Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagrebu

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

POVRV-7/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: GRAD RIJEKA, Titov trg 3, Rijeka, OIB: 54382731928, zastupan po punomoćniku Marku Žuniću, odvjetniku u Rijeci, Strossmayerova 9, protiv tuženika:

PARTNERSHIP d.o.o., OIB: 98958353043, Trg Republike Hrvatske 1, Zagreb, zastupan po punomoćniku Romanu Biharu, odvjetniku iz Zagreba Frankopanska 7, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 12. ožujka 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, danom objave 26. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi koje je donio javni bilježnik Bojan Ruždjak iz Zagreba, Kneza Višeslava 2, posl. br. broj Ovrv – 123417/2022 od 12. siječnja 2023. (pod javnobilježničkim brojem UPP/OS-Ovrv-1794/2022), kojim se nalaže tuženiku da naknadi tužitelju iznos od 1.990,79 EUR i ovršni trošak u iznosu od 273,74 EUR sve uvećano za zatezne kamate te se odbija tužbeni zahtjev.

II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 750,00 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa preostalim zatraženim parničnim troškom u iznosu od 250,00 EUR, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Na prijedlog tužitelja javni bilježnik Bojan Ruždjak iz Zagreba, Kneza Višeslava 2, donio je rješenje o ovrsi posl. br. broj Ovrv – 123417/2022 od 12. siječnja 2023. na temelju vjerodostojne isprave- izvoda poslovnih knjiga u iznosu od 1.990,79 EUR, ovršnog troška u iznosu od 273,74 EUR sve zajedno sa zateznim kamatama.

2. Protiv rješenja o ovrsi tuženik je podnio prigovor u kojem pobija predmetno rješenje o ovrsi u cijelosti, osporava osnovanost i visinu utužene tražbine, nema dugovanja niti je zaprimio račune. Navodi da je Hemingway bar d.o.o. koncesionar Ugovora o koncesiji od 13. svibnja 2013. koji je sklopljen na 5 godina i važio do 13. svibnja 2018. radi čega ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Tuženik nije diobom preuzeo obveze iz navedenog Ugovora već su obveze ostale na H d.o.o. (ranije Hemingway d.o.o.), koji je platio varijabilni dio koncesijske naknade za 2017. u iznosu od 27.110,74 kn dana 31. srpnja 2017. dok u odnosu na preostalo dugovanje ističe prigovor zastare. Smatra da tužitelj nije dokazao dostavljenim izvatkom iz poslovnih knjiga obvezu tuženika a niti visinu potraživanja, te osporava troškove.

3. Općinski građanski sud u Zagrebu oglasio se stvarno nenadležnim i predmet ustupio ovom sudu.

4. Ovaj sud predmetno rješenje o ovrsi stavio je izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha i postupak nastavio kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

