Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž R-147/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Radolović Kuprešak, odvjetnici u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pr-32/2019-51 od 25. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuju se točke I. i II. izreke presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pr-32/2019-51 od 25. srpnja 2024. na način da se odbija tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, Ministarstvu obrane, OIB:52634238587 da tužitelju NM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime naknade za subote i nedjelje za razdoblje od srpnja 2014. do siječnja 2015. isplati iznos od 694,75 eura bruto uvećan za iznos zakonske zatezne kamate kako slijedi:

- na iznos od 83,34 eura od 16. kolovoza 2014. pa do isplate,

- na iznos od 91,28 eura od 16. rujna 2014. pa do isplate,

- na iznos od 174,26 eura od 16. listopada 2014. pa do isplate,

- na iznos od 166,69 eura od 16. studenog 2014. pa do isplate,

- na iznos od 95,84 eura od 16. prosinca 2014. pa do isplate,

- na iznos od 83,34 eura od 16. siječnja 2015. pa do isplate,

osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, Ministarstvu obrane, OIB:52634238587 da tužitelju NM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime naknade za rad na izdvojenom objektu umanjen za 8 sati odmora za razdoblje od siječnja 2014. do ožujka 2014. isplati iznos od 734,64 eura bruto uvećan za iznos zakonske zatezne kamate kako slijedi:

- na iznos od 418,79 eura od 16. veljače 2014. pa do isplate,

- na iznos od 315,85 eura od 16. ožujka 2014. pa do isplate,

osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.”

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženice, preinačuje se točka III. izreke presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pr-32/2019-51 od 25. srpnja 2024. na način da se odbija tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka od 3.420,71 EUR.

II. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje se točka V. izreke presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pr-32/2019-51 od 25. srpnja 2024.

III. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV. Točka IV. izreke presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pr- 32/2019-51 od 25. srpnja 2024. ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke naloženo tuženici isplatiti tužitelju 694,75 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju 734,64 EUR sa zateznim kamatama koje na iznos od 418,79 EUR teku od 16. veljače 2014. do isplate, a na iznos od 315,85 EUR od 16. ožujka 2014. do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove postupka od 3.420,71 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 24. srpnja 2024. do isplate dok je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka od 500,00 EUR odbijen točkom IV. izreke. Točkom V. izreke odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka od 2.600,00 EUR.

2. Navedenu presudu u dijelu pod točkama I., II., III. i V. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2. i 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 70/2019., uz izuzetke iz članka 117. stavaka 2. i 3. tog Zakona i u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 80/202., uz izuzetke iz članka 107. stavaka 2., 3. i 4. tog Zakona), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se preinači. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe od 300,00 EUR.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba protiv odluke o glavnoj stvari je osnovana, dok je žalba protiv odluke o troškovima postupka djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 694,75 EUR bruto s pripadajućim zateznim kamatama. Taj se zahtjev temelji na tvrdnji da je tužena u razdoblju od srpnja 2014. do (uključivo) prosinca 2014. propustila isplatiti tužitelju naknadu plaće za neiskorištene slobodne dane i to subote i nedjelje. Predmet spora je i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 734,64 EUR bruto s pripadajućim zateznim kamatama koji se temelji na tvrdnji tužitelja da mu tuženica za rad na izdvojenom objektu u siječnju i veljači 2014. nije isplatila naknadu za aktivno dežurstvo umanjenu za osam sati odmora.

6. Tužena se protivila zahtjevu tvrdeći da je tužitelj u utuženom razdoblju radio u posebnom obliku rada u turnusu (kontinuirani rad na izdvojenim lokacijama i objektima, tzv. PORT), za koji rad su mu u cijelosti isplaćeni svi dodaci prema primjenjivim propisima i evidenciji rada. Radi utvrđenja istinitosti svojih tvrdnji tužena je priložila dnevnu i mjesečnu evidenciju radnog vremena, tablične mjesečne i dnevne evidencije radnog vremena tužitelja, kartice djelatnika i druge isprave.

7. Imajući na umu da je predmet spora isplata iz radnog odnosa, za odlučivanje o kojem je sporu nadležan sud, nije počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2. ZPP-a koju je u žalbi određeno naznačila tuženica.

8. Iako pravilno tuženica u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja propustio iznijeti razloge o tvrdnjama koje je, osporavajući zahtjev tužitelja, isticala tuženica tijekom postupka, pobijana presuda sadrži razloge iz kojih se može ispitati pa unatoč manjkavostima njezina obrazloženja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi određeno poziva tuženica i na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 70/2019.).

9. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava koje su u spisu, saslušanjem tužitelja i provedenim financijskim vještačenjem koje je dopunjeno, sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio djelatna vojna osoba u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, Središnjice za obavještajno djelovanje, Središta za elektroničko izviđanje, Prvog regionalnog sjedišta

- da je tužitelj u utuženom razdoblju na temelju izdane zapovijedi bio upućivan na izdvojeni objekt gdje je radio sedam dana po 24 sata, a potom je koristio 7 uzastopnih dana odmora u koje je bila ubrojena subota i nedjelja

- da je tužitelj morao biti fizički prisutan na mjestu koje mu je odredio poslodavac i biti na raspolaganju sedam dana po 24 sata neprekidno i da nije mogao napustiti izdvojeni objekt

- da tužitelju od srpnja 2014. do siječnja 2015. (pravilno: od srpnja 2014. do prosinca 2014.) nije za sedam dana dežurstva omogućeno korištenje po dva slobodna dana jer mu je umjesto sedam dana odobreno pet s obzirom na to da su u sedam dana odmora bile uračunate subote i nedjelje koje su neradni dani

- da naknada za te neiskorištene i neplaćene slobodne dane (ukupno 16 dana) u utuženom razdoblju iznosi 694,75 EUR te da je ta naknada utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka dipl.oec. Vatroslava Zovka (list 340 spisa) u kojem su navedeni i pojedinačni mjesečni iznosi

- da je tužitelj u siječnju i veljači 2014. obavljao rad na izdvojenom objektu za koji mu nije plaćena naknada za aktivno dežurstvo koja umanjena za osam sati odmora iznosi 734,64 EUR te da je ta naknada utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka dipl.oec. Vatroslava Zovka (list 190 spisa) u kojem su navedeni i pojedinačni mjesečni iznosi.

10. Na temelju tako utvrđenih činjenica sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev, a iako je u obrazloženju opširno citirao sadržaj više zakonskih i podzakonskih propisa, nije jasno kojim se od tih propisa rukovodio kada je usvojio tužbeni zahtjev. Proizlazi da se ocjena o osnovanosti tužbenog zahtjeva temelji na nalazi i mišljenju financijskog vještaka koji je nekritički prihvaćen iako je na sudu, a ne na vještaku da tumači propise o organizaciji radnog vremena tužitelja i o pravima tužitelja na naknadu plaće i dodataka na nju.

11. Prema Zakonu o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" br. 73/2013., dalje: ZSOS) koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, djelatne vojne osobe imaju pravo na plaću, dodatke na plaću i druga materijalna prava, na način i pod uvjetima utvrđenim tim Zakonom i propisima donesenim na temelju toga Zakona (članak 135. stavak 1.). Dodaci na plaću su dodaci koje ostvaruju djelatne vojne osobe za posebne uvjete vojne službe (dodatak za vojnu službu i dodatak za otežane uvjete rada) te za deficitarna zvanja i struke. Ti se dodaci utvrđuju u postotku od osnovice za obračun plaće, a utvrđuje ih pravilnikom ministar obrane (članak 139.).

12. Prema članku 153. ZSOS-a, služba u Oružanim snagama Republike Hrvatske (dalje: OS RH) organizirana je na način da se poslovi obavljaju 24 sata na dan (stavak 1.). Radno vrijeme je razdoblje u kojem je djelatna vojna osoba obvezna obavljati poslove dužnosti koju obnaša prema utvrđenom rasporedu radnog vremena i nalozima nadležne osobe (stavak 2.). Raspored radnog vremena odlukom određuje ministar obrane (stavak 3.).

