Republika Hrvatska
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, M. Gupca 22
Poslovni broj: P- 972/2023.-34.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sutkinji toga suda Nives Škudar, u pravnoj stvari tužitelja ŠT, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Antoniu Mediću, odvjetniku u Zagrebu, Vlaška 83, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupano po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, Medulićeva 31, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 18. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i u prisutnosti zamjenice punomoćnika tuženika VT, odvjetničke vježbenice iz OD Houšak i dr., Zagreb, dana 26. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnima dio Ugovora o kreditu broj: 9010790666 sklopljen dana 21.10.2005. godine, između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, solemniziran po javnom bilježniku Milke Čergar iz Sesveta, pod brojem OU-1029/05 dana 22.10.2005. godine, na iznos od 19.381,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunat prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dana korištenja kredita,
- iz čl.1., koji glasi: „ Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.381,12 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita.
- te iz čl.7 Otplata kredita, koji glasi: „ Kredit u iznosu od 19.381,12 CHF i kamata iz točke 4.ovog Ugovora otplaćuju se u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. “
II. Nalaže se tuženiku, PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 , OIB: 02535697732, da tužitelju ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.518,39 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) (uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena) do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, tekućim:
na iznos eura od 0,59 od 30.11.2005
na iznos eura od 1,39 od 5.11.2008
na iznos eura od 7,62 od 5.1.2009
na iznos eura od 7,50 od 2.2.2009
na iznos eura od 2,61 od 17.3.2009
na iznos eura od 6,30 od 30.4.2009
na iznos eura od 3,19 od 2.6.2009
na iznos eura od 1,97 od 23.6.2009
na iznos eura od 2,25 od 24.7.2009
na iznos eura od 2,24 od 25.8.2009
na iznos eura od 0,68 od 10.10.2009
na iznos eura od 0,43 od 21.10.2009
na iznos eura od 1,87 od 9.12.2009
na iznos eura od 5,66 od 11.1.2010
na iznos eura od 8,47 od 11.2.2010
na iznos eura od 8,04 od 1.3.2010
na iznos eura od 8,04 od 1.3.2010
na iznos eura od 11,54 od 7.4.2010
na iznos eura od 11,19 od 4.5.2010
na iznos eura od 16,93 od 8.6.2010
na iznos eura od 17,19 od 7.8.2010
na iznos eura od 80,78 od 4.10.2010
na iznos eura od 80,78 od 4.10.2010
na iznos eura od 22,70 od 28.10.2010
na iznos eura od 31,30 od 6.12.2010
na iznos eura od 31,30 od 23.12.2010
na iznos eura od 41,58 od 23.12.2010
na iznos eura od 31,48 od 14.2.2011
na iznos eura od 34,27 od 7.3.2011
na iznos eura od 32,32 od 14.4.2011
na iznos eura od 38,46 od 9.5.2011
na iznos eura od 48,90 od 6.6.2011
na iznos eura od 46,19 od 4.7.2011
na iznos eura od 75,65 od 9.8.2011
na iznos eura od 46,36 od 21.10.2011
na iznos eura od 46,36 od 21.10.2011
na iznos eura od 46,36 od 21.10.2011
na iznos eura od 50,15 od 2.11.2011
na iznos eura od 52,11 od 31.12.2011
na iznos eura od 54,01 od 21.3.2012
na iznos eura od 53,04 od 29.3.2012
na iznos eura od 53,04 od 29.3.2012
na iznos eura od 53,86 od 7.5.2012 5
na iznos eura od 3,86 od 7.5.2012
na iznos eura od 319,13 od 14.5.2012 godine pa do isplate.
III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 256,91 eur i to:
0,31 € sa pripadajućim kamatama od 01.1.2006 do namirenja 1,45 € sa pripadajućim kamatama od 1.2.2006 do namirenja 2,91 € sa pripadajućim kamatama od 1.3.2006 do namirenja 4,26 € sa pripadajućim kamatama od 1.4.2006 do namirenja 3,53 € sa pripadajućim kamatama od 1.5.2006 do namirenja 4,32 € sa pripadajućim kamatama od 1.6.2006 do namirenja 4,41 € sa pripadajućim kamatama od 1.7.2006 do namirenja 4,82 € sa pripadajućim kamatama od 1.8.2006 do namirenja 4,04 € sa pripadajućim kamatama od 1.9.2006 do namirenja 3,73 € sa pripadajućim kamatama od 1.10.2006 do namirenja 4,82 € sa pripadajućim kamatama od 01.11.2006 do namirenja 7,51 € sa pripadajućim kamatama od 1.01.2007 do namirenja 8,99 € sa pripadajućim kamatama od 1.2.2007 do namirenja 7,42 € sa pripadajućim kamatama od 01.03.2007 do namirenja 9,64 € sa pripadajućim kamatama od 1.4.2007 do namirenja 11,82 € sa pripadajućim kamatama od 01.5.2007 do namirenja 12,38 € sa pripadajućim kamatama od 01.6.2007 do namirenja 11,57 € sa pripadajućim kamatama od 01.7.2007 do namirenja 11,57 € sa pripadajućim kamatama od 01.8.2007 do namirenja 11,13 € sa pripadajućim kamatama od 1.9.2007 do namirenja 12,96 € sa pripadajućim kamatama od 01.10.2007 do namirenja 10,08 € sa pripadajućim kamatama od 1.11.2007 do namirenja 10,64 € sa pripadajućim kamatama od 01.12.2007 do namirenja 10,28 € sa pripadajućim kamatama od 01.01.2008 do namirenja 09,12 € sa pripadajućim kamatama od 01.2.2008 do namirenja 5,08 € sa pripadajućim kamatama od 01.03.2008 do namirenja
sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31.12.2007 godine bila uređena čl.1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008 godine do 31.7.2015 godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.8.2015 do 31.12.2022 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.1.2023 do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima) tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja.
III. Nalaže se tuženiku, PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 , OIB: 02535697732, da tužitelju ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.700,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je dana 21.10.2005.g. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 9010790666 (dalje: Ugovor o kreditu), solemniziran kod javnog bilježnika Milke Čergar iz Sesveta, pod brojem OU- 1029/05 dana 22.10.2005. godine, kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19,381,12 CHF obračunatom prema srednjem tečaju za CHF prema tečajnoj listi tuženika važećoj na dan korištenja kredita. Tužitelj je cijelosti otplatio predmetni kredit. Uplate tužitelja vidljive su iz priloženog Prijepisa knjigovodstvene kartice. U članku 7. Predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu.
1.1. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
1.2. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu sve navedeno u točkama II i III ove tužbe, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka pa do kraja otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita.
1.3. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune.
1.4. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku: tužitelj preplatio svaki mjesec na ime dužnih anuiteta koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita;
1.5. Tužiteljeva preplata po osnovi ništetne valutne klauzule stoga iznosi 1,425,03 eura / 10.736,89 HRK (glavnica) s pripadajućim zateznim kamatama, kada se zbroje preplaćeni iznosi po osnovi ništetnosti valutne klauzule.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti kako u osnovu tako i u visini, te predlaže iste odbiti uz naknadu troškova tuženoj strani. Tuženi smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9010790666 (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (dalje u tekstu: CHF), a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Netočno tužitelj navodi da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P1401/2012 od 04.07.2013. godine bile utvrđene naprijed navedene povrede Ugovorom o kreditu broj 9010790666 Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora.
2.1. Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama (predmetnog Ugovora o kreditu), to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu. Važno je naglasiti da je Ugovorom o kreditu broj 9010790666 u potpunosti konzumiran i isplaćen odnosno zatvoren čime je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita. Istodobno je bitno naglasiti da iz čl. 131. ZZP-a iz 2009. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude poslovni broj P-1401/2012 nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a presuđenja iz predmeta Potrošač odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz predmeta Potrošač ukazuju u cijelosti neosnovanima. Iz navoda tužbe proizlazi zaključak da bi sporni Ugovor o kreditu bio i dalje na snazi, iako tome nije tako, jer je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Slijedom navedenog tužba je u cijelosti neutemeljena i činjenični navodi tužbe i tužbenog zahtjeva temelje se na pogrešnim i nepostojećim navodima. Nadalje se ističe kako je potpuno je jasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpjeli zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima. Valutna klauzula je u bankarstvu na ovim prostorima prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena još od 80-tih godina prošlog stoljeća, naime ranije je odredbom članka 40. Zakona o narodnoj banci Jugoslavije (NN 93/91) ispuštena odredba ranije važećeg Zakona o novčanom sistemu koja je propisivala ništavim ugovorne odredbe što sadržavaju valutnu klauzulu, a ujedno je i zakonom o privremenim mjerama o Izmjenama i dopunama zakona o devizom poslovanju (službeni list SFRJ 85/89) a koji se primjenjivao od 1.1.1990. godine izostavljeni dio koji je zabranjivao ugovaranje valutnih klauzula, odnosno valutna je klauzula bila dopuštena. Ovaj postojeći pravni okvir kao i životna realnost dovela je do toga da je zakonodavac Zakonom o Izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima iz 1994. godine (NN 3/94) izrijekom propisao mogućnost ugovaranja valutne klauzule. U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. (tako i Presuda VSRH , Revt-89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11) Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune i pristaju na njihovu primjenu. Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF . U predmetnog ugovoru o kreditu tužitelj potpisom Ugovora potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, te potpisom Ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ dd s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Korisnik kredita je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom. Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti.
2.2 Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna, te da tužitelj nije bio informiran. Tužitelj u tužbi navodi kako ugovor o kreditu nepošten jer je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen , da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Iz dokaza dostavljenih uz tužbu proizlazi da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tako su navodi tužitelja u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakova razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa mu nije bilo sporno i nije tražio dodatna razjašnjenja. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali.
2.3. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta. U tom slučaju uistinu bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time dvostrano obvezne ugovore " agresivno" pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakovim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir potrošaču. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi potrošač mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Tužitelj je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj kao potrošač je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Za istaći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14.11.2000. godine pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama). Tako i Presuda Županijskog suda u Puli Gž- 2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom Ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim klauzulama te jasno navodi: " Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom.
2.4. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka ugovora. " Javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci. Samim time postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele. Za naglasiti je također da je u Ugovorom o kreditu broj 9010790666 i to u članku 7. otplata kredita ugovoren način da se isti otplaćuje u jednakim anuitetima (84) plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio navedenog Ugovora o kreditu. Anuiteti su u otplatnoj tablici, kao i iznos kredita koji se isplaćuje izraženi u kunskoj protuvrijednosti za CHF, a nema iznosa anuiteta izraženih u kunama kao obveza tužitelja, te nema niti izražen iznos kredita u kunama. Slijedom navedenog iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva, a koji su izraženi u kunama, ne proizlaze iz Ugovora o kreditu niti iz konkretnog ugovornog odnosa. Navedeni iznosi u kunama su u potpunosti proizvoljni i sporni kako u osnovi tako i u visini, a takova je tužba u cijelosti nepodobna za odlučivanje, jer ne korespondira sa Ugovorom o kreditu.
2.5. U pogledu gore navedenog govori i pravno stajalište Vrhovnog suda RH koje je izraženo u presudi VS-Rev-1990/91, koja utvrđuje : " kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu, tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute." IV. U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovog bankarskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužitelja, ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu na valutu CHF, ističe se kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj. Ponavlja se da je sudska praksa i tada važeća zakonska regulativa, poglavito Zakon o zaštiti potrošača u članku 99. jasno odredio da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene, ako su te odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga navod tužitelja da to što je ugovorena valutna klauzula je ništetno i nepošteno, je neosnovan u cijelosti, slijedom čega nema govora o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, koja je u skladu sa zakonom. Tužitelj potpuno pogrešno i ničim utemeljeno navodi da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja i da je došlo do neravnoteže u odnosima među strankama, što nije točno, niti bilo čime dokazano, upravo suprotno Ugovorom o kreditu jasno i razumljivo, uočljivo i precizno ugovoreno kako se i pod kojim uvjetima kredi otplaćuje. Navedene izjave kao i uostalom cijeli ugovor javni je bilježnik i dodatno objasnio, jer je isprava solemnizirana odnosno radi se o javnoj ispravi koja je istinita u odnosu na sve navode iz Ugovora o kreditu. Ponavlja se da se radi o presumnciji istinitosti koja se ne može pobijati u parničnom postupku. Za istači je da je u vrijeme trajanja ovog konkretnog kreditnog odnosa, a kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu Hrvatska Narodna Banka tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti kreditiranje s regulatornom mjerom obveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0% te održavanje minimalnih 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze banke uslijed čega je došlo do porasta cijene kredita. Iako je krajem 2008. godine HNB ukinuo regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. godine mjeru obveznog upisa blagajničkih zapisa i time stvorio uvjete da kamate počnu padati, do toga nije došlo jer je 2008. godine započela velika kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemalja CDS pa su kamate počele padati znatno kasnije, tek kad se spomenuta kriza smirila. U slučaju LIBORA, tuženik ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004 godine iznosio 0,3% dok je u studenom 2008.g. iznosio 3,3%.
2.6. Osim toga realno bankarsko tržište je pratilo i rast troškova financiranja odnosno rast cijene izvora sredstava , s time da je važno reći da je i trošak izazvan regulativom bio 31.7.2006 godine 1,69% dok je u 2007 i 2008 godine u isto vrijeme bio 2,53% čime je uz rast troškova izvora sredstava došlo do realnog povećanja troškova kreditiranja. U prikazu je vidljiv rast indeksa regulacijskog opterećenja IRO i njegov učinak na ukupni granični trošak pribave izvora sredstava banaka (TOS2). Ukupni granični trošak sredstava (TOS2) povećan je sa 6,64% u kolovozu na 7,25% u rujnu 2008. ili za 61 bazni bod. Od toga povećanja, 37 baznih bodova treba pripisati rastu ulaznih troškova (TOS1). 20 baznih bodova povećanja nastalo je djelovanjem regulacije.
2.7. Svi ovi realni činjenični događaji i elementi utječu na određivanje cijene kredita kroz promjenu kamatne stope, svi su ovi događaji bili opće poznati, javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o stanju tržišta i naprijed navedenim kriterijima i regulatornim mjerama na koje ne utječe tuženik, a kako to pogrešno tužitelj u tužbi predstavlja. Nastavno na gore navedeno, nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već je naprotiv isti u svom očitovanju na upit potrošača istakao kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a.
2.8. U vrijeme sklapanja Ugovorom o kreditu broj 9010790666 i za vrijeme njegova važenja na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti. Navedene su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila je obveza tuženika, a koju je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito. Ističe se da su stranke ovog ugovora slobodno ugovorile i ušle u ugovorni odnos te nije moguće, suprotno volji ugovornih strana kreirati novi ugovor pozivajući se na zakonske odredbe o djelomičnoj ništetnosti, jer bi postupanje kako je predloženo od strane tužitelja u ovom tužbenom zahtjevu (zamjena valutne klauzule u kredit u kunama pod uvjetima koji nisu ugovoreni niti postojali,) bilo kreiranje odnosa koji ne postoji, nije nikada niti postojao i nije dogovor niti volja ugovornih strana. Slijedom navedenog radi se o nedopuštenim traženjima tužitelja te povredi načela jednake vrijednosti činidaba. Naime, ne može se negirati činjenica da su stranke sklopile ugovor onakovog sadržaja kako on glasi, te bi usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što nisu), niti je bila njihova volja, čime se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje se odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl.3 ZOO-a) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što su osnovna načela i postulati obvezno pravnih odnosa. Postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj neosnovano traži da se utvrdi i naloži postupanje kao da je kredit zaključen u kunama za cijelo ugovorno razdoblje, što nema uporište niti u ugovoru, niti u zakonu i predstavlja ostvarivanje prava iz obveznog odnosa potpuno suprotno svrsi zbog kojega je ono propisom ustanovljeno i priznato te dovodi do očitog prouzročenja štete vezane uz ugovorni odnos stranaka. Tužitelj nije ugovorio kredit u kunama, te se prigovara postavljenom izračunu kao proizvoljnom i neodgovarajućem u odnosu na ugovorni odnos stranaka. Na ovakav način tužitelj proizvoljno mijenja ugovorni odnos u koji je stupio sa tuženikom. Hipoteza koju tužitelj postavlja nema temelja niti u ugovornom odnosu u koji su stranke stupile, niti u zakonskoj regulativi. Tuženi se protivi provođenju financijskog vještačenja kako je to tužitelj predložio jer isto ne počiva na ugovornom odnosu stranaka, na dokumentaciji u spisu.
2.9. Opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., Š, C464/01, EU:C:2005:32, t.47). Tuženi ističe prigovor radi prebijanja i to za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje i to zato jer je tečaj bio niži od onoga koji tužitelj postavlja kao relevantan u ovoj pravnoj stvari, a napominje se da osnova za isplatu nema. U prijeboj / radi prebijanja stavlja se iznos kada je tečaj bio niži od onoga kojega tužitelj fiksira koji će se specificirati nakon provedenog vještačenja. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl.241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika. Prigovara se izvođenju predloženog dokaza financijskim vještačenjem kako je to predložio tužitelj, te se uz već istaknuti prigovor zastare, ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač. Tuženi kao jedini ispravan zadatak navodi da je potrebno napraviti usporedbu sa kreditom u Eur-u odnosno usporedbu sa drugim kreditom s valutnom klauzulom obzirom da nije ugovoren kredit u kunama. Za navedeni izračun vještak treba koristiti povijesne tržišne kamatne stope za Euro u predmetnom razdoblju.(HNB BILTEN 200 I 215). Svakako prilikom vještačenja je nužno u obzir uzeti i razlike kada je tečaj bio niži od onog koji predlaže fiksirati tužitelj i navedeno prebiti – ovi iznosi se također stavljaju u prijeboj. Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326 st.2 Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati. Tuženi se, a kako je gore detaljno obrazložio protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti i to kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan. Neosnovanost proizlazi iz naprijed navedenih obrazloženja te se još jednom zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer: - je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule; - je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom - je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama; - tužbeni zahtjev koji je postavljen, se odnosi na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje.
2.10. Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.
3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u ugovor o kreditu na listu 12 do 15 spisa, proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., na listu 119-125 spisa, saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
4. Nije osnovan istaknuti prigovor zastare tuženika jer je za novčane zahtjeve po osnovi ništetne promjene tečaja zastarni rok počeo teći donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine.
5. Prethodno je pokretanjem postupka kolektivne zaštite u gore navedenim predmetima prekinuta zastara za sve dospjele iznose te stoga niti za jedan utuženi iznos nije nastupila zastara a takvo stajalište je zauzeo Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. godine.
6. Naime, prema istom shvaćanju pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teči tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
7. Tužba u ovome predmetu podnijeta je dana 12. lipnja 2023. godine, iz čega proizlazi da je podnijeta unutar zastarnog roka od pet godina, a radi čega je takav prigovor zastare tuženika odbijen kao neosnovan.
8. U odnosu na prigovor tuženika koji se odnosi na osnovanost tužbenog zahtjeva, isti je neosnovan obzirom da prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
9. Temeljem čl. 502. C Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje i presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, a uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
10. Sud smatra da je ovaj konkretan slučaj upravo takav na koji se treba primijeniti odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. C. ZPP-a, te smatra da je presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojim je utvrđena ništetna i nepoštena ugovorna odredba da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, obvezujuća u svim individualnim postupcima. Naime, takvo stajalište potvrđuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Rev-3142/2018 kojom je utvrđeno da nije potrebno u privatnim parnicama utvrđivati ništetnost odredaba vezano uz valutnu klauzulu CHF jer je već to utvrđeno kolektivnom presudom pa je stoga u privatnoj parnici potrebno utvrditi vještačenjem preplaćene iznose, a sud ima zadatak utvrditi radi li se o predmetu odnosno ugovoru u CHF te da li je tužitelj potrošač, jer bi drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača i u suprotnosti sa odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o parničnom postupku.
11. Konkretnim ugovorom o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.
12. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci u cijelosti potrošače informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utvrđeno je da su time tuženici (između ostalog i tuženik) postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
13. Sud je utvrdio da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka pa do kraja otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule odnosno tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti tuženiku prema ugovorenom tečaju kune u odnosu na CHF na dan isplate kredita,
14. U odnosu na prigovor tuženika kojim se tužitelju osporava svojstvo potrošača, sud je takav prigovor tuženika odbio budući da je uvidom u ugovor o kreditu utvrđeno da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba a identično proizlazi iz samog iskaza tužitelja u kojem iskazu tužitelj navodi da je kao obiteljski čovjek imao potrebu kupovine novog vozila te da je iz auto kuće Zubak upućen u Privrednu banku gdje mu je bio ponuđen isključivo kredit u CHF, a tužitelj je osobno vozilo kupio za svoje osobne potrebe.
15. Stoga je sud, a budući da je prigovor tuženika krajnje paušalan odbio kao neosnovan, jer smatra da tuženik svoj prigovor nije potkrijepio nikakvim materijalnim ili personalnim dokazom, a koji bi doveo u pitanje status potrošača tužitelja, dok je tužitelj s druge strane u svrhu svog potrošačkog statusa dostavio u spis ugovor iz kojeg je potpuno razvidno da ga je zaključio kao fizička osoba, a sa svrhom kako je to navedeno u točci II. ugovora o kreditu (za kupnju vozila).
16. Provedenim financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja, a kojemu je zadatak bio utvrditi koliki su iznosi preplata anuiteta po mjesecima zbog tečajne razlike izraženi u eurima, koji je tužitelj preplatio stvarnom otplatom kredita, u odnosu na iznose anuiteta koje bi otplaćivao po tečaju CHF na dan isplate, utvrđeno je slijedeće:
- ugovor o kreditu je sklopljen 21. 10. 2005. a isplaćen je dana 24. 10. 2005., u iznosu od 19.381,12 CHF, a otplata se odvija u jednakim mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca,
- dospijeće prvog anuiteta prema planu otplate bilo je 30.11.2005., u iznosu od 273,84 CHF, što je na dan isplate kredita iznosilo 1.303,16 kuna,
- tužitelj je dana 14. 05. 2012. godine prijevremeno otplatio kredit.
17. Financijski vještak je na temelju dostupne dokumentacije u spisu utvrdio ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, i to u razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita, što ukupno iznosi 1.518,39 eura.
17.1. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi ukupno 256,91 eur.
18. Na tako izrađen nalaz i mišljenje financijskog vještaka tužitelj nije imao primjedaba, te je podneskom od 18.02.2025. uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka sa zahtjevom da tuženik isplati tužitelju iznos od 1.518,39 eura, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki dospjeli a neisplaćeni mjesečni iznos od plaćanja do isplate.
19. Tuženik je na nalaz i mišljenje financijskog vještaka podneskom od 13.01.2025. prigovorio u cijelosti nalazu tvrdeći da se isto ne temelji na dokumentaciji koja prileži spisu i kontradiktoran materijalnim dokazima u spisu te načinjen protivno pravilima struke.
20. Isto tako tuženik postavlja pitanje da li je vještak prilikom izračuna visine s osnove promjene valutne klauzule isključio utjecaj promjene kamatne stope, a sve kako se anuitet sastoji od glavnice i kamate.
20.1. Osim toga, tuženik ističe i prigovor radi prebijanja smatrajući da sud treba uzeti u obzir i negativne razlike te iste precizira prema nalazu vještaka te traži da sud utvrdi da postoji tuženikova tražbina u visini od 256,91 eura, kao preplata za isplate kada je tečaj bio niži, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate, a kako je to navedeno u podnesku tuženika od 13. 01. 2025. godine.
21. Sud je u odnosu na konkretno pitanje tuženika da li je vještak prilikom izračuna visine s osnove promjene valutne klauzule isključio utjecaj promjene kamatne stope, pozvao vještaak financijske struke na ročište 18. ožujka 2025. godine, na kojem ročištu je financijski vještak Petra Blašković iskazala da je isključila utjecaj promjene kamatne stope prilikom izračuna visine potraživanja s osnova promjene valutne klauzule i to na način kako je dano zadatkom koji je određen od strane suda.
22. Vezano uz ostale primjedbe tuženika vještak se ogradio na način da su takve primjedbe vezane uz pravna pitanja za koja vještak nije mjerodavan niti se u njih upušta.
23. Sud je prihvatio nalaz vještaka u dijelu u kojem je vještak utvrdio ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate u razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate u iznosu od 1.518,39 eura, dok je u odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja i isticanje njegove tražbine prema tužitelju s osnova negativnih tečajnih razlika, ocijenio da se radi o zahtjevu tuženika da se konstitutivnom odlukom suda obavi prijeboj tužiteljeve tražbine s njegovom tražbinom u vidu negativnih tečajnih razlika, za razdoblje u kojem je tužitelj plaćao manje mjesečne anuitete kredita u odnosu na anuitet prema početnom tečaju CHF.
24. Iz navoda tuženika proizlazi da svoju tražbinu ističe temeljem pravila o stjecanju bez osnove, a uslijed utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF.
25. U smislu odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ističe se da u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita, imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja. Točno je da je tužitelj uslijed negativnih tečajnih razlika tuženiku platio manje anuiteta za ukupno 256,91 eur, međutim, time nije stekao nikakvu imovinu tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, da bi istu trebao vratiti sukladno odredbi čl. 210. st. 3. Zakona o obveznim odnosima. Iz tog razloga nisu ostvareni uvjeti da bi iznose više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta, odnosno istaknutu navodnu tražbinu tuženika prebiti sa tražbinom tužitelja.
26. Nadalje, prema odredbi čl. 108. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti.
27. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF (a što direktno proizlazi iz iskaza preslušanog tužitelja), tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na tuženikovoj strani. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi .
28. Nastavno iz odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu odredbe čl.210. st. 1. i čl. 208. Zakona o obveznim odnosima jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u svezi sa izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Zaključno to znači da obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Pored toga tuženik nije potrošač pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega.
29. Obzirom da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, to nisu ostvarena pravila vraćanja stečenog bez osnove na temelju kojih bi tužitelj bilo što trebao vratiti, a slijedom čega ne postoji tražbina tuženika koju bi trebalo prebiti sa tražbinom tužitelja, a kada bi ista i postojala tražbina tuženika bi bila u zastari.
30. Stoga je sud utvrdio da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja za manje plaćene anuitete zbog tečajne razlike u iznosu od 256,91 eur.
31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. ZPP-a.
31.1. Tužitelju je odmjeren trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, i to za sastav tužbe po tar.br. 7/I-200 eura, za sastav podneska od 24.09.2024., po tar.br. 8/I – 200 eura, za pristup ročištu 25.09.2024., 19.02.2025. i 18.03.2025., sve po tar.br. 9/I a svako u iznosu od 200 eura, te za sastav podneska od 18.02.2025., po tar.br. 8/I – 200 eura, što ukupno iznosi 1.200,00 eura, a kojem iznosu su kao nužni i neophodni pribrojani troškovi financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 400 eura, što ukupno iznosi 1.600,00 eura, te za pristup ročištu za objavu presude 26. 03.2025. po tar.br. 9/III – 100 eura, slijedom čega je tužitelju ukupno odmjeren i dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.700,00 eura, na koji iznos je dosuđena i zakonska zatezna kamata tekuća od dana objave presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. ZOO-a).
32. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci.
U Zaboku, 26. ožujka 2025.
Sutkinja
Nives Škudar
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Dostaviti:
1. Odvjetnik Antonio Medić, Zagreb
2. Odvjetnica Maja Čuljak, Zagreb
3. E-oglasna ploča suda