5. Podneskom od 4. ožujka 2024. tužitelj se očitovao u odnosu na prigovor tuženika na način da su dana 13.5.2013. tužitelj i HEMINGWAY BAR d.o.o., OIB:31190697197, Kumičićeva 5, Opatija sklopili su Ugovor o koncesiji za gospodarsko korištenje pomorskog dobra na području plaže Ploče u Rijeci, da je Odlukom člana društva od dana 27.3.2017. izmijenjena Izjava o osnivanju HEMINGWAY BARA u dijelu koji se odnosi na tvrtku društva, slijedom čega je HEMINGWAY BAR postao trgovačko društvo H d.o.o. i o navedenoj izmjeni obavijestilo je tužitelja te je predmetna izmjena izvršena i u Registru koncesija. Na temelju predmetne Odluke o podjeli i Ugovora izvršila se podjela društva H, kao društva koje se dijeli i tuženika PARTNERSHIP d.o.o. kao već društva preuzimatelja. U odvajanju s preuzimanjem trgovačkog društva H d.o.o., kao preuzimatelj sudjelovao je tuženik a o navedenoj promjeni tužitelj nije obaviješten. Poziva se na čl. 550. r. st. 1., čl. 550 .n. st. 4. i čl. 550. o. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima te da obzirom da nije bio obaviješten ima pravo zahtijevati podmirenje od bilo kojeg društva koja sudjeluju u podjeli s preuzimanjem, a koja odgovaraju kao solidarni dužnici, ograničeno, do iznosa vrijednosti imovine koja je prešla na svakog od njih suglasno planu podjele, umanjeno za obveze koje su pojedinome društvu dodijeljene suglasno planu podjele. Sukladno navedenom za sve obveze društva H koje se dijeli, a koje su nastale do upisa podjele u sudski registar, zajedno s onim društvom na koje je ta obveza prešla suglasno planu podjele, odgovara tuženik kao društvo koje je sudjelovalo u podjeli, i to kao solidarni dužnik. Što se tiče predmetnog potraživanja koje se temelji na Ugovoru, navodi da se odnosi na preostalo je otvoreno potraživanje tužitelja prema HEMINGWAY BARU, odnosno njegovim pravnim sljednicima u iznosu od 14.990,59 kn/1.990.79 EUR, uvećano za iznos zakonske zatezne kamate do dana 19.9.2022. u iznosu od 4.940,15 kn/655,67 EUR, kao i iznosa zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od dana 20.9.2022. do dana isplate. Stoga predlaže održati platni nalog sadržan u predmetnom rješenju o ovrsi na snazi, kojim je naloženo tuženik da tužitelju isplati iznos od 14.990,59 kn/1.990.79 EUR uvećan uza zakonske zatezne kamate koje teku od 20.9.2022. do isplate, s prethodno obračunatom kamatom iznosu od 4.940,15 kn/655,67 EUR.

6. Tuženik u daljnjem tijeku postupka u bitnom navodi da ne spori sklapanje Ugovora o koncesiji, podjelu s društva H d.o.o. s preuzimanjem tuženika Partnership d.o.o., međutim, ostaje kod navoda da su podmirene obveze po predmetnom ugovoru i to od strane H d.o.o., pa tako i varijabilni dio koncesijske naknade za 2017. u iznosu od 27.110,74 kn i to 31.07.2018., a u odnosu na navode tužitelja o postojanju preostalog duga od 14.990,59 kn/1.990,79 eura ističe prigovor zastare. Ističe se prigovor promašene pasivne legitimacije, obzirom da tuženik nije preuzeo obveze iz Ugovora o koncesiji tvrtke H d.o.o., već su sve obveze nakon diobe ostale na tvrtki H d.o.o., što dokazuje bruto bilancom diobe od 31.01.2019. Smatra da nema pravne osnove za provedbu ovrhe nad tuženikom jer odgovara do iznosa dijela imovine koja je prešla na njega umanjeno za obveze iz koncesija jer su iste ostale na H d.o.o.

7. Tužitelj se na pripremnom ročištu dana 12. ožujka 2025. izjasnio se da se predmetno potraživanje odnosi na razdoblje od 2013. do 2018., a kako stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je na navedenom ročištu zaključen prethodni postupak, otvorena i zaključena glavna rasprava.

8. Odredbom članka 219. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP) propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode ili dokaze protivnika.

9. Sukladno članku 8. ZPP-a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

10. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu.

11. Predmet spora je preostalo neplaćeno potraživanje ukupnog iznosa od 1.990.79 EUR (14.990,59 kn) uvećano za zatezne kamate od 20.9.2022. do isplate i iznosa od 655,67 EUR (4.940,15 kn) na obračunate zatezne kamate do dana 19.9.2022. Tužitelj navodi da se predmetno potraživanje odnosi na potraživanje za razdoblje od 2013. do 2018. temeljem na Ugovoru o koncesiji od 13. svibnja 2013.

12. Tuženik je osporio predmetno potraživanje u cijelosti, dakle u osnovi i visini, navodeći da ga nema zavedeno u svojoj evidenciji i da nije zaprimio račune, kao i tijek zateznih kamata.

13. Između stranaka nije sporno da je sklopljen Ugovoru o koncesiji dana 13. svibnja 2013., između tužitelja kao davatelja koncesije i Hemingway bar d.o.o. kao koncesionara, na 5 godina i da je važio do 13. svibnja 2018.

14. Nije niti sporno da je izvršena podjela s društva H d.o.o. (prije Hemingway bar d.o.o.) s preuzimanjem tuženika Partnership d.o.o. niti da tužitelj nije o tome obaviješten.

15. Tuženik je istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije navodeći da nije preuzeo obveze iz Ugovora o koncesiji već su obveze po tom ugovoru nakon diobe ostale na H d.o.o. kao i da je njegova odgovornost kao društva koje sudjeluje u podjeli s preuzimanjem ograničena do iznosa vrijednosti imovine koja je prešla na svakog od njih suglasno planu podjele, umanjeno za obveze iz koncesija koje su ostale na H d.o.o.

16. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare.

17. Uvidom u sklopljen Ugovor o koncesiji za gospodarsko korištenje pomorskog dobra na području plaže Ploče u Rijeci od 13. svibnja 2013., utvrđeno je da je u čl. 10. i 11. ugovoreno da stalni dio koncesijske naknade u iznosu od 138.000,00 kn dospijeva u prvom mjesecu (osim u odnosu na prvu godinu 2013. dospijeva u roku od 30 dana od sklapanja Ugovora), dok varijabilni dio iznosi 3,2% godišnjeg prihoda od obavljanja djelatnosti na koncesijskom području dospijeva 1. kolovoza tekuće godine. Koncesionar je dužan na zahtjev davatelja koncesije omogućiti uvid u poslovnu dokumentaciju radi utvrđenja ostvarenog prihoda. Isto tako tužitelj je kao davatelj koncesije imao mogućnost sukladno ugovoru raskinuti ga ako koncesionar ne plati naknadu više od dva puta uzastopno ili neuredno plaća naknadu.

18. Uvidom u knjigovodstvenu ispravu tužitelj-pregled uplata i dugovanja (list 8-9 spisa) na kojoj tužitelj temelji prijedlog za ovrhu, proizlazi da je tužitelj naplaćivao koncesiju za cijelo razdoblje trajanja ugovora od 2013. -2018. od društva H d.o.o., koje nije plaćalo pravovremeno koncesijsku naknadu te je vodio evidenciju naplaćenih i nenaplaćenih iznosa. Tužitelj nesporno nije raskinuo ugovor.

Što se tiče prigovora zastare:

19. Sukladno čl. 59. Zakona o koncesijama (N/N , br. 69/2017, 107/2020) propisano je da pravo na utvrđivanje obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata te pravo na naplatu obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata zastarijeva za pet godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Zastara prava na utvrđivanje obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi obvezu po osnovi naknade za koncesiju i kamate. Zastara prava na naplatu obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je obveznik obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju sam utvrdio obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je nadležno nadzorno tijelo utvrdilo obvezu po osnovi naknade za koncesiju i kamata. Ako ovim Zakonom nije uređeno drukčije, na zastaru prava na utvrđivanje i naplatu obveza po osnovi naknade za koncesiju i kamata primjenjuje se zakon kojim se uređuju obvezni odnosi.

20. Dakle, tužitelj je podnio prijedlog za ovrhu 13. prosinca 2022. i primjenom navedenog članka Zakona zastara prava na naplatu obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je obveznik obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju sam utvrdio obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je nadležno nadzorno tijelo utvrdilo obvezu po osnovi naknade za koncesiju i kamata. Nema dokaza da bi tužitelj drugačije utvrdio varijabilni dio dok je stalni dio koncesijske naknade bio u istom iznosu pa proizlazi da je zastara prava na naplatu naknade počela teći istekom godine u kojoj je koncesionar sam utvrdio obvezu za varijabilni dok je za stalni dio obveza unaprijed utvrđena, dakle za tekuću 2013. zastara prava na naplatu počinje teći istekom te godine i obzirom na petogodišnji zastarni rok zastara prava na naplatu nastupila bi 1.1.2019., za 2014. nastupila bi zastara prava na naplatu 1.1.2020., za 2015. nastupila bi zastara prava na naplatu 1.1.2021., za 2016. nastupila bi zastara prava na naplatu 1.1.2022.

21. Stoga je nastupila zastara prava na naplatu potraživanja po osnovi koncesijske naknade za razdoblje 2013.-2016. u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu dana 13. prosinca 2022. protekom petogodišnjeg zastarnog roka.