12.1. U skladu s člankom 154. ZSOS-a, puno radno vrijeme utvrđuje se u pravilu u trajanju od 40 sati tjedno raspoređeno u pet dana (stavak 1.) s time da zbog specifičnosti vojne službe ne mora biti ravnomjerno raspoređeno po tjednima te se može preraspodijeliti unutar razdoblja koje ne može biti dulje od četiri mjeseca, tako da u jednom razdoblju traje dulje (najviše 48 sati tjedno), a u drugom razdoblju kraće od propisanoga punog radnog vremena (stavak 2. i 3.). Navedene odredbe o punom radnom vremenu te preraspodjeli radnog vremena ne odnose se na rad u vrijeme vojnih vježbi, funkcionalnih tečajeva, školovanja, izobrazbe i obuke u vojnim lokacijama i građevinama, dežurstava, stražarske službe, unutarnje službe, operacija potpore miru, rada na terenu, taborovanja i obveznog smještaja u vojnim lokacijama i građevina zbog potreba službe i sl. (stavak 4.). Rad iz stavka 4. uključuje rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću, u smjenama i turnusima (stavak 5.).

U odnosu na točku I. izreke prvostupanjske presude (naknada za neiskorištene slobodne dane od srpnja do prosinca 2014.)

13. Zahtjev za naknadu za neiskorištene neradne dane (subote i nedjelje) od srpnja do prosinca 2014. temelji se na tvrdnjama tužitelja da je u tom razdoblju na temelju izdane zapovijedi bio upućivan na izdvojeni objekt gdje je radio sedam dana po 24 sata, a potom je koristio sedam uzastopnih dana odmora u koje su bile ubrojene subote i nedjelje. Subote i nedjelje su, prema shvaćanju prvostupanjskog suda iz točke 52. obrazloženja pobijane odluke „svim pripadnicima Oružanih snaga neradni dani“, pa taj sud zaključuje da je tužitelj zapravo za svakih sedam dana neprekidnog rada na izdvojenom objektu iskoristio po pet dana neprekidnog odmora, a ne sedam, odnosno da mu za neiskorištena dva slobodna nakon svakog uzastopnog sedmodnevnog rada na izdvojenom objektu (ukupno 16 neiskorištenih slobodnih dana u utuženom razdoblju) pripada naknada od 694,75 EUR.

14. Pravno shvaćanje suda prvog stupnja nije pravilno.

15. U utuženom razdoblju od srpnja do prosinca 2014. bila je na snazi Odluka o rasporedu radnog vremena („Narodne novine“ br. 66/2014., dalje: Odluka/2014) koja je stupila na snagu 1. lipnja 2014. te se u osnovnom tekstu primjenjivala do 28. veljače 2015. To je u skladu s člankom 139. stavkom 3. ZSOS-a propis mjerodavan za raspored radnog vremena tužitelja u tom razdoblju.

15.1. Prema točci III. tog propisa radno vrijeme djelatnih vojnih osoba podrazumijeva redovno radno vrijeme (u skladu s člankom 154. stavcima 1., 2. i 3. ZSOS-a) i radno vrijeme prema posebnom rasporedu (u skladu s člankom 154. stavcima 4. i 5. ZSOS- a.). Redovno radno vrijeme bilo je propisano glavom II. i uključuje odredbe točaka V. do (uključivo) XII. dok je radno vrijeme prema posebnom rasporedu bilo propisano glavom III. i uključuje odredbe točaka XIII. do (uključivo) XXI.

15.2. Djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba (točka IV. Odluke/2014).

15.3. U skladu s točkom V. Odluke/2014, redovno radno vrijeme koje se u smislu tog propisa smatra punim radnim vremenom, utvrđuje se u trajanju od 40 sati tjedno raspoređeno na pet dana, u pravilu od ponedjeljka do petka. Pritom se u skladu s točkom VI. redovno radno vrijeme može preraspodijeliti tako da tijekom razdoblja koje ne može biti dulje od četiri mjeseca, radno vrijeme u jednom razdoblju traje dulje, ali ne više od 48 sati tjedno, a u drugom razdoblju kraće, s time da prosječno radno vrijeme tijekom trajanja preraspodjele ne prelazi 40 sati tjedno.

15.4. Osim rada u osnovnom obliku rasporeda redovnog radnog vremena (od ponedjeljka do petka), redovno se radno vrijeme može u pojedinim ustrojstvenim jedinicama u skladu s točkom IX. Odluke/2014 preraspodijeliti i kao rad u smjenama (točka X.) ili rad u turnusu (točke XI. i XII. Odluke/2014).

15.5. Osim rada u (redovnom) turnusu iz točke XI. Odluke/2014 (rad prema utvrđenom radnom vremenu koji se obavlja naizmjenično tijekom tjedna ili mjeseca od po 12 sati dnevno u ciklusima 12 sati rada – 24 sata odmora – 12 sati rada – 48 sati odmora), rad u pojedinim ustrojstvenim jedinicama u skladu s točkom XII. tog propisa može biti organiziran u posebnom obliku turnusa.

15.6. Prema točci XII. Odluke/2014, poseban oblik rada u turnusu (dalje: PORT) je višednevni kontinuirani rad i boravak na izdvojenim objektima (radarske postaje, objekti elektroničkog izviđanja i sl.) te na izoliranim lokacijama (stavak 1.), a podrazumijeva rad djelatnih vojnih osoba u ciklusima sedam dana rada – sedam dana odmora (stavak 2.). Za vrijeme prvog ciklusa - sedam dana rada i boravka na izdvojenom objektu – smatra se da djelatna vojna osoba radi najviše 12 sati dnevno, a da preostalih 12 sati djelatna vojna osoba ne može bez dopuštenja nadređenoga napustiti mjesto rada ili drugo mjesto koje je nadređeni odredio odnosno obvezna je boraviti na izdvojenim objektu te se u smislu mjesečnog fonda sati smatra da radi sedam dana u redovnom radnom vremenu (stavak 3.) Kada djelatna vojna osoba radi mjesec dana u turnusu u skladu s tom točkom, smatra se da ima redoviti mjesečni fond radnih sati utvrđen u skladu s točkom V. Odluke/2014. (stavak 4.). Za rad u PORT-u djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće, nego za to ostvaruju pravo na dodatak za vojnu službu u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba (stavak 5.).

16. Nije sporno da je tužitelj utuženom razdoblju od srpnja do prosinca 2014. radio u posebnom obliku rada u turnusu na izdvojenom objektu elektroničkog izviđanja na način da je na tom izdvojenom objektu radio i boravio neprekidno (kontinuirano) sedam dana (prvi ciklus) nakon čega je imao sedam dana odmora (drugi ciklus). Imajući na umu da rad u PORT-u (7-7) kao i rad u redovnom turnusu (12-24-12-48) podrazumijeva izmjenu ciklusa radnih dana i dana odmora, pogrešno je pravno shvaćanje tužitelja, koje prihvaća sud prvog stupnja, da tužitelj kontinuiranom radom od sedam dana na izdvojenom objektu zapravo ostvaruje pravo iskoristiti slobodne dane i da ti dani ne obuhvaćaju subote i nedjelje jer da su mu to i inače neradni dani. Tužitelj je u skladu s točkom XII. Odluke/2014 u utuženom razdoblju radio u propisanom turnusu koji podrazumijeva dva ciklusa – ciklus sedam dana rada i ciklus sedam dana odmora. Prirodi rada u turnusu se protivi to da se dani odmora koji su sastavni dijelovi turnusa smatraju neradnim danima na koje tužitelj ostvaruje pravo zbog radnog dijela ciklusa. U skladu s točkama XVII. i XX. Odluke/2014 djelatne vojne osobe ostvaruju pravo na slobodan dan (samo) za radno vrijeme prema posebnom rasporedu iz točke XIII. te Odluke pa se za tako stečeno pravo na slobodne dane donosi nalog o njihovom korištenju (točka XXII. Odluke72014), a što nije situacija u ovom predmetu. Tužitelj zbog radnog dijela turnusa ne ostvaruje pravo na slobodne dane za čije je iskorištavanje potreban nalog zapovjednika iz točke XXII. Odluke/2014., nego su dani odmora drugi ciklus rada u turnusu bez kojeg, jer se ciklusi rada i odmora izmjenjuju, taj oblik rada gubi svojstvo rada u turnusu. Drugim riječima, dani odmora nakon dana rada čine jedinstvenu cjelinu rada u PORT-u koje predstavljaju samu bit tog oblika rada i tužitelju se za te dane odmora ne donosi nikakva odluka (nalog) o njihovom korištenju. Osim toga, pravno shvaćanje tužitelja koje prihvaća prvostupanjski sud dovodi do toga da rad u PORT-u zapravo podrazumijeva da ciklus kontinuiranog rada traje sedam dana, a ciklus odmora kontinuirano devet dana (jer se prema tom pravnom shvaćanju subote i nedjelje ne računaju u dane odmora), a za što nema nikakvog uporišta u propisima. S obzirom na to da PORT u smislu točke XII. Odluke/2014 podrazumijeva rad djelatnih vojnih osoba u ciklusima sedam uzastopnih dana rada i boravka na izdvojenom objektu i sedam uzastopnih dana odmora te da nema spora da je tužitelj u utuženom razdoblju nakon svakog radnog ciklusa ostvario uzastopnih sedam dana odmora, neosnovano tužitelj tvrdi da je u utuženom razdoblju umjesto po sedam iskoristio po pet slobodnih dana (pravilno: dana odmora), odnosno da mu pripada naknada za tako neiskorištenih 16 slobodnih dana.

16.1. Za napomenuti je i to da je u međuvremenu, 1. studenog 2017., stupila na snagu Odluka o izmjenama i dopunama Odluke/2014 („Narodne novine“ 106/2017.) koja u stavku 2. točke XII. propisuje da je PORT rad djelatnih vojnih osoba u ciklusima sedam kalendarskih dana rada – sedam kalendarskih dana odmora.

17. Imajući na umu da tužitelj za rad u PORT-u u skladu s točkom XII. stavkom 5. Odluke/2014 nema pravo na uvećanje plaće, nego za to ostvaruje dodatak na vojnu službu, a iz obračuna plaće tužitelja koji je u spisu (list 133 i 134) proizlazi da mu je taj dodatak u skladu s člankom 6. stavkom 1. tada važećeg Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba ("Narodne novine" br. 33/2014., 41/2014. i 53/2014.) plaćen i koja činjenica među stranaka nije sporna, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio odredbe točke XII. Odluke/2014 kada je tužitelju dosudio naknadu za neiskorištene slobodne dane od 694,75 EUR pa je uz primjenu članka 373. točke 3. ZPP-a preinačena točka I. prvostupanjske presude na način da je zahtjev za isplatu tog iznosa odbijen.

U odnosu na točku II. izreke prvostupanjske presude (naknada za aktivno dežurstvo umanjeno za osam sati odmora u siječnju i veljači 2014.)

18. Zahtjev za naknadu za aktivno dežurstvo u siječnju i veljači 2014. temelji se na tvrdnjama tužitelja, koje je prihvatio prvostupanjski sud, da mu u tom razdoblju nije isplaćena naknada za aktivno dežurstvo na izdvojenom objektu.

19. Među strankama nije sporno da je tužitelj u tom razdoblju obavljao rad na izdvojenom objektu koji je zahtijevao obvezni višednevni 24-satni boravak na tom objektu. U to je vrijeme raspored radnog vremena bio određen Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ br. 118/2009. i 118/2012., dalje: Odluka/2009) koja je prestala važiti 1. lipnja 2014. Prema točci III. stavku 1. tog propisa, radno vrijeme od 40 sati tjedno (iznimno do 60 sati tjedno) koje se prema točci I. redovno raspoređuje po osam sati na pet radnih dana od ponedjeljka do petka, može se organizirati kao rad u smjenama, rad turnusima ili na drugi odgovarajući način, a prema mjesečnom fondu sati može biti puno, skraćeno ili dulje od punog radnog vremena (prekovremeni rad).

19.1. Prema točci XI. stavku 1. Odluke/2009, iznimno, kada rad na izdvojenom objektu koji zahtijeva 24-satni boravak na radnom mjestu nije organiziran u smjenama ili turnusima, može se organizirati dnevnom kombinacijom radnog vremena i aktivnog dežurstva.

20. Imajući na umu da tužiteljev rad za vrijeme višednevnog 24-satnog boravka na izdvojenom objektu u siječnju i veljači 2014. nije bio organiziran u smjenama u smislu točke IX. Odluke/2009 (I.,II. i III. smjena) niti u turnusima u smislu točke X. Odluke/2009 (12 sati rada – 24 sata odmora – 12 sati rada – 48 sati odmora), a taj propis nije poznavao poseban oblik rada u turnusu (PORT) koji je uveden 1. lipnja 2014. stupanjem na snagu Odluke/2014, riječ je drugom odgovarajućem načinu rada iz točke III. stavka 1. Odluke/2009 i to upravo dnevnom kombinacijom radnog vremena i aktivnog dežurstva u skladu s točkom XI. Odluke/2009.

21. Pod aktivnim se dežurstvom u skladu s točkom V. stavkom 2. Odluke/2009 smatra vrijeme provedeno u službi na radnom mjestu i vrijeme odmora provedeno na radnom mjestu tijekom obveznog 24-satnog ili višednevnog boravka na radu na izdvojenom objektu. Pritom u skladu s točkom VI. stavkom 1. Odluke/2009 pripadnici OS RH koji zbog potreba službe provode 24 sata na radnom mjestu u tijeku 24 sata mogu raditi najviše 12 sati, a preostalo vrijeme im se računa kao aktivno dežurstvo.

21.1. U skladu s točkom VI. stavkom 2. Odluke/2009, dodatak na plaću za svaki sat aktivnog dežurstva bio je uređen tada važećim Pravilnikom o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“ br. 50/2008.,, 142/2008., 118/2009., 99/2012., i 55/2013., dalje Pravilnik/2008) koji je prestao važiti 1. lipnja 2014. Naprotiv, za vrijeme aktivnog dežurstva pripadniku OS RH, u skladu s točkom VI. stavkom 3. Odluke/2009, ne pripada uvećanje plaće iz točke XIII. te Odluke kojom su bili propisani dodaci na plaću za prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim zakonom, rad u drugoj smjeni ili prvoj i drugoj smjeni, za dvokratni rad i za rad u turnusu.

21.2. Prema članku 17.b Pravilnika/2008, dodatak za aktivno dežurstvo određuje se prema osobnom činu u koeficijentu od osnovice za obračun plaće za svaki sat aktivnog dežurstva i iznosi: za vojnike 0,0010, za dočasnike 0,0013, za niže časnike 0,0016 i za više časnike, generale/admirale 0,0024.

22. Iz obračuna plaće tužitelja za siječanj i veljaču 2014. koje su u spisu (list 199 spisa i poleđina) proizlazi da je njegov osobni čin dočasnički čin skupnika i da je osnovica za obračun plaće 5.108,84 kn. Iz tih isprava proizlazi da je tužitelju za siječanj 2014. za 168 sati aktivnog dežurstva isplaćen dodatak iz točke VI. stavka 2. Odluke/2009 i to u visini od 1.115,77 kn određenoj u skladu s člankom 17.b Pravilnika/2008 (0,0013 x 5.108,84 kn x 168 = 1.115,77 kn), dodatak za otežane uvjete posla i štetnosti po zdravlje iz članka 12. Pravilnika/2008 te da su mu u skladu s točkom XIII. Odluke/2009 isplaćeni dodaci za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanima i u drugoj smjeni. Isto tako, proizlazi da je tužitelju za veljaču 2014. za 88 sati aktivnog dežurstva isplaćen dodatak iz točke VI. stavka 2. Odluke/2009 i to u visini od 584,45 kn određenoj u skladu s člankom 17.b Pravilnika/2008 (0,0013 x 5.108,84 kn x 88 = 584,45 kn), dodatak za otežane uvjete posla i štetnosti po zdravlje iz članka 12. Pravilnika/2008 te da su mu u skladu s točkom XIII. Odluke/2009 isplaćeni dodaci za rad noću, subotom, nedjeljom i u drugoj smjeni. Zbog toga je pogrešno sud prvog stupnja primijenio točku VI. stavke 2. i 3. Odluke/2009, Točku XIII. Odluke/2009 i točku 17.b Pravilnika/2008, kad je tužitelju za siječanj 2014. dosudio (daljnju) naknadu za aktivno dežurstvo od 418,79 EUR i kada mu je za veljaču 2014. dosudio (daljnju) naknadu za aktivno dežurstvo od 315,85 EUR jer je riječ o naknadama koje nisu utemeljene na tim propisima koji su mjerodavni u skladu s člancima 135., 139., 153. i 155. ZSOS-a. Zbog toga je uz primjenu članka 373.a stavka 1. preinačena točka II. izreke prvostupanjske presude i zahtjev za isplatu iznosa od 734,64 EUR je odbijen.

U odnosu na troškove postupka

23. Odlučujući o troškovima postupka, ovaj je sud imao na umu da primjena pravila „gubitnik plaća“ iz članka 154. stavka 1. ZPP-a koje teži legitimnom cilju osiguravanja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih kroz odvraćanje od neutemeljenih parnica i preuveličanih troškova može u okolnostima ovog predmeta predstavljati ograničenje tužiteljevog prava na sud. Naime, ograničenje u obliku izricanja znatnog financijskog tereta tužitelju nakon završetaka postupka neće biti spojivo s njegovim pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju (odvraćanja od neutemeljenih parnica) i ako postoji razuman odnos razmjernosti između odluke o naknadi troškovima postupka i legitimnog cilja koji se teži postići.

24. Imajući na umu kriterije za ispitivanje je li ograničenje prava na pristup sudu u obliku odluke o troškovima postupka bilo razmjerno legitimnom cilju kojem se teži, a koje je Europski sud za ljudska prava razvio u predmetu F i Bešlić protiv Hrvatske od 6. rujna 2009., ovaj je sud vodio računa o činjenici da u odnosu na predmet spora – osnovanost zahtjeva za isplatu naknade za aktivno dežurstvo za rad s dnevnom kombinacijom radnog vremena i aktivnog dežurstva prilikom 24-satnog ili višednevnog rada i boravka na izdvojenom objektu i za naknadu za po dva dana odmora za vrijeme rada u PORT-u, postoji neujednačena sudska praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo. Pritom nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Iako je zbog različite sudske prakse drugostupanjskih sudova dopušteno podnošenje revizije u više predmeta (primjerice Revd 4116/2022, Revd 447/2023, Revd 2141/2023, Revd 3152/2023, Revd 1134/2024 od 27. ožujka 2024. i Revd 1415/2024 od 27. ožujka 2024.), odluke u povodu podnesenih revizija još nisu donesene. U takvim se okolnostima u kojima je pitanje osnovanosti zahtjeva djelatnih vojnih osoba za naknadu plaće podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj – izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu. Kad se tome doda činjenica da iznos troškova koje je snosio sam tužitelj (3.420,00 EUR) i koje tužitelj treba naknaditi tuženici (2.900,00 EUR) nije neznatan, ovaj sud smatra da bi odluka o tome da tužitelj plaća troškove zastupanja tuženice (koju zastupa državno odvjetništvo) predstavljala nerazmjerno ograničenje njegovog prava na pristup sudu. Stoga je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove pa je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženice i potvrđena je odluka o troškovima postupka iz točke V. izreke prvostupanjske presuda kojom je odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova postupka dok je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a uvažena žalba tuženice i preinačena je odluka o troškovima postupka sadržana u točci III. izreke prvostupanjske presude kojom je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove postupka od 3.420,71 EUR na način da je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u tom iznosu odbijen.

25. S obzirom na to da je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe.

26. Odluka iz točke IV. izreke prvostupanjske presude nije pobijana žalbom pa nije ispitivana u žalbenom postupku (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Varaždinu 26. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer