Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-894/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ljiljane Banac, predsjednice vijeća, Tatjane Varžić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i sutkinje Biserke Trstenjak-Opačak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Anamarija Križanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vaić & Dvorinčić Ltd. iz Rijeke, protiv tuženice Općine Bale – Comune di Valle, Trg Tomaso Bembo 1, Bale, OIB: 05198666627, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-830/2022-31 od 26. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-830/2022-31 od 26. ožujka 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

" I. O d b i j a s e tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je tužitelj VI stekao pravo vlasništva nekretninaupisanih u Zemljišnoknjižnom odjelu Rovinj, k. o. [katastarska općina], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] oznake k. č. br. [katastarska čestica]/Z štala i dvorište i u zk. ul. [broj ZK uloška], oznake k. č. br. [katastarska čestica] oranica te je ovlašten zatražiti uknjižbu prava vlasništva na svoje ime i brisanje zemljišnoknjižnog vlasnika što je tužena Općina Bale – Comune di Valle dužna trpjeti. Za slučaj da se tužena protivi ovoj tužbi, tužitelj od tužene potražuje da joj nadoknadi troškove postupka prema sljedećem zahtjevu.

2. Nalaže se tuženici Općini Bale – Comune di Valle da tužitelju AI naknadi troškove postupka u iznosu od 8.955,09 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 3.281,25 eura zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. U preostalom dijelu zahtjev tužene za naknadu parničnog troška u iznosu od 758,80 eura odbija se kao neosnovan.“

2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužitelj zbog svih zakonskih razloga za žalbu iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 28/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da istu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovljeno suđenje pred drugog suca, uz naknadu troška žalbenog postupka. U žalbi tužitelj upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da se presuda ne može ispitati te ističe i povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 243. st. 3. ZPP-a, koju obrazlaže time što je prvostupanjski sud saslušao svjedokinju ŠI, iako je tužitelj odustao od tog dokaznog prijedloga te nije provjerio odnos ove svjedokinje sa strankama prije njenog saslušanja. Smatra da je prvostupanjski sud izveo pogrešne zaključke o izostanku poštenja tužiteljeva posjeda i poziva se na sudsku praksu, odnosno stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odlukama Rev-2426/1990 od 15. veljače 1991. i Rev-1221/2020-2 od 7. rujna 2022.

3. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio žalbene navode tužitelja.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio, kao i žalbene navode tužitelja i navode tuženika iz odgovora na žalbu, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), kao ni one na koje neosnovano u žalbi upire žalitelj.

5.1. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 243. st. 3. ZPP-a kada je saslušao svjedokinju ŠI i to stoga što je, nakon odustanka tužitelja od tog dokaznog prijedloga, njeno saslušanje predložio tuženik, jer je njezin iskaz, i po stavu ovog suda, bitan za utvrđenje odlučnih činjenica. Osim toga, žalbeni navod da prvostupanjski sud nije prije saslušanja svjedokinje ŠI provjerio njezin odnos sa strankama, ovaj sud smatra da isto nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke, jer je svjedokinja u svom iskazu navela da je u zavadi s tužiteljem pa je prvostupanjski sud cijenio navedeno kod ocjene dokaza, dovodeći iskaz svjedoka u vezu s ostalim izvedenim dokazima, na temelju čega je izveo pravilne zaključke.

6. U odnosu na izjavu koju je tužitelj priložio uz žalbu, a koja je rukom pisana i za koju tužitelj navodi da je napisana prije podnošenja tužbe i potpisana od ŠI, valja napomenuti da, ne samo da je upitna vjerodostojnost takve izjave, već se ista ne može uzeti u obzir, budući da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice ni predlagati novi dokazi (čl. 352. st. 1. ZPP-a).

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretninama upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] oznake kč. br. [katastarska čestica] štala i dvorište i upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], oznake kč. br. [katastarska čestica] oranica, za koje nekretnine tužitelj tvrdi da su njegovi roditelji bili u posjedu istih od 1947. , a iste su dobili u posjed od svojih kumova, koji su otišli u Italiju.

8. Među strankama je tijekom postupka nesporno utvrđeno da je tuženik upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, što proizlazi iz zemljišnoknjižnih izvadaka u spisu.

9. Nadalje, nije sporno da je tužitelj u posjedu prijepora identificiranog na dan održanog uviđaja kao kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], niti je sporno da su, prije njega, njegovi roditelji bili u posjedu istih.

10. Međutim, tijekom cijelog postupka je sporno da li tužitelj posjeduje predmetne nekretnine kao samostalan ili nesamostalan posjednik te da li je pošteni ili nepošteni posjednik.

10.1. Ove sporne činjenice prvostupanjski sud je utvrđivao na temelju priložene materijalne dokumentacije, saslušanjem tužitelja i načelnika tuženika ĆI te saslušanjem svjedoka: BI, ŠI, TI, GI, FI, ČI i EI, a proveden je i uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje mjerničkog vještaka dipl. ing. geod. OI.

11. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva na predmetnim nekretninama dosjelošću, zaključivši da tužitelj nije dokazao poštenje posjeda, budući da je tužitelj postao nepošten posjednik već po smrti svojih roditelja, obzirom da iste nisu bile predmetom nasljeđivanja te mu nije moglo ostati nepoznato da mu te nekretnine ne pripadaju, jer nisu bile vlasništvo ostavitelja.

12. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću te da je tužitelj nepošteni posjednik.

12.1. Tužitelj u žalbi daje svoju ocjenu izvedenih dokaza te osporava razloge prvostupanjske presude kojima su ocijenjeni provedeni dokazi. Međutim, ocjena izvedenih dokaza dana je na način određen člankom 8. ZPP-a, pa žalitelj takovu ocjenu prvostupanjskog suda neosnovano napada.

12.2. Ovo stoga što je prvostupanjski sud, i po ocjeni ovog suda, na temelju iscrpno provedenog dokaznog postupka pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, a izvedene dokaze cijenio sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a. Sam tužitelj je uz tužbu priložio Povijest promjena na katastarskim česticama izdan od Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar Pula – Pola, Odjel za katastar nekretnina Rovinj – Rovigno (list 11-13 spisa), a iz kojeg proizlazi da niti tužitelj niti njegovi roditelji nisu bili upisani kao posjednici predmetnih nekretnina. Iz upisa promjena utvrđeno je da su prednici tužiteljevih roditelja, iz obitelji V bili optanti, a što proizlazi i iz prijavnih listova koje je tužitelj dostavio uz podnesak od 8. ožujka 2023. godine. Kako je optantska imovina prešla u vlasništvo države po sili zakona, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da se u to vrijeme nije moglo stjecati pravo vlasništva na takvoj imovini dosjelošću, a što ukazuje na njegovo nepoštenje.

12.3. Osim toga, i po stavu ovog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su prednici tužitelja znali da im ne pripada vlasništvo predmetnih nekretnina, kao i da im ne pripada samostalan posjed istih pa je time tužitelj imao dovoljno razloga za sumnju da njegovi roditelji nisu vlasnici predmetnih nekretnina, posebice imajući u vidu činjenicu da tužitelj iza smrti svoga oca (umro **.**.1965.), a niti iza smrti majke (umrla **.**.1975.) nije tražio da se ove nekretnine uvrste u njihovu ostavinsku imovinu. Ovaj zaključak prvostupanjski sud je utemeljio na iskazima svjedokinje MI (sestre tužitelja) te svjedoka UI (brata tužitelja), pa čak i samog tužitelja. Nadalje, sin tužitelja JI je također u svom iskazu izjavio da je shvatio da njegov otac nikad nije bio vlasnik štale te da mu nije bilo jasno zašto ta nekretnina nije bila predmet ostavine i zašto otac to nije naslijedio. Ovaj svjedok je po uputi tužitelja 2014. godine išao provjeriti stanje predmetnih nekretnina u gruntovnici, jer mu je otac iste htio darovati pa su saznali da je općina upisana kao vlasnik tih nekretnina.

13. Kako tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na institutu dosjelosti, za stjecanje prava vlasništva nekretnina dosjelošću potrebno je da su kumulativno ispunjene pretpostavke propisane čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 – ispravak, dalje: ZV), a što u konkretnom slučaju nije utvrđeno.

13.1. Naime, odredbom čl. 159. st. 1. ZV-a propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban biti vlasnikom te stvari. Tako prema čl. 159. st. 2. ZV samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, stječe dosjelošću vlasništvo protekom deset godina neprekidnog, samostalnog posjedovanja, ili ako je barem pošten (st. 3.), samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz st. 2. tog članka, odnosno 20 godina. Stavkom 4. istog članka propisano je da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka

2. i 3. istog članka.

13.2. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da je dosjelošću stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina, jer za stjecanje dosjelošću, posjed nevlasnika mora biti utemeljen na valjanom pravnom temelju, zatim mora biti pošten, što znači da posjednik nije znao ili nije mogao znati da mu ne pripada pravo na posjed, a u ovome slučaju, tužitelj je to znao. Isto tako, posjed mora biti istinit, što znači da se ne može pribaviti, između ostaloga, zlouporabom povjerenja (čl. 18. ZV-a). Ostale uvjete za kvalificirani posjed, suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski sud nije ni trebao obrazlagati, obzirom da nije ispunjen uvjet bez kojeg se ne može steći pravo vlasništva dosjelošću (pošten posjed), neovisno o vremenu trajanja posjeda.

14. Vezano za sudsku praksu na koju se tužitelj poziva u žalbi (presude Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske i Gašo protiv Hrvatske), za napomenuti je da nije isti činjenični supstrat u tim postupcima u odnosu na konkretan predmet pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužitelj, kao nepošten posjednik, ne može steći pravo vlasništva nekretnina dosjelošću. Ovo stoga što poštenje posjednika prestaje čim sazna da mu posjed ne pripada, a kako je iz provedenog dokaznog postupka sa sigurnošću utvrđeno da tužitelj nije bio niti u samostalnom niti u poštenom posjedu, to isti nije mogao niti steći pravo vlasništva predmetnih nekretnina dosjelošću.

15. U odnosu na tvrdnje tužitelja da je nasljeđivanjem stekao predmetne nekretnine, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije mogao nasljeđivanjem steći iste, jer njegovi roditelji nisu bili upisani kao vlasnici, niti knjižni, a niti izvanknjižni, niti je tužitelj tražio iza smrti roditelja da se iste uvrste u njihovu ostavinsku imovinu.

16. Dakle, po stavu ovog suda, prvostupanjski sud je tijekom postupka raspravio sva sporna pitanja i ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te ne temelju izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene potpuno i valjano utvrdio činjenično stanje, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, a koje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

17. Slijedom naprijed navedenog, prvostupanjski sud je pravilno odlučio o svim činjenicama, procesno-pravnim i materijalnim aspektima ove parnice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo, pozivom na odgovarajuće zakonske odredbe kada je tužbeni zahtjev odbio, o svome stavu dao valjane razloge, koje kao pravilne i zakonite prihvaća i ovaj sud, bez potrebe ponavljanja.

18. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP- a. Tužitelju ne pripada trošak žalbenog postupka, jer nije uspio sa žalbom, dok tuženikov trošak odgovora na žalbu nije bio nužan trošak.

19. Kako žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, to je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. valjalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

Osijek, 26. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Banac