Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-606/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud Đakovu, po sutkinji Snježani brajko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ID, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, Dragutina Neumana 8/I, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, Maksimirska 81, radi utvrđenje ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 13. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i javno objavljene presude 26. ožujka 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 3. st. 3. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, sklopljenog dana 21.09.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 28.09.2006. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musi iz Osijeka pod brojem: Ou-1.259/06, u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“

II Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 3.149,56 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

12,90 EUR tekućom od 15.01.2009.

15,07 EUR tekućom od 15.02.2009.

16,59 EUR tekućom od 15.03.2009.

13,57 EUR tekućom od 15.04.2009.

13,33 EUR tekućom od 15.05.2009.

9,22 EUR tekućom od 15.06.2009.

5,60 EUR tekućom od 15.07.2009.

6,86 EUR tekućom od 15.08.2009.

9,55 EUR tekućom od 15.09.2009.

8,01 EUR tekućom od 15.10.2009.

6,52 EUR tekućom od 15.11.2009.

9,95 EUR tekućom od 15.12.2009.

13,20 EUR tekućom od 15.01.2010.

16,61 EUR tekućom od 15.02.2010.

15,72 EUR tekućom od 15.03.2010.

21,47 EUR tekućom od 15.04.2010.

19,99 EUR tekućom od 15.05.2010.

22,88 EUR tekućom od 15.06.2010.

39,18 EUR tekućom od 15.07.2010.

35,47 EUR tekućom od 15.08.2010.

49,38 EUR tekućom od 15.09.2010.

42,04 EUR tekućom od 15.10.2010.

36,52 EUR tekućom od 15.11.2010.

53,31 EUR tekućom od 15.12.2010.

63,69 EUR tekućom od 15.01.2011.

56,16 EUR tekućom od 15.02.2011.

57,27 EUR tekućom od 15.03.2011.

51,86 EUR tekućom od 15.04.2011.

53,53 EUR tekućom od 15.05.2011.

71,90 EUR tekućom od 15.06.2011.

74,49 EUR tekućom od 15.07.2011.

94,82 EUR tekućom od 15.08.2011.

87,44 EUR tekućom od 15.09.2011.

75,94 EUR tekućom od 15.10.2011.

75,64 EUR tekućom od 15.11.2011.

74,38 EUR tekućom od 15.12.2011.

78,56 EUR tekućom od 15.01.2012.

83,15 EUR tekućom od 15.02.2012.

83,29 EUR tekućom od 15.03.2012.

80,40 EUR tekućom od 15.04.2012.

81,58 EUR tekućom od 15.05.2012.

83,30 EUR tekućom od 15.06.2012.

81,44 EUR tekućom od 15.07.2012.

81,60 EUR tekućom od 15.08.2012.

79,89 EUR tekućom od 15.09.2012.

76,71 EUR tekućom od 15.10.2012.

80,58 EUR tekućom od 15.11.2012.

81,99 EUR tekućom od 15.12.2012.

81,42 EUR tekućom od 15.1.2013.

75,78 EUR tekućom od 15.2.2013.

79,69 EUR tekućom od 15.3.2013.

80,59 EUR tekućom od 15.4.2013.

78,83 EUR tekućom od 15.5.2013.

73,62 EUR tekućom od 15.6.2013.

70,39 EUR tekućom od 15.7.2013.

73,26 EUR tekućom od 15.8.2013.

75,23 EUR tekućom od 15.9.2013.

80,27 EUR tekućom od 15.10.2013.

77,93 EUR tekućom od 15.11.2013. godine

do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

III Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.014,80 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja, tj. od 26. ožujka 2025. pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da su dana 21.09.2006. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006. sa Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, potvrđenog dana 28.09.2006.godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musi iz Osijeka po brojem Ou-1.259/06, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 25.600,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 366,36 CHF. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF.

2. Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH, br:

Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku, od dana 10.04.2007.godine pa do konačne otplate više platio dugovani iznos za 3.315,00 EUR/ 24.976,87 kn.

3. Obzirom da je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.-31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takve odredbe Ugovora.

4. Tužitelj prvotno u tužbi potražuje, a pored utvrđenja ništetnosti čl. 3. st. 3. Ugovora o kreditu, iznos od 3.315,00 eura, a nakon što je provedeno vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev tako da ukupno potražuje po osnovi pretplaćenog tečaja 3.149,56 eura sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

5. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik se u cijelosti protivio tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ne spori da je njegov pravni prednik 21. rujna 2006. s tužiteljem sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006. Tuženik prvenstveno napominje kako je predmetni ugovor tužitelj sklopio sa Slavonskom bankom d.d. Nesporna je činjenica da Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena izrekom presude u kolektivnom sporu. To što je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. ne mijenja činjenicu da je u kolektivnom sporu utvrđivana (ne)zakonitost ugovornih odredbi šest taksativno navedenih banaka (među kojima nije Slavonska banka d.d.) i to za točno određeni period (10.09.2003.-31.12.2008. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno 01.06.2004.-31.12.2008. za valutu obveze). Nadalje, nesporno je i da je u navedenim periodima Slavonska banka d.d. bila samostalna pravna osoba, različita od ovdje tuženika te sklapala ugovore različite od onih tuženika. U presudi donesenoj u kolektivnom sporu se ne utvrđuju činjenice vezane uz ugovore koje je sklapala Slavonska banka d.d., niti se zaključuje da se odgovornost ovdje tuženika odnosi i na ugovore njegovih pravnih prednika. Pravnim sljedništvom je ovdje tuženik preuzeo sva, do tad nastala, prava i obveze Slavonske banke d.d. kao prednika. Međutim, budući da je prednik bio samostalna pravna osoba koja je sklapala ugovore različite od ugovora koje je sklapao tuženik, te da kolektivnim sporom nije utvrđivana (ne)zakonitost odredbi ugovora o kreditu za Slavonsku banku d.d., tako ni tuženik kao slijednik ne može snositi odgovornost kao da je za prednika bila utvrđena ništetnost spornih odredbi. Odnosno, budući da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne odnose na ugovore koje je sklapala Slavonska banka d.d., ni tuženik ne može pravnim sljedništvom preuzeti odgovornost koja za prednika nije niti bila nastala.

6. U odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli tuženik navodi da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03) i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama. Tužitelj je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Životno je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora.

7. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem CHF valute obveze, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelja u cijelosti informira o svim bitnim parametrima. Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 20 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 20 godina, a valutnu je klauzulu ponudio tužitelju upravo kao zaštitnu vrijednosnu klauzulu za budući slučaj potrebe očuvanja kupovne moći kune.

8. Nadalje, tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. Navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1021. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Navedenim člankom određeno je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

9. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije niti bila ugovorena. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nadalje, ukoliko tužitelj smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, odnosno ističe da se predmetni ugovor o kreditu ima smatrati kunskim kreditom, tada se i na predmetni ugovor treba primijeniti kamatna primjenjiva na kunske kredite. U prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule.

10. Tuženik nadalje prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

11. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

12. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita od 21. rujna 2026., otplatni plan, pregled prometa za klijenta, nalaz i mišljenje vještaka financijsko knjigovodstvene struke Tonke Vulić, saslušan je tužitelj, svjedok MD i vještak Tonka Vulić, te su pročitani podnesci stranaka.

13. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

14. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu s osnove valute uz koju je vezana glavnica po tečaju CHF i to za vremenski period od 15. siječnja 2009. godine do 15. studenog 2013. godine.

15. Saslušan kao stranka tužitelj ID u svom iskazu je naveo da je tijekom 2006. godine sa Slavonskom bankom sklopio ugovor o kreditu za kupnju osobnog vozila i to na način da je u banci rekao koji mu je novčani iznos potreban za kupnju automobila, a od strane službenika banke mu je ponuđeno kreditiranje vezano uz valutu CHF. Druge kredite nisu mu niti nudili, te mu je službenik banke rekao da je taj kredit najpovoljniji jer ima najnižu kamatu. Po struci je vozač, te nije imao stručnog ekonomskog znanja da sam procijeni koje kreditno zaduženje je za njega povoljnije, te je imao povjerenje u službenika banke, koji mu je ponudio jedino kredit vezan uz valutu CHF. Ugovor o kreditu je pročitao, te ga je javni bilježnik prilikom solemnizacije upozorio na pravne posljedice ne izvršenja ugovorom preuzetih obveza. Nakon što je podnio kreditni zahtjev za par dana su ga dočekali gotovi papiri koje je pročitao, potpisao i ovjerio kod javnog bilježnika. Nije niti na koji način upozoren na drastični porast tečaja CHF, već naprotiv rečeno mu je da je ta valuta uvijek bila stabilna. Sjeća se da mu je početna rata bila oko 1.600,00 kn, te je bio uvjeren da će mu i buduće rate biti oko tog iznosa jer mu je valuta predočena stabilnom no naknadno je porasla i do 2.500,00 kn. Da je znao da će mu mjesečna obveza u toj mjeri porasti nikada se ne bi na taj način kreditno zadužio, odnosno sklopio takav ugovor. Kredit je otplaćivao i otplatio administrativnom zabranom sa plaće. Dobivenim sredstvima kredita kupio je automobil koji je koristio za osobne potrebe. Nikada nije imao obrt niti bilo koju drugu profesionalnu djelatnost. Na pitanje punomoćnika tužitelj je naveo da ga službenik banke nije upozorio da HNB ne brani tečaj CHF u odnosu na tadašnju kunu, za razliku od eura. Na daljnji upit je naveo da mu je poznato šta znači valutna klauzula, no njemu je valuta CHF predočena stabilnom. Jednom je bio u banci kad mu je porasla rata, i rekli su mu da je tako svima i da mora otplatiti kredit do kraja što je i učinio. Nije pitao mogu li se pojedine odredbe ugovora izmijeniti. To mu je bio prvi ugovor o kreditu.

16. Saslušan kao svjedok MD u svom iskazu je naveo da je tijekom 2006. godine bio zaposlenik tada Slavonske banke d.d. Osijek, na radnom mjestu viši stručni suradnik na poslovima kreditiranja stanovništva. Radio je uglavnom na auto kreditima, i nakon što mu je predočen ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem rekao je da je sudjelovao u njegovom sklapanju. Ne sjeća se tužitelja niti konkretno ovog ugovora o kreditu. Razgovor vezan za zaduženje u CHF s klijentima u ničemu se nije razlikovao od onoga u drugim valutama. On osobno nije znao za rizik drastičnog povećanja CHF. Koliko se sjeća tijekom 2006. banka je imala u ponudi i auto kredite vezane uz euro, no ti su krediti bili skuplji, te dosta klijenata nije ispunjavalo kreditne uvjete za zaduženje u željenom iznosu vezano za valutu euro. Kamatna stopa je bila bitno niža za kredite vezane uz valutnu klauzulu CHF radi čega se većina odlučivala za takve kredite. Nadalje je naveo da nije postojao naputak banke da se nešto posebno objašnjava klijentima koji se zadužuju u CHF. Naveo je kako ne zna kako su klijenti dolazili do odluke u kojoj će se valuti zadužiti. U teoriji je moguće pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, no auto krediti su mahom bili akcijski, što bi isključivalo izmjenu ijedne od odredbi iz ugovora. Naveo je da je kamatna stopa bila izuzetno niska za tadašnje vrijeme.

17. Među strankama nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek sklopio 21.09.2006. godine Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006. sa Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, potvrđenog dana 28.09.2006.godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musi iz Osijeka po brojem Ou- 1.259/06, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 25.600,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 366,36 CHF.

18. Sporno je među strankama dali je u Ugovor o kreditu inkorporirana odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, te dali postoji obveza tuženika na isplatu na ime stečenog bez osnove. Obzirom na prigovore tuženika sporno je mogu li se na konkretan predmet primjenjivati pravna shvaćanja iznesena u presudama iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, je li dopušteno ispitivati poštenost sporne ugovorne odredbe, te je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine. Također je sporno dali je tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku.

19. Iskazu tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, sud je u cijelosti poklonio vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pregovaralo. Tuženik nije dokazao da je s tužiteljem kao potrošačem pregovarao o spornom odredbi, niti je tužitelja u cijelosti valjano informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem kazuje da je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF predočen kao najpovoljniji, a što je i ponukalo tužitelja na sklapanje upravo tog ugovora. Nadalje, iskaz tužitelja je suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, pregledu prometa po kreditu i specifikaciji uplata iz kojih je utvrđeno da je tužitelju tijekom razdoblja otplate mjesečna rata kredita konstantno rasla, a također je i sa iskazom saslušanog svjedoka TD koji u svom iskazu između ostalog i navodi da nije postojao naputak banke da se nešto posebno objašnjava klijentima koji se zadužuju u valuti CHF, te da je u teoriji moguće pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, ali su auto krediti mahom bili akcijski a što isključuje izmjenu ijedne od odredbi iz ugovora.

20. U ovom postupku tužitelj traži isplatu pretplaćenog dijela anuiteta koji se odnosi na valutu, a za vremenski period od 15. siječnja 2009 godine do 15. studenog 2013. godine.

21. Sporno je među strankama dali su ništetne dio odredbi sadržane u čl. 3. st. 3. Ugovora o kreditu, odnosno dali je tuženik temeljem takvih ništetnih odredbi stekao nešto što mu ne pripada i to na štetu tužitelja kao potrošača, dali je nastupila zastara potraživanja, te dali je tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku.

22. U ovom postupku tužitelj traži djelomično utvrđenje ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u dijelu u kojoj je ugrađena valuta CHF, te traži isplatu pretplaćenog dijela anuiteta koji se odnosi na valutu.

23. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu i revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH je odlučeno da je između ostalih tuženika i tuženik Addiko bank d.d. Zagreb u navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istome ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07) i to člancima 96. i 97. i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

24. Stoga nije pravno odlučno što nekadašnja Slavonska banka d.d. Osijek nije stranka u prethodno navedenim parničnim postupcima, jer je tuženica pripajanjem Slavonske banke 2009. godine, kao univerzalna pravna slijednica, preuzela sva prava i obveze Slavonske banke d.d. kao pripojenog društva. Pored toga Slavonska banka d.d. u vrijeme pokretanja kolektivnog spora i kasnijeg presuđenja više nije postojala, kao pravni subjekt, jer je pripojena tuženici, radi čega se učinak presuda u kolektivnom sporu proteže i na tuženicu neovisno o tome jeli ona ili pak Slavonska banka d.d. zaključila ugovor s tužiteljem.

25. Odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu propisane su pretpostavke na temelju kojim bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenim. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila u naprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbu u naprijed formuliranog standardnom ugovora trgovca. Također i odredbom čl. 3. st. 1. Direktive vijeća 93/13EEZ 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

26. Iz navedenih razloga te čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača sud je stava da je odredba Ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu, kao i dio odredaba ugovora kojim je regulirana promjenjiva kamatna stopa u čl. 4. ugovora, nepoštena, jer o tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja, a navedeni kredit mu je zbog niske kamatne stope i niskog tečaja predočen kao najpovoljniji, a radi se o ugovoru kojim je unaprijed formuliran od strane trgovca, tj. prednika tuženika. Stoga sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule i kamatne stope prema stavu suda predstavlja ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovorne odredbe čije je sadržaj lako razumljiv, pa kako takve ugovorne odredbe ne predstavljaju lako razumljive ugovorne odredbe, te se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocijene njezine poštenosti.

27. Imajući u vidu da je valuta predmet Ugovora, a predmet je bitan element Ugovora o kreditu, sadržaj odredbi čl. 3. st. 3. Ugovora prema kojim se kredit podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za dan plaćanja, odnosno na temelju koje se predmet Ugovora veže uz stranu valutu (uz činjenicu da u navedenoj odredbi čak nije navedeno koje devize) te uzimajući u obzir da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule već mu je samo takav kredit predočen kao najpovoljniji, predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja u svakom slučaju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača. Također odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane prednika tuženika u unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presunkcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u kojim stranka, odnosno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj, pa je takva odredba nepoštena a time i ništavna. Naime i tužitelj u svom iskazu navodi da nije bio pravilno informiran niti upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule.

28. Tako je i Trgovački sud u Zagrebu zaključio, a što je pravomoćno i potvrđeno, da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa ni tužitelju, ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Budući da tuženik nije tužitelja informirao o potencijalnim rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tada tužitelj kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe, dok s druge strane tuženik je sve to znao ili morao znati i unatoč tome tužitelju je kredit u švicarskim francima prezentirao kao najbolji i najpovoljniji i time postupio protivno odredbi čl. 10. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka sve s obzirom na neravnopravan položaj dvije ugovorne strane.

29. Glede utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF valja reći da valutna klauzula sama po sebi nije nezakonita, ali je ugovorena na nepošten način i da je upravo zbog toga ništetna.

30. U odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, a radi kojeg je sud proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje, a nakon kojeg je vještačenja tužitelj specificirao svoj tužbeni zahtjev, istog sud smatra osnovanim jer je tužbeni zahtjev specificiran sukladno provedenom vještačenju, odnosno nalazu i mišljenju vještaka, kojeg je vještak izradio u skladu s nalogom suda, sud cijeni kao istinit, uvjerljiv i vrlo stručan. Vještak je svoj nalaz i mišljenje dao prema nalogu, odnosno zadatku suda iz rješenja o određivanju vještačenja (list spisa 151) na način da se vještačenje provede na okolnost visine pretplate kredita temeljem zaključenog Ugovora o kreditu od 21. rujna 2006. godine po osnovi tečajne razlike na način da se izračuna razlika između tečaja važećeg na dan isplate kredita i svakog naknadnog povećanog tečaja za period od sklapanja Ugovora o kreditu pa do otplate kredita, kao i da iskaže pretplatu po kreditu po osnovi promjenjive kamatne stope na način da u anuitetima u kojima postoji razlika utvrdi više plaćenu razliku između početno ugovorene kamatne stope i svake naknado povećane kamatne stope, mijenjane odlukom tuženika.

31. Tako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je kredit tužitelju isplaćen dana 3. listopada 2006. godine kada je 1 CHF po srednjem tečaju HNB vrijedio 4,661473 kuna, da je preplaćeno tečajnih razlika u iznosu od 3.160,69 eura u 60 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB za CHF na dan dospijeća/plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB za CHF na dan početka korištenja kredita. Vještak navodi da je manje plaćenih tečajnih razlika u iznosu od –192,06 eura u 24 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB za CHF na dan dospijeća anuiteta bio niži od srednjeg tečaja HNB za CHF na dan početka korištenja kredita.

32. Na nalaz i mišljenje vještaka tuženik je istakao prigovore u podnesku od 28. lipnja 2024. godine, te naveo da vještak nije uzeo u obzir čl. 3. st. 3. Ugovora o kreditu u kojem je određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima a pomiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja te da je vještak sačinio nalaz prema zadatku suda i napravio vlastitu simulaciju izračuna pretplate zbog tečajnih razlika, te u istom podnesku naveo da treba uzeti u obzir tzv. negativnu razliku valutnog tečaja pozivajući se na odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a.

33. S obzirom na iznesene prigovore tuženika i načela neposrednosti sud je proveo dokaz saslušanjem vještaka Tonke Vulić na glavnoj raspravi 13. veljače 2025. godine. Vještak je u svom iskazu naveo da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja, a vezano za podnesak tuženika od 26. lipnja 2024., tuženik je priložio svoj simulirani izračun u kojemu je razlika tečaja utvrđena u manjem iznosu od 60,00-tak eura nego što je to u njezinom nalazu. Tvrdi da je vještak primjenio krivi tečaj a vezano za podnesak tuženika navela je da je razlika između njihovih nalaza u izračunu plaćenoga anuiteta koji je tuženik simulirao po tečaju na dan dospijeća dok je u njezinom nalazu podatak o plaćenome anuitetu podatak iz dokumenta banke pregled prometa za klijenta, transakcije, naplata, dospjele glavnice i naplata redovne kamate. Stoga je podatak o plaćenome anuitetu koji je očito veći nego kod simulacije izračuna tuženika u njezinom nalazu stvarni podatak koliko je banka, ovdje tužitelju, naplatila anuiteta, te je shodno naplaćenome iznosu pronađen i tečaj dospijeća kroz plaćanja po kojemu je banka obračunala anuitet. Iz ovog dokumenta pregled prometa za klijenta banka izdaje strankama dokument o plaćenoj glavnici, kamati, zateznoj kamati i troškovima, te je stoga podatak o plaćenome anuitetu prikazan u njezinom nalazu točan podacima banke o naplati anuiteta. Sukladno rečenome dodatno potvrđuje svoj nalaz i mišljenje jer su sačinjeni temeljem rješenja suda i temeljem dokumentacije banke o naplaćenome anuitetu. U odnosu na istaknute ostale prigovore koji su pravne prirode navodim da je nalaz i mišljenje sačinila sukladno rješenju suda.

34. Neosnovani su navodi tuženika da je iznos tzv. pozitivne pretplate potrebno umanjiti za tzv. negativnu razliku u pretplati, tj. za manje plaćene iznose pojedinih mjesečnih anuiteta zbog tečajne razlike CHF, i to iz razloga što tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa ne može sada tuženik crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanje nečeg što nije primio. Nadalje valja reći da tuženik nije istaknuo tijekom postupka prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev u pogledu potraživanja ili prebijanja takvih tečajnih razlika, a o čemu je svoj stav iznio Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. godine.

35. Stoga je sud u cijelosti prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela odredaba Ugovora o kreditima sadržanih u čl. 3. st. 3 Ugovora, u kojem je ugovorena valutna klauzula, odnosno pretplatu kredita po osnovi tečajne razlike. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev po osnovi pretplaćenih iznosa zbog promjene tečaja tako da konačno potražuje iznos od 3.149,56 eura. Sud je, a sukladno nalazu vještaka kojeg sud u cijelosti prihvaća, na način da je izračunao svakomjesečnu razliku pretplaćenih iznosa koje je tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli a koje se odnose na razdoblje od 15. siječnja 2009. godine do 15. studenog 2013. godine i dosudio tužitelju iznos od 3.149,56 eura sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

36. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO-a, koji glasi da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući su navedene pojedine odredbe ugovora nepoštene, to je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

37. Sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe na imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je st. 2. istog članka, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vračanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, a slijedom svega obrazloženoga presuđeno je kao pod točkom III. izreke ove presude.

38. Nadalje, sud nije prihvatio tuženikov prigovor zastare potraživanja po osnovi tečajne razlike. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, a u čemu je pravno shvaćanje zauzeo Vrhovni sud RH (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.). Odluka Visokog Trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu "Franak" postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, pa stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, dakle, 14. lipnja 2023. godine, a kako je tužba podnesena 14. ožujka 2023. godine nije nastupila zastara potraživanja.

39. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe iznos od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 15. listopada 2023. godine iznos od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 25. ožujka 2024. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 5. prosinca 2023. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 23. siječnja 2024. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 13. veljače 2025. godine iznos od 200,00 eura, te zastupanje na ročištu za objavu presude 100,00 eura, uvećano za troškove PDV-a 325,00 eura, te troškove vještačenja u iznosu od 350,00 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu 39,80 eura, tj. ukupno 2.014,80 eura.

40. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Đakovu, 26. ožujka 2025.

Sutkinja

Snježana Brajko

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku