REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Posl.br. Pr-177/2022-37
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Mileni Blagonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Marijana Bilić, odvjetnica u Puli, protiv tuženika AVON KOZMETIKA d.o.o. Zagreb, Bani 110, OIB: 54339469647, radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, nakon održane glavne rasprave 3. ožujka 2025. u nazočnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice Marijane Bilić, odvjetnice u Puli, zz tuženika Anite Dušić i punomoćnice tuženika Anamarije Livaja, odvjetnice u Zagrebu, dana 26. ožujka 2025., objavio i
p r e s u d i o j e
I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
„Utvrđuje se postojanje radnog odnosa između tužiteljice ŠI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao radnika i tuženika AVON KOZMETIKA d.o.o. Zagreb, Bani 110, OIB: 54339469647, kao poslodavca od 16.08.2018.g. do 04.08.2021.g.
Nalaže se tuženiku da tužiteljici prizna sva prava iz radnog odnosa od 16.08.2018.g. pa sve do 04.08.2021.g.
Nalaže se tuženiku da naknadi troškove ovog postupka u roku od 8 dana od donošenja ove presude.“
II. Nalaže se tužiteljici ŠI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku AVON KOZMETIKA d.o.o. Zagreb, Bani 110, OIB: 54339469647, u roku od 15 dana isplati trošak ovoga postupka u iznosu od 1.191,36 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom bila u poslovnom odnosu od 2011 g. pa sve do 2021.g. na način da je od 2011.g. do 2013.g. radila za tuženika putem svoga obrta temeljem sklopljenog Ugovora o obavljanju poslova direktorice zone za radno mjesto „zone managera“, potom od 2013.g. do 2015.g. kao djelatnik u izravnom radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu „trenera prodaje“, te konačno od 2018.g. do 2021.g. ponovo putem svoga obrta temeljem Ugovora o obavljanju poslova direktorice zone za radno mjesto „zone managera“. Posljednji Ugovor o obavljanju poslova direktorice zone za radno mjesto „zone managera“ od 05. studenog 2020.g. tuženik je tužiteljici otkazao pismenim otkazom od 19. srpnja 2021.g. za vrijeme njezina korištenja obaveznog porodiljnog dopusta. Tužiteljica je otkazom tuženika za vrijeme korištenja njezina obaveznog porodiljnog dopusta u vrijeme kojega je organizirala rad na način da u niti jednoj kampanji nije došlo do pada ostvarenih rezultata bile više nego zgrožena jer je upravo slogan tuženika AVON - KOMPANIJA ZA ŽENE koja „radi i zagovara“ snagu žena. Tužiteljica je u oba navrata isključivo svoje obrte otvarala u svrhu poslovne suradnje sa tuženikom budući je to bio uvjet tuženika za obavljanje radnog mjesta „zone managera“, te joj je upravo tuženik bio jedini klijent. Navedeni Ugovori o obavljanju poslova direktorice zone u kojim se tužiteljica tretira kao pružateljica usluga predstavljaju temeljem odredbe čl.10. st. 2. Zakona o radu prikrivene Ugovore o radu za radno mjesto „zone managera“ budući s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti tuženika imaju obilježja posla za koje se zasniva radni odnos. Upravo je opisani primjer prikrivenog radnog odnosa dugogodišnja ustaljena praksa tuženika da njihovi tkz. suradnici prilikom zapošljavanja za radno mjesto „zone managera“ otvaraju obrt sa kojim tuženik potpisuje ugovor o suradnji pa po dobivenom otkazu ili prestanku suradnje zatvaraju te iste obrte. I samoj tužiteljici na razgovoru za posao, bilo je rečeno da ima ekskluzivan ugovor sa tuženikom, te da ne smijem raditi sa drugim poduzećima, a da uostalom niti neće moći jer ta suradnja ustvari predstavlja ugovor o radu na puno radno vrijeme, te da dnevno mora raditi 8 sati na način da si sama može organizirati početak i završetak radnog vremena. Tužiteljica ističe da navedeni poslovni odnos tuženika i tužiteljice temeljem sklopljenog Ugovora o obavljanju poslova direktorice zone ima i sve elemente kriterija za utvrđivanje obilježja nesamostalnog rada iz čl.27a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak i to:
Kontrola ponašanja:
1. Tuženik određuje točno teren na kojem je tužiteljica morala obavljati posao odnosno mjesto rada.
2. Prilikom zapošljavanja tužiteljica je prolazila edukaciju kako i što je potrebno da radi na danoj poziciji. Dobivaju se jasne smjernice, sheme rada te kompletan sustav izvješćivanja prema centrali u Zagrebu. Kontinuirano dobivaju se zadaci koji točno određuju aktivnosti npr. segmentacija tržišta radi prelaska sa 3-tjednog na mjesečni katalog; analiza i pristupanje institucijama RH sa dobivenom bazom podataka.
3. Tuženik određuje aktivnosti koje je potrebno odraditi u određenom periodu dok je tužiteljica slobodna sama napraviti raspored po danima kada će što biti obavljeno. Tablicu takvog rasporeda potrebno je poslati tuženiku svaki ponedjeljak zajedno sa planiranjem parametara koji će se desiti na terenu po pitanju prodaje.
4. Tuženik u potpunosti nadzire sve aktivnosti, te se kroz sustav izvješćivanja kontinuirano (zavisi kako koji zadatak) vrši slanje podataka na tjednom nivou.
5. Tuženik je dao tužiteljici na korištenje automobil, te kroz zasebni ugovor tužiteljica je imala pravo na podmirivanje troškova kao što su: mobitel, Internet, gorivo, cestarina, poslovni prostor.
6. Na početku prilikom zapošljavanja tužiteljica je dobila edukaciju u trajanju od 3 puta po 3-4 dana. Kasnije u toku poslovanja edukacije sa usavršavanjem pojedinih vještina te instrukcije kako će što biti potrebno održavale su se nekoliko puta godišnje.
Financijska kontrola:
1. Tuženik pored naknade podmiruje i sve putne troškove.
2. Po pitanju ulaganju u alate i opremu u svakoj kampanji dobiva se set od 300-tinjak kataloga, te jedno 20 proizvoda. Štandovi, roll-upovi, posteri, i ostali promo materijal obnavljalo se iz kvartala u kvartal.
3. Tuženik je u svakom pogledu nadzirao sve procese te način rada. Usluga koja se u bazi pružala na terenu je usmjerena na opsluživanje njihovih drugih vanjskih suradnika ili klijenata.
4. Tuženik je isplaćuje naknadu/ proviziju nakon svake kampanje. to je prvotno bilo svaka 3 tjedna potom svakih mjesec dana, zadnjeg u mjesecu pošto se promijenio ritam izlaska kataloga.
Odnos stranaka:
1. sklopljeni Ugovor ima sve bitne elemente ugovora o radu i to radno mjesto, opis poslova, mjesto rada, iznos naknade plaće, prava i obveze radnika, raspored rada i ostalo.
2. Svake godine tužiteljica je bila pozvana da dostavi raspored kada misli koristiti godišnji odmor te je za korištenje trebala dobiti odobrenje. U tom periodu ista bi morala aktivirati svoju zamjenu a što je jedan od djelatnika unutar strukture tuženika.
3. Potpisani ugovor vrijedio je do otkaza dakle na neodređeno vrijeme a predstavljao je odrađivanje uzastopnih projekata na kojima tuženik bazira svoje poslovanje ,a koji odnos je tuženik mogao jednostavno raskinuti bez materijalnih i financijskih posljedica.
4. Opisani Ugovor kod tuženika u potpunosti predstavlja redovno poslovanje Avon kozmetike, te je baza njihovog rada na pojedinom tržištu.
5. Kada tuženik raskida ugovor sa pružateljem usluga, on u pravilu odmah ili jako brzo zapošljava novog sa istim opisom posla
6. I druge kompanije direktne prodaje na tržištu imaju zone managere, kao no npr. Farmacy, koji su kod njih zaposleni u stvarnom radnom odnosu.
Tužiteljica ističe da je očigledno i da sa poreznog aspekta regulirani odnos između tužiteljice i tuženika predstavlja prikriveni radni odnos koji je od strane tuženika uvjetovan sa isključivo jednim ciljem, a to je izbjegavanjem plaćanja troškova doprinosa radnika, odnosno ostvarivanju veće financijske koristi od rada svojih djelatnika kroz vlastite paušalne obrte, a ne klasičan radni odnos. Ističe da je očito je kako tuženik opisanim načinom rada prema svojim djelatnicima na prvoj liniji terena kao tužiteljici ustvari izbjegavao plaćanje velikih bruto davanja (poreza i doprinosa) jer ovako su djelatnici prijavljeni na minimalac, zbog čega su isti uslijed prava na korištenja porođajnog, bolovanja ili kasnije mirovine više nego financijski oštećeni, a na zasnivanje navedenog poslovnog odnosa nisu mogli utjecati, već je isti bio nametnut od strane tuženika „uzmi ili ostavi“. Tužiteljica kao i brojni njezini kolege prihvatili su sklapanje navedenih Ugovora jer nisu imali drugog izbora za obavljanje tih poslova izravno sebi na štetu nadajući se da će tuženik neće zlouporabiti svoj položaj te da će ih tretirati kao ostale djelatnike, što nažalost kod tužiteljice nije bio slučaj. Sam tekst Ugovora bio bi im dostavljen unaprijed potpisan i pečatiran od strane ovlaštene osobe tuženika bez mogućnosti ikakve promjene na pojedine odredbe Ugovora. S obzirom na sve navedeno, a kako je tuženik unatoč pokušaju tužiteljice da se odnosi urede mirnim putem ustrajao kod svoga otkaza bez ikakvog daljnjeg novčanog obeštećenja tužiteljice ista je primorana zatražiti zaštitu pred sudom zbog nehumanog, diskriminatornog i nezakonitog rada tuženog pa predlaže da sud presudi kao u izreci.
2. Tuženik nije dostavio odgovor na tužbu, slijedom čega je dana 31.5.2022. pod posl.br. Pr-58/2022-3 donesena presuda zbog ogluhe, koja je povodom žalbe tuženika ukinuta rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru posl.br. GžR-16/2022-2 od 22.9.2022. i predmet je vraćen ovome sudu na daljnji postupak.
3. Tuženik tijekom postupka ističe stvarne i mjesne nenadležnosti ovog suda. Ističe da odnos između tužiteljice i tuženika ne predstavlja radni odnos, stoga nije primjenjiva odredba čl. 34. st. 1. t. 10. Zakona o parničnom postupku prema kojoj su za sporove iz radnih odnosa uvijek nadležni općinski sudovi. Budući da je tuženik s tužiteljicom kao vlasnicom obrta sklopio ugovor o poslovnoj suradnji (ugovor o djelu) u ovome postupku je riječ o sporu između pravne osobe (tuženik) i obrtnika (tužiteljica). Prema čl. 34.b t. 1. Zakona o parničnom postupku, za sporove između pravnih osoba i obrtnika stvarno je nadležan trgovački sud. Nadalje, tužiteljica i tuženik su člankom 12. (e) Ugovora o obavljanju poslova Direktorice Zone od 05.11.2020. (prileži tužbi) ugovorili mjesnu nadležnost Trgovačkog suda u Zagrebu (prorogacija mjesne nadležnosti u skladu s čl. 70. Zakona o parničnom postupku), a mjesna nadležnost tog suda također proizlazi iz čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže da se ovaj sud oglasi stvarno i mjesno nenadležnim te predmet ustupi Trgovačkom sudu u Zagrebu na daljnje postupanje. Ističe da se pravni odnos između tužiteljice i tuženika u razdoblju od 16.8.2018. do 4.8.2021. temeljio se na Ugovoru Direktorice Zone od 16.8.2018. i Ugovoru o obavljanju poslova Direktorice Zone od 5.11.2020. Navedene ugovore tužiteljica je sklopila s tuženikom kao obrtnica, a koji obrt je tužiteljica vodila pod tvrtkom „ [obrt]“ obrt za marketing. Tužiteljica da je trgovac u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima, te je kao trgovac (obrtnica) sklopila ugovore od 16.8.2018. i 5.11.2020. s tuženikom. Budući da je tuženik trgovačko društvo, pa stoga trgovac, te da je tužiteljica kao obrtnica također trgovac, ugovori od 16.8.2018. i 05.11.2020. koje su sklopili tužiteljica i tuženik po pravnoj su prirodi trgovački ugovori. Konkretno, da se radi o ugovorima o pružanju usluga kao posebnoj vrsti ugovora o djelu u smislu čl. 590. Zakona o obveznim odnosima. S obzirom na navedeno, tuženik ističe da od 16.8.2018. do 4.8.2021. između tužiteljice i tuženika nije postojao radni odnos, jer se radni odnos zasniva sklapanjem ugovora o radu. Budući da tužiteljica i tuženik nisu sklopili ugovore u radu u razdoblju od 16.8.2018. do 4.8.2021., već trgovačke ugovore (tj. ugovore o djelu), tuženik ističe da je između tužiteljice i tuženika je u navedenom razdoblju postojao isključivo trgovačkopravni odnos utemeljen na ugovoru o djelu. Osim što iz činjenice da je tužiteljica pružala usluge tuženiku kao obrtnica proizlazi da između njih nije postojao radni odnos, nepostojanje radnog odnosa također da proizlazi iz sljedećih odredaba Ugovora o obavljanju poslova Direktorice Zone od 05.11.2020.:
(1) točka B. preambule Ugovora kaže da tuženik angažira „Direktorice zone“ kao
„neovisne ugovaratelje, a ne kao radnike“;
(2) člankom 1. (b) I. Ugovora tužiteljica se obvezala pružati svoje usluge putem obrta;
(3) prema članku 1. (e) Ugovora tužiteljica je ovlaštena povjeriti „drugim osobama obavljanje svih ili nekih aktivnosti iz Ugovora“ – dakle, ona je bila ovlaštena angažirati podizvođače u smislu članka 600. Zakona o obveznim odnosima, kao i pružati usluge tuženiku putem svojih radnika zaposlenih u obrtu (a to je i činila u praksi). Navedeno povjeravanje obavljanje poslova trećemu nije obilježje ugovora o radu niti radnog odnosa, budući da je radnik prema čl. 7. st. 1. Zakona o radu posao dužan obaviti isključivo „osobno“;
(4) člankom 2. (a) Ugovora određeno je da će tužiteljica voditi poslovne knjige te plaćati za sebe poreze, doprinose i ostala davanja, a što je također nije obilježje radnog odnosa;
(5) prema članku 2. (d) Ugovora, tužiteljica je „slobodna u obavljanju drugih gospodarskih aktivnosti“. Navedeno također nije spojivo s radnim odnosom, budući da prema čl. 101. Zakona o radu radnike obvezuje zakonska zabrana natjecanja;
(6) prema članku 2. (e) Ugovora, tužiteljica „samostalno određuje vrijeme i mjesto obavljanja svojih aktivnosti“. To je u suprotnosti s prirodom radnog odnosa, budući da prema čl. 7. st. 2. Zakona o radu poslodavac određuje mjesto obavljanja rada, a radno vrijeme također se određuje ugovorom o radu ili pravilnikom o radu;
(7) člankom 5. (b) Ugovora ugovoreno je da će tužiteljica izdavati tuženiku fakture za obavljene usluge, a što čine samo samostalni poduzetnici (trgovci), a ne radnici;
(8) članak 9. Ugovora kaže da se tužiteljica smatra neovisnim suugovarateljem tuženika. „Odredbe ovog Ugovora nemaju za svrhu niti će se tumačiti da imaju za svrhu stvaranje odnosa zaposlenja (…)“. Ovime je jasno izražena ugovorna volja stranaka da ne zasnivaju radni odnos;
(9) člankom 12. (e) Ugovora ugovorne strane su izričito ugovorile primjenu Zakona o obveznim odnosima i isključile primjenu Zakona o radu.
Tuženik ističe da je navedeno primjenjivo većim dijelom i na Ugovor Direktorice Zone od 16.08.2018. Sve gore navedeno da je bilo transparentno i jasno komunicirano i dogovoreno s tužiteljicom prije sklapanja Ugovora. Tužiteljica da nije prije sklapanja Ugovora niti za vrijeme važenja Ugovora nikada prigovorila tuženiku na sadržaj Ugovora i poslovnog odnosa, niti je tražila ili predložila sklapanje ugovora o radu umjesto trgovačkog ugovora o djelu. Tuženik ističe da sklopljeni Ugovori ne sadrže odredbe koje su karakteristične i nužne za radni odnos, niti su u praksi faktično izvršavali sadržaj takvih odredaba. Dakle, u stvarnosti (faktično) način na koji je tužiteljica obavljala poslove (pružala usluge) se ni na koji način ne može smatrati radnim odnosom i to zbog sljedećih razloga :
1. Tuženik da nikada nije tužiteljici davao obvezne upute niti je ista imala obvezu usluge obavljati sukladno uputama tuženika u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o radu; 2. način rada – tužiteljica je sama određivala na koji način će ispuniti svoje obveze iz Ugovora, dok u radnom odnosu to određuje poslodavac u skladu s čl. 7. st. 2. Zakona o radu;
3. mjesto rada – tužiteljica nije obavljala poslove niti je bila obvezna obavljati poslove u poslovnim prostorijama tuženika niti na bilo kojem drugom mjestu koje je odredio tuženik, već u prostoru i na mjestu koje je sama odredila dok radnici u radnom odnosu obavljaju posao na mjestu koje odredi poslodavac;
4. mjesečna plaća – tužiteljica nije imala pravo na mjesečnu plaću, nego na proviziju čiji je ukupni iznos ovisio o ostvarenim rezultatima;
5. godišnji odmori – tuženik nije imao pravo odrediti tužiteljici raspored korištenja godišnjeg odmora, tj. tužiteljica je kao samostalni poduzetnik sama određivala razdoblje korištenja i trajanje svog vremena “ne-rada”, odnosno ne-pružanja usluga; 6. trajanje radnog dana ili tjedna (tj. radno vrijeme) – tužiteljica je mogla raditi u bilo koje vrijeme koje sama odredi u vlastitoj organizaciji, te onoliko dugo koliko sama odredi, te je tako i činila u praksi;
7. osobnu obvezu obavljanja rada – tužiteljica je mogla povjeriti obavljanje poslova trećima, te je to i činila te je za vrijeme svog porodiljnog dopusta zaposlila treću osobu da obavlja usluge iz Ugovora;
8. nije ugovorena primjena pravilnika o radu tuženika niti je „zone manager“ radno mjesto koje postoji kod tuženika (ne postoji unutar organizacijske strukture), niti je tužiteljica sudjelovala na internim sastancima radnika tuženika, itd.
Stoga da odnos između tužiteljice i tuženika nema karakteristike radnog odnosa. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog, kao i troškove i žalbenog postupka, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno od dana podnošenja žalbe.
4. U provedenom dokaznom postupku pročitani su ugovor o obavljanju poslova direktorice zone od 5.11.2020. (5-17), prilog I. provizija i naknada direktorice zone Z005 (18,19), dopis tuženika od 25.8.2021. (20,21), dopis tuženika od 19.7.2021. (23,24), dopis tužiteljice od 2.9.2021. (25), ugovor direktorice zone od 16.8.2018. (27-37, 40-45), ugovor o najmu automobila od 16.8.2018. (38,39), aneks br. II. ugovora o obavljanju poslova direktorice zone od 4.7.2012. (46-48), aneks br. I. ugovora s direktoricom zone od 5.7.2012. (49-51), ugovor o pružanju usluga od 30.4.2013. (52-54), aneks IV. ugovora o obavljanju poslova direktorice zone od 5.10.2012. (55), novi uvjeti za obračun naknade za direktore/ice (ZM) koji su na snazi od C13/2012 (56), sporazum o raskidu ugovora o obavljanju poslova direktorice zone od 6.11.2013. (57,58), e-mail korespondencija stranaka (106-136), kampanjski zone Review (137-157), prilog I. provizija i naknada direktorice zone Z005 (158-159), računi (160-162), knjiga prometa (163-167), fotografije (168,169), dopis Državnog inspektorata, Ispostava u Puli od 14.12.2021. (170), preslik prekršajnog predmeta ovoga suda, prekršajnog odjela posl. br. Pp-3228/21, iskazi svjedoka AI, ĐI, tužiteljice kao parnične stranke i zz tuženika Anite Dušić.
5. Tužbeni zahtjev tužiteljice je neosnovan.
6. Prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti ovoga suda sud smatra neosnovanim.
7. Naime, unatoč činjenici da su stranke Ugovore o obavljanju poslova direktorice zone sklopile tuženik kao pravna osoba-trgovac i tužiteljica kao fizička osoba koja obavlja registriranu djelatnost-obrtnik, predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje postojanja radnog odnosa, za koji je spor prema odredbi iz čl. 34. st. 1. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), stvarno nadležan općinski sud, slijedom čega se ne može primijeniti prorogacijski sporazum stranaka o ugovorenoj nadležnosti Trgovačkog suda u Zagrebu, niti stvarna nadležnost postoji na temelju odredbe iz čl. 34.b. ZPP-a.
8. Mjesna nadležnost ovoga suda proizlazi iz odredbe čl. 65. ZPP-a jer je tužiteljica ugovoreni posao pretežito obavljala na području mjesne nadležnosti ovoga suda, gdje je i bio registriran njezin obrt i gdje je imala poslovne prostorije.
9. Između stranka je sporno predstavljaju li Ugovori o obavljanju poslova direktorice zone od 16.8.2018. i 5.11.2020. prikrivene ugovore o radu, dakle radi li se o ugovorima o djelu ili se radi o ugovorima o radu, te s obzirom na navedeno je li između stranaka postojao radi odnos.
10. Odredbom članka 10. st. 2. Zakona o radu (NN 93/2014; 127/2017; 98/2019; 151/2022, dalje u tekstu ZR), propisano je da ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.
11. Uvidom u Ugovor o obavljanju poslova direktorice zone koji su između stranaka zaključen dana 5.11.2020. utvrđeno je da se radi o ugovorima o djelu koji su zaključeni između tuženika kao trgovačkog društva (dalje u tekstu Avon) i obrta u vlasništvu tužiteljice „ [obrt]“ obrt za marketing, da se u premabuli ugovora točki B navodi da da tuženik angažira „Direktorice zone“ kao „neovisne ugovaratelje, a ne kao radnike“, koji Avonu pružaju određene usluge kontakta s Avonovim nezavisnim „Avon Lady/Gentelman“ i „Unit Liderima“ te promocije prodaje Avon proizvoda. Nadalje da se člankom 1. (b) I. Ugovora tužiteljica obvezala pružati svoje usluge putem obrta; da se člankom 1. (c) tužiteljica obvezala da će posvetiti dostatan dio svakog tjedna izvršavanju obveza iz tog ugovora, a u slučaju da ih ne može izvršavati duže od tjedan dana ili neki duži period da se obvezala o tome obavijestiti Avon; da je (3) prema članku 1. (e) tužiteljica ovlaštena povjeriti „drugim osobama obavljanje svih ili nekih aktivnosti iz Ugovora“ , ali samo uz prethodni pristana Avona; da je člankom 2. (a) određeno je da će tužiteljica voditi poslovne knjige te plaćati za sebe poreze, doprinose i ostala davanja; da Š ne preuzima nikakve obveze u pogledu tužiteljice da uplati potrebne poreze državi i drugim fondovima, da je tužiteljica isključivo odgovorna prijaviti i platiti sva porezna i druga davanja; da je prema članku 2. (d) tužiteljica je „slobodna u obavljanju drugih gospodarskih aktivnosti“; da prema članku 2. (e) tužiteljica „samostalno određuje vrijeme i mjesto obavljanja svojih aktivnosti“; da se člankom 3. vrlo detaljno određuju obveze tužiteljice prema Avonu, kako glede zone u kojoj će obavljati posao, tako i glede prisustvovanja sastancima i predavanjima, edukacije, izbora i imenovanja novih Unit Lidera, pronalaženja novih Avon Lady/Gentelman i njihovih aktivnosti, pridržavanja etičkih pravila, podnošenja izvještaja Avonu, obveze savjesnog izvršavanja odredbi ugovora, poštovanja pravila o organizaciji prodaje Avonovih proizvoda, obveze snošenja troškova nastalih zbog kršenja odredbi. U članku 4. definiraju se obveze Avona prema tužiteljici dostavom promotivnih materijala i putem administrativnog osoblja Avona. Čankom 5. ugovoreno je da za pružene usluge tužiteljica ima pravo na naknadu u obliku provizije i drugim oblicima naknade; da za proviziju mora podnijeti zakonski ispravnu fakturu; da ima pravo sudjelovati u poticajnim i nagradnim programima Avona. Člankom 9. ugovoreno je da se tužiteljica smatra neovisnim suugovarateljem tuženika te da odredbe tog Ugovora nemaju za svrhu niti će se tumačiti da imaju za svrhu stvaranje odnosa zaposlenja, te da tužiteljica može slobodno odlučiti o mjestu (unutar zone) i vremenu pružanja svojih usluga. Člankom 12. (e) ugovorne strane su izričito ugovorile primjenu Zakona o obveznim odnosima i isključile primjenu Zakona o radu. Člankom 8. (b) predviđeno je da svaka od ugovornih strana može jednostrano otkazati taj ugovor.
12. Ugovorom o obavljanju poslova direktorice zone koji su između stranaka zaključen dana 16.8.2018. u bitnome je ugovoreno isto kao i u Ugovoru od 5.11.2020., osim što je nešto drugačije formulirano.
13. Prilog Ugovoru o obavljanju poslova direktorice zone od 5.11.2020. su uvjeti obračuna provizija i naknada direktorice zone kojima je definiran način na koji se obračunava fiksni i varijabilni dio provizije, kampanjski bonus te troškovi poslovanja koji po kampanji iznose 6.315,02 HRK, a obuhvaćaju naknadu interneta u iznosu od 215,00 HRK, naknadu najama prostora u iznosu od 2.500,01 HRK, naknadu goriva u iznosu od 2.700,01 HRK, naknadu za autoceste u iznosu od 450,00 HRK i naknadu mobilnog telefona u iznosu od 450,00 HRK.
14. Avon kao najmodavac i obrt u vlasništvu tužiteljice „ [obrt]“ obrt za marketing, kao najmoprimac su 16.8.2018. sklopili Ugovor o najmu automobila kojim je Avon obrtu tužiteljice dao u najam osobni automobil marke Opel Corsa Enjoy 1.3, reg. oznaka [registarska oznaka] na neodređeno vrijeme, za mjesečnu najamninu od 165,32 EUR čiji iznos odgovara uvećanju fiksne provizije koju je Š dužan platiti tužiteljici temeljem Ugovora o obavljanju poslova direktorice zone.
15. Tužiteljica je i ranije do 6.11.2013. godine kao vlasnik obrta [obrt] bila u poslovnom odnosu sa Avonom za poslove direktorice zone, ali navedeno nije predmet ovoga postupka pa se neće posebno izlagati ti ugovori.
16. Tužiteljica je u spis dostavila vrlo opsežnu e-mail korespondenciju koju je za trajanja Ugovora o obavljanju poslova direktorice zone vodila sa A, a u pogledu primanja uputa o obavljanju poslova, rokova izvršenja, podnošenja izvještaja o ostvarenim rezultatima, edukacijama, itd (str. 106-159).
17. Između stranaka nije sporno da je tuženik tužiteljici dana 19.7.2021. jednostrano otkazao Ugovor o obavljanju poslova direktorice zone od 5.11.2020.
18. Iz iskaza svjedoka KI, utvrđeno je da je radio za Avon. S Š da je imao ugovor o poslovnoj suradnji i otvorio je firmu da bi mogao s njima raditi. Nije mu bilo ponuđeno da može izabrati između ugovora o radu i ugovora o poslovnoj suradnji, već mu je bio ponuđen samo ugovor o poslovnom suradnji. Taj ugovor o poslovnoj suradnji bio je unaprijed pripremljen i njemu je bio dostavljen primjerak ugovora koji je bio potpisan od strane izvršne direktorice Anite Dušić. Njegovo radno vrijeme je da je variralo je od 5 do 11 sati dnevno, nekad je radio više ujutro, a nekad više popodne, a radno vrijeme. Uz rad za AVON nije mogao raditi i druge poslove ili imati druge klijente. Nije mu bilo objašnjeno da može imati i druge klijente, nego se podrazumijevalo da radi samo za AVON. Njegov poslovni prostor bio je brendiran s AVONOM, od kozmetike, banera, plakata, prezentacijskih stolova. Avonu je izdavao fakture koje su sadržavale troškove poslovanja, fiksni dio provizije i varijabilni dio provizije koji je ovisio o učinku prodaje u periodu kampanje koja je trajala tri tjedna. Za korištenje godišnjeg odmora morao je provjeriti s Š, oni su mu to morali odobriti, jer nije moglo moguće da su svi zone menadžeri na godišnjem odmoru u isto vrijeme. U to vrijeme je AVONU bilo osam zone menadžera. Tuženiku je izvještaje podnosio na dnevnoj i na tjednoj bazi. Upute za rad dobivao je na način da je prošao edukacije (certifikate) za obučavanje predstavnika na terenu, dobivao je promotivni materijal, prezentacije, e-mailove s targetima (ciljevima) koje je trebao ostvariti za svaku prodajnu kampanju koja je trajala tri tjedna, dok su od Avona dobivali izvještaje od Avona na dnevnoj bazi. Za svaku kampanju, dakle za svaki trotjedni period, da su na početku kampanje striktno dogovorili plan aktivnosti za tu kampanju. Firmu sa kojom je sklopio ugovor sa Avonom otvorio je par dana prije nego je sklopio taj ugovor, a zatvorio ju je par tjedana nakon što je prestao raditi s AVONOM i nije radio s drugim klijentima. Ta firma nikom drugom, osim AVONU, nije ispostavljala fakture. Imao sam svog nadređenog, šefa koji je bio sales menadžer za Hrvatsku. Prvi šef mu je bio BI, drugi je bio LI, treći je bio ĐI, a zadnji je bio CI. Osim toga, postojao je odjel za treninge gdje su imali prodajne trenere koji su njega i predstavnike na terenu obučavali za rad, a imali su i target treninge koji su se odvijali u njegovom poslovnom prostoru ili na vanjskoj lokaciji, na koje bi došli ti treneri. Ti treninzi su se odvijali su se na kvartalnoj bazi, a i on sam je bio trener i imao za to certifikate. Bio je još jedan izvještaj, kojeg su davali voditelju logistike, a to je bio izvještaj o prijeđenim kilometrima. Auto je dobio na korištenje od Avona. Tijekom svog rada nije razgovarao, niti je imao kontakta s direktoricom Anitom Dušić, niti ju je ikada upoznao. Od nadređenih je dobivao upute kao treba izvršiti zadatke i kako treba izgledati poslovni prostor. Sve je trebalo biti po standardu Avona, kako im je bio prezentirano u tim treninzima. Tamo im je prezentirano kako trebaju namjestiti poslovni prostor, koje proizvode trebaju istaknuti ovisno o tome koji su se proizvodi tada probijali, kako će voditi razgovore s predstavnicima, kako će izgledati treninzi koja treba voditi. Sve to im je bilo dostavljeno i u powerpoint prezentacijama ili pdf dokumentima. U odnosu na radno vrijeme trebali su sastaviti izvještaj koje će aktivnosti raditi svaki dan. U siječnju 2019. početku godine da je bila konferencija za zone menadžere, gdje im je head of sale UI, dakle šefica njihovog šefa, rekla da njihov radni dan treba trajati 8 sati, neovisno o tome koliko im vremena treba da dođu s jednog mjesta na drugo mjesto. Dakle, da se u radno vrijeme ne broji vrijeme koje treba da dođu do mjesta u trebaju raditi. Npr. ako je išao iz Splita u Zadar, u radno vrijeme se nije brojalo tih sat vremena koliko mu je bilo potrebno da se dođe od Splita do Zadra. Ugovor o poslovnoj suradnji pročitao je paušalno, odnosno samo ga je „proletio“. Tadašnji sales manager, koji je bio BI, da je je s njim prošao određene točke iz tog ugovora te da nije imao komentara na sadržaj ugovora. Ne može reći da je bilo izričito zabranjeno da ima druge klijente. Ne sjeća je li ugovorom bilo određeno da poslovni prostor mora biti brendiran u stilu Avona, kao ni je li mogao imati prema tom ugovoru svoje radnike ili podizvođače, no sales manager mu je rekao da može. Nisu ga pitali detalje kada dolazi i odlazi s posla, kada je počeo ili prestao s radom u odnosu na njegov dnevni rad, ali je više puta imao telefonske pozive od sales managera da ga pita što je konkretno odradio taj dan u odnosu na plan i izvještaj koji je predao na početku kampanje. Nije vodio evidenciju rada, niti je to dostavljao Avonu. Kada je bio bolestan nije dostavljao doznake Avonu. Svoje planove aktivnosti sam je sastavljao i sam je određivao kada će ići u neko mjesto. Od Avona je dobivao upute, odnosno smjernice kako bi otprilike trebao izgledati taj posao koji treba odraditi, dakle što je sve potrebno odraditi, a samo slaganje rasporeda je bilo ostavljeno njemu. Na pitanje je li mu poznato da je netko od tih osam direktora zone pored rada s Avonom, radio s još nekim drugim klijentom, odgovara da su mu poznata dva incidenta. Prvi incidenti je bio je s zone menadžerom s ZI, koji je uhvaćen da u svome poslovnom prostoru ima reklamne materijale Herbalifea pa je oko toga izbio skandal i otkazan mu je ugovor. Drugi incident je bio s zone menadžericom SI, za koju su u Avonu su doznali da je u jednom trgovačkom centru otvorila štand gdje se rade nokti pa su je iz Avona zvali da ona to ne može, na što im je ona odgovorila da nigdje u ugovoru ne piše da ona to ne može. ZI da je isto kao imao ugovor poslovnoj suradnji, a Herbalife je firma koja se bavi dodacima prehrani, dakle to nije ista poslovna djelatnost koju radi Avon. ZI mu je rekao mu da je kao službeni razlog otkaza poslovne suradnje navedeno da nije ostvario poslovne rezultate. SI mu je rekla da joj je prigovoreno radi tog štanda za nokte, no da pretpostavlja da je kao službeni razlog otkaza poslovne suradnje navedeno nešto drugo. Svih osam zone managera su s Avonom imali ugovore o poslovnoj suradnji.
19. Iz iskaza svjedoka ĐI, utvrđeno je da je radio za Avon 10 ili 11 godina, na početku da je dvije godine imao ugovor o poslovnoj suradnji, a kasnije je bio zaposlenik Avona na temelju ugovora o radu. Radio je na radnom mjestu nacionalnog menadžera prodaje i bio je nadređen tužiteljici. Tužiteljica je radila za Avon na temelju ugovoru o poslovnoj suradnji. Ona je taj ugovor sklopila s Avon Hrvatska, taj ugovor je bio unaprijed definiran, a ne zna je li tužiteljica imala mogućnost komentara na ugovorne odredbe, jer su svi zone menadžeri imali isti ugovor. Tužiteljica je morala raditi onako kako su se dogovorili. On da je sa 9 zone menadžera u Hrvatskoj dogovarao koje će terenske aktivnosti raditi, kao i tjedne i mjesečne targete (ciljeve). Osim toga da se radilo i tjedno i mjesečno planiranje. Da su se dogovarali su se koliko će promocija i prezentacija odraditi, sve se to unosilo u kalendar aktivnosti koji su mu zone menadžeri i prosljeđivali i to je bio dio sales menadžment procesa. Tužiteljica da nije mogla raditi druge poslove, niti je smjela imati druge klijente, da je bilo je određeno da radi cijelo radno vrijeme za Avon i da je njezin poslovni prostor za Avon. Što se tiče samog poslovnog prostora od strane Avona, postojala je određena direktiva kako taj poslovni prostor treba izgledati, postojao je određeni budžet, a sales manageri su trebali potvrditi i komentirati je li taj poslovni prostor u skladu standardima Avona. Taj poslovni prostor je morao biti brendiran Avonom. Naknada koja se isplaćivala tužiteljici se sastojala od fiksnog iznosa provizije i varijabilnog iznosa, koji je ovisio o postotku prodaje, a sastojala se i od troškova za automobil, za najam poslovnog prostora, telefon i sl. s time da su ti troškovi bili fiksno određeni. Od svih zone menadžera tražio je da svatko od njih planira i obavijesti ga kad bi želio ići na godišnji odmor i da to potvrdi, jer nisu svi mogli
istovremeno
biti
na
godišnjem
odmoru.
Svi zone menadžeri da su bili trenirani kako da rade posao, dakle koje terenske aktivnosti trebaju raditi, kako trebaju raditi prezentacije, koliko često, kako se trebaju ponašati. To da je bio glavni dio posla, a s obzirom da se radi o multilevel marketingu te stvari su bile unaprijed određene. Što se tiče podnošenja izvještaja, podnosili su se tjedni, mjesečni i kvartalni izvještaji, kako od strane zone menadžera tako i od strane firme, s time da on još interno uveo i neke dodatne izvještaje kako bi dobio što točnije informacije o poslovanju firme. S tužiteljicom da je bio u kontaktu dosta često, ponekad dnevno, a najmanje jednom do dva puta tjedno. Komunicirali su o svemu što je bilo dogovoreno na planiranju, te je tužiteljica trebala proslijediti informacije. Tužiteljica je trebala biti dostupna svaki dan radi davanja informacija i izvještaja. To da možda zvuči malo grubo, ali da se podrazumijevalo, a takav je bio i posao da su mogli komunicirati u svakom trenutku. On je kao zaposlenik Avona bio direktno nadređen samo za tih 9 zone menadžera, dakle nije bio nadređen nekim drugim osobama koji su bili zaposlenici Avona. Nije bio uključen u sklapanje ugovora za zone menadžere, niti u pregovore oko tih ugovora, pa mu nije poznato jesu li zone menadžeri imali pravo na komentiranje tih odredbi i utjecanja na odredbe. Zna da nisu mogli utjecati, niti pregovarati na sve ono što je bilo komercijalne prirode. Tužiteljica da se nije žalila u vezi poslovnog odnosa kakav je imala sa Avonom, jedino da je ponekad imala pritužbe vezano za visinu provizije kada ne bi ispunila mjesečni plan. Zone menadžeri da nisu imali mogućnost sklapanja ugovora o radu, već samo ugovora o poslovnoj suradnji. Da je bila situacija kad su neke druge države promijenile način tako da su se mogli sklapati ugovori o radu, tada se razgovaralo o tome, između ostalog i s tužiteljicom hoće li Avon promijeniti način sklapanje ugovora s zone menadžerima. Dosta često da je bio taj razlog da provizijska struktura nije ista ako si zaposlen ili imaš ugovor o poslovnoj suradnji, jer npr. mirovina nije ista. Tužiteljica da mu se nije javljala kad je dolazila na posao, niti kada je odlazila, da mu nije dostavljala evidenciju rada za svaki radni dan, jer nije bila zaposlenica firme, no da se to radilo na način da je ona dostavljala plan aktivnosti za svaki dan gdje se vidjelo koliko je ona za svaku aktivnost potrošila sati. Taj plan aktivnosti za tužiteljicu da su sastavljali on i tužiteljica. Sa tužiteljicom da bi se kada bi dobili targete za određeni mjesec, dogovorio gdje će ona raditi, a i sugerirao bi joj gdje da radi npr. da ide raditi u [adresa], jer tamo ima više Avon Đ koji ostvaruju dobar učinak prodaje, ako i da ne bi li bilo uredu da je tužiteljica na tu njegovu sugestiju odgovorila da taj dan ne može ići tamo raditi, jer bi to značilo da tužiteljica nije prepoznala prodajne mogućnosti za to mjesto. Njegov način rada da je bio da pita, odnosno da vidi gdje je potencijal za taj mjesec, da svaki zone menadžer kaže gdje i onda bi sugerirao gdje, odnosno u kojim mjestima da se odrade prezentacije i koliko. S zone menadžerima da je dosta detaljno dogovarao što će se raditi. Nisu toliko detaljno dogovarali gradove, ali su detaljno dogovorili aktivnosti, dakle koliko će se prezentacija i treninga odraditi taj mjesec. Tužiteljici je davao dnevne upute što treba odraditi taj dan, npr. kada je išlo loše, onda da bi joj rekao da treba za taj dan odraditi 5 promocija i dobit x kontakata. Tužiteljica mu nije dostavljala doznake za bolovanje, ali je znao da je bolesna i da ne radi. Jedno je kakav je to ugovor bio de facto i de iure, no on da je te zone menadžere tretirao kao zaposlenike i bio je s njima u svakodnevnom kontaktu, tako da je svakako morao biti obaviješten kad su bolesni. Ugovorom nije bilo zabranjeno da tužiteljica može imati druge klijente koji nisu konkurencija Avonu, no u praksi da nikad nisu dozvoljavali da zone menadžeri imaju druge klijente, niti one koji nisu konkurencija Avonu, jer onda bi trošili vrijeme na te druge klijente. U godinu i pol dana koliko je bio nadređeni za Hrvatsku da mu nitko od zone menadžera nije došao sa zahtjevom da radi za druge klijente, jer za to nije bilo vremena. Ne zna je li ugovorom o poslovnoj suradnji bilo određeno kako mora izgledati poslovni prostor tj. kako mora biti brendiran, no da zna da su tražili da mora biti na dobroj lokaciji, da mora dobro izgledati, a poslovne prostore tražili su zone menadžeri. Ne zna zašto je prekinuta suradnja između Avona i tužiteljice.
20. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je s Š bila u poslovnom odnosu od 2011. godine, kad je prošla eliminaciju drugih kandidata i ponuđen joj je ugovor o suradnji. Tada je pitala zašto joj nije ponuđen radni odnos te joj je odgovoreno da je to biznis model Avona, da tako funkcionira u cijelom svijetu, a kasnije je saznala da baš to i nije tako. Kako se u to vrijeme vratila iz [adresa] u [adresa] i bila je bez posla i nije baš ni imala mogućnosti zapošljavanja, prihvatila je taj ugovor o poslovnoj suradnji. Kada su dogovorili suradnju, otvorila je obrt „ [obrt]“ te je dvije i pol godine radila za Avon kao zone menadžer uz izuzetno dobre rezultate pa joj je ponuđeno mjesto trenera gdje je prešla u radni odnos a Avonom i zatvorila obrt. Na radnom mjestu trenera radila je dvije i nešto godine, no zbog zasićenja obilaska terena s obzirom da su tereni bili od Dubrovnika do Osijeka, potpisali su sporazumni otkaz. U to vrijeme bilo joj je ponuđeno mjesto zone menadžera u Splitu koje nije prihvatila i rečeno joj je da će je imati u vidu kad se oslobodi mjesto zone menadžera u Puli. Kako se u 2018. godine pojavila ta opcija da bude zone menadžer za [adresa], to je ponovno otvorila firmu i sklopila ugovor o poslovnoj suradnji, dakle stupila u poslovni odnos s Avonom kao vanjski suradnik. Ugovor o obavljanju poslova direktorice zone koji je potpisala 2018. godine je špranciran ugovor, kojeg priprema pravna služba Avona. U momentu kad zone menadžer potpisuje, ugovor je unaprijed pripremljen od strane call centra, dakle oni stave u ugovor ime firme, adresu, OIB itd. Ugovor je potpisan od strane izvršne direktorice gospođe Anite, koju nitko nikad nije vidio, niti upoznao. Ugovor joj je dan na potpis takav kakav je i nije imala mogućnosti bilo kakvih komentara. Isto tako su joj poštom dostavljeni unaprijed pripremljeni i potpisani Aneksi ugovora, npr. kad su mijenjane kampanje iz tri tjedna u jedan mjesec. Ugovor je sklopljen na neodređeno vrijeme, a ugovor od 5.11.2020. o odrađivanju poslova direktorice zone potpisan je kad je mijenjana kampanja. Tada su dobili i mail koji bi trebao biti u spisu, a koji je glasio „dragi zone menadžeri šaljemo vam potpisane ugovore, molim da ih potpišete i vratite natrag“. Njoj je bilo jasno da ne sklapa ugovor o radu, ali nije imala drugu mogućnost. Njezini radni zadaci da su bili izuzetno široki od rada sa sales menadžerom, što se odnosilo na promet i akcije, rada sa sales liderima, sastanaka sa sales liderima i upravljanja njihovim zadacima. Dakle, tu da je osim toga da se trebao ostvariti neki određeni postotak prodaje, bio cijeli jedan drugi dio zadataka, koji se odnosio na rad sa sales liderima i Avon lady gdje je trebala te sales lidere i njihove kompletne strukture educirati na terenu. Dobivala je u zadatak da ih trenira 5- 6 treninga po kompletnim standardima Avona. To su bili brendirani treninzi za koje su unaprijed dobivali power point prezentacije, a da bi mogla provoditi te treninge morala je proći certifikacije, tako da je to bio jedan dio posla koji je bio jako zahtjevan, a nije bio financijski mjerljiv. Npr. trebala je zajedno s beauty ambasadorom odraditi tri treninga po kampanji, uz zahtjev prosječne istreniranosti određenog postotka. Isto tako npr. kada je bila akcija kad je Avon uvodio mobilnu aplikaciju trebala je zajedno sa svojim timom nazvati 30% aktivnih Avon Lady i provesti ih kroz benefite te aplikacije, navesti ih da instaliraju tu aplikaciju i onda ih navesti da prođu određene treninge koje je ta aplikacija nudila. Radi se o otprilike oko 1.500 Avon Lady na terenu. Mogla je odabrati koji dan će ići u neko mjesto, jer se trebala s Avon lady dogovoriti kad one mogu doći na sastanak. Imala je fiksno klizno radno vrijeme, dakle radila je sigurno 8 sati dnevno, a vrijeme kada će raditi mogla je sama odrediti. Što se tiče samog opisa radnih zadataka odnosno aktivnosti, ako se radilo o sales zadacima dogovarala ih je sa sales menadžerom, dogovarao se popis aktivnosti, npr. da mora odradit tri sastanka s sales liderima, četiri promocije i dvije prezentacije, a koji dan će to odraditi je bilo varijabilno, odnosno mogla je sama odlučiti. Što se tiče poslova treniranja, tu je imala kvartalni plan aktivnosti, pa je onda sama određivala kada će odraditi koji trening, s time da je to opet bilo u suglasnosti s trenerom prodaje. Isto tako je na zahtjev trenera prodaje morala organizirati treninge na koje je dolazio taj trener prodaje. Što se tiče kontaktiranja s nadređenima, dakle sa sales menadžerom i trenerom prodaje, da je tu postojala neka krivulja da su na početku kampanje kontaktirali više, jer su se tada postavljali zadaci i određivala se frekvencija aktivnosti. Nakon toga u centru kampanje kada su na terenu odrađivali zadatke, kontaktirali su rjeđe, oko dva do tri puta tjedno. Pred kraj kampanje su kontaktirali na dnevnoj bazi jer su radili follow up, odnosno pratilo se što se od postavljenih ciljeva realiziralo. Što se tiče godišnjeg odmora davala je prijedlog kad bi ga koristila, a sales menadžer bi odobravao. Nije mogla raditi za druge klijente. S obzirom na obim posla, čak da i da je htjela, da ne bi mogla raditi za druge klijente. Poslovni prostor da je morao biti unutar zone, odobravao ga je sales menadžer i na početku su dobili kompletan materijal za brendiranje prostora, kartonske police i sve, a za svaku kampanju dobivali su plakate, jednu kutiju proizvoda i određeni broj kataloga. Naknada koja joj je isplaćivana da se sastojala od tri dijela i da je ispostavljala dvije fakture. Jedna faktura odnosila se na poslovanje, dakle troškove automobila, troškove poslovnog prostora, telefona interneta, benzina i cestarina, dok je auto dobila na korištenje od Avona. Ti troškovi su bili određeni u fiksnom iznosu. Druga faktura je sadržavala fiksni i varijabilni dio provizije za obavljeni posao. Što se tiče izvještaja, podnosila je dnevne izvještaje koje je generirao sam sustav, a ona bi ih onda uzimala i analizirala i spuštala prema svojim podređenima. Isto tako podnosila je fiksne izvještaje prema sales menadžerima koje su radili na početku svake kampanje s planiranjem i prognozama, a pratili su se parametri net sales, aktivnosti, broja novih članova itd., tu je bio i plan aktivnosti za svaku kampanju. U vezi tih izvještaja je svaki tjedan morala podnijeti izvještaj koliko je od planiranog realizirala. Osim toga, bilo je i raznih drugih izvještaja, kao npr. stablo prodaje o izgledu njihove strukture, izvještaj svih mogućih kompletnih parametara kampanje koje su mogli analizirati, izvještaj izvršenih treninga, izvještaj o akcijama npr. kad smo imali akciju slanja kataloga na terenu, izvještaj o facebook akcijama gdje su morali pratiti određene kontakte. Također, bila su dva izvještaja koji su mjerili uspješnost zone menadžera međusobno. Svih ovih vrsta izvještaja bilo je 15 po kampanji. Na pitanje na koji način je dobivala upute o radu, navodi da Avon ima vrlo detaljno razrađen sustav treninga. Svaki zone menadžer kad počne raditi taj posao prolazi četiri modula treninga od kojih svaki od tih traje 4 dana i tu dobiva kompletne instrukcije kako se treba obavljati svaki zadatak. Npr. kako se radi na terenu, kako se rade treninzi, kako se radi promocija, kako se rade izvještaji, itd. Također za svaku novu aktivnost koja se uvodi zone menadžer prolazi boot camp od tri dana. Što se tiče uputa na dnevnoj bazi, ako nešto nije bilo odrađeno kako treba, onda je sale menadžer znao dati detaljne upute kako želi da se nešto odradi. Također kada je ostala trudna da je morala planirati svoju zamjenu. Radilo se o osobi koja je iz njezine strukture, koja je morala biti odobrena od sales menadžera i morala je proći kompletnu strukturu treninga da bi bila njezina zamjena, dakle to nije mogao biti bilo tko. Navodi da ju je pogodilo kad je dobila otkaz, jer da je u to vrijeme bila tri mjeseca na porodiljnom, da je dobila poziv od „head od sales“ koja je bila osoba nadređena njezinom šefu, a koja ju je obavijestila da je dobila otkaz bez ikakvih opravdanja i razloga. To ju je šokiralo jer je deset ili jedanaest godina, koliko je radila za Avon, promovirala brend da je Avon kompanija za žene i puštala filmić u kojem se prikazuje Avon kompanija za osnaživanje žena, te smatra da nije trebala doživjeti taj šok na porodiljnom. Kad je obaviještena o otkazu, pitala je znaju li oni da je na porodiljnom, na što su joj odgovorili da oni nisu njezina firma i da se njezina firma mora za nju pobrinuti, a da oni s tim nemaju veze, jer je ona njihov vanjski suradnik. Navodi da ne postoji razlika u odnosu na posao trenera koji je obavljala za Avon na temelju ugovora o radu i posla zone menadžera koji je obavljala za Avon na temelju ugovora o poslovnoj suradnji u smislu kontaktiranja s Avonom, izvršavanja radnih zadataka, njezinog odnosa naspram Avona i odnosa Avona naspram nje. Da nije bilo razlike u smislu da je morala obavljati zadatke koje je dobila, da je dobivala upute, da je podnosila izvještaje, jedino je kao trener imala neke druge beneficije koje nije imala kao zone menadžer, u smislu da im je bilo plaćeno dodatno zdravstveno osiguranje i da je imala povrat na pravo nekih prezentacija, dok je kao zone menadžer npr. plaćanja kave za djevojke morala sama plaćati. Njezin obrt „ [obrt]“ za vrijeme poslovne suradnje s Avonom da nije imao druge klijente. Imala je samo na početku neku fakturu za neki zaostatak prema nekom drugom klijentu, a kad se pogleda popis faktura, sve ostale su izdane samo prema Avonu. Kada je potpisivala ugovor o poslovnoj suradnji s Avonom iz 2011. tada da joj je bilo objašnjeno da potpisuje s njima ekskluzivni ugovor i da ne može raditi s drugim klijentima. U razdoblju od 2018. do 2020. bila je nezadovoljna o s ugovorom o poslovnoj suradnji koji je potpisala s Avonom, ali nije Avonu to prigovarala, jer je znala da to nema smisla. Znala je da to nema kome pisati, jer to neće biti prihvaćeno, da je to bio unaprijed špranciran ugovor po sistemu uzmi ili ostavi i da se nije mogao komentirati, no da je nitko nije prisilio da potpišem taj ugovor s Š. U razdoblju od 2015. do 2018. da je bila nezaposlena. Ona je kontaktirala Avon vezano za sklapanje ugovora o poslovnoj suradnji za zone menadžera [adresa]. Bilo joj je jasno da mora otvoriti obrt da bi mogla sklopiti takav ugovor s njima te je s tim ciljem i dobrovoljno otvorila svoj obrt. Od 2018. do otkaza ugovora da nije tražila ugovor o radu, jer to nije bilo moguće. U to vrijeme da nije ni bila upoznata s prikrivenim efektom radnog odnosa nego je to saznala tek kasnije kad su se o tome počeli pojavljivati članci u novinama. U trenutku sklapanja tog ugovora bilo joj jasno da to nije bio radni odnos, ali nije išla za time jer je bila već dugo nezaposlena i trebao joj je posao. Tim ugovorom joj nije bilo zabranjeno da radi za druge klijente. Od 2018. do 2022. nije javila Avonu da neki dio posla ne može odraditi jer ima želju raditi za druge klijente. Nije aktivno tražila druge klijente. Nije joj odgovarao ugovor o poslovnoj suradnji jer je sebe morala prijaviti na minimalac, dok npr. kad je imala ugovor o radu za trenera je imala bruto plaću od 26- 28 tisuća HRK, što kao zone menadžer nikada nije imala toliku proviziju i to se kasnije očitovalo na njezinoj porodiljinoj naknadi.
21. Iz iskaza zz tuženika Anite Dušić, utvrđeno je da je tužiteljica je bila angažirana da radi za AVON kao direktorica zone prema ugovoru o obavljanju poslova za direktoricu zone. AVON Hrvatska preuzeo je način kako posluje kompanija AVON, koja je multinacionalna kompanija, a koja nema zaposlene direktore zone, dakle osobe koje pokrivaju prodaju za pojedina područja u zemlji. U odjelu prodaje jedina osoba koja može biti zaposlena za jednu zemlju je direktor prodaje. Što se tiče samog ugovora prije nego ugovor ide u upotrebu, za sve ugovore šprance pregledavaju odjeli AVONA, pravni odjel, porezni odjel i slično. S obzirom da je to ugovor koji potpisuju dvije ugovorne strane, uvijek se neke klauzule mogu promijeniti. Za radno vrijeme direktora zone da nije određeno da se mora raditi od toliko do toliko, nego da su određeni zadaci, odnosno prava i obveze direktora zone, kao i prava i obveze AVONA. Jedan od uvjeta sklapanja ugovora sa direktorima zone je da imaju svoju pravnu osobu dakle obrt, d. o. o., odnosno neki pravni subjekt registriran za određenu djelatnost. Direktori zone mogu raditi i sa drugim klijentima koji nisu direktna konkurencija AVONU. Prvi kontakt direktora zone je voditelj prodaje, odnosno direktor prodaje, koji je zaposlenik AVONA, no isto tako su mu na usluzi radi administrativnih i drugih potreba i druge osobe od kojih direktor zone ima kontakte, a koje osobe može pitati za pomoć, podršku ili pojašnjenje. Korištenje godišnjeg odmora je uređeno u ugovoru. U ugovoru je navedeno da ukoliko direktor zone zbog bolesti ili bilo kojeg razloga ne može obavljati svoj posao, treba obavijestiti svoju kontakt osobu o tom izostanku, a kako se ne bi naštetilo poslovanju AVONA. Na pitanje dobiva li direktor zone upute za rad i podnosi li izvještaje o radu, kako i koliko često, odnosno kome, odgovara da mora dobivati upute, jer predstavlja proizvode AVONA, da prolazi edukacije i treninge, da dobiva letke, da kupuje kataloge uz određene popuste, jer su sve to alati s kojima on obavlja poslove direktora zone. Ugovore sa direktorima zone od strane AVONA, odgovaram da je potpisivala ona. U AVONU da ima dvije funkcije. Prva je funkcija da je voditeljica poslovnih financija za određeni broj zemalja, a druga je da je direktorica, odnosno zastupnica firme za svoju zemlju. Prije nego joj ugovor dođe na potpisivanje, kako ovaj za direktora zone, tako i svaki ugovor općenito, prolazi interne procedure prema poslovnoj politici firme, tako da prije nego ona potpisuje ugovor, ugovor već dobije sva odobrenja. Ugovor da nekada prvo potpisuje ona, a nekada da ga prvo potpisuje direktor zone, to ovisi od toga kako je to tehnički bolje odraditi. Ne sudjeluje u izvršavanju tih ugovora sa direktorima zone niti u jednom dijelu, niti je s njima u kontaktu. Zbog prirode njezine same pozicije unutar organizacije, da jednostavno nema potrebe biti u kontaktu sa direktorima zone. Pojašnjava strukturu unutar tako da je direktoru zone neposredno nadređen direktor prodaje, koji je zaposlenik AVONA, a koji je nadređen direktorima zone koji su poslovni suradnici, te je nadređen i trenerima i odjelu podrške i prodaje, koji su zaposlenici AVONA. Direktoru prodaje nadređen je general manager, dakle generalni direktor koji nije u Hrvatskoj, već je on generalni direktor po unutarnjoj strukturi poslovanja AVONA, trenutno da je generalni direktor iz Mađarske, a ne zna tko je bio u vrijeme dok je tužiteljica radila za AVON. Ona da nije nadređena direktoru prodaje, već je u sasvim drugoj liniji. Ispod direktora zone, dakle njima podređeni su sales lideri i AVON dame, oni su također poslovni suradnici AVONA. To je tako određeno jer se radi o piramidalnoj strukturi, odnosno piramidalnoj prodaji. Sales lideri i AVON dame ne sklapaju ugovor o poslovnoj suradnji, nego da se radi o nekakvoj špranciranoj pristupnici članstvu i oni sami odlučuju koliko i do kada će raditi i ne odgovaraju direktoru zone. Sales lideri sklapaju nekakav ugovor sa AVONOM, ali ne zna kakav, imaju neke modele, odnosno ciljeve koje trebaju ostvariti da bi dobili proviziju, no da zna što je to točno jer oni mogu biti i umirovljenici i u radnom odnosu i sl. Direktor zone da ne smije biti u radnom odnosu. Broj direktora zone da nije uvijek isti. Nekad da ih je bilo i do 10, a sada ih je 5 ili 6, to ovisi o ukupnim prihodima koji se ostvaruju na razini kompanije. U Avonu da nemaju radno mjesto koje bi bilo najsličnije poslovima koje obavlja direktor zone, u smislu pozicije, prava i obveza, tu je jedino direktor prodaje koji je međutim nadređeni direktoru zone. Direktori zone da su uvijek dobivali materijale, plakate itd. da bi eventualno mogli pokazati kad imaju sastanak što prodaju, dok je samim ugovorom propisano koje se sve naknade za taj poslovni prostor pokrivaju direktoru zone. Direktor zone da dobiva jedan fiksni dio koji je pokriva troškove najma, poslovnog prostora, benzina, cestarine itd., dakle sve troškove koje direktor zone ima da bi mogao izvršavati ugovorne obveze. Također, kako direktor zone ima nezavisni poslovni subjekt koji ima određene troškove svog poslovanja, dobiva jedan fiksni dio naknade koji se isplaćuje kako bi se moglo održati poslovanje tog poslovnog subjekta direktora zone, a taj fiksni dio je vezan uz kampanju i tako se isplaćuje. Postoji još i varijabilni dio koji je vezan uz ciljeve koje su dobivali direktori zone, dakle ako ostvare taj cilj koji je određen, isplaćuje im se određena naknada koja je vezana za ostvareni postotak prodaje. Svaki direktor zone ima na korištenje službeni automobil, međutim da ne zna jesu li se fakturirali mjesečni računi za korištenje tog automobila. Ona da je u ime AVONA sklapala te ugovore o korištenju automobila. Svaki poslovni odnos, pa i taj vezan uz auto da je unaprijed provjeren od strane pravnog i poreznog odjela. Na pitanje kako dolazi do prestanka poslovne suradnje sa direktorima zone, odgovara da ne sudjeluje u tim pregovorima, nego da samo potpisuje te ugovore nakon što su pregovori obavljeni. Ugovorom da je bilo propisano na koji način može doći do prestanka ugovora, a razgovore, odnosno pregovore su sa direktorima zone kao njihov prvi kontakt vodili direktori prodaje, koji su pak razgovore vodili sa generalnim direktorom, koji nije bio zaposlen u AVONU u Hrvatskoj. Navodi da nije bila upoznata sa procesom raskida ugovora tužiteljici, niti da je u to vrijeme tužiteljica bila na porodiljnom dopustu. Na pitanje da pojasni kakve su to upute koje je direktor prodaje davao nekome ispod njega, odnosno kakve je upute dobivao direktor zone, jesu li to bile upute u smislu „taj dan trebaš raditi od tada do tada, ili taj dan trebaš obaviti te radne zadatke“, ili se radilo o nekakvim generalnim uputama, odgovara da nije s time upoznata, da su dobivali ciljeve koje moraju ostvariti, no da ne zna jesu li dobivali upute na dnevnoj ili tjednoj bazi, odnosno jesu li na tjednoj ili dnevnoj bazi komunicirali sa direktorima prodaje.
22. Sud prihvaća iskaze svjedoka AI, ĐI i tužiteljice, jer su glede bitnih činjenica iskazivali logički, uvjerljivo i neproturječno. Međutim, u odnosu na dio u kojem su isti iskazivali o tome da su se direktori zone smatrali „zaposlenicima“ Avona, radi se o njihovim laičkim subjektivnim poimanjima odnosa direktora zone naspram Avona, iako su i oni sami potvrdili kako im je bilo poznato da se pravno ne radi o radnom odnosu, već o ugovoru o poslovnoj suradnji.
23. Sud prihvaća i iskaz zz tuženika Anite Dušić, budući da je i ona iskazivala životno u logički uvjerljivo te u skladu sa drugim provedenim dokazima.
24. Prema stajalištu ovoga suda tužiteljica unatoč svojim nastojanjima i navodima tijekom postupka nije dokazala da bi predmetni ugovori o poslovnoj suradnji koje je zaključila sa tuženikom imali značaj ugovora o radu, dakle da je s Š bila u radnom odnosu.
25. Da se nije radilo o radnom odnosu proizlazi i iz sadržaja samih ugovora o poslovnoj suradnji od 16.8.2018. i 5.11.2020., a odredbe tih ugovora su prema ocjeni ovoga suda neproturječne, jasne i razumljive i ne ostavljaju dvojbu te je i sama tužiteljica u svom iskazu potvrdila da su joj odredbe ugovora bile jasne i da je na njih pristala.
26. Sporne ugovore su sklopili Avon kao pravna osoba i tužiteljica kao obrtnik – dakle fizička osoba koja obavlja registriranu djelatnost, pa se tužiteljica u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima (NN 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11, 68/13 , 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23, 136/24) u vezi sa čl. 2. st. 1. Zakona o obrtu (NN 143/2013, 127/2019, 41/2020) smatra trgovcem, a predmetni ugovori u smislu odredbe iz čl. 14. st. 2. Zakona o obveznim odnosima NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZOO) smatraju se trgovačkim ugovorima. Kod sklapanja tih trgovačkih ugovora tužiteljica nije nastupala u svojstvu (obične) fizičke osobe, dakle običnog prosječnog čovjeka, laika, već je kao trgovac, odnosno obrtnik – fizička osoba koja obavlja registriranu djelatnost te je bila dužna primijeniti veći stupanj pažnje u odnosu na pažnju prosječnog čovjeka.
27. Prema stajalištu ovoga suda između tužiteljice i tuženika je u navedenom razdoblju postojao isključivo obvezno pravni odnos utemeljen na ugovoru o djelu iz odredbe čl. 590 ZOO-a, kojim je propisano da se ugovorom o djelu obvezuje izvođač obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i slično, a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.
28. Nepostojanje radnog odnosa proizlazi iz sljedećih odredaba Ugovora o obavljanju poslova Direktorice Zone od 5.11.2020., a koje su identične i u Ugovoru o obavljanju poslova Direktorice Zone od 16.8.2018. :
- točka B. preambule Ugovora kaže da tuženik angažira „Direktorice zone“ kao „neovisne ugovaratelje, a ne kao radnike“ pa je nedvojbeno da se nije radilo o zasnivanju radnog odnosa,
- člankom 1. (b) I. Ugovora tužiteljica se obvezala pružati svoje usluge putem obrta, pa je i ovdje nedvojbeno da se radi o ugovoru o djelu koji sklapa obrtnik kao izvršitelj ugovora, a ne o ugovoru o radu koji sklapa fizička osoba kao radnik;
- prema članku 1. (e) Ugovora tužiteljica je uz prethodno odobrenje tuženika ovlaštena povjeriti „drugim osobama obavljanje svih ili nekih aktivnosti iz Ugovora“ – dakle, ona je bila ovlaštena angažirati podizvođače u smislu članka 600. ZOO-a, kao i pružati usluge tuženiku putem svojih radnika zaposlenih u obrtu, što je i činila u praksi kada je angažirala zamjenu za vrijeme rodiljnog dopusta. Navedeno povjeravanje obavljanje poslova trećemu nije obilježje ugovora o radu niti radnog odnosa, budući da je radnik prema čl. 7. st. 1. Zakona o radu posao dužan obaviti isključivo „osobno“;
- člankom 2. (a) Ugovora određeno je da će tužiteljica voditi poslovne knjige te plaćati za sebe poreze, doprinose i ostala davanja, a što je također nije obilježje radnog odnosa;
- prema članku 2. (d) Ugovora, tužiteljica je „slobodna u obavljanju drugih gospodarskih aktivnosti“. Navedeno također nije spojivo s radnim odnosom, budući da prema čl. 101. Zakona o radu radnike obvezuje zakonska zabrana natjecanja. Ovdje nije od značaja činjenica što s obzirom na obim posla tužiteljica nije obavljala druge gospodarske aktivnosti, niti imati druge klijente, jer priroda i količina ugovorenog posla može biti takva da ne ostavlja vremena za druge gospodarske aktivnosti ili klijente;
- prema članku 2. (e) Ugovora, tužiteljica „samostalno određuje vrijeme i mjesto obavljanja svojih aktivnosti“. To je u suprotnosti s prirodom radnog odnosa, budući da prema čl. 7. st. 2. Zakona o radu poslodavac određuje mjesto obavljanja rada, a radno vrijeme također se određuje ugovorom o radu ili pravilnikom o radu, dok je tužiteljica u svom iskazu potvrdila da je sama određivala svoje radno vrijeme i unutar zone mjesto gdje će obavljati posao;
- člankom 5. Ugovora ugovoreno je da za pružene usluge tužiteljica ima pravo na naknadu u obliku provizije i drugim oblicima naknade. Kod ugovora o radu ugovara se plaća u bruto iznosu te je poslodavac obveznik uplate poreza i doprinosa za radnika, dok je ovdje bila ugovorena naknada u neto iznosu, a obrt tužiteljice je bio obveznik plaćanja poreza i doprinosa;
- člankom 5. (b) Ugovora ugovoreno je da će tužiteljica izdavati tuženiku fakture za obavljene usluge, što čine samo samostalni poduzetnici (trgovci), a ne radnici;
- članak 9. Ugovora ugovoreno je da se tužiteljica smatra neovisnim suugovarateljem tuženika te da „Odredbe ovog Ugovora nemaju za svrhu niti će se tumačiti da imaju za svrhu stvaranje odnosa zaposlenja (…)“. Ovime je jasno izražena ugovorna volja stranaka da ne zasnivaju radni odnos;
- člankom 12. (e) Ugovora ugovorne strane su izričito ugovorile primjenu Zakona o obveznim odnosima i isključile primjenu Zakona o radu, čime se također jasno izražena ugovorna volja stranaka da ne zasnivaju radni odnos;
28. Sklopljeni Ugovori ne sadrže odredbe koje su karakteristične i nužne za radni odnos, a u stvarnosti (faktično) se način na koji je tužiteljica obavljala poslove ne može smatrati radnim odnosom. Naime, iako tuženik tužiteljici davao detaljne upute kako će obavljati posao, radi se o specifičnostima ugovorenog posla gdje je bilo ugovoreno da će tužiteljica kao predstavnica Avona posao obavljati po pravilima i standardima Avona, radi čega je morala pohađati edukacije, treninge i certifikacije. Navedeno nije nužno obilježje radnog odnosa, već može biti i obilježje ugovora o djelu u kojem su ugovorne strane slobodne ugovoriti sve što nije zakonom zabranjeno, pa dakle i vrlo detaljno kako i koji će se zadaci obavljati, o potrebi educiranja, o tjednim, dnevnim i mjesečnim izvještajima. Poslovanje Avona je specifično jer se poslovi koji su bili ugovoreni sa tužiteljicom obavljaju unutar jedne prodajne kampanje u trajanju od tri tjedna, odnosno mjesec dana, ta kampanja ima svoju strukturu, postoje točno određeni zadaci koji se obavljaju u određenom dijelu kampanje, definirani su ciljevi koje treba ostvariti u toj kampanji, definirano je koliko često i koji se izvještaji podnose. Međutim sve navedeno ugovorenom poslu ne daje nužno značaj radnog odnosa, niti se radi o kako tužiteljica tvrdi „kontroli ponašanja“, jer prema odredbi čl. 593. ZOO-a naručitelj ima pravo nadzora nad obavljanjem posla i davati upute kad to odgovara naravi posla, a izvođač mu je to dužan omogućiti. Predmetni ugovori o poslovnoj suradnji su s obzirom na narav i specifičnosti ugovorenog posla upravo takvi ugovori o djelu da se na njih može primijeniti citirana odredba iz čl. 593. ZOO-a, što se između stranaka i primjenjivalo u praksi. Nadalje, prema odredbi čl. 597. st. 1. i 2. ZOO-a izvođač je dužan izvršiti djelo kako je ugovoreno, po pravima struke i za vrijeme koje je određeno, što je i kod ovih ugovora bio slučaj, pa upute i rokovi koje je tužiteljica od tuženika dobivala nisu bili nalozi poslodavca prema radniku, nije se radilo o kontroli ponašanja, već se radilo izvršavanju ugovorenih prava i obveza iz predmetnih ugovora o djelu kao sa strane tuženika, tako i sa strane tužiteljice. Dakle, radilo se o postupanju u smislu odredbi iz čl. 593. i 597. st. 1. i 2. ZOO-a. Tužiteljica je imala slobodu sama odrediti svoje radno vrijeme, dakle kada će doći na posao, kada će otići sa posla, koliko će dugo raditi, gdje će raditi, koju slobodu radnik u radnom odnosu nema. Poslove nije obavljala u poslovnim prostorijama tuženika, već u svojem poslovnom prostoru, ili na drugom mjestu unutar zone koje je sama odredila, dok radnici u radnom odnosu obavljaju posao na mjestu koje odredi poslodavac. Stoga se niti tu nije radilo o kontroli ponašanja.
29. Činjenica da je tuženik tužiteljici dao promotivne materijale za ugovoreni posao ne može se smatrati financijskom kontrolom, jer prema odredbama ZOO-a o ugovoru o djelu naručitelj može dati izvođaču materijal za naručeni posao, što je ovdje s obzirom na specifičnost ugovorenog posla i bilo potrebno. Tužiteljica nije imala pravo na mjesečnu bruto plaću, nego na neto naknadu, odnosno proviziju koja se sastojala od fiksnog i varijabilnog dijela, čiji je ukupni iznos ovisio o ostvarenim rezultatima. Sama činjenica da je tužiteljica dobila na korištenje službeno vozilo Avona i da su joj bili plaćeni troškovi poslovanja nije nužno obilježje radnog odnosa, jer navedeno s obzirom na prirodu posla može biti ugovoreno i ugovorom o djelu da naručitelj kao dio naknade za obavljeni posao plati izvođaču i izdatke koji su bili potrebni da bi se posao obavio, dakle trošak automobila, goriva, cestarina, mobitela, poslovnog prostora. Navedeno ne može smatrati „financijskom kontrolom“, jer je moglo biti ugovoreno i suprotno, dakle da će tužiteljica sama snositi te troškove, dok je na ovakav način tužiteljica ostvarila korist je te troškove nije morala sama snositi.
30. U odnosu na navode tužiteljice da je morala prijaviti godišnji odmor i da joj je navedeno trebalo biti odobreno, valja reći da odredbama spornih ugovora nije bilo predviđeno da tužiteljica ima pravo na godišnji odmor, niti da joj tuženik mora odobriti korištenje godišnjeg odmora, jer se nije radilo o ugovoru o radu, a pravo na godišnji odmor ima samo radnik, ne i vanjski suradnik. Spornim ugovorima bilo je ugovoreno da tužiteljica mora obavijestiti tuženika o svojoj spriječenosti, ali i da može angažirati zamjenu, što je tužiteljica i činila. Radi se o specifičnostima ugovorenog posla, koji se obavljao u kampanjama, a u kojima su se morali ostvariti zadani financijski ciljevi, pa je Avon kao naručitelj posla morao biti obaviješten o spriječenosti tužiteljice da obavlja posao jer je to moglo utjecati na ostvarenje tih financijskih ciljeva, s time tužiteljica niti ne tvrdi da bi joj tuženik ikada zabranio ili uskratio da koristi „godišnji odmor“.
31. U spornim je ugovorima na više je mjesta (toč. B preambule, točka 9. ugovora, točka 12. (e) ugovora) nedvojbeno izražena volja stranaka da se tim ugovorom ne zasniva radni odnos, da se ne primjenjuju odredbe Zakona o radu, već da se primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. Te su ugovorne odredbe jasne i razumljive i glede istih nema dvojbe da ugovorna volja stranaka nije bila zasnivanje radnog odnosa, već sklapanje ugovora o djelu. Pri tome se tužiteljica se ne može pozivati na to da je bila slabija ugovorna strana, jer je taj ugovor sklopila kao obrtnica, kao vlasnica obrta [obrt], pri čemu je bila dužna primijeniti veću pažnju od one koja se očekuje od prosječne osobe, jer se radi o trgovačkom ugovoru. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da su ugovorne odredbe tužiteljici bile jasne i da ih je kao takve prihvatila, da joj je bilo poznato da je poslovni model Avona takav da nema zaposlene direktore zone, već da su isti vanjski suradnici. Ukoliko tužiteljici to nije odgovaralo, tada nije trebala zaključiti sporne ugovore. Tužiteljica se ne može stavljati u poziciju slabije ugovorne strane i pozivati na to da je ugovor prihvatila jer joj je trebao posao, jer ako joj takav ugovor nije odgovarao, tužiteljica se uz svoja znanja i sposobnosti mogla zaposliti negdje drugdje. U konačnici između stranka nije ugovorena primjena pravilnika o radu tuženika, niti je „direktor zone“ radno mjesto koje postoji i unutar organizacijske strukture tuženika, što također potvrđuje da se nije radilo o zasnivanju radnog odnosa. Tužiteljica se ne može pozivati na okolnosti da je zbog ugovora o poslovnoj suradnji ostvarivala manja prava iz zdravstvenog, mirovinskog i socijalnog osiguranja, jer se u svom obrtu „morala“ prijaviti na minimalac. Naime, tužiteljica se nije morala prijaviti na minimalac, već se mogla prijaviti i na veću plaću, no tako je sama izabrala, vjerojatno iz razloga plaćanja manjih poreza i doprinosa, dakle da joj ostane veća dobit obrta. Okolnosti raskida ugovora o poslovnoj suradnji nisu predmet ovog postupka, a tužiteljica je ukoliko smatra da joj je ugovor neosnovano otkazan, ili da joj je nastala nekakva šteta, ta svoja prava mogla ostvariti u odgovarajućem postupku.
32. Zaključno, valja navesti da u prilikama konkretnog slučaja, prema utvrđenom činjeničnom stanju o okolnostima u kojima su sklapani ti ugovori, koji su po sadržaju odgovarali i volji stranaka, na koje je tužiteljica pristala znajući njihov jasno definiran sadržaj, smisao i njihove učinke te pravnu osnovu njihova sklapanja, utvrđeno je da sporni ugovori nemaju u odnosu na okolnosti na koje upućuje odredba čl. 10. st. 2. ZR-a obilježja ugovora o radu. To što je tužiteljica svakodnevno obavljala ugovoreni posao i radila po uputama i nadzoru nadređenih, podnosila izvještaje, imala određenu zonu u kojoj je radila, dobivala od tuženika promotivne materijale, što su joj bili plaćeni određeni troškovi poslovanja, ne dokazuje nešto suprotno izloženom, jer te okolnosti u pogledu ovlasti tužiteljice i tuženika mogu isto tako biti i obilježja rada po ugovorima o djelu u raznim modalitetima njihova ispunjenja i nisu vezana samo sa ugovore o radu, što je prethodno već iscrpno obrazloženo.
33. Stoga je tužbeni zahtjev tužiteljice valjalo obiti kao neosnovan.
34. Tuženik je u ovom postupku uspio u cijelosti pa mu sukladno odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP) i odredbama Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, u daljnjem tekstu Tarife) pripada pravo na naknadu parničnog troška.
35. U konkretnom slučaju radi se o sporu radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, dakle o sporu iz radnog odnosa iz tbr. 7.toč. 2. Tarife u kojem odvjetniku prema Tarifi pripada jednokratna naknada za prvostupanjski postupak od 250 bodova koja obuhvaća najviše do četiri radnje, a za svaku daljnju radnju u navedenim postupcima odvjetniku pripada nagrada u visini od 50 bodova.
36. Stoga je tuženiku za prve četiri radnje poduzete u postupku - žalbu na presudu zbog ogluhe, podnesak od 15.7.2022., podnesak od 1.8.2023. i podnesak od 25.10.2025. priznata paušalna nagrada od 250 bodova, a za sve daljnje radnje - ročišta od 3.11.2023., 27.5.2024., 20.11.2024. i 3.3.2025. priznata nagrada od po 50 bodova. Ukupno je tuženiku priznat odvjetnički trošak u visini od 450 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i PDV od 25% iznosi 1.125,00 EUR, što valja uvećati za trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 66,36 EUR, pa je tužiteljica u obvezi tuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 1.191,36 EUR.
37. Zakonska zatezna kamata na dosuđeni trošak je tuženiku priznata od donošenja presude jer se tek obveza tužiteljice na plaćanje parničnog troška dospijeva tek donošenjem presude u kojoj se taj trošak utvrđuje.
38. Tužiteljica je ovu parnicu cijelosti izgubila, pa je u cijelosti odbijena i sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.
U Puli, 26. ožujka 2025.
Sudac
Milena Blagonić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu i to u roku od 15 dana od dana održanog ročišta za objavu presude za stranku koja je uredno obaviještena o istome, a od primitka iste za neuredno obaviještenu stranku o ročištu za objavu, u tri istovjetna primjerka.
Dna:
- Pun. tužitelja
- Pun. tuženika
