Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj:11 P-481/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Tomislavu Maras, u pravnoj stvari tužiteljice CŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu protiv tuženika Agram Banke d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 74, OIB: 70663193635, zastupane po OD Grgić&Partneri iz Zagreba, Grada Vukovara 282, radi isplate, nakon ročišta glavne i javne rasprave zaključene 10. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelje i nenazočnosti punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu presude 26. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. IV. st. 1. i čl. IX. st. 4. Ugovora o kreditu, broj 7430000264 od 06. travnja 2009.g., koja glasi: „za obradu i vođenje nenamjenskog kunskog gotovinskog kredita naplaćuje 3,00 % od iznosa glavnice kredita, sukladno odluci o visini naknada za usluge kreditora“ , te „za slučaj prijevremenog povrata cijelog ili dijela kredita, korisnik kredita plaća naknadu za prijevremeni povrat u iznosu utvrđenom Odlukom o visini naknada za usluge kreditora“.

II.

Tužena AGRAM BANKA d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 74, OIB: 70663193635 dužna je tužiteljici CŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 440,17 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011., a od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počem od 08. travnja 2009.g. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III.

Tužena AGRAM BANKA d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 74, OIB: 70663193635 dužna je tužiteljici CŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 66,36 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počem od 29. travnja 2013.g. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV.

Nalaže se tuženoj AGRAM BANKA d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 74, OIB: 70663193635, naknaditi tužiteljici CŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka isplatom iznosa od 714,04 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena počem od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 26. ožujka 2025. godine u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe .

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi tvrdi da je 06. travnja 2009.g. s Kreditnom bankom Zagreb d.d. pravnim prednikom tužene sklopila Ugovor o kunskom kreditu s valutnom klauzulom, broj ugovora 7430000264, kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 15.000,00 EUR obračunato po kupovnom tečaju iz tečajne liste Kreditora na dan korištenja kredita. Odredbom čl. IV. st. 1. prethodno citiranog ugovora, ugovoreno je da se „za obradu i vođenje nenamjenskog kunskog gotovinskog kredita naplaćuje 3,00 % od iznosa glavnice kredita, sukladno odluci o visini naknada za usluge kreditora.“ Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužiteljice, dana 08. travnja 2009.g. naplatila iznos od 3.316,50 kn, i to na ime „naknada“, što je vidljivo iz prometa po kreditu u kojem je predmetna uplata evidentirana dana 08. travnja 2009.g. Tužena je predmetnu odredbu čl. IV. st. 1. Ugovora o kreditu iz toč. 1. ove tužbe, unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost.

Članku 81. st. 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Nadalje, člankom. 81. st. 2. ZZP-a propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorna odredba čl. IV. st. 1. predmetnog ugovora o kreditu, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj, a predmetnom odredbom prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, obzirom da je tužena 08. travnja 2009.g., od tužiteljice naplatila iznos od 450,00 kn na ime troškova „ naknade“. Međutim, tužiteljica niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bila dužna snositi tužiteljica, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Prema tome, navedena odredba čl. IV. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, obzirom da iz iste nije vidljivo niti je razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bila dužna snositi tužiteljica i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužiteljice nesumnjivo prouzročena neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužiteljice kao potrošača. Temeljem svega prethodno navedenog, tužiteljica smatra kako je odredba čl. IV. st. 1. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega ovom tužbom od tužene traži vraćanje naplaćenog iznosa, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja. Nadalje, odredbom čl. IX. st. 4. Ugovora o kreditu iz toč. 1. ove tužbe, ugovoreno je da „za slučaj prijevremenog povrata cijelog ili dijela kredita, korisnik kredita plaća naknadu za prijevremeni povrat u iznosu utvrđenom Odlukom o visini naknada za usluge kreditora“.

Sukladno prethodno citiranoj odredbi, tužena je od tužiteljice dana 29. travnja 2013.g., prilikom obračuna konačne prijevremene otplate kredita, naplatila naknadu za zatvaranje kredita, i to u iznosu od 500,00 kn, a što je vidljivo iz prometa po kreditu . Budući da se također radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da je ista uvrštena u standardni, tipski ugovor koji je unaprijed bio pripremljen od strane tužene i predočen tužiteljici po principu „uzmi ili ostavi“, navedena odredba je protivna čl. 81. i čl. 82. ZZP-a, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost.

Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog dana 5. studenoga 2020., usvojen je, između ostalih, zaključak da „ugovorna odredba iz ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo“.

Budući da tužena sa tužiteljicom o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovarala te budući da je od tužiteljice naplatila iznos na ime prijevremene otplate kredita, čime je nesumnjivo prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, očito je da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi, a što je već nebrojeno puta potvrdila i sudska praksa. Osim toga, predmetna ugovorna odredba uopće ne sadrži jasne i razumljive parametre temeljem kojih bi tužiteljica mogla utvrditi njezinu visinu, već njezinu visinu jednostrano određuje tužena svojom odlukom, a niti se iz sporne odredbe može zaključiti koji troškovi i izdaci tužene su predmetnom naknadom obuhvaćeni pa je prema tome ista svakako neodređena i nejasna. Obzirom na navedeno, tužiteljica smatra kako je odredba čl. IX. st. 4. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time i ništetna, slijedom čega traži da joj tužena vrati plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja. Slijedom svega prethodno navedenog, tužiteljica po punomoćnici podnosi ovu tužbu i predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kao u izreci.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, protivi se dospijeću zatraženih zateznih kamata te posebno ističe prigovor zastare. Tužiteljica je podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka IV. Ugovora o kunskom kreditu s valutnom klauzulom br.7430000264 koja se odnosi na plaćanje naknade za obradu i vođenje nenamjenskog kredita te odredbu članka IX. točku 4) koja se odnosi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita. Tuženik ukazuje sudu da je tužba u ovom dijelu neuredna i nerazumljiva, naime tužiteljica navodi pod točkom 2. tužbe da je dana 08.travnja 2009. tuženik naplatio iznos s osnove naknade od 3.316,50 kuna, da bi zatim nešto niže iznijela činjenični navod da je tuženik istog dana odnosno 08.travnja 2009. naplatio iznos s osnove naknade od 450,00 kuna do toga da potražuje povrat te iste naknade u iznosu od 440,17 eura sa zateznom kamatom od 08.04.2009. Nastavno; Tužiteljica se poziva na povredu načela savjesnosti i poštenja, da ona nije pregovarala o toj ugovornoj odredbi te da ona nije imala utjecaj na njezin sadržaj, da je predmetnom odredbom prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača te posebno navodi da ona niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom jer tužena ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu.

Dakle, ovo su glavni činjenični navodi tužiteljice radi kojih ista zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe članka IV. Ugovora o kunskom kreditu s valutnom klauzulom koja doslovno glasi i izgleda u tekstu Ugovora ovako:

Uslijed svega gore navedenog, sama ugovorna odredba čiju ništetnost tužitelj zahtjeva, udovoljava svim standardima i zahtjevima načela transparentnosti.

Članak IV.- Ugovora sadržan je u samom Ugovoru na prvoj stranici, pisan je istom veličinom fonta kao i sve ostale odredbe Ugovora, gramatička razumljiva te je tužiteljica imala stvarnu mogućnost upoznati se s odredbom prije zaključenja ugovora te je na vrlo jednostavan način matematičkom operacijom koja se uči već u osnovnoj školi (7.razred) mogla znati da 3% od 15.000,00 eura iznosi=450,00 eura Članak IV Ugovora. -odredba jasna i razumljiva, ima logičku strukturu, tekst je jasan i odredba nije skrivena među nekim drugim nevažnim odredbama. Nadalje, tužitelj se potpuno neosnovano poziva na Zakon o zaštiti potrošača u pogledu tuženikove obveze da bi za naplaćenu naknadu bio dužan ugovornom odredbom predvidjeti strukturu navedenih troškova.

To nije predviđeno niti Direktivom 93/13/EEZ od 05.travnja 1993. Načelo transparentnosti kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita, posebno zato što ovo ne predstavlja bitan element ugovora o kreditu.

