REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Pr-51/2024-17

Gundulićeva 27, Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji mr.sc. Ivani Erceg Ćurić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, Spinčićeva 1, Split, OIB:51401063283, zastupanog po punomoćnici mr.sc. NĐM, dipl.iur., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 25. veljače 2025., u prisutnosti tužiteljice uz punomoćnicu, objavljene dana 26. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 1.450,00 EUR-a neto za razdoblje od 01.12.2018.g. do 30.09.2024.g., sa zakonskom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od po 25,00 EUR-a teče od 15. mjesecu za prethodni mjesec do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g.pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

II Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.937,50 EUR na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN:

[broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava postopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a(''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8%poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj pred sudom 9.1.2024. tužiteljica navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre/tehničara poliklinike i dnevne bolnice u Klinici za unutarnje bolesti i da ima prebivalište na adresi [adresa] , koja je udaljena 32,70 km od mjesta rada Split, Šoltanska 1. Tužiteljica da ima pravo na isplatu razlike naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru na temelju odredbe čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno na temelju odredbe čl. 65. st. 11. TKU/22 i to u visini prema odredbama čl. 66. st. 12. TKU/17 i čl. 65. st. 14. TKU/22. Naime, obzirom da radno vrijeme tužitelja i raspored vožnje autobusne linije, u konkretnom slučaju organizirani međumjesni prijevoz, ne omogućava tužiteljici svakodnevni redovit dolazak na posao i povratak s posla, tužiteljica da ima pravo na isplatu putnih troškova po prijeđenom kilometru. Ovo posebice, kada tužiteljica radi vikendom, noću ili praznikom kada uopće nema organiziran međumjesni prijevoz koji bi omogućavao dolazak ili odlazak s posla unutar vremena čekanja do 45 minuta. Radi navedenog, tužiteljica da je prisiljena koristiti osobni automobil pa da prema prethodno citiranim odredbama TKU-a, ima pravo na isplatu troškova prijevoza (za dolazak i povratak s posla) prema prijeđenim kilometrima.

1.1. Nadalje, tuženik da je tužiteljici umanjivao naknadu troškova prijevoza protivno odredbi čl. 66. st. 16.TKU/17, odnosno odredbi čl.65.st.21.TKU/22 prema kojoj se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Prema tim odredbama TKU-a naknada troškova prijevoza po prijeđenom kilometru da se može manjiti samo za određene dane i to kada tužiteljica nije uzastopce bila u obvezi dolaziti na posao više od dva dana. Međutim, tuženik da je protivno prethodno citiranim odredbama TKU-a, pogrešno obračunavao i isplaćivao tužiteljici umanjenu naknadu troškova prijevoza.

1.2. Tužiteljica u tužbi napominje, da u razdoblju od 21.03.2020. do 11.05.2020. uopće nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza zbog pandemije COVID-19, radi čega da tužiteljica u navedenom razdoblju ima pravo na isplatu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru.

1.3. Kako je tuženik protivno odredbama TKU-a pogrešno obračunavao i isplaćivao tužiteljici umanjenu naknadu troškova prijevoza tužiteljica ovom tužbom potražuje razliku između onog što joj je plaćeno i onog što joj je trebalo biti plaćeno sukladno odredbama TKU-a. Tužiteljica napominje da će po pribavi dokumentacije kojom raspolaže tuženik (platne liste, evidencija rada i raspored rada) i nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja određeno postaviti tužbeni zahtjev i predložiti sudu da donese presudu kojom će se tuženiku naložiti da na ime razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza isplati tužiteljici određeni neto iznos za razdoblje od 1.12.2018.do dana dostave podataka, sa zakonskom kamatom koja pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 3.5.2024.u cijelosti osporava tužbu.

2.1. Tuženik ističe da je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu u skladu s odredbama čl. 186.b ZPP-a pa da je prije bilo kakvih daljnjih radnji potrebno da sud donese rješenje kojim će se tužiteljici naložiti da ili pruži dokaz da je prije podnošenja tužbe od tuženika zatražila podatke potrebne za uređenje tužbe koje joj po tom tuženik nije dao ili da uredi tužbu na način da uopćeni tužbeni zahtjev iz stupnjevite tužbe nadomjesti točno određenim tužbenim zahtjevom. U slučaju da tužitelj ne postupi po predloženom rješenju, tuženik predlaže odbaciti tužbu.

2.2. Nadalje, tuženik ističe da je tužba nepodobna za raspravljanje jer da nije razvidno što tužitelj potražuje, a teret dokazivanja da je na tužiteljici prema odredbama čl. 135. Zakona o radu. Dodatno, tuženik u podnesku od 7.6.2024. navodi da je tužiteljici naknada troškova prijevoza odmjerena Odlukama tuženika za rad na dvije različite adrese u Splitu, Šoltanska 1 i Spinčićeva 1 prema cijeni pokazne karte za 3. zonu javnog prijevoznika tvrtke Promet d.o.o.

3. Na ročištu od 27.1.2025. tuženik navodi kako ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, a na ročištu od 25.2.2025. tužiteljica je izjavila da je odvjetnicu Martinu Radić Šunjić ovlastila da od protivne stranke primi dosuđene troškove na svoj račun iz čega proizlazi.

4. Na pripremnom ročištu od 12.6.2024. sud je raspravnim rješenjem odredio izvođenje dokaza pa tako i izvođenje dokaza financijskim vještačenje te je naložio tuženiku da u spis dostavi dokumentaciju potrebnu za izvođenja dokaza financijskim vještačenjem. Protiv tog rješenja nije dopuštena posebna žalba (čl. 292. st. 5 ZPP) pa se ono ne dostavlja strankama u ovjerenom prijepisu (čl. 343. st. 2. ZPP) te se to rješenje može pobijat samo u žalbi protiv konačne odluke (čl. 378. st. 2. ZPP). Unatoč tome, tuženik je na to raspravno rješenje od 12.6.2024. izjavio žalbu podneskom od 19.6.2024.

5. Podneskom od 30.9.2024. tužiteljica je određeno postavila tužbeni zahtjev pa je tako za razdoblje od 1.12.2018. do 30.9.2024. zatražila isplatu razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 1.450,00 eura neto, sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od po 25,00 eura teče od 15. u mjesecu za prethodni mjesec sve do isplate i to, razlike utvrđene prema prijeđenim kilometrima od adrese prebivališta tužitelja do mjesta rada i natrag.

6. U postupku su izvedeni dokazi pregledom HAK mape, čitanjem obračunske isprave za srpanj 2020., Odluka tuženika od 3.10.2018. (2 različite odluke) te spisu druge priložene dokumentacije te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati razliku manje isplaćenih troškova prijevoza za razdoblje od 1.12.2018. do 30.9.2024. u ukupnom neto iznosu od 1.450,00 eura.

9. Tužiteljica svoje pravo temelji na odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike.

9.1. Odredbom čl. 66. st. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike inamještenike u javnim službama („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), odnosno čl. 65. st. 1.TKU/22 („Narodne novine“ br.56/2022., 127/2022., 58/2023., u tekstu TKU/22) propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra.

9.2. Odredbom čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 11. TKU/22 propisuje da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta.

9.3. Odredbom čl. 66. st. 12. TKU-a/17 („Narodne novine“ br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) propisano je ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatit će u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Prema odredbama čl. 52. st.18. TKU/22, udaljenost u smislu tog članka računa se na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom) i to u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru (st. 14. i 16.), odnosno 0,19 eur od 1.1.2023. od kada je u Hrvatsku kao službena valuta uveden eur.

9.4. Odredbom čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 21. TKU/22 propisano je da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao.

9.5. Odredbom čl. 66.st.17. TKU/17, odnosno čl.65.st.23. TKU/22, propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora.

10. Tuženik je u spis dostavio Odluke od 3.10.2018. (list 25-26 spisa) kojim je tužiteljici priznata naknada troškova prijevoza sukladno broju dolazaka na posao u Split (Spinčićeva 1, i Šoltanska 1) u cijeni pokazne karte za 3. zonu javnog prijevoznika Promet d.o.o. od 1.10.2018. pa na dalje

11. Tužiteljica saslušana u svojstvu parnične stranke, u bitnom iskazuje da do [adresa] gdje joj je adresa prebivališta, ne postoji javni prijevoznik s kojim bi mogla redovito dolaziti na posao i vraćati se s posla. Naime, 3. zona dok koje prometuje javni prijevoznik da je u Kaštelima, a do njene adrese prebivališta da ima još 15, a u tom dijelu da nema organiziranog javnog prijevoznika. Najbliža stanica da joj je ona u Kaštel Štafiliću pa ako bi se te stanice tih 15 kilometra prešla autom, tada da nema gdje parkirati auto jer parking nije osiguran, a prvi slobodni je onaj u zračnoj luci koji se naplaćuje. Tužiteljica istiće da je tražila od tuženika da joj se priznaju troškovi prijevoza prema prijeđenom kilometru, tuženik da je rekao da hoće, ali samo do Kaštel Štafilića, samo tužiteljica navodi daje to za nju neprihvatljivo zbog naprijed navedenih razloga. Nadalje, tužiteljica navodi da joj tuženik ne isplaćuje troškove prijevoza za dane kada je s posla odsutna jedan i li dva dana kada koristi godišnji odmor ili bolovanje. U vrijeme Covida da nije postajao organizirani javni prijevoznik kojim bi tužiteljica uspjela doći na radno mjesto i vratiti se kući nakon završetka s posla, tim više što je radila noću i vikendom.

