Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

P-432/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, u pravnoj stvari tužitelja TL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Božo Vrkić, odvjetnik iz Zadra, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicma, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave dana 18. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 26. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl.8 Ugovora o kreditu broj:216-046/2007 sa sporazumom o osiguranu novčane tražbine zaključenog dana 02.veljače 2007.godine između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je tuženik u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. slijedom čega tužitelj nije dužan tuženiku platiti naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 1.802,74 eura.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.802,74 eura sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počevši od 13.proinca 2022.godine pa do isplate po stopi od 5,31 % polugodišnje za razdoblje od 01.kolovoza 2015. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.283,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 3. veljače 2023. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate.

2. U tužbi se navodi da je tužitelj dana 2. veljače 2007. s tuženikom kao kreditorom zaključio ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 216-046/2007 sa sporazumom o osiguranu novčane tražbine kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 145.500,00 CHF, isplaćen u protuvrijednosti u kunama. Nadalje, da je tuženik u unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru u čl. 8. Ugovora ugradio nepoštenu odredbu na način da je naveo kako je u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelj kao korisnik kredita dužan platiti naknadu određenu aktom Kreditora, nadalje, da je predmetna odredba nepoštena i ništetna iz razloga što se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, te iz razloga što se tužitelju nameće kao prekomjeran teret i obveza te iz razloga što suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, koje načelo je izračeno u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/13, te da je po prijevremenom zatvaranju kredita dana 13. prosinca 2022. upravo slijedom te nepoštene i nezakonite odredbe tuženik od tužitelja naplatio iznos naknade od 1.802,74 Eur-a, slijedom čega tužitelj predlaže kao u izreci.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istu u cijelosti te navodi da je osnovano naplatio predmetnu naknadu u iznosu od 1.802,74 EUR, u skladu s Tarifom naknada te da nije bilo zabranjeno ugovaranje predmetne naknade u vrijeme sklapanja ugovora, te da predmetna odredba nije u suprotnosti s odredbom iz čl. 1024 st.4 Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, solemniziranog kod javnog bilježnika Zoje Puljiz, dana 6. veljače 2007. pod brojem OU-77/07, obavijesti o prijevremenoj otplati kredita, izvatka iz zemljišne knjige, saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke, pa je temeljem tako provedenog dokaznog postupka sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP) sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade utvrđene aktom Kreditora kod prijevremene otplate kredita te isplata utuženog iznosa zbog utvrđene ništetnosti te ugovorne odredbe.

Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 145.500,00 CHF uz rok otplate od 30 godina, u 360 mjesečna anuiteta. Nadalje, nije sporno da je tužitelj podnio zahtjev za prijevremenu otplatu kredita te da je tuženik od istog naplatio naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 1.802,74 EUR.

6. Nadalje, u vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje ZZP), koji je u odredbi članka 81. stavka 1. i 2. propisao kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na šteti potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7. Tuženik se brani navodeći da je predmetna naknada u skladu s Tarifom naknada za poslovanje s građanima te da ista predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za angažman tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani sa prijevremenom otplatom kredita.

8. Ovdje je za reći da je u ovom postupku utvrđeno da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz članka 8. Ugovora o kreditu od 2. veljače 2007., a kojom ugovornom odredbom je bilo propisano da u slučaju prijevremene otplate kredita prije krajnjeg roka dospijeća, korisnik kredita je dužan podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu određenu aktom Kreditora.

8.1. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi, da predmetni obračun prijevremene naknade nije nikada vidio, već je istome, kada se obratio tuženiku sa nakanom prijevremene otplate kredita rečeno da predmetnu naknadu mora platiti.

9. Slijedom toga, jasno proizlazi da je predmetna ugovorna odredba, zbog toga što se o istoj pojedinačno nije pregovaralo, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer doista u trenutku sklapanja predmetnog ugovora tužitelj kao korisnik kredita nije mogao unaprijed znati kolika je naknada niti utjecati na njezin sadržaj niti na visinu slijedom čega nije mogao znati kako će se odraziti na njegovu ekonomsku situaciju jer u trenutku sklapanja Ugovora tužitelju kao ugovornoj strani, ostali su nepoznati parametri za utvrđivanje iste, dok je tuženik s druge strane bio ovlašten istu zaračunati sukladno internim odlukama Banke.