Ovo najprije stoga što u skladu sa sudskom praksom Suda EU1 zahtjev transparentnosti zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi. 1 Presuda od **.**.2014., C ĆŠ (C-26/13, EU:C:2014:282.), presuda od **.**.2015., ĐŠ (C-96/14, EU:Cc:2015:262 t.50) i od **.**.2017., Ć i dr. (C-186/16 EU:C:2017:703, t.45) Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi o čemu je tužiteljica imala sva saznanja i prije zaključenja Ugovora, u trenutku potpisivanja Ugovora kao i nakon samog zaključenja Ugovora. Naime, sve banke pa tako i ovdje tuženik u svezi svojih proizvoda, komuniciraju općenito sa svim potrošačima, odnosno s neodređenim i apstraktnim fizičkim osobama putem reklama, letaka, dostupnim informacijama preko web stranice itd.

Tužiteljica je imala izbor između 20 banaka u RH koje imaju odobrenje od Hrvatske narodne banke: Tužiteljica nikako nije bila nekakva bakica ili kumica koja nije bila upoznata sa kreditima koje su odobravale inače banke. Tužiteljica je već bila postojeći klijent odnosno korisnik kredita u raznim bankama i to prije nego što se obratila tuženiku. Tužiteljica je imala dokazano nesporna iskustva o tome da banke naplaćuju naknade kako za obradu kredita tako i za prijevremenu otplatu kredita. Tužiteljica je u konkretnom slučaju imala sve informacije za predmetni plasman temeljem kojih bi mogla donijeti vlastitu odluku od nikoga prisiljena ili nagovarana hoće li ili ne zaključiti kredit. Tužiteljica je u više navrata dolazila u poslovnicu tuženika u [adresa] nakon što je očigledno donijela odluku da će kod tuženika pod povoljnijim uvjetima nego u drugim bankama pokušati ishoditi kreditni plasmana kojim će upravo zatvoriti postojeće kredite u drugim bankama. Tužiteljica je donosila u poslovnicu tuženika dokumentaciju kao dokaz svoje kreditne sposobnosti. prilikom koje je dobila informacije kao pojedinačni potrošač relevantne za odnos između nje i tuženika. Dobila je informiranu odluku o svim okolnostima budućeg ugovora o kreditu. Tužiteljica je bila što je razvidno iz Ocjene boniteta vidno zadužena u nekoliko banaka. Imala je kredit u Raiffeisen banci d.d. , stambeni kredit. te kredit za turističke djelatnosti u HYPO banci. Imala je i zaduženja po revolving karticama te je bila sudužnik drugim korisnicima kredita uslijed čega nije bila kreditno sposobna za visinu kredita koju je tražila zbog čega je ponudila i Sudužnika u kreditu, dakle gospođu NŠ. Gospođa NŠ kao budući sudužnik na identičan način kao tužiteljica bila je također u pregovorima sa tuženikom kao i sama tužiteljica. Stoga, kada danas u 2024. tužiteljica kaže bez ikakvih argumenata da je naknada za obradu i korištenja kredita prouzročila ugovornu neravnotežu na štetu tužiteljice postavlja se logično pitanje pa kako to da joj ta naknada nije uzrokovala ugovornu neravnotežu još 2009.godine kada je iz same Ocjene kreditne sposobnosti jasno vidljivo da je ista imala brojna kreditna zaduženja po drugim bankama koje su na jednakovrijedan način naplaćivale naknade.

Tim više upravo ovim kreditom tuženika zatvarala je svoje brojne obveze po kreditima drugih banaka. S druge strane, prije puštanja kredita tužiteljica je još jednom dobila na UVID sve elemente kredita kao i cijenu troškova kredita (iznos kredita, valutu, kamatnu stopu, tečaj puštanja itd.)

Tužiteljica je prije puštanja kredita dala nalog da se predmetnim kreditom zatvori:

-kredit HYPO BANKA u iznosu od 30.528,73 kuna

-kredit ERSTE BANKA u iznos od 6.000,00 kuna

-kredit ERSTE BANKA u iznosu od 10.00,00 kuna

-kredit RBA u iznosu od 12.056,56 kuna Itd.

kao i nalog za plaćanje naknade za obradu kredita u iznosu od 3% na glavnicu kredita odnosno iznos od 3.316,50 kuna.

Tužiteljica navodi u tužbi da ona nije imala utjecaj na sadržaj kredita, da joj je ponuđen tipski ugovor po principu „uzmi“ ili „ostavi“ što nije točno. Tuženik nema ekskluzivitet u obavljanju svoje djelatnosti odnosno pružanju usluga kao što to naprimjer ima Financijska agencija. Pored njega postoji još 19 banaka temeljem čega je tužiteljica bila slobodna u izboru banke i slobodna u izražavanju svoje volje s kojom će bankom zaključiti ugovor s time da kada je već ušla u pregovore s tuženikom u svakom trenutku se mogla zahvaliti i više se nikada ne pojaviti bez ikakvih snošenja financijskih troškova pa tako niti za obradu kredita odnosno prikupljanja i obrađivanja dokumentacije kojom se utvrđivala njezina kreditna sposobnost. Tuženik je poduzetnik odnosno poslovni subjekt koje djeluju u skladu s načelom otvorenog tržišnog gospodarstva i slobodne konkurenciji u skladu s Ustavom RH: Nadalje, tužiteljica je u svakom trenutku mogla odustati od Ugovora o kreditu čak i nakon što ga je potpisala, jer je tada još jednom kroz Nalog za korištenje sredstava kredita bila obaviještena (potvrdila svojim potpisom) o svim elementima kredita kao i cijeni koštanja kredita i tada da je odustala od kredita ne bi bila dužna snositi nikakve troškove naknade za obradu kredita odnosno odrađenog cijelog procesa ispitivanja kreditne sposobnosti i ostalog. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik pisao Ugovor o kreditu i dao ga tužiteljici na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru.

Ono što je bitno jest je li sadržaj istog rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. Iz dostavljenog Ugovora o kreditu razvidno je da su stranke postigle jasnu suglasnost volja upravo u dijelu: iznosa kredita, visine redovne kamate zatezne kamate, naknade za obradu i vođenje nenamjenskog kredita, roku i načinu povrata kredita te o instrumentima osiguranja koji elementi su bili ispunjavani tek nakon postignute suglasnosti u prazne kućice predmetnog ugovora.

I konačno, ako se uzme u obzir definicija prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužiteljica imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu nešto bilo nejasno ili nerazumljivo i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajući izmjenu

NIŠTETNOST ODREDBE O NAKNADI ZA PRIJEVREMENU OTPLATU KREDITA Tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka IX.st.4. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da za slučaj prijevremenog povrata cijelog ili dijela kredita, korisnik kredita plaća naknadu za prijevremeni povrat u iznosu utvrđenom Odlukom o visini naknada naknada za usluge kreditora“ s istom tvrdnjom da ona o predmetnoj odredbi nije pregovarala, da je takvom odredbom prouzročena nesumnjivo prouzročena znatna ravnoteža na štetu tužiteljice kao potrošača i naravno sve ono klasično što ista navodi tipski ugovor, itd…. pozivajući se na zaključak Vrhovnog suda RH od 05.11.2020. Eto tužiteljica koja je zaključila predmetni Ugovor o kreditu dana 06.04.2009. a podnijela tužbu dana 29.08.2024. sjetila se nakon punih 15 godina isti utvrđivati ništetnim (manje važno) radi stjecanje materijalne koristi:

Tuženik se doista mora pitati jesu li ovakvih zahtjevi tužiteljice nakon 15 godina 4 mjeseca 24 dana doista odraz nekih nemoralnih namjera potaknuti slučajem Potrošač- švicarac s ciljem stjecanja nepripadne materijalne koristi.Danas u RH svaki građanin, svaka pravna osoba tko god je imao kredit tuži radi ništetnosti određenih odredbi ugovora o kreditu. Nitko ništa nije razumio, nitko ništa nije znao, maltene ih je netko silom gurao u banke. Pola stanovništva Republike Hrvatske prikazuju se kao osobe nižih intelektualnih sposobnosti odnosno nepismenima. Izgradile su tim istim ništetnim ugovorima o kreditu kuće, stanove, plaćali luksuzne proizvode, putovali, skijali, školovali se, liječili odnosno održavali i još uvijek održavaju svoju životni standard uzimajući kredite i imajući minuse po tekućim računima. Očigledno su građani u RH veći potrošači odnosno konzumenti proizvoda i nekretnina nego li što iste mogu ostvariti svojim prihodima.

Ajde još ako osobe nisu razumjele promjenjivost kamatne stope ili valutne klauzule, ali odredbe koje se odnose na nuzgredne dijelove ugovora o kreditu- NAKNADE-što reći? Konkretnim kreditnim plasmanom koji je odobren tužiteljici dana 08.04.2009. između ostalog zatvoren je PRIJEVREMENO kredit Hypo bank d.d. i još tada Hypo bank d.d. izdala je Potvrdu o stanju duga iz koje je razvidno da tužiteljica kreditom tuženika platila je i PRIJEVREMENU NAKNADU HYPO BANK D.D. u iznosu od 120,28 EUR-a odnosno 3% na neotplaćenu glavnicu:

Dakle, ako se uzme definicija prosječnog potrošača tuženik ističe da je tužiteljica imala obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako joj nešto nije bilo nejasno ili nerazumljivo i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti izmjenu. Tim više, tužiteljica je morala kao prosječni potrošač imati već iskustvena saznanja o tome da banke naplaćuju naknadu za prijevremenu otplatu kredita posebno što je ista bila korisnik kredita u više banaka. Na pitanje postoji li znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice odgovor je da ne postoji pa samim time niti se raditi o nepoštenoj odredbi, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena je ravnoteža. Zašto? Predmetnom odredbom Ugovora o kreditu, ugovorne strane su suglasno ugovorile mogućnost da tužiteljica i jedino tužiteljica u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim. Dakle, da jednostrano izmijeni rok dospijeća i način otplate kredita, neovisno o odredbama Ugovora o kreditu koje uređuje navedeno.

Nadalje ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju a takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama ZOO- a, niti Zakona o potrošačkom kreditiranju.Temeljem članka 16. važećeg Zakona o potrošačkom kreditiranju izrijekom je omogućeno pravo vjerovnika da naplati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, što ne bi bio slučaj kada bi naplata takve naknade predstavljala suprotnost prisilnoj odredbi iz članka 1024 ZOO-a. U odluci Županijskog suda u Puli posl.br.Gž-311/2018 od 03.09.2018. izneseno je slijedeće pravno shvaćanje:

„Sud prvog stupnja pogrešno ocjenjuje ništavom odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer je ugovoreno za slučaj prijevremene otplate plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada banke, koja je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila ili mogla biti poznata, jer je također objavljena na internetskim stranicama tuženice, neovisno o tome što iznos naknade nije naznačen u samom ugovoru, jer je u svakom slučaju ta naknada određena i odrediva., kad se ugovorom navodi izvor odnosno Odluka o tarifi naknada, na temelju koje će se naknada obračunati. Ta ugovorena naknada odrediva je i u smislu čl.272. ZOO koji propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a postojanje Odluke o tarifi naknada je svakako podatak kojim je ta naknada određena.“

U konkretnom slučaju u trenutku kada je tužiteljica zaključivala Ugovor o kreditu tuženik je imao važeću Odluku o visini naknada za usluge Banke koja je bila donesena 19.10.2004. posl.br. U-2-43/2004, dakle Odluku koja je bila na snazi 5 godina prije zaključenja Ugovora o kreditu s tužiteljicom. Kada je tužiteljica prijevremeno zatvarala kredit zaračunata joj je ta ista naknada iz važeće Odluke od 2004 godine koja se u sveukupno razdoblju punih 10 godina nije mijenjala.

S obzirom da je naknada za obradu kredita naplaćena 2009. godine, a naknada za prijevremenu otplatu kredita 2013. godine, dakle prva naknada prije 15 godina, a druga naknada prije 11 godina, tražbina tužitelja je zastarjela budući da ništetnost, sve i da bude ustanovljena, a što tuženik osporava, nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu uslijed čega je protekao petogodišnji rok za povrat naplaćenog iznosa. Slijedom prednje navedenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška s pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja presude.

U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu te priležeću dokumentaciju, saslušao tužiteljicu kao stranku.

Ovaj sud je uvidom u ugovor o kreditu od 06. travnja 2009.g. utvrdio da je tužiteljica s Kreditnom bankom Zagreb d.d. kao pravnim prednikom tužene sklopila Ugovor o kunskom kreditu s valutnom klauzulom, broj ugovora 7430000264, kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 15.000,00 EUR obračunato po kupovnom tečaju iz tečajne liste Kreditora na dan korištenja kredita. Odredbom čl. IV. st. 1. prethodno citiranog ugovora, ugovoreno je da se „za obradu i vođenje nenamjenskog kunskog gotovinskog kredita naplaćuje 3,00 % od iznosa glavnice kredita, sukladno odluci o visini naknada za usluge kreditora.“

Temeljem navedene odredbe nesporno je da je tužena od tužiteljice, dana 08. travnja 2009.g. naplatila iznos od 3.316,50 kn, i to na ime „naknada“, što je vidljivo iz prometa po kreditu u kojem je predmetna uplata evidentirana dana 08. travnja 2009.g.

Prema tuženik navodi da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 2 st. 3 predmetnog Ugovora o kreditu ovaj sud smatra da sukladno odredbama čl. 59. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Stoga, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi članka 87.stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava .

Protivno prethodno navedenome svjedok VŠ je kao voditeljica poslovnice tuženika navela da tužiteljicu poznaje kao klijenta iz Erste banke, jer je u toj banci prethodno tome radila, pa joj je poznata i sjeća se svih detalja vezano uz nju. Zna da je u to vrijeme tužiteljica bila dosta kreditno opterećena sa kreditima nekoliko banaka, pa nakon što su definirali njenu situaciju to su joj ponudili uvjete dobivanja kredita i u tom smislu joj dali i letak u kojem su navedeni svi ponuđeni uvjeti. Inače kada se klijent odluči uzeti kredit tada se od njega zahtjeva da pribavi određenu dokumentaciju kao što su potvrde poslodavca, platne liste i POB obrasci kao i potvrde banaka o opterećenosti klijenta kreditima. Nakon što je tužiteljica odlučila uzeti kredit to su joj pripremili ugovor te su joj čitali ne baš svaki članak, ali najosnovnije što se odnosi na njene obveze, a to je visina dobivenog kredita kamate, mjesečni anuitet uz rokove otplate kao i naknade i instrumenti osiguranja. Nakon potpisivanja ugovora o kreditu i ovjere kod javnog bilježnika uz povrat ovjerenih instrumenata osiguranja banka kreira se nalog za korištenje kredita. Inače prilikom sklapanja ugovora o kreditu postoji čitava procedura i temeljem dobivenih podataka i potreba tužiteljice odobren joj je kredit time da je tužiteljica vrlo educirana osoba koja je prethodno podizanju kredita kod drugih banaka već imala nekoliko kredita i nije bilo situacija koje bi je mogle iznenaditi, a što se dalo zaključili iz komunikacije. Naime, tužiteljica je jako dobro znala koji je mogući maksimalni iznos kredita na tu njenu opterećenost i situaciju, u tom smislu ona je zatražila upravo onaj iznos kredita koji joj je bio odobren. Ona nije zahtijevala neke druge uvjete niti rate kredita jer je to bio onaj kredit koji je obzirom na njenu situaciju bilo moguće realizirati i u tom smislu ona nije zahtijevala neke izmjene već je prihvatila ono što joj je bilo ponuđeno. Svjedokinja ključno navodi da tužiteljici nije objašnjavala čemu služi naknada za obradu kredita, a niti je to pitala, pa se podrazumijevalo da tužiteljica to znade. Ugovor o kreditu je tipski ugovor koji sastavlja banka, a visinu naknade određuje uprava banke i to ovisno o vrsti kredita, a u konkretnom slučaju se radilo o gotovinskom nenamjenskom kreditu time da ne naplatiti naknadu tužiteljica nije diskreciono pravo već je tužiteljica imala pravo odustati od kredita i u tom trenutku naknada joj tada ne bi bila naplaćena.

Tužiteljica je u svom iskazu navela da je 2009. godine podigla jedan kredit kod tuženika time da se ne sjeća je li tada bila klijent te banke, a zna da je tada bila u radnom odnosu pa se ne sjeća je li plaću primala preko Erste banke ili Karlovačke banke, a misli da je mirovinu primala preko Privredne banke, ali ne zna od koje godine. Tužiteljica zna da je dobila papire koje je odnijela u svoje poduzeće te ih je ispunjene vratila u banku gdje joj je službenica banke dostavila popunjeni ugovor i bez nekog velikog objašnjenja rekla da se taj ugovor potpiše. Ugovor je prethodno potpisivanju pročitala, pa zna da nije bilo nekakvog objašnjavanja, a sjeća se je li nešto pitala oko nejasnoća, ali zna da je u ugovoru pisala naknada za obradu kredita i svi uvjeti no, nije joj bilo jasno čemu to služi niti joj je bilo objašnjeno. Zna da je sve bilo postavljeno na način uzmi ili ostavi odnosno takva je bila politika banke. Inače kao sudužnik joj je bila kolegica sa posla koja je zajedno bila sa njom u banci i njima je zajedno čitan taj ugovor.

Ovaj sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio nespornim da je tužiteljica znala prilikom potpisivanja ugovora o kreditu od 06. travnja 2009. godine da se za obradu istog naplaćuje naknada, ali je ujedno sud iz iskaza svjedoka VŠ kao djelatnice banke i tužiteljice utvrdio da se oko iste naknade očito nije pregovaralo, jer kako navodi to nije bilo diskreciono pravo već je bila mogućnost uzimanja kredita ili ne uzimanja kredita kod banke. Ovako utvrđeno činjenično stanje ukazuje da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi o isplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva niti o odredbi za isplatu naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je uvjet banke bio plaćanje naknade za troškove obrade kredita i tužiteljica je mogla jedino odlučiti hoće li dignuti kredit, jer o naknadi, pa niti o njenoj visini nije mogla pregovarati.

Dakle, iz svega proizlazi da se o odredbi o naknadu za obradu kredita nije moglo pregovarati, a nije se moglo pregovarati niti o njenoj visini, pa sud zaključuje da je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 2 st. 3 ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača obzirom je morao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od gotovo 440,17 EUR na ime ulazne naknade te 66,36 EUR na ime izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita.

Obzirom tijekom postupka nije utvrđeno da su tužiteljici prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se točno odnose, niti je tužiteljici kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

Naime, odredbom članka 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

O ugovornim odredbama, pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.

Sukladno odredbi članka 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovore formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

Stoga je ovaj sud ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

Kako je među strankama nesporno proizlazi da naknada za obradu kredita (ulazna naknada) iznosi 440,17 Eura te da je ista naplaćena 08. 04.2009. godine te naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 66,36 EUR (izlazna naknada) te da je ista naplaćena 29.04.2013. godine to je tužiteljici dosuđen zatraženi iznos od 440,17 Eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja 08. 04.2009. godine te iznos od 66,36 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 29.04.2013. godine pa sve do isplate.

Obzirom spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 107. stavak 2. ZOO/91, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

Prema članku 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice obzirom je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Odlučujući o parničnom trošku ovaj sud je svoju odluku temeljio na odredbama čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku, a koji trošak se sastoji od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku u skladu sa Odvjetničkom tarifom i to za sastav tužbe u iznosu od 125,00 EUR, sastav podneska od 05. prosinca 2024. u iznosu 125,00 EUR, zastupanje na ročištu 17. siječnja 2025. u iznosu 125,00 EUR, zastupanje na ročištu 13. veljače 2025. u iznosu 125,00 EUR, zastupanje na ročištu 11. ožujka 2025. u iznosu 125,00 EUR, pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 62,50 EUR, pristojba na tužbu u iznosu 13,27 EUR i pristojba na presudu u iznosu 13,27 EUR, što ukupno iznosi 714,04 EUR. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude tj. 26. ožujka 2025. godine, pa do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 9/14, 55/16 i 73/17 i 131/20) po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.

U Karlovcu, 26. ožujka 2025.

Sudac: Tomislav Maras

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pisano, u tri istovjetna primjerka, u roku od 15 dana, računajući od dana objave ove presude.

Dostaviti:

1. Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu

2. OD Grgić&Partneri iz Zagreba, Grada Vukovara 282