22. Za 2017. zastara prava na naplatu nastupila bi 1.1.2023. pa stoga u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu nije nastupila zastara prava na naplatu za 2017. i 2018. godinu.

Što se tiče osnovanosti i visine potraživanja:

23. U 2017. godini tuženik tvrdi da je društvo H d.o.o. podmirilo varijabilni dio u iznosu od 27.110,74 kn (očito se radi o pogrešci tuženika da se radi o 2017. umjesto 2018.), dok iz poslovnih knjiga tužitelja- pregled uplata i dugovanja (list 8-9 spisa) proizlazi da varijabilna naknada iznosi 28.676,83 kn i da je tuženik platio iznos glavnice u dva navrata, iznos od 14.937,85 kn dana 21. srpnja 2017. i iznos od 13.738,98 kn dana 31. srpnja 2018. a da je tužitelj obračunao kamate (uglavničio ih) iznosu od 1.260,61 kn na nepravovremeno plaćen iznos glavnice, da je knjižio taj iznos kao naplaćenu kamatu i dug 0,00 kn, dok je stalni dio naknade tuženik plaćao tijekom 2017. višekratno ali je tužitelj obzirom da nije pravovremeno platio naknadu knjižio obračunatu kamatu u iznosu od 5.823,18 kn i naplaćene kamate i dug 0,00 kn. Stoga je nejasno koliko je uopće dug društva H d.o.o. u 2017. obzirom da je za stalni dio i varijabilni dio stoji dug 0,00 kn.

24. U 2018. godini iz poslovnih knjiga tužitelja pregled uplata i dugovanja (list 8-9 spisa) proizlazi da društvo H d.o.o. duguje varijabilni dio od 27.110,74 kn s dospijećem plaćanja 1.8.2018. i da je platio dio u iznosu od 12.111,15 kn dana 31.7.2018., da obračunata kamata iznosi 4.940,15 kn te da nenaplaćeni iznos je 19.939,74 kn. Dakle, kada se od iznosa od 27.110,74 kn oduzme plaćen iznos od 12.111,15 kn dobije se iznos od 14.999,59 kn koji je tužitelj i utužio u prijedlogu za ovrhu zajedno sa iznosom od 4.940,15 kn koliko je knjižio iznos obračunatih kamata radi djelomičnog neplaćanja.

25. Stoga sud zaključuje da tužitelj zapravo ne zna što utužuje kada navodi da se radi o potraživanju za razdoblje 2013. do 2018., već da se zapravo predmetno potraživanje odnosi na potraživanje koncesijske naknade za 2018. godinu i to varijabilnog dijela naknade u neplaćenom iznosu od 14.999,59 kn i zaračunatih kamata u iznosu od 4.940,15 kn.

26. Međutim, konkretno Ugovor o koncesiji sklopljen je na 5 godina i važio je do 13. svibnja 2018. dok varijabilni dio sukladno Ugovoru iznosi 3,2% godišnjeg prihoda od obavljanja djelatnosti na koncesijskom području i dospijeva 1. kolovoza tekuće godine. Stoga proizlazi da bi obveza naknade dospjela nakon isteka ugovora. Kako je Ugovor važio manje od pola godine 2018. nejasno je kako je uopće izvršen izračun naknade u iznosu od 27.110,74 kn niti tužitelj obrazlaže obzirom da je tuženik osporio u cijelosti predmetno potraživanje.

27. Nije moguće utvrditi da li je društvo H d.o.o. plaćanjem iznosa od 12.111,15 kn, kako to proizlazi iz poslovnih knjiga tužitelja, platilo u cijelosti varijabilni dio. Nema dokaza u spisu da je tužitelj kao davatelj koncesije zatražio sukladno ugovoru od njega kao koncesionara da mu omogućiti uvid u poslovnu dokumentaciju radi utvrđenja ostvarenog prihoda do trenutka isteka ugovora a koji je temelj za izračun varijabilnog dijela naknade.

28. Na tužitelju je teret dokazivanja da je osnovano njegovo potraživanje u utuženom iznosu a iz spisa predmeta ne proizlazi da bi se potraživanje odnosilo na razdoblje 2013. do 2017. kako to tvrdi tužitelj već samo na potraživanje po osnovi varijabilnog dijela naknade za 2018., za što tužitelj nije dokazao kako je i na koji način utvrđena. Ovo osobito iz razloga jer je u toj godine Ugovor prestao važiti pa bi i naknada trebala biti utvrđena u razmjernom iznosu. Stoga sud ocjenjuje da tužitelj nije dokazao visinu potraživanja.

Što se tiče prigovora promašene pasivne legitimacije:

29. Tuženik nije stranka Ugovora o koncesiji već je to H d.o.o. (prije Hemingway bar d.o.o.), ali je nesporno da je izvršena podjela društva H d.o.o. (prije Hemingway bar d.o.o.) s preuzimanjem tuženika Partnership d.o.o., da je odlukom skupštine H d.o.o. od 29.5.2019. odobren plan podjele društva H d.o.o. Ugovorom o podjeli i preuzimaniju društva kapitala od 15.2.2019. i da se temeljem te odluke izvršila podjela društva H d.o.o. kao društva koje se dijeli i tuženika kao postojećeg društva.

30. Tuženik tvrdi da nije preuzeo obveze iz navedenog Ugovora već da su one nakon diobe ostale na H d.o.o. o čemu dostavlja u prilogu bruto bilancu diobe od 31.1.2019. (list 46-50 spisa), koji dokument tužitelj nije osporio. U navedenom dokumentu stoji da H d.o.o. ima obveze za koncesije i iznos dok za tuženika nema.

31. Tužitelj navodi da nije obaviješten o izvršenoj podjeli s preuzimanjem te da sukladno tome može tražiti od bilo kojeg od društava koja sudjeluju u podjeli sve dok nije obaviješten na koga su prešle obveze po predmetnoj tražbini u smislu čl. 550. n. st. 4. ZTD-a.

32. Čl. 550.o st. 1. ZTD-a propisano je da za sve obveze društva koje se dijeli, a koje su nastale do upisa podjele u sudski registar odgovaraju, zajedno s onim društvom na koje je ta obveza prešla suglasno planu podjele, sva ostala društva koja su sudjelovala u podjeli, i to kao solidarni dužnici, ograničeno, do iznosa vrijednosti imovine koja je prešla na svakog od njih suglasno planu podjele, umanjeno za obveze koje su pojedinome društvu dodijeljene suglasno planu podjele.

33. Činjenica da tužitelj nije obaviješten o izvršenoj podjeli nije sporna i stoga sva ostala društva odgovaraju kao solidarni dužnici ali ograničeno, do iznosa dijela imovine koja je prešla na svakog od njih sukladno planu podjele, umanjeno za obveze koje su pojedinom društvu dodijeljene suglasno planu podjele.

34. Dakle, ukoliko tuženik tvrdi da ne odgovara za predmetno potraživanje jer je njegova odgovornost ograničena sukladno navedenom članku Zakona, to je bio dužan i dokazati a što nije učinio.

35. Međutim, kako je tuženik osporio potraživanje u cijelosti a tužitelj primjenom pravila o teretu dokazivanja nije dokazao visinu potraživanja, to je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i ukinuo u cijelosti predmetni platni nalog temeljem čl. 451. st. 3. ZPP-a kao u točki I. izreke.

36. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1., 155. i čl. 164. ZPP-a. Tuženiku je trošak odmjeren u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa), zastupanje na ročištu 12. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a (Tbr. 9/1 Tarife), sastava prigovora i podneska od 29. ožujka 2023. u iznosu od po 200,00 EUR (Tbr. 8/1 Tarife), što sve uvećano za PDV iznosi 750,00 EUR.

37. Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 5. veljače 2024. kojim je dostavio doka o plaćanju sudske pristojbe kao trošak koji ne može pasti na teret druge strane.

38. Stoga je o parničnim troškovima tuženika odlučeno u točki II. i III. izreke.

U Zagrebu, 26. ožujka 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka odluke odnosno od dana objave odluke ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava ( čl. 467. st. 1. ZPP-a ).

DNA:

1. Tužitelju po odvj. uz nalog o s. pristojbi na presudu u iznosu 66,36 EUR

2. Tuženiku po odvj.

3. kal 60 dana