Poslovni broj: P-77/2021-63

Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru, u ime Republike Hrvatske sudac pojedinac Tomislav Jurlina, u pravnoj stvari tužitelja NIN BETAEILIGUNG AG, OIB: 73080632072, Kirchplatz 14, 9450 Astatten, Švicarska, kojeg zastupa punomoćnik Siniša Baričević, odvjetnik u Odvjetničkom uredu Stanić i partneri d.o.o., Rijeka, Riva 4, protiv tuženika REPUBLIKE HRVATSKE, MINISTARSTVA FINANCIJA, POREZNE UPRAVE, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zadru, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave dana 30. siječnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zastupnika po zakonu tuženika, te nakon ročišta za objavu i uručenje presude 26. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, Zagreb, da tužitelju NIN BETEILIGUNGS AG, OIB: 73080632072, Kirchplatz 14, 9450 Astatten, Švicarska, isplati iznos od 92.496,50 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke koji vrijedi na dan isplate, uvećan za zakonske zatezne kamate na taj iznos sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, počev od dana dospijeća 23.12.2016. pa do 31.12.2016. po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. pa do 30.06.2018. po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa do 30.06.2019. po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019. do 31.12.2019. po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020. pa do 30.06.2020. po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021. pa do 30.06.2021. po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, od 01.07.2021. do 31.12.2021. po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, od 01.01.2022. do 30.06.2022. po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, a od 01.01.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. ZOO-a), sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, Zagreb, da tužitelju NIN BETEILIGUNGS AG, OIB: 73080632072, Kirchplatz 14, 9450 Astatten, Švicarska, naknadi parnični trošak, uvećan za zakonske zatezne kamate počev od dana donošenja presude pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. ZOO), sve u roku od 15 dana. "

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 6.824,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 1.492,76 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je s društvom Moana GmbH sklopio ugovor o kratkoročnoj pozajmici u visini od 1.100.000,00 eura uz kamatnu stopu od 13,5% godišnje s rokom povrata 31. siječnja 2013., a pozajmljeni iznos da je bio namijenjen kupnji poslovnih udjela društva Plava vala d.o.o. Rok povrata zajma da je ugovoren do trenutka kada je tužitelj imao pravo odustati od kupnje navedenih poslovnih udjela, a taj rok da je bitan jer je tužitelj pristao zajmodavcu platiti kamate po stopi od 19,5% godišnje ukoliko zakasni s vraćanjem zajma. Za potrebe spomenute kupoprodaje društvo Moana GmbH uplatilo je na depozit javnog bilježnika Anice Hukelj iznos od 1.099.420,00 eura i to 6. prosinca 2012.

Nadalje, tužitelj tvrdi da je tuženik 25. siječnja 2013. ovom sudu podnio prijedlog za određivanje privremene mjere, te je istog dana i ishodio predloženu mjeru osiguranja kojom je javnom bilježniku zabranjena isplata sa depozita i to upravo onog uplaćenog 6. prosinca 2012., a radi osiguranja svoje tražbine koju je tužitelj držao spornom. Povodom žalbe ovdje tužitelja, prvostupanjsko rješenje preinačeno je odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-2782/13 od 9. travnja 2013., te je prijedlog za osiguranje odbijen. Nakon postupka osiguranja, da je pravomoćno odbijena i tužba ovdje tuženika, podnesena radi opravdanja privremene mjere, i to presudom ovog suda poslovni broj P-33/13, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7167/14 od 3. listopada 2017. Iz navedene presude da je jasno kako ovdje tuženik nije imao nikakvu tražbinu prema tužitelju, te da je privremena mjera bila neopravdana. Međutim, da tužitelj zbog određene mjere osiguranja nije mogao u ugovorenom roku vratiti pozajmljeni iznos zajmodavcu Moana GmbH, već je to mogao učiniti tek 3. srpnja 2013., zbog čega da je morao platiti kamate po višoj stopi (19,5% godišnje), a radi čega da je pretrpio štetu u utuženom iznosu koja da mu pripada prema odredbi čl. 354. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12 i dr. - dalje OZ).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list spisa 38-40) navodi da je tužitelj ugovorom od 14. studenog 2012. kupio sve poslovne udjele u društvu Plava vala d.o.o. za iznos od 7.200.000,00 eura, a da su, prema ugovoru, u taj iznos bile uključene sve obveze tog društva s osnove javnih davanja i poreza u iznosu od 1.100.00,00 eura. U odnosu na društvo Plava vala d.o.o. da je pokrenut prethodni postupak radi utvrđivanja uvjeta za otvaranje stečaja, te da je u tom postupku, ovdje tužitelj, priložio dokaz da je kod javnog bilježnika deponirao iznos potreban za plaćanje javnih davanja. Međutim, da iz priložene dokumentacije nije bio vidljiv cjelokupni odnos tužitelja i društva Moana GmbH, niti je bio vidljivo pod kojim je uvjetima to društvo uplatilo sporni iznos u ime tužitelja. Tuženik ne poriče da je, u trenutku kada je tužitelj zaključio ugovor o prijenosu poslovnih udjela Plave vale d.o.o, imajući saznanja da postoji opasnost da neće ispuniti obveze s osnove javnih davanja, kod ovog suda ishodio mjeru osiguranja i to rješenjem poslovni broj R1-4/13, nakon čega je pokrenuo i parnicu radi osiguranja mjere osiguranja pod poslovnim broj P-33/13. Međutim, tuženik osporava valjanost ugovora o zajmu, navodno zaključenog između tužitelja i društva Moana GmbH, a posebno osporava u ugovoru navodno ugovorene kamate i njihovu stopu. Ukazuje da ugovor nije ovjeren, pa da se postavlja pitanje nije li sastavljen isključivo za potrebe ovog postupka. Ukazuje da nema dokaza da bi prava i obveze iz tog ugovora bile evidentirane u poslovnim knjigama stranaka tog ugovora, niti kako se on odrazio na poslovanje ugovornih stranaka i porezni tretman, a što da bi bio objektivni dokaz o njegovom postojanju i sadržaju. Poriče i priloženi obračun kamata.

Posebno ističe da, sve kad bi i postojao sporni ugovor o zajmu, da on, niti njegove posljedice, nisu ni u kakvoj uzročnoj vezi s postupanjem tuženika u postupku osiguranja, jer tuženik nije imao saznanja o tom ugovoru. Prema odredbama OZ-a predlagatelje osiguranja protivniku za štetu odgovara po načelu presumirane krivnje koje u ovom slučaju nema. Tuženik da nije mogao pretpostaviti da tužitelj depozit osigurava zajmom pod opisanim uvjetima, a čak i da je znao, da bi tužitelj odgovarao za rizik preuzetih obveza.

Ističe i prigovor zastare, jer da je protekao rok iz odredbe čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO) čak i kada se u tijek zastare uračuna zastoj uzrokovan podnošenjem prijedloga za mirno rješenje spora. Predlaže odbiti tužbu.

3. Stranke su svoje činjenične navode tijekom postupka iznijele i u podnescima (tuženik u onome na od 13. prosinca 2018. -na listu spisa 100-101, a tužitelj u onome od 6. ožujka 2019.-na listu spisa 108-110), te na ročištima od 27. studenog 2018. (list spisa 90-98) i 26. ožujka 2019. (list spisa 111-114).

4. Povodom ovakvog zahtjeva tužitelja, te nakon odgovora na tužbu i daljnjih očitovanja stranaka, sud je nakon provedenog postupka 10. svibnja 2019. donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev (presuda na listu spisa 144-146). Žalbu je protiv te presude podnio tuženik nakon čega je Visoki trgovački sud RH svojim rješenjem poslovni broj 61 Pž-4434/2019 od 11. studenog 2020. ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovno suđenje.

U bitnome, prema stajalištu drugostupanjskog suda, ovaj je sud zbog pogrešnog pravnog pristupa kako je u konkretnom slučaju nastupila zastara tužiteljeve tražbine, propustio utvrditi jesu li u konkretnom slučaju ispunjene sve zakonske pretpostavke tuženikove odgovornosti za štetu, a ukoliko jesu, i kolika je visina te štete. U ponovljenom postupku sud je, sukladno uputi iz ukidnog rješenja, najprije pozvao tužitelja da uredi tužbu, te proveo postupak sukladno preciziranom tužbenom zahtjevu (na stranici spisa 181-182).

5. U dokaznom postupku sud je obnovio ranije provedene dokaze, te izvršio uvid u isprave priložene spisu, pročitao zapisnike o ranije provedenim dokazima i nakon određenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja saslušao imenovanog vještaka Leona Bataljakua.

Tako je izvršio uvid zapisnik o saslušanju svjedoka ĐB (list spisa 111-112), te je pregledao isprave u spisu, i to: zahtjev za mirno rješenje spora (list spisa 6-9 i 53-56), potvrdu javnog bilježnika Ankice Hukelj (list spisa 10-11), rješenje ovog suda poslovni broj R1-4/13 od 25. siječnja 2013. (list spisa 12-21), rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj 65 PŽ-7167/2014-2 od 3. listopada 2017. (list spisa 22-24)., ugovor o zajmu s obračunom kamata (list spisa 25-29),nalog za uplatu (list spisa 41),rješenje ovog suda poslovni broj Tt-1272486-5 od 6. prosinca 2012 (list spisa 45-46),izvod iz sudskog registra za društvo Moana Gmbh (list spisa 48-52), prijedlog za određivanje privremene mjere (list spisa 58-61),ugovor o prodaji i prijenosu poslovnih udjela (list spisa 64-72), rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj 43. Pž-2782/13-3 od 9. travnja 2013. (list spisa 82-86), dopis ŽDO Zadar od 29. siječnja 2016. s priloženom dostavnicom (list spisa 87-89), dopis tužitelja javnom bilježniku Ankici Hukelj (list spisa 93),zahtjev tužitelja javnom bilježniku Ankici Hukelj (list spisa 93), potvrda društva Moana GmbH od 6. studenog 2018. (list spisa 105).

Također, izvršen je uvid u spise ovog suda poslovni broj R1-4/13, P-51/14, P- 33/13 i St-116/02, te je iz navedenih spisa preslikana i priložena spisu dokumentacija na listu spisa 115 do 142.

Nadalje, pregledane su i isprave priložene u spis u ponovljenom postupku i to: pregled stope zateznih kamata (list spisa 174 do 177), dokumentaciju tužitelja uz podnesak od 25. siječnja 2023., odnosno, dopis društva KS Treuhand AG (list spisa 196 do 200), dnevnik knjiženja tužitelja (list spisa 201 do 213), izvještaj vještaka Leona Bataljakua (list spisa 228 do 241), te dokumentaciju priloženu po tužitelju od 10. siječnja 2025. odnosno izvode iz poslovnih knjiga i računa društva Moana GmbH i izvode s računa tužitelja (list spisa 267 do 298), kao i statističke podatke Hrvatske narodne banke o visini kamatne stope na kratkoročne kredite (list spisa 316 do 324). Nisu provedeni dokazi saslušanjem svjedokinje ZB i pribavom spisa javnog bilježnika Ankice Hukelj, jer je sud te dokaze smatrao suvišnim. U odnosu na navedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje sud zapravo nije bio u mogućnosti provesti vještačenje određeno rješenjem od 11. lipnja 2024. (str. spisa 217 i 218), odnosno odustao je od provođenja takvog vještačenja na način kako je ono bilo određeno tim rješenjem. Naime, za istaknuti je kako je provođenje vještačenja određeno rješenjem od 11. lipnja 2024., 17. lipnja 2024. je na vlastiti zahtjev razriješen ranije određeni vještak Petar Bajlo i imenovan Leon Bataljaku. Na zahtjev tog vještaka (str. spisa 226) sud je produljio rok za dostavu nalaza i mišljenja za daljnjih 60 dana i to rješenjem od 19. kolovoza 2024., a sve iz razloga što ga je vještak prethodno izvijestio da mu niti javni bilježnik Kristijan Hukelj, niti tužitelj nisu dostavili traženu dokumentaciju nužnu za provođenje vještačenja.

Nakon toga vještak je 17. listopada 2024., dakle 4 mjeseca nakon što je vještačenje određeno izvijestio sud da mu javni bilježnik ni tužitelj i nadalje nisu dostavili traženu dokumentaciju.

Nakon toga sud je rješenjem od 31. listopada 2024. odredio ročište za glavnu raspravu za 10. prosinca 2024. na koje je pozvao stranke i vještaka, a u tom trenutku vještak i dalje nije zaprimio potrebnu dokumentaciju. Isto ročište odgođeno je za dan 15. siječnja 2025., a tužitelj je tek tada u spis dostavio neovjerenu dokumentaciju na njemačkom jeziku, a čiji je prijevod u konačnici dostavio 10. siječnja 2025. Zbog te činjenice, odnosno zbog toga što je navedena dokumentacija dostavljena 5 dana prije zakazanog ročišta (i to neovjerena i bez izvornika), sud je i to ročište odgodio i održao ga 30. siječnja 2025.

Na tom je ročištu saslušan vještak Leon Bataljaku koji je sudu pojasnio zbog čega nije mogao sačiniti nalaz i mišljenje onako kako mu je to određeno rješenjem o vještačenju. Iz iskaza saslušanog vještaka proizlazi da je od trenutka imenovanja vještakom u ovoj pravnoj stvari više puta bezuspješno pokušao dobiti potrebnu dokumentaciju kako od tužitelja, tako i od javnog bilježnika Kristijana Hukelja. Pojašnjava da mu je dokumentacija koju je na taj način tražio bila potrebna radi kontrole isprava koje je u spis dostavio tužitelj. Posebno tu naglašava potrebu za dostavom podataka s računa ovdje tužitelja, a koje bi podatke dostavila njegova poslovna banka, a ne on sam. Potvrđuje da bi iz dokumentacije u spisu mogao provesti dio naloga suda iz rješenja o vještačenju, ali da ono svakako ne bi bilo potpuno. U odnosu na određeno vještačenje, sud ga, u konačnici nije proveo. Naime, niti više od 7 mjeseci od kada je vještačenje određeno tužitelj nije vještaku dostavio potrebnu dokumentaciju. Sud smatra da je ta dokumentacija bila nužna i da je teret njezine pribave, kao i interes za njezinu dostavu isključivo na tužitelju. Naime, za naglasiti je da je bitan prigovor ovdje tuženika onaj koji se odnosi na vjerodostojnost isprava, odnosno materijalnih dokaza koje je tužitelj dostavio u spis, a kojima dokazuje svoje potraživanje, pa je upravo vještačenjem isprava trećih osoba bilo moguće vjerodostojno i izvan sumnje utvrditi činjenice bitne za ovaj postupak.

Kada se izvrši uvid u isprave dostavljene po tužitelju, a iz kojih, po njegovim tvrdnjama proizlazi sporna tražbina, razvidno je kako su sve priložene isprave u tom smjeru jednostrane i neovjerene. Sve one prilagane su sukcesivno, a tužitelj niti u jednom trenutku nije barem predložio da će dostaviti izvornike isprava, a posebno da će dostaviti isprave trećih osoba, prvenstveno izvadak sa njegovog računa koji bi izdala poslovna banka, a koji bi izvod zapravo predstavljao nepobitan dokaz o spornim uplatama ili bilance, odnosno druge financijske isprave koje su predane ili bile kod neke neovisne treća osobe (porezna prijava i sl.).

Što se tiče dostave spornih isprava sud smatra zato u većem dijelu odgovornim tužitelja, jer, što se tiče javnobilježničkih isprava, smatra da bi tužitelj odnosno s njim povezano društvo Moana GmbH, kao stranke u postupku osnivanja pologa, morali raspolagati tim ispravama neovisno o javnobilježničkom uredu. Konačno, tužitelj tijekom postupka nije dokazao da su u pogledu pribave tih isprava ostvarene pretpostavke iz čl. 232. st. 3. ZPP-a, odnosno da sam nije mogao pribaviti te isprave. Konačno, a u odnosu na vještačenje ponovno se ističe da je od trenutka imenovanja vještaka do dostave kakve-takve dokumentacije prošlo više od 7 mjeseci, a odredbom čl. 260. st. 1. ZPP-a određeno je da će sud odrediti rok za pismeno podnošenje nalaza i mišljenja koji ne može biti duži od 60 dana, pri čemu se u konkretnom slučaju ne radi o složenom vještačenju, a što proizlazi iz naloga rješenja o vještačenju.

O vjerodostojnosti tužiteljevih isprava, sud će se očitovati naknadno u obrazloženju ove presude, posebno s obzirom na sadržaj drugih provedenih dokaza, vrijeme izdavanja i dostave tih isprava, kao i činjenice da se radi isključivo o jednostranim ispravama ispisanim na računalu, u situaciji kada bi bilo logično da tužitelj posjeduje i druge dokaze odnosno materijalne tragove o izvršenim uplatama, a tuženik izričito osporava vjerodostojnost onih koje su priložene u spis.

Ovo je, između ostalog, bitno i zbog činjenice da tuženik u konkretnom slučaju za štetu može odgovarati prema načelu presumirane krivnje, kako to propisuje odredba čl. 353. OZ-a, te da je jedna od odlučnih okolnosti utvrđenje je li tuženik imao saznanja da će, ukoliko je to doista učinila, za tužitelja sporni polog uplatiti treća osoba, izravno povezana s tužiteljem i to pod uvjetima koji su značajno nepovoljniji od, primjerice tržišta zajmova u Republici Hrvatskoj u to vrijeme, a koja je činjenica uz sve navedeno bitna i radi ocjene doprinosa tužitelja eventualnom nastanku štete.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, dalje ZPP).

7. Prema odredbi čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane. Odredbom čl. 7. st. 2. ZPP-a stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za naknadu štete. Prema činjeničnim navodima tužitelja šteta je nastala krivnjom tuženika povodom čijeg je prijedloga ovaj sud rješenjem poslovni broj R1-4/13 donio privremenu mjeru kojom je tužitelju zabranjeno podizanje novčanog iznosa od 1.099.420,00 eura kojega je ranije deponirao kod javnog bilježnika Ankice Hukelj. Navedeno je rješenje kasnije preinačeno odlukom drugostupanjskog suda., a ovdje tuženik je pravomoćno odbijen i s tužbom koju je podnio radi opravdanja privremene mjere. Zbog navedenog, tužitelj tvrdi da blokirani iznos nije mogao vratiti zajmodavcu Moana Gmbh u ugovorenom roku, zbog čega je morao platiti kamate po stopi od 19,5% godišnje, pa onda pretrpio štetu u utuženom iznosu, a koji iznos predstavlja razliku plaćene zatezne kamate uslijed zakašnjenja u odnosu na onu ugovorenu.

Odredbom čl. 354. st. 1. OZ-a propisano je da protivnik osiguranja ima prema predlagatelju osiguranja pravo na naknadu štete koja mu je nanesena privremenom mjerom za koju je utvrđeno da je bila neosnovana ili koju predlagatelj osiguranja nije opravdao.

Odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO-a određeno je da onaj tko drugome prouzroči štetu, dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema odredbi čl. 1046. istog zakona šteta je umanjenje nečije imovine, sprječavanje njezinog povećanja i povreda prava osobnost , a po čl. 1086. obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

9. U ovoj fazi postupka između stranaka nije sporno da je po prijedlogu ovdje tuženika, rješenjem Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj R1-4/13 od 25. siječnja 2013. određena privremena mjera kojom je zabranjeno javnom bilježniku Ankici Hukelj da tužitelju ili drugoj osobi koju on odredi dopusti podizanje novčanog pologa u iznosu od 1.099.420,00 eura koji je iznos kod tog bilježnika položen 6. prosinca 2012. Nije sporno niti da je navedena prvostupanjska odluka preinačena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj 43 Pž-2782/13-3 od 9. travnja 203., te je prijedlog za osiguranje odbijen. Nadalje, ovdje tuženik ne spori niti da je pravomoćno odbijen njegov tužbeni zahtjev iz tužbe podnesene radi opravdanja ranije spomenute privremene mjere i to presudom ovog suda poslovni broj 2 P-33/13-32 od 30. srpnja 2014. i koja je presuda potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7167/2014 od 3. listopada 2017. Uz činjenicu da između stranaka nema spora o naprijed navedenom, u dokaznom su postupku pregledane sve spomenute odluke. Konačno, tuženik ne spori, a što proizlazi iz zapisnika o osnivanju pologa javnog bilježnika Ankice Hukelj, iznos iz sporne privremene mjere za tužitelja je uplatilo društvo Moana GmbH, i to upravo 1.099.420,00 eura.

Dakle, tužitelj je dokazao da sporna privremena mjera nije bila osnovana, odnosno da tu mjeru, u postupku osiguranja, ovdje tuženik, nije opravdao. Između stranaka je sporno je li tužitelj zbog navedene privremene mjere pretrpio štetu, ima li uzročno posljedične veze između štete i postupanja tuženika, te kolika je navodna šteta, pri čemu treba cijeniti i doprinos oštećenika njezinom nastanku, a prije svega, je li tužiteljevo pravo na naknadu štete zastarjelo.

10. S obzirom na obrazloženje drugostupanjskog suda iz ukidne odluke od 11. studenog 2020. razvidno je da prigovor zastare kojega je iznio tuženik nije osnovan. Naime, prema shvaćanju drugostupanjskog suda, a koje sada prihvaća i ovaj sud za tužitelja je šteta nastala 22. prosinca 2016., kada je, po činjeničnim navodima iz postupka društvu Moana GmbH platio iznos s osnove kamata i troškova, jer da je tada došlo do umanjenja njegove imovine.

Nadalje, u odnosu na činjenične navode tuženika u odnosu na prijedlog za mirno rješenje spora, ovaj sud taj prigovor smatra neosnovanim. Ovo stoga jer spisu prileži zahtjev za mirno rješenje spora od 25. siječnja 2016., a koji sadržajno ima elemente potrebne takvom zahtjevu, Naime, sam zahtjev sadrži činjenične navode prijedlog dokaza, a u točki III. i zahtjev prema tuženiku. Sud je mišljenja da je takvim zahtjevom tužitelj ostvario procesnu pretpostavku za podnošenjem ove tužbe, te da bi drugačija ocjena potrebne kvalitete tog zahtjeva predstavljala pretjerani formalizam.

11. U konkretnom slučaju teret dokaza osnove i visine tužbenog zahtjeva bio je na tužitelju. Kako je već rečeno nije sporno, što slijedi i iz priloženih javnobilježničkih isprava, da je društvo Moana GmbH za ovdje tužitelja na javnobilježnički polog kod javnog bilježnika Ankice Hukelj, uplatilo iznos od 1.099.420,00 eura, a što proizlazi i iz potvrde na listu spisa 42 do 44. Prema sadržaju potvrde deponirana sredstva predana su na čuvanje javnom bilježniku na temelju Ugovora o prodaji i prijenosu poslovnog udjela od 14. studenog 2012. koji su ugovor zaključili CUBUS LUX FLC i ovdje tuženik kao stjecatelj. Prilikom depozita javnom bilježniku dan je nalog prema kojemu je nakon 1. veljače 2013. na svakodobni pisani zahtjev uplatiti u korist državnom proračunu Republike Hrvatske, a po osnovi bilo kojeg javnog davanja društva Plava vala d.o.o. Sutomiščica prema Republici Hrvatskoj, sve informativno u skladu sa stanjem računa tog poreznog obveznika, ali ne ograničavajući se na navedene iznose niti vjerovnike. Ovdje treba ukazati da su poslovni udjeli društva Plava vala d.o.o. bili predmetom ugovora o prijenosu od 14. studenog 2012.

Također, javnom je bilježniku dan nalog prema kojemu je ovlašten uplatiti društvu Moana GmbH navedeni iznos, ukoliko ovdje tužitelj do 31. siječnja 2013. dostavi jednostran raskid ugovora (očito Ugovora o prijenosu poslovnih udjela). Spisu je priložena i potvrda o uplati.

Vezano uz potvrdu javnog bilježnika o otvorenom pologu koja je sačinjena 6. prosinca 2012. ističe se da spisu priloži i spomenuti Ugovor o prijenosu poslovnih udjela (list spisa 64 do 71), a koji je ugovor ovjeren odnosno solemniziran kod istog javnog bilježnika, iako iz priložene ovjere (list spisa 72) nije vidljivo kada je ta solemnizacija izvršena.

Nadalje, spisu prileži i Ugovor između Moane GmbH i ovdje tužitelja (list spisa 74 do 76 u ovjerenom prijevodu). Tim ugovorom se društvo Moana GmbH obvezuje ovdje tužitelju odobriti kratkoročni kredit u iznosu od 1.100.000,00 eura na ime pologa kao osiguranje na poseban račun kod jednog javnog bilježnika u Republici Hrvatskoj. Tužitelj se obvezuje zajmodavcu naknaditi sve troškove vezane uz zajam. Određen je rok povrata zajma do 31. siječnja 2013. do kada su ugovorene kamate od 13,5 % godišnje, a nakon tog datuma, u slučaju kašnjenja, tužitelj je bio dužan platiti kamate od 19,5% godišnje.

Tužitelj u ovom postupku svoju štetu zapravo i temelji na činjenici da je krivnjom tuženika kasnio s vraćanjem zajma, pa je morao platiti veće kamate što mu je uzrokovalo štetu u utuženom iznosu.

U odnosu na navedeni ugovor, kao što to navodi i tuženik tijekom postupka, primijetiti je da isti nije ovjeren ni na koji način, a u njemu su obračunati troškovi u vezi s privremenom mjerom državnog odvjetništva. Prema shvaćanju suda, s obzirom da navedeni obračun sadržava i ovdje utužene kamate, radi se upravo o troškovima vezanim uz privremenu mjeru u predmetu ovog suda poslovni broj R1-4/13. Međutim, ono što je za sud ovdje nelogično jest da su ti troškovi obračunati u ugovoru koji je zaključen 5. prosinca 2012. Uvidom u spis ovog suda poslovni broj R1- 4/13 prijedlog ovdje tuženika za određivanjem privremene mjere podnesen je 25. siječnja 2013., dakle mjesec i 20 dana nakon što su obračunati troškovi vezani uz tu privremenu mjeru, a koji obračun sadržava i obračun kamata koje u ovom postupku predstavljaju štetu čija se naknada traži. Da je tome tako proizlazi iz aplikacije eSpis, ali i sadržaja rješenja Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj 43 Pž-2782/13 od 9. travnja 2013. (stranica 4 obrazloženja na listu spisa 85) pa se logično postavlja pitanje kako su ugovorne strane 6. prosinca 2012. mogle obračunati naknadu štete s osnove kamata i druge troškove povodom privremene mjere, za čije je određivanje prijedlog sudu dostavljen 25. siječnja 2013., odnosno 51 dan nakon obračuna.

Ponavlja se da sudu u spis nikada nije dostavljen ugovor ili sporazum ili pisani sporazum koji je ovjeren. Sud je, pritom odbio tužiteljev prijedlog da se na okolnosti zaključenja i sadržaja tog ugovora saslušaju svjedoci, smatrajući takav prijedlog neprikladnim s obzirom da su ugovorne strane pravne osobe-trgovačka društva. Između ostalog taj je prijedlog odbijen i zbog svjedočenja ĐB na ročištu od 26. ožujka 2019. Naime taj svjedok u svom iskazu navodi da je 2012. za tužitelja obavljao radnje potrebne za kupnju marine u Sutomišćici kojom je upravljalo društvo Plava vala d.o.o. Pojašnjava da je 14. studenog 2012.. tužitelj sa CUBUS LUX- om potpisao ugovor o preuzimanju poslovnih udjela društva Plava Vala d.o.o., te da je prethodno izvršena kontrola poslovanja tog društva. Navodi da je bila ugovorena naknada od 7,2 milijuna eura, te da se radilo brzo, jer da je prijetio stečaj Plavoj vali d.o.o. U postupku kontrole poslovanja da su bile utvrđene i obveze prema ovdje tuženiku s osnove poreza i drugih davanja. Navodi da je početkom prosinca 2012. već bilo održano jedno ročište u stečajnom postupku, te da je radi toga ovdje tužitelj, kod javnog bilježnika Ankice Hukelj, deponirao iznos od oko milijun eura kao osiguranje plaćanja obveza prema Republici Hrvatskoj. Ističe da je, prema njegovim saznanjima taj iznos uplaćen preko računa, a da ga je platila tvrtka kćer ovdje tužitelja Moana GmbH. Ističe i da nema saznanja o postojanju nekog ugovora između tužitelja i tog društva, a na posebno pitanje tvrdi da nije bio ugovoren zajam s kamatama, da u vezi s tim nije vidio nikakvu ispravu, a da mu je direktor tužitelja pojasnio kako je tužitelj većinski vlasnik društva Moana GmbH.

Na posebna pitanja također odgovara da je zaključak kako nije ugovoren nikakav zajam s kamatama izveo iz razgovora s TB, direktorom tužitelja s kojim je bio u stalnom kontaktu. Pojašnjava i da se na ročištu u prethodnom postupku u stečaju tražilo jamstvo za tražbinu ovdje tuženika, te da je TB tada rekao da će to platiti Moana GmbH. Tvrdi da u konačnici nije došlo do preuzimanja Plave vale d.o.o. jer da je tužitelj odustao od tog posla, s tim da je tužitelj o odustanku trebao odlučiti hoće li posao realizirati, odnosno u tom roku osporiti ili potvrditi obveze društva kojega preuzima, ali da mu je sporno bilo potraživanje CUBUS LUX. Nadalje, odgovara i da je sudjelovao u svim razgovorima državnim odvjetništvom vezanim uz obvezu Plave vale d.o.o., te da je čak prevodio razgovore. Tužitelj da nikada nije predočio ovdje tuženiku na koji način će pribaviti sredstva za jamstvo Republici Hrvatskoj, nije spominjao da bi uplati sudjelovala treća osoba ili da će sredstva osigurati zajmom odnosno kreditom. Također navodi da je tužitelj državnom odvjetništvu predao potvrdu o uplati pred stečajnim ročište u prosincu 2012. U konkretnom se slučaju, dakle, radi o iskazu svjedoka koji je izravno sudjelovao u pravnom poslu s kojim je povezan tužbeni zahtjev. Tužitelj je prigovorio tom iskazu kao pristranom, ali je za sud on bitan, posebno u kontekstu tuženikovog prigovora na vjerodostojnost isprava.

U ovom dijelu treba reći da je tužitelj, dostavljajući isprave u svrhu vještačenja sedam mjeseci nakon što je vještačenje određeno, ponovno dostavio jednostrane, neovjerene isprave, na kojima su kao izdavatelji navedeni on sam i njegova tvrtka kćer Moana Gmbh.

Osim toga, čak i iz dijela navedenih isprava (primjerice dnevnika knjiženja i bilance na listu 209 i 210), kada se dovedu u vezu s potvrdom (list 105 spisa) proizlazi da je tužitelj ovdje sporne kamate platio zajmodavcu 22. prosinca 2016., a da je taj iznos u bilanci (računu dobiti i gubitka od 1. siječnja do 31. prosinca 2016) na dan 31. prosinca očito evidentiran kao obveza po zajmu (upisan pod ostali zajmovi -98.999,00 CHF), te knjižen u gubitku za tu godinu (list 211 spisa), što bi značilo da nije vraćen. Osim toga, za sud je indikativno da je tužitelj navodno vratio sporne kamate 22. prosinca 2016., a da mu zajmodavac o tome potvrdu izdaje 6. studenog 2018., koju potvrdu on potom 31. prosinca 2018. dostavlja u spis predmeta i to u izvorniku, ali opet bez ovjere, a nakon što je tuženik prethodno prigovorio vjerodostojnosti preslike koja je dostavljena samo na njemačkom jeziku.

Dakle, iz navedenog proizlazi da tužitelj svojom krivnjom nije dostavio isprave potrebne za utvrđivanje odlučnih činjenica, posebice radi provođenja vještačenja, a što nesporno proizlazi iz očitovanja vještaka, iz njegovog usmenog iskazivanja, ali i priložene dokumentacije, posebice preslika elektroničke pošte i pisanog dopisa tužitelju od 1. srpnja 2024. na listu spisa 236. Navedena dokumentacija potvrđuje da je imenovani vještak tražio potrebnu dokumentaciju koja bi bila izdana od trećih osoba, odnosno neovisno od tužitelja i njegove tvrtke kćeri Moana GmbH i koja bi mogla objektivno prikazati sve okolnosti spornog događaja. Da su vještaku bile potrebne upravo takve isprave pokazuje njegov dopis punomoćniku ovdje tužitelja na listu spisa 236, a nakon kojeg je tužitelj, doduše 6 mjeseci nakon toga ponovno dostavio neovjerenu dokumentaciju čiji su izdavatelji ili on sam ili s njim povezane osobe. Kraj takvog postupanja tužitelja sud je s posebnom pažnjom ocjenjivao takve isprave i postupanja tužitelja, posebno kraj činjenice da je tuženik višekratno izričito osporio vjerodostojnost tih isprava.

S obzirom na činjenicu da ovako provedenim dokazima nije utvrđena osnovanost visine postavljenog tužbenog zahtjeva, a za što je teret dokaza bio na tužitelju, već iz tog razloga sud je odlučio odbiti tužbeni zahtjev.

Međutim, iz naprijed opisanih okolnosti te činjenice da tuženik ovdje odgovara po načelu presumirane krivnje, za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva bitna je okolnost i što tuženik očito nije znao, niti je mogao znati da tužitelj zapravo ne raspolaže sredstvima potrebnim za uplatu pologa na koji se obvezao, već da će taj novac osigurati zajmom uz moguće kamate od 19,5 %, a koje su kamate značajno nepovoljnije od dostupnih u Republici Hrvatskoj, čak kada bi se tužitelju priznalo pravo da zatezne kamate ugovara u smislu odredbe čl. 26. st. 2. ZOO-a.

Ovo stoga jer je ovaj sud uvidom u javno dostupne podatke Hrvatske narodne banke prema kojim podacima je kamatna stopa banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom u prosincu 2012. za trgovačka društva iznosila prosječno 7,42% godišnje, a na kredite u eurima 4,69%. Ovi podaci govore da tuženik nije imao nikakvog razloga sumnjati da će ovdje tužitelj, ranije dogovoreni depozit, uplatiti zajmom treće osobe s mogućom kamatom od 19,5%. Ovakva odluka tužitelja, ako je takav zajam i realizirao, predstavlja rizik njegovog poslovanja i ne može za postupanje koje je uzrokovalo obvezu plaćanja tolike zatezne kamate kriviti drugog, niti zbog toga od njega tražiti naknadu štete, kad je, sve i da nema navedena sredstva, ista mogao osigurati pod povoljnijim uvjetima.

Pritom nije nevažno niti da je tužitelj potreban novac navodno pozajmio od pravne osobe čiji je zapravo vlasnik, pa se postavlja dodatno pitanje zbog čega bi treća osoba odgovarala za obveze tužitelja prema vlastitom društvu kćeri, sve da su kamate po spornom zajmu i vraćene na način i pod uvjetima kako to tvrdi tužitelj, a posebno kraj činjenice da je zajam, ukoliko i jest, realiziran pod uvjetima značajno nepovoljnijim od onih na tržištu. Ono što je još bitnije tuženik za takvu namjeru tužitelja nije znao, niti mogao znati, a niti na takvu odluku utjecati.

12. S obzirom na sve navode iznesene naprijed u obrazloženju ove presude, sud prvenstveno smatra da tužitelj nije dokazao sve pretpostavke za tuženikovu odgovornost za štetu. Takav zaključak ne proizlazi iz provedenih dokaza prvenstveno financijskih isprava koje su jednostrane i čiju kontrolu u ovom postupku, prvenstveno zbog postupanja tužitelja nije bilo moguće izvršiti.

Kako je već rečeno, tuženik bi ovdje mogao odgovarati po načelu presumirane krivnje, sve sukladno odredbi čl. 354. OZ-a, ali, usprkos tome, na tužitelju ostaje obveza dokazati sve pretpostavke odgovornosti za štetu, odnosno subjekte odgovornosti, štetnu radnju štetnika, štetu, uzročnu vezu između štetne radnje i štete i protupravnost. Pri tom je dužan dokazati i visinu štete čiji je nastanak prethodno dokazao.

Sve ove pretpostavke i to kumulativno, tužitelj nije dokazao, a sve kada bi se i prihvatili njihovi navodi, na temelju svih okolnosti međusobnog odnosa tužitelja i tuženika ne bi se moglo utvrditi da je tužitelju štetu (čak i da je nastala) uzrokovao upravo tuženik. Ovo prvenstveno stoga jer samo postupanje tuženika, uvjeti pribavljanja sredstava koje sam ističe, te uvjeti koji su tada postojali na tržištu zapravo predstavljali bi više od doprinosa oštećenika, posebno imajući u vidu uvjete njegovog odnosa s društvom Moana GmbH.

Zbog svega navedenog sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

13. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te čl. 162. i čl. 163. istog zakona.

Tužitelju koji je u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom u postupku trebalo je priznati troškove zastupanja na ročištu od 26. ožujka 2019., 10. svibnja 2019., 10. travnja 2024. i 30. siječnja 2025. u iznosu od po 853,00 eura odgovarajućom primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23.), te troškove zastupanja na ročištu od 26. veljače 2019. u iznosu od 426,50 eura jer se na ročištu raspravljalo o procesnim pitanjima, kao i iznos od po 213,25 eura za zastupanje na ročištima od 10. siječnja 2023. i 15. siječnja 2025, jer su ta ročišta odgođena prije početka. Konačno tuženiku je trebalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu, kao i obrazloženih podnesaka kojima se očituje na navode i zahtjeve tužitelja od 11. prosinca 2018. i 5. listopada 2022., svaka radnja po 853,00 eura, odnosno ukupno 6.824,00 eura.

U preostalom dijelu za iznos od 1.492,76 eura zahtjev tuženika nije osnovan, jer se radi o razlici između troška zastupanja koji mu je dosuđen i onoga koji je zatražen, sve budući da je tuženik trošak obračunao u punom iznosu, dok mu za određene radnje pripada dio troška, sve kako je to prethodno navedeno u obrazloženju.

14. Radi izloženog odlučeno je kao u izreci.

U Zadru, 26. ožujka 2025.

Sudac

Tomislav Jurlina

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 8 (osam) dana od dana dostave. Žalba se ulaže putem ovog suda, u 3 (tri) istovjetna primjerka.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po ŽDO Zadar

- u spis