznih pravnih propisa na teritoriju na koji je proširena civilna uprava Federativne Narodne Republike Jugoslavije („Službeni list“ broj 51/72.), odnosno od 8. listopada 1972., pa su s tim danom prešle u društveno vlasništvo nekretnine na teritoriju bivše zone B STT zatečene u vlasništvu stranih državljana. U primjeni te Uredbe doneseno je rješenje o nacionalizaciji Općinskog sekretarijata za upravno pravne poslove i upravni nadzor broj: UP/I-03/1-1431/73 od 13. ožujka 1975. imovine AB te rješenje o nacionalizaciji Općinskog sekretarijata za upravno pravne poslove i upravni nadzor broj: UP/I-03/1- 1154-4/73 od 7. siječnja 1974. imovine IB.

16. U ponovljenom upravnom postupku, nakon što je rješenjem tuženika KLASA: UP/II-942-01/12-01/451, URBROJ: 514-04/01-15-02 od 13. ožujka 2015. poništeno ranije doneseno rješenje prvostupanjskog tijela, utvrđeno je da su SB i DB u vrijeme oduzimanja bili strani državljani tj. osobe talijanskog državljanstva.

17. Naime, iz dopisa Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Uprave za konzularne poslove, Sektora za međunarodnu pravnu pomoć, državljanstvo i putne isprave, Službe za državljanstvo i putne isprave KLASA: 224-01/17-01/234, URBROJ: 521-VII-01-02/MT-18-8 od 24. rujna 2018. proizlazi da se EB trajno nastanio u Općini Torino 12. svibnja 1937. gdje je došao iz [adresa], već tada je bio talijanski državljanin. U istome je mjestu ostao do svoje smrti **.**.1977. DB bio je upisan u evidencije boravišta /prebivališta u [adresa] 18. travnja 1931., gdje je došao iz [adresa], već tada kao talijanski državljanin, odnosno bio je talijanski državljanin i prije upisa u evidencije prebivališta u općini [adresa] pod brojem 2851. Nema zabilježenih drugih promjena boravka/prebivališta. Također, u istom dopisu je navedeno kako je Ministarstvo vanjskih poslova i međunarodne suradnje Talijanske Republike izvijestilo naslov da su EB, rođ. **.**.1912. u [adresa] i DB, rođ. **.**.1911. u [adresa], zajednički podnijeli zahtjev za odštetu oduzete imovine za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine pod brojem 8999/ZB, ali da naknada štete nije plaćena sukladno Zakonu br. 135/1985.

18. Nadalje, iz dopisa Ministarstva unutarnjih poslova, Službe za državljanstvo KLASA: UP/I-224-01/18-01/3, URBROJ: 511-01-203-20-2 ET od 12. veljače 2020. proizlazi da se SB (ĐB u matici rođenih Matičnog ureda Buje za MP Brtonigla) DB, rođ. **.**.1912. u mjestu [adresa], od oca L i majke E, preminuo u [adresa]., te DB, rođ. **.**.1911. u mjestu [adresa], od istih roditelja, preminuo u Trstu 1975., ne vode u evidencijama prestanka hrvatskog (i bivšeg jugoslavenskog) državljanstva po osnovi otpusta, oduzimanja, odricanja i odsutnosti. Nema podataka o imenovanima ni u evidenciji optanata u kojoj se vode samo dvije osobe pod prezimenom DB. Ujedno je napomenuto da su izjave o opciji, u svrhu zadržavanja talijanskog državljanstva, mogle podnositi samo osobe koje su na dan 10. lipnja 1940. imale domicil na području pripojenom FNRJ po Ugovoru o miru s Italijom (čl. 19. Ugovora, "SIužbeni list FNRJ" broj: 74/47), tj. na području Istre (bez tadašnjeg kotara Buje), Rijeke, Cresa, Lošinja, Zadra i Lastova. Kotar Buje, uz određena mjesta u Sloveniji (Kopar, Izola, Piran), pripadao je zoni B Slobodnog Teritorija Trsta (STT) koji je uspostavljen odredbom čl. 21. Ugovora o miru s Italijom, i čije je stanovništvo u razdoblju od 1947. do 1954. godine imalo posebno državljanstvo STT. Memorandumom o suglasnosti između Jugoslavije i Italije, potpisanim u Londonu 5. listopada 1954. („Službeni list FNM", Dodatak broj 6 od 27. listopada 1954.), ukinut je STT, te je na navedeno područje zone B proširena civilna uprava Jugoslavije. Konkretno, točkom 8. navedenog Memoranduma bio je određen status stanovnika dotadašnjeg STT te njihovo pravo na preseljenje. Osobe koje su na dan 10. lipnja 1940. imale domicil na tom području i talijansko državljanstvo na dan 15. rujna 1947., kao i njihovi potomci, imale su pravo, u određenom roku i pod olakšavajućim uvjetima za prijenos pokretne imovine i financijskih sredstava ili prodaju imovine, vratiti se na to područje ili se iz njega iseliti. Osobe koje su se sa navedenog područja iselile u inozemstvo prije ili u roku određenom navedenim Memorandumom (rok je bio produžen na traženje talijanske strane), nisu stekle jugoslavensko i hrvatsko republičko državljanstvo temeljem odredbi Zakona o važenju Ustava, zakona i drugih saveznih propisa na teritoriju na koji je Međunarodnim sporazumom proširena civilna uprava FNRJ („Službeni list FNRJ” broj 45 od 27. listopada 1954.). S obzirom na podatke iz rješenja Sekretarijata za upravno pravne poslove i upravni nadzor Općine Novigrad od 7. siječnja 1974., na ime OB i rješenja istog tijela od 13. ožujka 1975., na ime MB, Ministarstva unutarnjih poslova, Služba za državljanstvo se očitovalo kako smatra da imenovani nisu stekli hrvatsko i jugoslavensko državljanstvo temeljem navedenog Zakona. Podatke o tome kad su se rečeni točno iselili u Italiju možda ima nadležni državni arhiv ukoliko su sačuvane evidencije prebivališta vođene za vrijeme talijanske uprave, međutim činjenica je da je HB stavljena zabilješka u matici rođenih da je još 1941. godine u Torinu sklopio brak.

19. Iz svega navedenog proizlazi da isti nisu mogli steći jugoslavensko državljanstvo i hrvatsko republičko državljanstvo temeljem Zakona o važenju Ustava, zakona i drugih saveznih propisa na teritoriju na koji je Međunarodnim sporazumom o SST-u od 20. listopada 1954. proširena civilna uprava FNRJ ("Službeni list FNRJ" broj 45 od 27. listopada 1954.), budući da su isti s navedenog područja iselili prije sklapanja Memoranduma o suglasnosti između Jugoslavije i Italije, potpisanim u Londonu 5. listopada 1954. („Službeni list FNRJ“, Dodatak broj 6 od 27. listopada 1954.).

20. Sporazumom između SFRJ i Republike Italije, zaključenim u Osimu 10. studenog 1975. (Osimski ugovor), ugovorne strane obvezale su se da će naknadno sklopiti sporazum o naknadi štete za dobra, prava i interese talijanskih fizičkih i pravnih osoba koji su bili predmet nacionalizacije, eksproprijacije ili drugih mjera ograničenja od strane jugoslavenskih vojnih, civilnih ili lokalnih vlasti od datuma ulaska na taj teritorij jugoslavenskih oružanih snaga. Radi realizacije tog ugovora u Rimu je 18. veljače 1983. zaključen Sporazum između SFRJ i Republike Italije o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza koje proističu iz čl. 4. navedenog Osimskog ugovora ("Službeni list SFRJ" - Međunarodni ugovori broj 7/85.). Tim se Sporazumom bivša država obvezala na ime globalnog obeštećenja za talijansku imovinu isplatiti talijanskoj vladi određeni novčani iznos (osim za imovinu koja je ostavljena na slobodno raspolaganje vlasnicima koja je pojedinačno navedena).

21. Iz navedenog proizlazi da je međunarodnim sporazumima između Republike Italije i bivše Jugoslavije u cijelosti riješeno pitanje obeštećenja za imovinu oduzetu talijanskim državljanima pa kako je u postupku pravilno utvrđeno da se ovdje radi o imovini talijanskih državljana u odnosu na koju je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom, to je pravilan zaključak upravnih tijela da u konkretnom slučaju postoji zapreka za naknadu oduzete imovine iz razloga propisanih čl. 10. ZoN- a.

22. Zaključno, vezano za dokazni prijedlog tužiteljice, opetovano iznesen na raspravi, glede pribave isprava nadležnih tijela Italije na temelju kojih je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova sastavilo dopis od 24. rujna 2018., čiji sadržaj je ranije citiran, valja reći kako obzirom na nadležnost navedenog državnog tijela vezano za međugranična pitanja nije bilo razloga provjeravati istinitost navoda iz dopisa. Pored navedenog, ukazuje se na sadržaj odredbe čl. 168. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91 i 103/96) kojom je propisano ako se isprava koja se ima upotrijebiti kao dokaz u postupku nalazi kod državnog organa, ustanove ili druge pravne osobe koje imaju javno ovlaštenje za rješavanje u upravnim stvarima, a stranka koja se pozvala na tu isprava nije uspjela da je pribavi, organ koji vodi postupak pribavit će ovu ispravu po službenoj dužnosti. Iako navedena odredba nije primjenjiva u konkretnom slučaju, jer se ovdje radi o ispravama upravnih tijela Republike Italije, sud se rukovodio načelom iz navedene odredbe, a to je da stranka – ovdje tužiteljica, koja je talijanska državljanka i živi u [adresa] nije dokazala da je uopće pokušala pribaviti isprave od Republike Italije, a kamoli da je u tome onemogućena.

23. Isto tako navod glede nepodmirivanja naslijeđenog duga Republike Hrvatske, nije relevantna okolnost za odluku o osnovanosti zahtjeva.

24. Slijedom svega navedenog, osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela ocjenjena su zakonitima, radi čega je sud na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS- a odbio tužbeni zahtjev kako je to navedeno u toč. I. izreke ove presude.

25. Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. čl. 147. ZUS-a prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

U Rijeci 26. ožujka 2025.

Sutkinja

Dubravka Zec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- opunomoćeniku Tizianu Sošiću, odvjetniku u Puli, G. Tartini 15

- Ministarstvu pravosuđa i uprave, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- Županijskom državnom odvjetništvu u Puli, Pula, Rovinjska 2a

- Općini Brtonigla, Brtonigla, Trg sv. Zenona 1