Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-484/2023-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud Đakovu, po sutkinji Snježani Brajko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Biljani Mikulić, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Artur Fišbah i Biljana Mikulić, Osijek, Park kralja Petra Krešimira IV br. 2, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1/A, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 13. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika i javno objavljene presude 26. ožujka 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredaba čl. 2 i čl. 3 Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 od 18. rujna 2007.g., ovjerovljenog po javnom bilježniku u Osijeku Lidiji Perić 19. rujna 2007.g. broj ovjere OV-27516/07 sklopljenog između pravnoga prednika tužiteljice FŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] i SLAVONSKE BANKE d.d. kao pravnoga prednika tuženika ADDIKO BANK d.d. OIB 14036333877 Zagreb, Slavonska avenija br. 6, u kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. OIB: 14036333877 Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužiteljici MŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 3.579,75 EUR zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate, na iznose kako slijedi:

- 1,92 EUR od 30.11.2007.

- 0,44 EUR od 20.12.2007.

- 5,22 EUR od 19.1.2008.

- 5,47 EUR od 14.2.2008.

- 8,09 EUR od 15.3.2008.

- 6,96 EUR od 17.4.2008.

- 3,06 EUR od 14.5.2008.

- 3,25 EUR od 7.6.2008.

- 0,82 EUR od 2.8.2008.

- 1,32 EUR od 2.9.2008.

- 3,60 EUR od 2.10.2008.

- 17,09 EUR od 2.11.2008.

- 7,19 EUR od 2.12.2008.

- 18,53 EUR od 2.1.2009.

- 20,06 EUR od 2.2.2009.

- 21,09 EUR od 2.3.2009.

- 19,00 EUR od 2.4.2009.

- 18,91 EUR od 2.5.2009.

- 16,05 EUR od 2.6.2009.

- 13,55 EUR od 2.7.2009.

- 14,43 EUR od 2.8.2009.

- 15,96 EUR od 15.9.2009.

- 15,25 EUR od 2.10.2009.

- 14,20 EUR od 2.11.2009.

- 16,60 EUR od 2.12.2009.

- 18,88 EUR od 2.1.2010.

- 21,28 EUR od 2.2.2010.

- 20,65 EUR od 2.3.2010.

- 24,69 EUR od 2.4.2010.

- 23,65 EUR od 2.5.2010.

- 25,69 EUR od 2.6.2010.

- 37,13 EUR od 2.7.2010.

- 34,52 EUR od 2.8.2010.

- 44,29 EUR od 2.9.2010.

- 39,14 EUR od 2.10.2010.

- 35,27 EUR od 2.11.2010.

- 47,05 EUR od 2.12.2010.

- 54,34 EUR od 2.1.2011.

- 49,05 EUR od 2.2.2011.

- 49,83 EUR od 2.3.2011.

- 46,03 EUR od 2.4.2011.

- 47,21 EUR od 2.5.2011.

- 60,10 EUR od 2.6.2011.

- 61,92 EUR od 2.7.2011.

- 76,20 EUR od 2.8.2011.

- 71,02 EUR od 2.9.2011.

- 62,94 EUR od 2.10.2011.

- 62,73 EUR od 2.11.2011.

- 61,84 EUR od 2.12.2011.

- 64,87 EUR od 2.1.2012.

- 68,01 EUR od 2.2.2012.

- 68,10 EUR od 2.3.2012.

- 66,07 EUR od 2.4.2012.

- 66,90 EUR od 2.5.2012.

- 68,11 EUR od 2.6.2012.

- 66,80 EUR od 2.7.2012.

- 66,91 EUR od 2.8.2012.

- 65,71 EUR od 2.9.2012.

- 63,48 EUR od 2.10.2012.

- 66,20 EUR od 2.11.2012.

- 67,19 EUR od 2.12.2012.

- 66,79 EUR od 2.1.2013.

- 62,83 EUR od 2.2.2013.

- 65,57 EUR od 2.3.2013.

- 66,20 EUR od 2.4.2013.

- 64,97 EUR od 2.5.2013.

- 61,31 EUR od 2.6.2013.

- 59,04 EUR od 2.7.2013.

- 61,06 EUR od 2.8.2013.

- 62,44 EUR od 2.9.2013.

- 65,98 EUR od 2.10.2013.

- 64,03 EUR od 2.11.2013.

- 64,90 EUR od 2.12.2013.

- 65,62 EUR od 2.1.2014.

- 66,98 EUR od 2.2.2014.

- 68,41 EUR od 2.3.2014.

- 67,67 EUR od 2.4.2014.

- 66,25 EUR od 2.5.2014.

- 65,61 EUR od 2.6.2014.

- 65,89 EUR od 2.7.2014.

- 67,68 EUR od 2.8.2014.

- 69,51 EUR od 2.9.2014.

- 69,72 EUR od 2.10.2014.

do 31. srpnja 2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31.prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana 4 nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2024.g. sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877 Zagreb, Slavonska avenija br. 6, naknaditi tužiteljici MŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.965,48 eura sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od dana presuđenja, tj. od 26. ožujka 2025. pa do isplate, sve to o roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je tužena je pravni slijednik Hypo Alpe-Adria-bank d.d. Zagreb i Slavonske banke d.d. Osijek. Pravni prednik tužitelja, sada pok. FŽ, ( daljnjem tekstu tužitelj) je s tuženom dana 18. rujna 2007. zaključio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007. Na temelju odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, tužena se obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama, koji odgovara protuvrijednosti od 18.000,00 CHF, po srednjem tečaju za devize HNB. važeće na dan korištenja kredita. Sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu rok otplate je 7 godina u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene važeće na dan plaćanja. Za trajanje otplate kredita redovna kamatna stopa je s početnih 5,10 % godišnje više puta mijenjana na štetu tužitelja. Osim redovite kamate, rastao je i tečaj švicarskog franka, stoga su se tijekom otplate kredita anuiteti povećavali kao što je vidljivo iz pregleda uplata po kreditu i knjigovodstvenih kartica.

2. Tužitelj smatra da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu nepoštene i nezakonite, i to one koje se odnose na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj traži utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi Ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tužitelju nikada nije pojašnjen rizik ugovaranja kredita u valuti CHF, nisu mu prezentirana kretanja tečaja CHF u prethodnom višegodišnjem razdoblju, niti je bio upoznat s rizikom nekontroliranog rasta švicarskog franka. Tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje proizlaze iz predmetnog ugovora. Da su tužitelju rastumačeni svi parametri na temelju kojih bi mogao koji mogu utjecati na porast tečaja franka, uz realnu procjenu rizika podizanja kredita u CHF, tužitelj nikada ne bi pristao na takve uvjete ugovora. Po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača donesena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika (kao peto tužena bila je i tužena, odnosno njezin pravni prednik ) u izreci koja je postala pravomoćna u odnosu na petotuženu (tužena u ovom postupku) gdje je tužbeni zahtjev je glasio: „5. Utvrđuje se da je petotužena H.A.A.B d.d. u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima….“

3. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koji se odnosi na tuženu nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, ovdje tužitelja, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZPa.

4. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je u točki I. presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno kako su tužene banke u razdoblju od 01. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koji su sadržavali ugovorne odredbe s dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopu ugovorene kamate o kojima ovisi visina obveze potrošača, a dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je neizvjestan iznos glavnice kredita koji se veže za švicarski franak i kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, švicarskim francima. Drugostupanjski sud je utvrdio pravilnim stav prvostupanjskog suda da su banke korištenjem predmetnih odredbi povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, s kojima nisu o ovim ugovornim odredbama pojedinačno pregovarale u vrijeme zaključenja ugovora, niti ih u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke o vezanju glavnice i ugovornih kamata za tečaj švicarskog franka. Konačno, navedene presude su u bitnome potvrđene i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/2018 od dana 03. rujna 2019.god., kojom su revizije tuženih banaka odbačene odnosno odbijene.

5. Revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeto je shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva za ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli za CHF nastavila teći u srpnju 2018. godine. Navedenom odlukom je nadalje obrazloženo kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanje ugovora, te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena. Navedeno je kako sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena.

6. Tužitelj je prije podnošenja ove tužbe izradio financijski izračun na temelju kojeg postavlja visinu tužbenog zahtjeva u visini od 3.450,79 eur / 26.000,00 kn, na ime preplate nastale zbog promjene tečaja CHF budući je glavnica kredita vezana za valutu švicarski franak. Kako tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno preciziran tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zateznu kamatu, iznos tužbenog zahtjeva je postavljen okvirno, a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 3.579,75 eura sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznos do isplate.

7. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik se u cijelosti protivio tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta u kojem slučaju se primjenjuje zastarni rok od 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja a sukladno čl. 226. ZOO-a. Nadalje navodi da se tužitelj ne može pozivati na učinak koji po mišljenju Vrhovnog suda RH tužba u kolektivnom sporu "Potrošač" ima na tijek i prekid zastare. Samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe "Potrošač" ne dovodi do prekida zastare sukladno čl. 241. ZOO-a obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača tužitelj nije bio stranka u postupku niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja.

8. Nadalje tuženik navodi da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete pa ova tužba onemogućava primjenu čl. 502.c ZPP-a. Nadalje tuženik smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 18. rujna 2007. godine prije nego što je na snagu stupio čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/09).

9. Navodi da odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu je lako uočljiva, jer je ispisana velikim slovima u Ugovor o kreditu i u navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećim na dan korištenja kredita, pa slijedom čega nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi a sukladno odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF jer je CHF dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju, a što je i utjecalo na odluku tužitelja da sklopi ugovor o kreditu u navedenoj valuti iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu.

10. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu, otplatni plan, pregled prometa za klijenta, nalaz i mišljenje vještaka financijsko knjigovodstvene struke, podnesak istog vještaka od 5. prosinca 2024., te saslušao tužiteljicu.

11. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

12. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu s osnove valute uz koju je vezana glavnica po tečaju CHF i to za vremenski period od 30. studenog 2007. godine do 2. listopada 2014. godine.

13. Saslušana kao stranka tužiteljica MŽ u svom iskazu je navela da je zajedno sa svojim pokojnim suprugom sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu i to na način da su, a nakon što su u autokući Opel u Osijeku izabrali automobil koji žele kupiti upućeni od strane autokuće u Slavonsku banku d.d. radi rješavanja financiranja kupnje automobila. Zajedno su otišli i u banku. Tada im je bilo ključno obzirom na druge obiteljske financijske obveze da im mjesečna rata ne prelazi iznos od 1.100,00 kn. Upravo iz tog razloga, pod račun su dali stari automobil kao i platili dio cijene novog automobila u iznosu od 18.000,00 kn. Upravo radi navedenog da limitiraju mjesečnu obvezu na 1.100,00 kn trebali su uplatiti tih 18.000,00 kn što su i učinili. Tada im je u banci samo ponuđen kredit u CHF valuti im je isti predočen kao najpovoljniji između ostalog i iz razloga što za navedeno nisu trebala nikakva sredstva osiguranja osim zadužnice. Valuta CHF im je predstavljena kao najpovoljnija i najstabilnija. Po struci je računovođa te nema nikakvih stručnih znanja, kao niti njezin pok. suprug koji je bio monter centralnog grijanja radi čega su prihvatili sugestiju bankara i kreditno se zadužili u valuti CHF. Automobil su koristili za osobne, obiteljske potrebe. Kredit je realiziran na rok od 7 godina. Iako im je uvjet bio da im rata kredita ne prelazi iznos od 1.100,00 kn ona je narasla do 1.900,00 kn. Iako nije naznačena niti kao korisnik kredita zajedno sa suprugom je sudjelovala u njegovu sklapanju, a samo igrom slučaja, kako isto nije bilo potrebno nije u istom sudjelovala kao sudužnik, jamac platac. Kredit je u cijelosti uredno otplaćen u rokovima. Kredit je plaćan ustegama s plaće njezinog pok. supruga, s tim da je bilo razdoblja kada je bilo potrebno razliku doplatiti izravno u banci, jer je tada njezin suprug bio na bolovanju. Na daljnji upit navodi da se ne sjeća je li njezin pok. suprug pročitao ugovor o kreditu. Nismu prethodno išli u druge banke raspitivati se o uvjetima kreditiranja jer su iz autokuće u kojoj su izabrali automobil upućeni u Slavonsku banku d.d. i nisu tada prilikom sklapanja ugovora razmišljali o pojmu valutne klauzule.

14. Među strankama nije sporno da je prednik tužiteljice, tj. sada pok. FŽ, suprug tužiteljice, s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek dana 18. rujna 2007. zaključio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007. Na temelju odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, tužena se obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama, koji odgovara protuvrijednosti od 18.000,00 CHF, po srednjem tečaju za devize HNB. važeće na dan korištenja kredita. Sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu rok otplate je 7 godina u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene važeće na dan plaćanja. Za trajanje otplate kredita redovna kamatna stopa je s početnih 5,10 % godišnje više puta mijenjana na štetu tužitelja. Osim redovite kamate, rastao je i tečaj švicarskog franka, stoga su se tijekom otplate kredita anuiteti povećavali kao što je vidljivo iz pregleda uplata po kreditu i knjigovodstvenih kartica. Također nije sporno da je tužiteljica zakonska nasljednica iza pokojnog FŽ a temeljem rješenja o nasljeđivanju br. O-3135/16.

15. Sporno je među strankama dali je u Ugovor o kreditu inkorporirana odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, te dali postoji obveza tuženika na isplatu na ime stečenog bez osnove. Obzirom na prigovore tuženika sporno je mogu li se na konkretan predmet primjenjivati pravna shvaćanja iznesena u presudama iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, je li dopušteno ispitivati poštenost sporne ugovorne odredbe, te je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

16. Iskazu tužiteljice koji je dan logično i uvjerljivo, sud je u cijelosti poklonio vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pregovaralo. Tuženik nije dokazao da je s tužiteljem kao potrošačem pregovarao o spornom odredbi, niti je tužiteljicu, a niti njezina supruga, u cijelosti valjano informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Sud prihvaća iskaz tužiteljice istinitim u dijelu u kojem kazuje da je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF predočen kao najpovoljniji, a što je i ponukalo tužitelja na sklapanje upravo tog ugovora. Nadalje, iskaz tužiteljice je suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, pregledu prometa po kreditu i specifikaciji uplata iz kojih je utvrđeno da je tužiteljici tijekom razdoblja otplate mjesečna rata kredita konstantno rasla.

17. U ovom postupku tužiteljica traži isplatu pretplaćenog dijela anuiteta koji se odnosi na valutu, a za vremenski period od 30. studenog 2007. godine do 2. listopada 2014. godine.

18. Sporno je među strankama dali su ništetne dio odredbi sadržane u čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu, odnosno dali je tuženik temeljem takvih ništetnih odredbi stekao nešto što mu ne pripada i to na štetu tužitelja kao potrošača, dali je nastupila zastara potraživanja.

19. U ovom postupku tužitelj traži djelomično utvrđenje ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u dijelu u kojoj je ugrađena valuta CHF, te traži isplatu pretplaćenog dijela anuiteta koji se odnosi na valutu.

20. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu i revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH je odlučeno da je između ostalih tuženika i tuženik Addiko bank d.d. Zagreb u navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istome ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07) i to člancima 96. i 97. i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

21. Odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu propisane su pretpostavke na temelju kojim bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenim. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila u naprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbu u naprijed formuliranog standardnom ugovora trgovca. Također i odredbom čl. 3. st. 1. Direktive vijeća 93/13EEZ 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

22. Iz navedenih razloga te čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača sud je stava da je odredba Ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu, kao i dio odredaba ugovora kojim je regulirana promjenjiva kamatna stopa u čl. 4. ugovora, nepoštena, jer o tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja, a navedeni kredit mu je zbog niske kamatne stope i niskog tečaja predočen kao najpovoljniji, a radi se o ugovoru kojim je unaprijed formuliran od strane trgovca, tj. prednika tuženika. Stoga sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule i kamatne stope prema stavu suda predstavlja ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovorne odredbe čije je sadržaj lako razumljiv, pa kako takve ugovorne odredbe ne predstavljaju lako razumljive ugovorne odredbe, te se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocijene njezine poštenosti.

23. Imajući u vidu da je valuta predmet Ugovora, a predmet je bitan element Ugovora o kreditu, sadržaj odredbi čl. 3. st. 3. Ugovora prema kojim se kredit podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za dan plaćanja, odnosno na temelju koje se predmet Ugovora veže uz stranu valutu (uz činjenicu da u navedenoj odredbi čak nije navedeno koje devize) te uzimajući u obzir da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule već mu je samo takav kredit predočen kao najpovoljniji, predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja u svakom slučaju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača. Također odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane prednika tuženika u unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presunkcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u kojim stranka, odnosno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj, pa je takva odredba nepoštena a time i ništavna. Naime i tužitelj u svom iskazu navodi da nije bio pravilno informiran niti upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule.

24. Tako je i Trgovački sud u Zagrebu zaključio, a što je pravomoćno i potvrđeno, da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa ni tužitelju, ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Budući da tuženik nije tužitelja informirao o potencijalnim rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tada tužitelj kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe, dok s druge strane tuženik je sve to znao ili morao znati i unatoč tome tužitelju je kredit u švicarskim francima prezentirao kao najbolji i najpovoljniji i time postupio protivno odredbi čl. 10. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka sve s obzirom na neravnopravan položaj dvije ugovorne strane.

25. Glede utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF valja reći da valutna klauzula sama po sebi nije nezakonita, ali je ugovorena na nepošten način i da je upravo zbog toga ništetna.

26. U odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, a radi kojeg je sud proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje, a nakon kojeg je vještačenja tužitelj specificirao svoj tužbeni zahtjev, istog sud smatra osnovanim jer je tužbeni zahtjev specificiran sukladno provedenom vještačenju, odnosno nalazu i mišljenju vještaka, kojeg je vještak izradio u skladu s nalogom suda, sud cijeni kao istinit, uvjerljiv i vrlo stručan. Vještak je svoj nalaz i mišljenje dao prema nalogu, odnosno zadatku suda iz rješenja o određivanju vještačenja (list spisa 167) na način da se vještačenje provede na okolnost visine pretplate kredita temeljem zaključenog Ugovora o kreditu od 18. rujna 2007. godine po osnovi tečajne razlike na način da se izračuna razlika između tečaja važećeg na dan isplate kredita i svakog naknadnog povećanog tečaja za period od sklapanja Ugovora o kreditu pa do otplate kredita, kao i da iskaže pretplatu po kreditu po osnovi promjenjive kamatne stope na način da u anuitetima u kojima postoji razlika utvrdi više plaćenu razliku između početno ugovorene kamatne stope i svake naknado povećane kamatne stope, mijenjane odlukom tuženika.

27. Tako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je preplaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u anuitetu u iznosu od 3.580,23 eura u 83 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB za CHF na dan početka korištenja kredita, a manje je plaćenih tečajnih razlika u jednom anuitetu u iznosu od -0,48 eura u kojima je srednji tečaj HNB za CHF na dan plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja NHB za CHF na dan početka korištenja kredita, slijedom čega je tužitelj i specificirao tužbeni zahtjev tako da ukupno potražuje 3.579,75 eura. Nadalje vještak navodi da je kredit isplaćen dana 28. rujna 2007. godine kada je 1 CHF po srednjem tečaju HNB vrijedio 4,394114 kuna.

28. Na nalaz i mišljenje vještaka tuženik je istakao prigovore u podnesku od 8. listopada 2024. godine, tako da pored istaknutih prigovora pravne prirode tuženik je prigovorio i izračunu vještaka te naveo da je vještak prikazao veći iznos tečajnih razlika zbog toga što je za anuitete koji su naplaćeni prije dospijeća umjesto tečaja na dan plaćanja koristio tečaj sa datumom dospijeća anuiteta.

29. S obzirom na iznesene prigovore tuženika vještak se očitovao podneskom od 5. prosinca 2024. godine te naveo da je nalaz sačinjen sukladno rješenju suda. Nadalje je vještak naveo a vezano za izračun koji je tuženik dostavio i navode tuženika da je u njegovu izračunu manja razlika tečaja, da je razlika u izračunu vještaka i izračunu tuženika je u iznosu plaćenog anuiteta. Plaćeni anuitet u HRK prikazan u koloni 6 je podatak iz dokumenata banke – pregled prometa za klijenta, transakcije, naplate dospjele glavnice i naplata redovne kamate i prema navedenom dokumentu banka je obračunala i naplatila anuitete u iznosu od 126.430,05 kn, odnosno 22.634,41 CHF. Prema dokumentu Pregled prometa za klijenta, prema kojemu je vještak prikazao uplate tužitelja za glavnicu i kamatu (anuitete) tuženik daje potvrdu strankama: "Obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje otplate kredita", pa stoga podaci koje je vještak prikazao o plaćenome anuitetu točno odgovara podacima o plaćenoj glavnici i kamati koju je banka stvarno obračunala i naplatila tužitelju bez ikakve simulacije, što znači da je izračun razlike tečaja uslijed valute CHF a koju je vještak izračunao je izračunat prema stvarno naplaćenoj glavnici i kamati od strane banke.

30. Stoga je sud u cijelosti prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela odredaba Ugovora o kreditima sadržanih u čl. 2. i čl. 3. Ugovora, u kojem je ugovorena valutna klauzula, odnosno pretplatu kredita po osnovi tečajne razlike. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev po osnovi pretplaćenih iznosa zbog promjene tečaja tako da konačno potražuje iznos od 3.579,75 eura. Sud je, a sukladno nalazu vještaka kojeg sud u cijelosti prihvaća, na način da je izračunao svakomjesečnu razliku pretplaćenih iznosa koje je tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli a koje se odnose na razdoblje od 29. studenog 2007. godine do 1. ožujka 2014. godine, kao i iznos od -0,48 eura od 31. listopada 2007. godine kada je srednji tečaj HNB za CHF na dan plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja HNB za CHF na dan početka korištenja kredita dosudio tužitelju iznos od 3.579,75 eura sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a koliko je tužbom i zatraženo.

31. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO-a, koji glasi da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući su navedene pojedine odredbe ugovora nepoštene, to je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

32. Sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe na imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je st. 2. istog članka, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vračanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, a slijedom svega obrazloženoga presuđeno je kao pod točkom III. izreke ove presude.

33. Nadalje, sud nije prihvatio tuženikov prigovor zastare potraživanja po osnovi tečajne razlike. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, a u čemu je pravno shvaćanje zauzeo Vrhovni sud RH (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.). Odluka Visokog Trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu "Franak" postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, pa stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, dakle, 14. lipnja 2023. godine, a kako je tužba podnesena 9. siječnja 2023. godine nije nastupila zastara potraživanja.

34. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe iznos od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 17. listopada 2023. godine iznos od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 13. prosinca 2024. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 23. siječnja 2024. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 9. travnja 2024. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 13. veljače 2025. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, uvećano za troškove PDV-a 325,00 eura, te troškove vještačenja u iznosu od 300,00 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu 40,48 eura, tj. ukupno 1.965,48 eura.

35. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Đakovu, 26. ožujka 2025.

Sutkinja

Snježana Brajko

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku