REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1318/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Branke Šabarić Zovko, suca izvjestitelja, i Kristine Saganić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KOSTEL PROMET d.o.o., Pregrada, Ulica Janka Leskovara 36/3, OIB: 81619090993, kojeg zastupa punomoćnik Fran Pelicarić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska ulica 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Glamuzina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta, Zagreb, radi utvrđenja isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2286/2022 od 14. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2286/2022 od 14. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom u izreci označenom presudom točkom I. izreke utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 08011020272 od 11. srpnja 2008., sklopljen između tužitelja i tuženika u dijelu odredbe čl. 7.1. koja glasi: „Kamatna marža je promjenjiva sukladno Odluci Kreditora“. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku, u roku od 15 dana, platiti tužitelju iznos od 38.370,27 EUR sa zateznim kamatama. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8.993,47 EUR sa zateznom kamatom.

2. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka uvidom u isprave u spisu i knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, utvrdio da tuženik nije bio ovlašten izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope neovisno o odredbi čl. 7.1. Ugovora te je tužbeni zahtjev utvrdio osnovanim u cijelosti, pozivajući se na odredbe čl. 322. st. 1., čl. 324. st. 1., čl. 3., čl. 269. st. 2., čl. 271. i čl. 272. te čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO). Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/94, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga, s prijedlogom ovome sudu preinačiti odnosno ukinuti pobijanu presudu. Tuženik uvodno ukazuje kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode tuženika zanemario u potpunosti, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge, čime je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a dopustivši preinaku tužbe. U žalbi navodi da je počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, s obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobni proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. Navodi kako pogrešno smatra prvostupanjski sud, da na temelju spornog dijela odredbe čl. 7.1. Ugovora o kreditu nije ovlašten mijenjati kamatnu maržu ukoliko nisu ispunjeni uvjeti propisani čl. 4.4. Dodatka br. 1. Ugovoru o kreditu. Naime, ono što prvostupanjski sud smatra spornim Ugovorom o kreditu nije niti ugovoren te da pogrešno tumačeći ugovorne odredbe dolazi do pogrešnih zaključaka koje smatra bitnim u nastojanju da ovaj spor ukalupi u obrazac odluka koje sudovi donose u postupcima pojedinačnih potrošačkih sporova.

4. U odgovoru na žalbu, tužitelj osporava žalbene navode, predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i osnovana na zakonu.

7. Predmet spora je utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe čl. 7.1. Ugovora o kreditu, u dijelu koja glasi: „Kamatna marža je promjenjiva sukladno Odluci Kreditora“, dakle dijela odredbe kojom je ugovoreno da je kamatna marža promjenjiva sukladno odluci kreditora tuženika. Tužitelj postavlja i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 38.370,27 EUR, na temelju stjecanja bez pravne osnove kao preplaćenog iznosa kamata, uslijed jednostrane promjene stope ugovorenih kamata od strane tuženika sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate.

8. Nespornim proizlazi da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora (list 7.-12. spisa) kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju odobrio i isplatio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 1.900.000,00 CHF prema srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan korištenja kredita, za isplatu dobiti, uz rok otplate do 31. srpnja 2013.

9. Sukladno odredbi čl. 7.1. Ugovora, koji nosi naslov „Kamatne stope u vrijeme sklapanja Ugovora“, ugovorena je redovna kamata u visini jednomjesečnog LIBOR-a za CHF plus kamatna marža u visini od 3.600 postotna poena godišnje, koji utvrđuje kreditor sukladno Pravilniku o obračunu kamata i naknada. Kamatna marža je promjenjiva sukladno odluci kreditora.

10. Sukladno odredbi čl. 7.3. Ugovora i čl. 4.4. Dodatka br. 1. kreditor ima pravo povećati redovnu kamatnu stopu odnosno kamatnu maržu za 2.00 postotna poena u slučaju neuredne otplate glavnice kredita ili redovne kamate ili u slučaju da se korisnik kredita ne pridržava obveze obavljanja platnog prometa na način kako je ugovoreno Ugovorom. Tuženik tijekom postupka nije niti iznio činjenice, niti je dokazao postojanje navedenih okolnosti koje bi mu dale pravo da poveća, odnosno mijenja kamatnu stopu odnosno maržu.

11. Sporno je na koji je način Ugovorom bila ugovorena promjenjivost kamatne stope, odnosno je li visina kamatne stope vezana za jednomjesečni LIBOR-a za CHF plus kamatna marža u visini od 3.600 postotna poena godišnje (čl. 7.1. Ugovora) ili je banka bila ovlaštena, neovisno o toj odredbi iz čl. 7.1. Ugovora, izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno odluci kreditora odnosno banke.

12. Dakle, sporno je je li tužitelj u razdoblju otplate kredita preplatio vraćene anuitete s obzirom na kamatnu stopu koju je tuženik sukladno Ugovoru bio ovlašten obračunavati prilikom izračuna anuiteta. Sporno je pitanje zastare te pravo na vraćanje s obzirom na tvrdnju tuženika da je tužitelj potpisom Ugovora pristao na eventualnu promjenu kamatne stope koja bi bila izvršena od strane tuženika.

13. Mišljenje je prvostupanjskog suda da tuženik nije bio ovlašten izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope neovisno o odredbi čl. 7.1. Ugovora u dijelu koji glasi: Redovna kamata: 1-mjesečni LIBOR-a za CHF plus kamatna marža u visini od 3.600 postotna poena godišnje te je mjerodavna kamatna stopa određena odredbom čl. 7.1. Ugovora u kojem je izričito navedeno o kojim parametrima ovisi ugovorena promjenjiva kamatna stopa te je ugovorena kamatna stopa u visini jednomjesečnog LIBOR-a za CHF plus kamatna marža u visini od 3.600 postotna poena godišnje.

14. Kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud, tuženik nije bio ovlašten mijenjati visinu kamatne stope tijekom otplate kredita sukladno svojim jednostranim odlukama, a niti su postojali razlozi iz čl. 4.4. Dodatka br. 1. zbog kojih bi tuženik imao pravo mijenjati odnosno uvećati kamatnu stopu odnosno kamatnu maržu sukladno čl. 7.3. Ugovora. Tuženik tijekom postupka nije iznio činjenicu da su takvi razlozi postojali.

15. Prvostupanjski sud, imajući u vidu odredbu čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 1. ZOO-a, u vezi s odredbama čl. 3., čl. 269. st. 2., čl. 271. i čl. 272. ZOO-a, smatra da je odredba čl. 7.1. Ugovora u dijelu kojom je određeno da je kamatna marža promjenjiva sukladno odluci kreditora ništetna, pravilno ocijenio da iz sadržaja navedenih odredaba, tuženik kao kreditor svojom jednostranom odlukom mijenjao je visinu i način obračuna ugovornih kamata, a što nije u skladu s pravnom prirodom ugovornih obveznopravnih odnosa koji nastaju suglasnošću volja ugovornih stranaka i u očitoj je protivnosti s osnovnim načelom ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu koji je propisan odredbom čl. 3. ZOO-a. Dakle, izostala je suglasnost volja ugovornih stranaka, čim je došlo do neravnopravnosti stranaka u njihovim pravima i obvezama, a koja proizlazi iz činjenice da kreditor može mijenjati ugovornu odredbu bez ikakvog obrazloženja i navođenja određenih i mjerljivih kriterija koji su uvjetovali neprimjenu jasne ugovorne odredbe, a to druga ugovorna strana mora prihvatiti.

16. Pravilno stoga prvostupanjski sud ocjenjuje da je, sporna odredba ništetna i iz razloga što je protivna odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 271. i čl. 272. ZOO-a. Ugovaranjem promjene kamatne stope na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope odnosno marže sukladno odluci banke, bez navođenja ni jednog mjerljivog kriterija o kojem takva promjena ovisi, razvidnim proizlazi da činidba nije određena niti odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, pa je takva činidba nedopuštena sukladno odredbi čl. 271. ZOO-a.

17. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare, za što je dao valjano obrazloženje svoje odluke.

18. Tužitelj je podneskom od 12. rujna 2023. preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva za iznos od 1.174,13 EUR, nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja, a koju je preinaku pravilno prvostupanjski sud dopustio rješenjem od 22. studenog 2023. na temelju odredbe čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a. Prema vještačkom nalazu i mišljenju, na kojem je sud temeljio svoju odluku, proizlazi da je tužitelj preplatio iznos od 38.370,27 EUR, pa je pravilno sud dopustio preinaku, suprotno žalbenim navodima.

19. Pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju zatezne kamate na tražbinu po osnovi povrata stečenog bez osnove, kojem pripadaju sukladno istaknutom tužbenom zahtjevu, počevši od dana izvršenog plaćanja (čl. 1115. ZOO-a), po stopi mjerodavnoj za ostale odnose (čl. 29. st. 2. ZOO-a), s obzirom na to da je tuženik nepošteni stjecatelj, jer je znao ili kao profesionalac u svom poslu morao znati da obračun anuiteta i kamate vrši bez uporišta u Ugovoru i da stječe nešto što mu ne pripada.

20. Neosnovan je žalbeni navod da je tuženik kao kreditor, bio ovlašten mijenjati kamatnu stopu odnosno maržu tijekom otplate predmetnog kredita sukladno jednostranim odlukama kreditora, jer da bi tužitelj potpisom Ugovora pristao na promjenjivost kamatne stope neovisno o sadržaju odredbe čl. 7.1. Ugovora kojom je izričito navedeno na koji je način banka ovlaštena kamatnu stopu mijenjati. Ovo stoga što takvim postupcima tuženik dovodi do neravnopravnosti stranaka u obveznopravnom odnosu, a što nije u skladu s pravnom prirodom ugovornih obveznopravnih odnosa koji nastaju suglasnošću volja ugovornih stranaka i konačno takvim je postupanjem tuženika dovelo do preplate anuiteta.

21. Žalbenim razlozima žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude. Slijedom iznesenog ocjena je ovoga suda da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo te pravilno odlučio o tužbenom zahtjevu.

22. Neosnovan je žalbeni navod da je tuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Ovaj sud ukazuje kako je tuženik imao svaku mogućnost pristupa sudu, počevši od mogućnosti pravovremenog podnošenja odgovora na tužbu, do stavljanja dokaznih prijedloga kojima bi dokazao osnovanost svojih prigovornih navoda, kao i prava na jasno obrazloženu presudu. To što se tuženik ne slaže sa zaključcima prvostupanjskog suda, utemeljenim na ispravama u spisu, ne predstavlja povredu njegovog prava na sud, na koje se neosnovano poziva. Sud slobodno ocjenjuje dokaze, pri čemu se ukazuje kako opće pravilo o ocjeni dokaza iz čl. 8. ZPP-a ne daje sudu pravo na apsolutnu slobodu prilikom utvrđivanja činjenica, jer bi to vodilo prema arbitrarnosti sudskih odluka. Naime, nevezano za pravo suda na slobodnu ocjenu provedenih dokaza, utvrđenje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava, postoji njegova dužnost obrazložiti odnosno navesti činjenice i razloge na temelju kojih je došao do tih utvrđenja. Stoga, makar zaključak o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane, sud donosi prema svom uvjerenju, takav zaključak mora biti zasnovan na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Slijedom navedenog, ukoliko obrazloženje neke sudske odluke ne obuhvaća sve bitne dokaze koji se odnose na činjenice čije je postojanje sud utvrdio, to upućuju na zaključak o njenoj arbitrarnosti, što bi također predstavljalo uskratu „prava na sud“. U konkretnom slučaju prvostupanjski je sud jasno i logično obrazložio sve svoje zaključke pa pobijana odluka nema elemente arbitrarnosti. Nadalje, pravila o teretu dokazivanja (čl. 7., čl. 8., čl. 219. i čl. 221.a ZPP-a) jasno ukazuju kako je tuženik taj koji je u ovom postupku morao dokazati osnovanost svog prigovora, odnosno morao je iznijeti sve činjenice i predložiti sve dokaze na kojima temelji svoje prigovorne navode. U ovom predmetu prvostupanjski je sud odlučio o predloženim dokazima na pravilan način. Ovlaštenje suda da odbije određeni dokazni prijedlog u skladu je s njegovim zakonskim ovlaštenjem i proizlazi iz čl. 220. st. 2. ZPP-a. S takvim mišljenjem prvostupanjskog suda suglasan je i ovaj sud, jer tuženik nije dokazao postojanje okolnosti na koje se pozivao, koje bi mu dale pravo da poveća odnosno mijenja kamatnu stopu odnosno maržu. Teret dokazivanja o navedenom bio je na tuženiku.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, niti sam žalitelj ne osporava točnost obračuna troška.

24. Slijedom navedenog, nisu osnovani žalbeni razlozi koje navodi žalitelj ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Zagreb, 26. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović