REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1221/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Nevenka Marković, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, Područni ured u Dubrovniku, Dubrovnik, Ante Starčevića 3, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-852/2019-30 od 2. lipnja 2021., 26. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-852/2019-30 od 2. lipnja 2021.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-852/2019-30 od 2. lipnja 2021. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.447,93 kn sa zateznim kamatama od 15. travnja 2019. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke). Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 7.431,25 kn sa zateznim kamatama od 2. lipnja 2021. do isplate po stopi od 5,75% godišnje.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tuženikova osiguranica isključivo odgovorna za nastanak predmetnog štetnog događaja, međutim da tužitelj sukladno odredbi članka 461.a Zakona o parničnom postupku uz tužbu nije dostavio nalaz i mišljenje Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 14. svibnja 2018., već je tu ispravu dostavio 7. listopada 2019. zbog čega je sud sukladno odredbi članka 461.a stavka 7. Zakona o parničnom postupku nije uzeo u obzir. Budući da je prvostupanjski sud utvrdio kako iz isprava priloženih uz tužbu proizlazi da je tužiteljevoj osiguranici priznato pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja od 40% počevši od 7. rujna 2015., a da se prometna nesreća dogodila 14. srpnja 2013., zaključio je kako nije moguće utvrditi je li predmetno tjelesno oštećenje priznato upravo zbog stanja koje je posljedica ozljede na radu od 24. srpnja 2013. Stoga je primjenom odredbe članka 221a. Zakona o parničnom postupku ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako tužitelj nije dokazao uzročno posljedičnu vezu. Ističe da ju je dokazao priloženim ispravama i iskazom svoje osiguranice zbog čega smatra da je pobijana presuda proturječna izvedenim dokazima posljedično čemu ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Ukazuje da je postojanje uzročno posljedične veze i postotak tjelesnog oštećenja njegove osiguranice riješen već u upravnom postupku što vezuje parnični sud sukladno odredbi članka 12. Zakona o parničnom postupku. U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka navodi da je dokaz kombiniranog prometno-sudskomedicinskog vještačenja izveden na prijedlog tuženika te da nije bilo ni potrebe za njegovim provođenjem.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Prethodno je potrebno ukazati da je ovaj sud postupajući po tužiteljevoj žalbi svojom odlukom poslovni broj Pž-3464/2021-4 od 21. kolovoza 2023. odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Postupajući po izjavljenoj reviziji tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom poslovni broj Rev-1496/2024-2 od 17. prosinca 2024. ukinuo navedenu presudu ovog suda i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

7. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj navedenoj odluci ocjenjuje nepravilnim pravno shvaćanje ovog suda kako naknada za tjelesno oštećenje nije obuhvaćena odredbom članka 27. stavka 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP) kao stvarna šteta koju bi društvo za osiguranje bilo u obvezi naknaditi tužitelju, a zbog kojeg pogrešnog pravnog pristupa je ovaj sud propustio ocijeniti ostale tuženikove žalbene navode od odlučnog značaja, kao što su postojanje uzročno- posljedične veze i dr.

8. U ponovnom postupku ovaj sud je ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

9. Prema odredbi članka 467. ZPP-a („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14), koji se primjenjuje s obzirom na pokretanje postupka u ovom predmetu, presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. tog Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga se presuda u ovom sporu male vrijednosti ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na koji žalbeni razlog tužitelj ukazuje u žalbi.

10. Iz obrazloženja presude i podataka u spisu proizlazi da je predmet spora isplata iznosa od 8.447,93 kn (1.121,23 EUR) s osnove naknade za tjelesno oštećenje isplaćene tužiteljevoj osiguranici GP od 1. travnja 2016. do 28. veljače 2019. zbog ozljede na radu zadobivene u prometnoj nezgodi koju je prouzročila tuženikova osiguranica. Prvostupanjski sud je utvrdio da između stranaka nije sporna pasivna legitimacija i nastanak štetnog događaja, već odgovornost tuženikove osiguranice za nastanak štetnog događaja, uzročno-posljedična veza između prometne nesreće i tjelesnog oštećenja priznatog tužiteljevoj osiguranici i visina stvarne štete.

11. Ovaj sud pazeći po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a) na primjenu materijalnog prava ukazuje kako je prvostupanjski sud odlučujući o tužiteljevom pravu na naknadu štete nastale isplatom novčane naknade za tjelesno oštećenje u utuženom razdoblju pogrešno primijenio odredbe članka 161. stavka 1. i 2. te odredbe članka 164. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18 i 62/18; dalje: ZOMO), a ne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

12. Uvažavajući shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci poslovni broj Rev-1496/2024-2 od 17. prosinca 2024., sukladno odredbi članka 27. stavka 1. ZOOP-a, društvo za osiguranje (ovdje tuženik), obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi osiguranja iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje iako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Nadalje, prema odredbi članka 27. stavka 4. ZOOP-a pravila o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja (kao generički pojam za sve tri vrste osiguranja iz članka 27. stavka 1.) primjenjuju se i na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

13. Stoga, svi izdaci koji su uzročno-posljedično vezani uz isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedice štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje (pa i izdaci na osnovi priznatog prava na naknadu za tjelesno oštećenje - članak 161. stavak 3. ZOMO-a, predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda u smislu odredbe članka 1046. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) pa time i predstavlja stvarnu štetu.

14. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako tužitelj u konkretnom slučaju nije sukladno odredbi članka 219. stavka 1. ZPP-a dokazao postojanje uzročno-posljedične veze između ozljeda tužiteljeve osiguranice zadobivenih u predmetnoj prometnoj nesreći i priznatog joj tjelesnog oštećenja, kao i tako utvrđeni postotak tjelesnog oštećenja, odnosno visinu stvarne štete.

15. Naime, iz rješenja tužitelja od 26. lipnja 2018. (list 12-13. spisa) proizlazi da se tužiteljevoj osiguranici GP utvrđuje postojane tjelesnog oštećenja od 40% te da se GP kod koje je kao posljedica ozljede na radu nastalo tjelesno štećenje od 40% priznaje od 7. rujna 2015. pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja u iznosu od 194,67 kn mjesečno. Iz nalaza i mišljenja vještaka o smanjenoj radnoj sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost te djelomičnom ili potpunom gubitku radne sposobnosti Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 16. ožujka 2016. (list 6. -8. spisa) proizlazi kako je utvrđeno da kod tužiteljeve osiguranice GP ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost ni djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti jer još nisu nastale trajne promjene u zdravstvenom stanju koje uzrokuju smanjenje njene radne sposobnosti.

16. Stoga, suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, tužitelj na taj način, odnosno tim ispravama nije dokazao postojanje uzročno posljedične veze između ozljeda koje je njegova osiguranica GP zadobila u predmetnoj prometnoj nesreći i priznatog joj tjelesnog oštećenja. Točno je da je tužitelj dostavio i nalaz i mišljenje Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 14. svibnja 2018., ali tu ispravu nije dostavio već uz tužbu sukladno odredbi članka 461.a stavka 2. ZPP-a. Posljedično tome prvostupanjski sud tu ispravu pravilno nije uzeo u obzir sukladno odredbi stavka 4. istog članka budući da ju je tužitelj mogao priložiti uz tužbu zbog čega se ne radi o iznimci propisanoj odredbom stavka 3. tog članka.

17. Podredno, ovaj sud ukazuje da čak i u slučaju da je tužitelj nalaz i mišljenje od 14. svibnja 2018. dostavio uz tužbu, da u tom slučaju ne bi bili osnovani njegovi žalbeni navodi o vezanosti parničnog suda odlukom upravnog tijela.

18. Naime, prema odredbi članka 12. ZPP-a, kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo, sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. Prema odredbi stavka 2. istog članka odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno, dok prema odredbi stavka 3. istog članka sud je u parničnom postupku u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti činjenično vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

19. Prema tome, točno je da sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku kojom je tužiteljevom osiguraniku utvrđeno pravo na naknadu za tjelesno oštećenje budući da je o pravima iz mirovinskog osiguranja nadležan odlučivati Zavod za mirovinsko osiguranje.

20. Međutim, parnični sud u sporu za naknadu štete koju potražuje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje od osiguranja kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja po osnovi konkretno priznatog prava na naknadu za tjelesno oštećenje nije vezan utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima i omjeru tih uzroka, nastanku tjelesnog oštećenja i posljedično tome priznatom pravu na naknadu za tjelesno oštećenje tužiteljevoj osiguranici (tako i u presudi ovog suda poslovni broj Pž-2996/2024-2 od 6. kolovoza 2024.).

21. Budući da je tuženik osporavao da je tjelesno oštećenje tužiteljeve osiguranice vezano uz predmetnu prometnu nesreću, to je za rješenje ovog spora činjenica postojanja uzročno-posljedične veze između njenih ozljeda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nesreći s njezinim priznatim pravom na tjelesno oštećenje, odlučna činjenica, a u odnosu na koju tužitelj nije sukladno odredbi članka 219. stavka 1. ZPP-a predložio relevantne dokaze, kao što je primjerice vještačenje po vještaku medicine rada.

22. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je prilikom odlučivanja o uzročno posljedičnoj vezi u ovom konkretnom slučaju primijenio odredbu članka 221.a ZPP-a jer tužitelj nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između predmetne prometne nezgode i tjelesnog oštećenja njegove osiguranice GP, odnosno njene nastale ozljede na radu.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka, pravilna je i zakonita, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i po visini (članak 155. stavak 1. ZPP-a). Budući da tužitelj nije u cijelosti uspio u sporu, sukladno odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka, već je te troškove dužan naknaditi tuženiku kao stranci koja je uspjela u sporu i to sukladno odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a, koju je prvostupanjski sud pravilno primijenio.

24. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

Zagreb, 26. ožujka 2025.

Sutkinja

Nevenka Marković