Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: Kž-102/2024-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog ĆJ, zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. Kaznenog zakona Kaznenog zakona (Narodne novine broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015., 101/2017., 118/2018. i 126/2019., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: K-180/2022-13 od 24. listopada 2023., na javnoj sjednici održanoj 26. ožujka 2025., u prisutnosti zamjenika Županijske državne odvjetnice u Varaždinu Miljenka Babića i zamjenice branitelja optuženika Senke Zuber Šanjek, odvjetnice u Varaždinu,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženika ĆJ kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Dubrovniku presudom poslovni broj: K-180/2022-13 od 24. listopada 2023. proglasio je krivim optuženog ĆJ zbog kaznenog djela protiv osobne slobode, prijetnjom iz čl. 139. st. 2. KZ/11 te ga je na temelju istog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, s time što mu je na temelju čl. 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda te je određeno da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko u roku od 1 (jedne) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.
1.1. Na temelju čl. 54. KZ/11, optuženiku ĆJ je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode i to od 13. lipnja 2021. u 01:15 sati do 14. lipnja 2021., a za slučaj da uvjetna osuda bude opozvana.
1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda i 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22– dalje u tekstu ZKP/08-22,) optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. - 8. ZKP/08-22, od kojih paušalnu svotu iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08-22 u iznosu od 132,72 eura, kao i troškove svjedoka RJ u iznosu od 59,98 eura, koje troškove je dužan podmiriti u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude u korist državnog proračuna.
1.3. Istom presudom je na temelju čl. 452. toč. 3. ZKP/08-22 protiv optuženika ĆJ odbijena optužba da bi počinio kazneno djelo protiv osobne slobode, prijetnjom iz čl. 139. st. 2. KZ/11.
1.4. Na temelju čl. 149. st. 4. ZKP/08-22 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. - 8. ZKP/08-22 i to paušalni troškovi u iznosu od 66,36 eura, padaju na teret oštećenika EJ, koje je dužan podmiriti u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude u korist državnog proračuna Republike Hrvatske.
2. Protiv te presude u odnosu na njezin osuđujući dio žalbu je podnio optuženik ĆJ po branitelju Leonu Zrniću, odvjetniku, zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kaznenoj sankciji te troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi optužbe, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu podnijelo je Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana te potvrdi prvostupanjska presuda.
4. Odgovor na žalbu podnio je oštećenik RJ s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik osudi na tri godine zatvora.
5. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08-22 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-106/2024-3 od 14. veljače 2024. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.
6. U skladu s odredbom čl. 475. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda i 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24 – dalje u tekstu ZKP/08-24) sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je u nazočnosti zamjenika Županijske državne odvjetnice u Varaždinu Miljenka Babića te zamjenice branitelja Senke Zuber Šanjek, odvjetnice, dok je na temelju čl. 475. st. 3. ZKP/08-24 sjednica održana u odsutnosti uredno obaviještenog optuženika ĆJ.
7. Žalba nije osnovana.
8. Prije svega, optuženik nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-24, čije ostvarenje u bitnome nalazi u tome što sud u obrazloženju pobijane presude navodi da je u tijeku postupka, između ostalih, ispitan i ošteni kao svjedok HJ, premda svjedok takvog imena nije bio ispitan, kao niti svjedokinja GJ, koju prvostupanjski sud spominje u toč. 13. 2. obrazloženja pobijane presude.
8.1. Optuženik je doduše u pravu kada u žalbi tvrdi da tijekom postupka kao svjedoci nisu ispitane osobe imena HJ i GJ, međutim, iz cjelokupnog konteksta obrazloženja pobijane odluke, jasno je da se radi o svjedoku RJžrtvi, te svjedokinji ZJ, čija imena je prvostupanjski sud očitom omaškom u pisanju u pojedinim dijelovima obrazloženja pobijane presude pogrešno naveo.
8.2. Stoga, opisani propust prvostupanjskog suda nije takvog značaja da se pobijana presuda ne bi mogla ispitati, a što predstavlja temeljni uvjet za postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-24.
8.3. Ostalim navodima koji se u žalbi podvode pod citiranu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, optuženik ustvari napada pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojima prvostupanjski sud gradi svoj zaključak o postojanju odlučnih i drugih važnih činjenica u ovom postupku, tako da se sadržajno radi o žalbenim tvrdnjama koje ulaze u okvire žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu.
9. Žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona optuženik u žalbi ne konkretizira niti posebno obrazlaže, s time da je ovaj žalbeni sud povodom njegove žalbe, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08-24 ispitao pobijanu presudu i po službenoj dužnosti te nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od povreda taksativno navedenih u toč. 1. i 2. citirane odredbe, pa tako niti da bi na štetu žalitelja povrijedio kazneni zakon.
9. Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
9.1. Ostvarenje te žalbene osnove optuženik u bitnome nalazi kao posljedicu toga da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je iskaz žrtve RJ ocijenio kao vjerodostojan i istinit izvor saznanja o odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom postupku, dok njegovu obranu, premda istu podupiru ispitani svjedoci ZJ i AJ, neosnovano nije prihvatio kao istinitu, ocijenivši ju kao konstrukciju s ciljem izbjegavanja njegove kaznene odgovornosti za terećeno kazneno djelo.
9.2. Argumentirajući takve žalbene tvrdnje, optuženik u žalbi posebice upire na iskaz same žrtve RJ iz kojeg po njegovom mišljenju proizlazi da isti nije imao nikakav strah u odnosu na njega, a što je bitna pretpostavka za postojanje kaznenog djela prijetnje.
9.3. Nadalje, u žalbi se upire da je iskaz EJ duplo kraći od iskaza RJ, te da se njihovi iskazi ne podudaraju svim u bitnim momentima, u svezi čega naročito upire na iskaz TJ u dijelu gdje, za razliku od svjedoka EJ, navodi kako ne zna je li optuženik kritične zgode rekao "zaklat ću vas", ali dopušta mogućnost da je to rekao.
9.4. Također, ističe da je EJ u svom iskazu, između ostalog, naveo da je optuženik kritične zgode između ostalog rekao: "Pederčino, i tebe ću ubiti i slomiti, naći ću te u Zagrebu, zapisao sam ti broj tablice", dok je RJ naveo: "Prije dolaska policije, mislim da je bio otac, rekao je ujaku odi tamo i zapiši tablicu zagrebačkog pedera, naći ću ga ja i tamo", s time da je svjedok AJ opovrgnuo da bi mu bilo tko govorio da zapiše ili fotografira bilo kakve tablice.
9.5. Uz to žalitelj ukazuje da svjedok RJ prilikom iskazivanja na sudu uopće nije spomenuo da je optuženik kritične zgode skidao hlače i pokazivao spolovilo, kao ni išta vezano za tablice svog vozila, već je to naveo tek kada ga je na to pitanjem podsjetio prvostupanjski sud, s time da je prvotno izjavio da je verbalna prepirka trajala 20 minuta da bio potom rekao da je trajala 10 minuta.
9.6. Optuženik u žalbi posebno upire da se svjedok EJ na raspravi nije mogao sjetiti svojeg prijašnjeg iskaza, te da je nakon što mu je isti pročitan izjavio da je to bila njegova percepcije u to vrijeme, te da danas sigurno ne bi tako nešto izjavio, a što po mišljenju žalitelja upućuje na istinitost njegove obrane, kao i iskaza svjedokinje ZJ i AJ, iz kojih proizlazi da kritične zgode žrtvi nije uputio nikakve prijetnje, već se samo radilo o psovkama i povišenim tonovima.
9.7. Slijedom svega navedenog, žalitelj smatra pogrešnom ocjenu prvostupanjskog suda da iskaz žrtve predstavlja vjerodostojan i istinit izvora saznanja o odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom predmetu, čiji iskaz, kao i prijašnji iskaz EJ drži konstrukcijama s ciljem da insceniraju kazneni postupak kako bi optuženika odbili od nauma da svoju kćerku udalji od EJ s kojim je bila u vezi.
10. Suprotno takvim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je po ocjeni ovog žalbenog suda na temelju sveobuhvatne, kritičke i savjesne analize svih dokaza izvedenih na raspravi, i to kako samih za sebe tako i u međusobnoj povezanosti, pravilno postupio kada je iskaz žrtve RJ ocijenio kao vjerodostojan i istinit izvor saznanja o odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom predmetu, dok je s druge strane obranu optuženika, kao i iskaze svjedoka koju takvu njegovu obranu podupiru s pravom ocijenio kao konstrukciju s ciljem izbjegavanja njegove kaznene odgovornosti za terećeno kazneno djelo.
10.1. Naime, i po stavu ovog žalbenog suda žrtva RJ je iskazivao uvjerljivo, okolnosno i dosljedno, iznoseći pritom i niz detalja, pa i onih specifičnih, a kakav iskaz se životno i logikom stvari ne očekuje od osobe koja lažno iskazuje o događajima koji se stvarno nisu dogodili, odnosno ne na način kako to opisuje u svojem iskazu, a kako to neosnovano u žalbi sugerira optuženik. Pritom se njegov iskaz u dijelu gdje je tvrdio da mu je optuženik kritične zgode uputio inkriminirane prijetnje dodatno ukazuje kao životan i logičan kada se imaju na umu rezultati dokaznog postupka koji upućuju na zaključak da je optuženik (kao i njegova supruga ZJ) u kritično vrijeme bio izrazito frustriran i nezadovoljan činjenicom da je njegova kćer u vezi sa EJ, koju on nije odobravao zbog velike dobne razlike između njih (45 godina).
10.2. Uz to, prvostupanjski sud pravilno uočava da takav iskaz žrtve u svim bitnim momentima podupire i svjedok EJ u svojem iskazu danom pred Općinskim državnim odvjetništvom a koji je sukladno čl. 428. ZKP/08-22 pročitan na raspravi budući da se nije mogao sjetiti činjenica koje je ranije naveo u svom iskazu pred državnom odvjetnikom.
10.3. Na ovom mjestu, a vezano za žalbene tvrdnje kojim se upire da je svjedok EJ, a nakon što mu je na raspravi pročitan njegov raniji iskaz, izjavio da je to bila njegova percepcija u to vrijeme, te da danas sigurno ne bi izjavio takvo nešto, a što po mišljenju žalitelja upućuje na istinitost njegove obrane, kao i iskaza svjedokinje ZJ i AJ, da kritične zgode žrtvi nije uputio nikakve prijetnje, već se samo radilo o psovkama i povišenim tonovima, ovaj žalbeni sud primjećuje kako žalitelj očito ispušta iz vida da je taj svjedok pritom naveo i da prilikom davanja iskaza u državnom odvjetništvu nije lagao, tako da žalitelj nije u pravu kada u žalbi tvrdi da njegov iskaz na raspravi ustvari potvrđuje njegovu obranu u kojoj poriče da bi inkriminirane zgode RJ izrekao inkriminirane prijetnje.
10.4. Što se pak tiče žalbenih navoda kojima žalitelj upire na određena odstupanja i različitosti u iskazivanju žrtve JJ i svjedoka EJ u iskazu danom pred državnim odvjetnikom, ovaj žalbeni sud prvenstveno primjećuje da nije životno i logično da njihovi iskazu budu suglasni u svim pa i najsitnijim detaljima, te da se svjedoci uslijed proteka vremena mogu sjetiti svih činjenica koje su naveli u ranijim iskazima, s time da odstupanja i različitosti u njihovom iskazivanju na koje u žalbi upire optuženik, po ocjeni ovog žalbenog suda, nisu takvog značaja da dovode u razumnu sumnju ocjenu prvostupanjskog sud o vjerodostojnosti i istinitosti iskaz žrtve glede bitnih činjenica u ovom postupku.
10.5. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud obranu optuženika, kao i iskaze svjedoka ZJ (njegove supruge) i AJ (kojim mu je šurjak), s pravom ocjenjuje kao konstrukcije s ciljem otklanjanja njegove kaznene odgovornosti za terećeno kazneno djelo, tim više što njihovi iskazi nisu u svemu suglasni i to glede važnih momenata, pa tako optuženik i njegova supruga navode kako je optuženik kritične zgode žrtvi uputio određene psovke, ali da mu nije prijetio, dok svjedok AJ, koji je bio očevidac inkriminiranog zbivanja, u svom iskazu navodi da te zgode nitko nije psovao.
10.6. Naposljetku, a vezano za žalbene tvrdnje kojima se upire na iskaz same žrtve RJ iz kojeg po mišljenju optuženika proizlazi da isti nije imao nikakav strah u odnosu na njega, a što je bitna pretpostavka za postojanje kaznenog djela prijetnje, valja primijetiti da se postojanje ovog kaznenog djela ne prosuđuje po subjektivnim već objektivnim kriterijima, a što znači da se ozbiljnom smatra svaka ona prijetnja koja je po svome sadržaju i okolnostima u kojima je izrečena bila objektivno podobna kod osobe kojoj je upućena izazvati osjećaj straha ili uznemirenosti, pri čemu nije odlučno je li izrečena prijetnja kod osobe kojoj je upućena takve osjećaje doista i izazvala, tako da se žalbeni navodi u tom pravcu ukazuju kao irelevantni.
10.7. Pritom, valja dodatno primijetiti da imajući u vidu sadržaj inkriminirane prijetnje, kao i ranije navedene okolnosti u kojima je ista izrečena, po stavu ovog žalbenog suda nema nikakve dvojbe da je inkriminirana prijetnja bila objektivno podobna kod žrtve RJ izazvati osjećaj straha ili uznemirenosti.
10.8. Slijedom svega navedenog, žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije prihvaćena.
11. Nadalje, a suprotno žalbenim navodima (u svezi čega valja primijetiti da optuženik u žalbi ne konkretizira niti posebno obrazlaže žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji), prvostupanjski sud je na temelju ispravnog utvrđenja i vrednovanja svih relevantnih okolnosti važnih za izbor vrste i mjere kaznene sankcije i proces njezine individualizacije, posebice olakotnih u vidu njegove dosadašnje neosuđivanosti, pravilno postupio kada ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od 6 (pet) mjeseci, s pravom smatrajući da se u ovom slučaju razumno može očekivati da optuženik i bez izvršenja izrečene kazne zatvora ubuduće neće činiti kaznena djela, a slijedom čega je pravilno postupio kada mu je izrekao uvjetnu osudu prema kojoj se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo, kakvu kaznenu sankciju i ovaj žalbeni sud nalazi u svemu primjerenoj stupnju krivnje s kojim je optuženik počinio djelo (izravna namjera prvog stupnja), te svim utvrđenim okolnostima relevantnim za odluku o vrsti i mjeri kaznene sankcije i proces njezine individualizacije, te podobnom za ostvarenje svih vidova zakonom propisane svrhe izricanja kaznenih sankcija, i to kako glede specijalne tako i generalne prevencije.
12. Na ovom mjestu valja primijetiti da optuženik uvodno u žalbi naznačuje da se žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, koju žalbenu osnovu, međutim, u njezinom daljem tekstu ničim ne konkretizira niti posebno obrazlaže,
13. Kako žalba optuženika nije osnovana, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-24 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-24 odlučiti kao u izreci ove presude.
U Varaždinu 26. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća
Ljiljana Kolenko