12. Iz navedenog proizlazi da je javni prijevoz za dolazak tužiteljice na posao i povratak s posla bio organiziran samo za dio puta, a ne za cijeli put koji tužiteljica prelazi da bi došla na posao i vratila se s posla. Proizlazi, da je tuženik tužiteljici za dane dolaska na posao nadoknađivao troškove prijevoza od autobusne stanice u Kaštel Štafiliću do mjesta rada i natrag u cijeni autobusne karte za 3. zonu, a čime je tužiteljici naknađen samo dio troškova prijevoza jer je tužiteljica od adrese prebivališta od autobusne stanice trebala preći 15 km, a tako i natrag pri povratku s posla, a za koju relaciju nije bilo organiziranog javnog prijevoza, a prema čl. 66. st. 1. TKU/17, odnosno 65. st. 1. TKU/22, zaposlenik ima pravo na naknadu prijevoza ako je udaljenost od njegovog prebivališta do mjesta rada najmanje dva kilometra, a ovdje je udaljenost samo od prebivališta do autobusne stanice 15. km i isto tako u povratku. Pored toga proizlazi, da tužiteljici nije isplaćivana naknada prijevoza za one dane kada bi tužiteljica bila opravdano odsutna s posla jedan ili dva dana, a što je protivno odredbi čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 21. TKU/22. Nadalje, za trajanje pandemije Corona virusa proizlazi da nije bilo organiziranog javnog prijevoza kojim bi tužiteljica mogla redovito dolaziti na posao i odlaziti s posla kući. Iz navedenih razloga je tužiteljica u utuženom razdoblju koristila osobno vozilo kako bi mogla redovito dolaziti na posao i kako bi se mogla s posla vratiti kući pa tužiteljica ima pravo na naknadu troškova prijevoza prema prijeđenom kilometru.

13. Slijedom svega navedenog, tužiteljica je prema mišljenju suda dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da joj je tuženik obračunavao trošak prijevoza protivno citiranim odredbama TKU-a i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza pa je isti prihvaćen kao osnovan, a u presudi pod točkom I odlučeno je da je tuženik dužan isplatiti tužiteljici na ime razlike manje isplaćenih troškova prijevoza za razdoblje od 1.12.2018. do 30.9.2024. neto iznos od 1.450,00 eura, a koju visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava.

13.1. Na dosuđene iznose tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/23., u tekstu ZOO)koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog dijela iznosa, 15-og dana u idućem mjesecu do isplate (čl. 92. st. 3. ZR).

14. Tužiteljici je s obzirom na uspjeh u postupku primjenom odredbi članka 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, u tekstu ZPP), prema popisanom trošku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br.138/23, dalje Tarifa), određen slijedeći parnični trošak: za sastav tužbe - 100 bodova, za sastav podnesaka od 10.6.2024., 8.7.2024., 30.9.2024. – za svaki 100 bodova (Tbr. 9. t. 5. Tarife), za zastupanje na ročištima od 12.6.2024., 27.1.2025., 25.2.2025. - za svako 100 bodova (Tbr. 9. T. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu od 23.9.2024. – 25 bodova (Tbr. 9. t. 5. Tarife), za zastupanje na ročištu za objavu presude – 50 bodova (Tbr. 9. T. 3. Tarife), što zbrojeno daje 775 bodova, pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 Eur (Tbr. 54. Tarife) i uvećano za 25% na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife) daje iznos od 1.937,50 eura, koliko je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici na ime naknade parničnog troška. Tužiteljici će se položeni iznos od 265,45 eura na ime troška vještačenja vratiti s računa suda s obzirom isti nije iskorišten jer vještačenje nije provedeno.

14.1. Tužiteljici pripadaju i zatražene zakonske zatezne kamate temeljem odredbe članka 29. st. 1. i 2. ZOO-a koje teku od dana donošenja ove odluke pa do isplate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

14.2. Pregledom spisa sud je utvrdio da je tužiteljica izdala punomoć odvjetnici Martini Radić Šunjić za vođenje parnice te je na osnovi takve punomoći navedena odvjetnica, između ostalog, "ovlaštena primiti novac i novčane vrijednosti te o tome izdavati potvrde ". Čl. 95. st. 1. t. 3. ZPP-a propisuje da ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, da je odvjetnik ovlašten na temelju takve punomoći od protivne stranke primiti dosuđene troškove. Kako u pogledu načina isplate troškova parničnog postupka ne postoji ograničenje u nekoj kogentnoj normi, a iz opsega priložene punomoći proizlazi da je punomoćnik tužiteljice „ovlašten primati novac i novčane vrijednosti te o tome izdavati potvrde“, proizlazi da je punomoćnik tužiteljice na temelju ovlaštenja iz punomoći ovlašten primiti parnični trošak, i tim više, što je tužiteljica na ročištu od 25.2.2025. izjavila da je odvjetnicu Martini Radić Šunjić ovlastila da od protivne stranke primi dosuđene troškove na svoj račun, sud je odlučio kao u izreci presude pod točkom II, odnosno da je dužan tuženik troškove postupka isplatiti tužiteljici na račun njene punomoćnice.

Split, 26. ožujka 2025.

sutkinja

mr.sc. Ivana Erceg Ćurić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda.

DNA:

-pun. tužitelja

-tuženik

-u spis