10. Naime, obračun ugovorene naknade mora biti transparentan i razumljiv, kako prije zaključenja Ugovora tako i tijekom zaključenja, ali i prilikom same prijevremene otplate kredita što iz Obavijesti o prijevremenom zatvaranju ne proizlazi niti je moguće utvrditi.

11. Prema odredbi članka 1068. ZOO/91 korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

12. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1068. stavak 2. ZOO/91, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 398. ZOO/91. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja.

13. Odredbe članka 1068. stavak 3. i 4. ZOO/91 predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

14. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed dogovoreni iznos naknade štete i troškova koje tuženik ima radi prijevremene otplate kredita, a koji nisu povezani s budućom nedospjelom kamatom.

15. U ovom postupku utvrđeno je da predmetna naknada zbog prijevremenog zatvaranja kredita nije transparentna, ne predstavlja objektivni trošak tuženika te nije u izravnoj vezi s prijevremenim zatvaranjem kredita. Nadalje, tuženik je trebao dokazati da se o istoj pojedinačno pregovaralo, što u ovom postupku nije utvrđeno a i iskaza tužitelja proizlazi da se o tome nije pregovaralo.

16. Nadalje, iako se tuženik poziva na naknadu štete sukladno čl. 1024.st.3) za slučaj prijevremenog vraćanja kredita isti mora dokazati osnov, visinu i druge pretpostavke naknade štete, a ne paušalno odrediti iznos prema Tarifi tuženika.

17. Nadalje, tuženik se poziva da u slučaju prijevremene otplate kredita mora osigurati izvore financiranja u obliku depozita građana ili pravnih osoba pozajmica od svoje banke osnivača te zaduživanjem na financijskim tržištima, a koji po valutnoj i ročnoj strukturi moraju osigurati mogućnost tuženika da plasira kredite. Nadalje, u slučaju prijevremene otplate kredita tuženik nema mogućnost prijevremeno otplatiti svoje izvore financiranja te je prisiljen do njihovog dospijeća plaćati kamatu po ugovorenoj kamatnoj stopi. Dakle, iz svega navedenog proizlazi da prijevremena otplata kredita tuženiku nije najpovoljnija opcija te se uz nju veže niz financijskih gubitaka koje u ovom postupku isti nije dokazao. Nadalje, navodi da ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stope po kojima tuženik može prijevremeno vraćenu glavnicu isplatiti u obliku kredita znatno niže od pasivne kamate koju tuženik i dalje mora plaćati svojem kreditoru, tada tuženik trpi štetu. Dakle, i dalje nije jasno u čemu se konkretno sastoji šteta niti kako je ista obračunata ( što bi po kazivanju tuženika istome predstavljalo izniman trošak), a po mišljenju ovog suda obračun iste je trebao ponuditi tuženik, bilo samostalno bilo davanjem parametara za izračun te štete vještaku kojeg je sud angažirao u ovom postupku, a što isti nije učinio te je vještak utvrdio na temelju dostavljene i dostupne dokumentacije tuženika da objektivne štete nema.

18. Dakle, kako tuženik nije dokazao osnov naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita to je isti sukladno odredbi čl. 1120 ZOO dužan utuženi iznos vratiti.

19. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

20. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.

21. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

22. Nadalje, navodi tuženika da tužitelj nema pravo isticati ništavost sporne ugovorne odredbe s obzirom na to da je ugovor u cijelosti ispunjen nisu osnovani. Naime, spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), pa je jasno da se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 107. stavak 2. ZOO/91, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

22.1 Osim toga, navedeno postupanje tuženika suprotno je načelu savjesnosti i poštenja u smislu naprijed citiranih odredbi ZZPT-a, a protivno je odredbi iz čl.4 Zakona o obveznim odnosima ( „ Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 dalje ZOO) koja propisuje da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Nadalje, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

23. Nadalje, prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (" Narodne novine" broj 35/05,41/08 dalje ZOO) proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

24. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO proizlazi da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

25. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

26. Slijedom navedenog, tuženik je dužan vratiti sve što je primio temeljem ništave odredbe, a visina naknade utvrđena je uvidom u obračun prijevremene otplate kredita, slijedom čega je, odlučeno kao pod točkom II izreke.

27. Slijedom navedenog, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radilo o nepoštenoj odredbi sukladno čl. 81.st.1 i 2. ZZPT/03.

28. Nadalje, iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZPT/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

29. Nadalje, propise o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima sadržavaju odredbe članka 81-87 ZZPT, pa tako odredba čl. 81. stavka 1. ZZPT propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok je odredbom stavak 2. istog članka propisano kako se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Nadalje, sukladno stavku 4) istog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

30. U konkretnom slučaju, tuženik nije dokazao da se o pobijanoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Naime, isti tvrdi da je tužitelj bezuvjetno pristupio ugovornoj klauzuli kojom se ovlašćuje tuženika na naplatu naknade za prijevremnu otplatu kredita međutim iz iste nije razvidna visina te naknade, slijedom čega proizlazi da je zavisnost ugovorne odredbe o aktu tuženika dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer isti kao prosječni potrošač nije mogao utjecati na to kako će se kreirati sporna naknada odnosno visina sporne naknade. Nadalje, tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, ili da je imao gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne kamatne stope. Spornom ugovornom odredbom tuženik je sebi ostavio slobodu određivanja visine takse-naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.

31. Budući je utvrđeno kako je odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena pa je kao takva ništava prema odredbi čl. 87.stavak 1 ZZPT/03 odlučeno je kao pod točkom I izreke.

32. Osim toga, navedeno postupanje tuženika suprotno je načelu savjesnosti i poštenja u smislu naprijed citiranih odredbi ZZPT-a, a protivno je odredbi iz čl.4 Zakona o obveznim odnosima („ Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 dalje ZOO) koja propisuje da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Nadalje, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

Nadalje, prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (" Narodne novine" broj 35/05,41/08 dalje ZOO) proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

33. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO proizlazi da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

34. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

35. Slijedom navedenog, tuženik je dužan vratiti sve što je primio temeljem ništave odredbe, a visina naknade utvrđena je uvidom u obračun prijevremene otplate kredita, slijedom čega je, odlučeno kao pod točkom II izreke.

36. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, navodi se da je isti neosnovan, budući prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323.stavak 1 ZOO /05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je ništetnost utvrđena ili na drugi način ustanovljena.

37. Slijedom navedenog, obzirom je otklonjen prigovor zastare, a temeljem svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci.

38. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a u svezi sa odredbom čl. 156 ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, prema vrijednosti tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, te sastava podneska 13. studenog 2023. 100 bodova, sastavak podneska 21. lipnja 2024. u iznosu od 100 bodova i zastupanja na ročištu od 21. listopada 2024. u iznosu od 100 bodova, zastupanja na ročištu od 18. veljače 2025. 100 bodova odnosno sveukupno 500 bodova, pomnoženo sa vrijednosti boda jednako 2,00 eura ( Tbr. 54) iznosi 1.000,00 eura te uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 250,00 eura sveukupno iznosi 1.250,00 eura, uvećano za trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi 33, 18 eura sveukupno 1.283,18 eura. Nadalje, tužitelj je sukladno čl.1.stavak 1) točka 20 Zakona o sudskim pristojbama ( "Narodne novine" broj 51/2023) oslobođen plaćanja sudske pristojbe, slijedom čega zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu za tužitelja neće niti nastati, pa je odlučeno kao u izreci.

39. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 29.st.2 ZOO u vezi s čl. 30 Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12,25/13 i 93/14).

40. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 26. ožujka 2025.

Sutkinja

Maja Anušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

(Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.)

Dostaviti:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

- u spis