REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-2816/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Deladio, predsjednice vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Nikoline Mišković, članice vijeća, u pravno stvari tužitelja AMETROS METAL d.o.o., Koprivnica, Križevačka cesta 47/g, OIB: 11315856183, kojeg zastupa punomoćnica Sonja Dušić-Poljak, odvjetnica iz Koprivnice, protiv tuženika PALIR d.o.o., Zagreb, Dane Duića 3, OIB: 19383246503, kojeg zastupa punomoćnica Tena Nagy, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ljubenko & partneri d.o.o., Zagreb, Branimirova 29, radi isplate iznosa od 12.579,93 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-650/2020 od 2. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
1. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-650/2020 od 2. ožujka 2023. u pobijanim točkama II., III. i IV. izreke i sudi:
I. Ukida se platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Suzane Serda-Pavlović iz Zagreba poslovni broj Ovrv-181/2020 od 14. siječnja 2020., u dijelu kojim je tuženiku PALIR d.o.o. naloženo u roku od 8 dana platiti tužitelju iznos od 11.498,27 EUR / 86.633,70 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 9. siječnja 2020. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, kao i da mu naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 320,22 EUR / 2.412,72 kn sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.689,01 EUR.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.081,66 EUR / 8.149,77 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan (točka I. izreke). Platni nalog iz rješenja o ovrsi je održan na snazi u dijelu u kojem je tuženiku naloženo tužitelju platiti iznos od 11.498,27 EUR / 86.633,70 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.874,14 EUR / 14.120,68 kn, dok je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 1.649,65 EUR / 12.429,32 kn odbijen kao neosnovan (točke III. i IV. izreke).
2. Predmet spora proizlazi iz ugovora od 4. veljače 2014. o izvođenju bravarskih i ostalih radova na uklanjanju i izgradnji zamjenske peronske nadstrešnice 1. i 2. perona željezničkog kolodvora Slavonski Brod (dalje: Ugovor). Tužbeni zahtjev u iznosu od 12.579,93 EUR / 94.783,47 kn / se odnosi na iznos od 86.633,70 kn koji tuženik tužitelju nije platio za izvršene radove te na iznos od 8.149,77 kn s osnove obračuna kamata zbog tuženikovog kašnjenja u plaćanju.
3. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na obračun kamata, jer tužitelj nije dokazao da je tuženik došao u zakašnjenje s plaćanjem duga tužitelju, a nije dokazao ni osnovanost iznosa koji čini ukupni iznos obračunatih kamata.
4. U odnosu na tužbeni zahtjev od 86.633,70 kn, tuženik je uskratio plaćanje tog iznosa tužitelju jer se taj iznos odnosi na čak 141,53 m2 više stakla od one količine koja je ugrađena u tuženikov objekt, jer su dobavljači u ponudama na temelju tužiteljevih narudžbenica iskazivali veće količine stakla od naručenih, a koje količine da su predstavljale stakleni otpad. Zato je tuženik upućivao tužitelja na to da se za taj iznos naplati od dobavljača stakla, M. I. Hršak d.o.o. i Gorica d.o.o. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata provedenih dokaza ocijenio da je tuženik prema ugovorenoj cijeni radova ostao tužitelju dužan upravo iznos od 86.633,70 kn te da tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Odatle i njegova ocjena o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva.
5. Tuženik je protiv točki II. - IV. izreke ove presude podnio žalbu navodeći u njoj prije svega da prvostupanjski sud nije pravilno odlučio o njegovom prigovoru zastare. Tuženik plaćanjem privremenih situacija nije priznao dug niti prekinuo zastaru. Plaćanje privremene situacije nije „davanje otplate“ u smislu odredbe čl. 240. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, pa se zato ono što je tuženik platio po privremenim situacijama ne može tumačiti na način da je tuženik time priznao dug te da to predstavlja prešutno odricanje od zastare. Privremena situacija nije otplata nego ako je osnovana, predstavlja račun o ranije izvedenim radovima po kojem je tuženik dužan platiti. Tako izdavatelj privremene situacije ne može završiti radove kao u ovom slučaju 2014. godine i potom izdavati situacije slijedećih 10 godina. Zato je tuženik predložio ovom sudu ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
6. Tuženikova žalba je osnovana.
7. Nakon što je presuda prvostupanjskog suda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da ona u pobijanom dijelu nije pravilna i zakonita.
8. U ovoj pravnoj stvari riječ je o sporu iz ugovora o djelu (čl. 490. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO).
9. U svakom sporu, pa tako i u ovom, jedino stranke znaju cijelu istinu o svom odnosu. Kako se stranke oko te istine ne slažu ili se ne žele složiti, vode parnični postupak radi utvrđivanja čija istina je bliža stvarnosti. Sud je u parnici dužan na temelju činjenica i dokaza kojima raspolaže te uz pomoć stranačkih aktivnosti upravljenih na očuvanje njihovih suprotnih pravnih pozicija, donijeti odluku o tome čija stranačka istina je izglednija, točnije, koja od stranaka je (više) u pravu na temelju prava. Zbog ograničenja parničnog postupka, uključujući i ograničenja suda u samostalnom utvrđivanju svih potrebnih činjenica i pribavljanju svih potrebnih dokaza, sudska istina se smatra najvjerojatnijom, ne i izvjesnom. Takvu posljedicu stranke u naravi i bez svijesti o tome, apriori prihvaćaju od trenutka kada se odluče upustiti u sudski parnični postupak. Neovisno o tome jesu li se stranke za parnični postupak odlučile svojevoljno ili ne, one su upuštanjem u njega prihvatile ne samo njegova pravila, već i odgovornost za njegove posljedice. Jednako je i s tužiteljem i s tuženikom u ovoj pravnoj stvari.
10. Predmetni poslovni odnos stranaka je poseban i tužitelj je na njega pristao. Odatle i pravne posljedice za njega u ovoj pravnoj stvari. Tako je tužitelj još od sklapanja Ugovora pristao na tuženikov zahtjev da staklo koje treba ugraditi u tuženikov objekt prema Ugovoru, mora nabavljati isključivo od dobavljača koje je odredio tuženik, M. I. Hršak d.o.o. i Gorica d.o.o. Time je tužitelj unaprijed postupio na svoju štetu (isključio je mogućnost da staklo nabavi po povoljnijim cijenama), jer su ponude ovih dobavljača stakla po tužiteljevim narudžbenicama, uredno sadržavale više stakla od naručenog zbog kompenzacijskih odnosa između tuženika i dobavljača stakla. Premda je tužitelj upozoravao tuženika na ove okolnosti, tuženik ga je stalno „umirivao“ navodima da će on sve to „srediti“ s dobavljačima, pa i upriličenjem zajedničkog trojnog sastanka do kojeg nikada nije došlo.
11. Pored navedenog, tužitelj je također pristao na izdavanje privremenih situacija i konačno, konačne situacije, nakon značajnog vremena od dovršetka ugovorenih radova (21. listopada 2014.). Tako je tužitelj prvu privremenu situaciju dostavio tužitelju prije dovršetka radova, 31. kolovoza 2014., drugu nakon završetka radova, 30. prosinca 2015. i treću tek 15. studenoga 2017. Sve te situacije tuženik je platio nakon njihovog izdavanja, a posljednju uplatu izvršio je 5. ožujka 2018. Razlozi za takvo postupanje poznati su samo strankama.
12. Tuženik je odbio platiti tužitelju utuženi iznos od 86.633,70 kn po konačnoj situaciji (str. 9. i 10. spisa) koju je tužitelj svjesno, a prema njegovim navodima na tuženikovo traženje, odgađao dostaviti tužitelju („dok ne istekne garancija“) i tako sve do njenog izdavanja 24. prosinca 2019., s dospijećem plaćanja 8. siječnja 2020. Dakle, tužitelj je sačinio konačnu situaciju i pristao je dostaviti tuženiku tek 24. prosinca 2019., dakle, nakon više od pet godina nakon što je dovršio ugovorene radove, 21. listopada 2014. – prvi dan od kojeg je tužitelj mogao tražiti ispunjenje tuženikove obveze (čl. 215. st. 1. ZOO-a, čl. 228. st. 1. ZOO-a, u vezi s čl. 3. st. 3. Ugovora).
13. Neovisno o tome zašto je to tužitelj učinio i u kojoj mjeri je na taj način udovoljio tuženikovim željama, te neovisno o tome zašto je tuženik odlučio iznevjeriti poslovni odnos s tužiteljem, tužitelj se na opisani način svojevoljno doveo u loš pravni položaj u ovoj pravnoj stvari. Drugim riječima, protekom zastarnog roka od tri godine (čl. 228. st. 1. ZOO-a) nastupila je zastara tužiteljeve tražbine u iznosu od 86.633,70 kn / 11.498,27 EUR. Ovaj tuženikov dug i dalje postoji, međutim, tužitelj ga od tuženika ne može više ostvariti sudskim prisilnim putem (čl. 214. st. 1. i čl. 223. ZOO-a). S tim u vezi, ovaj sud drži pogrešnom ocjenu prvostupanjskog suda da je tuženik davanjem otplata – plaćanjem privremenih situacija tužitelju, uključujući i posljednju uplatu 5. ožujka 2015., priznao dug i prekinuo tijek zastare (čl. 240. st. 1. i 2. ZOO-a). Dakle, plaćanjem pojedinih privremenih situacija tuženik nije priznao ostatak njegovog duga prema tužitelju, jer to ne proizlazi iz rezultata dokaznog postupka.
14. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke (čl. 373. i čl. 451. st. 3. ZPP-a).
15. Tuženiku je s obzirom na potpuni uspjeh u sporu odmjeren parnični trošak prema popisu troška (str. 221. spisa), sastava prigovora od 6. veljače 2020., podneska od 19. veljače 2021., podnesak od 16. studenoga 2021., podneska od 10. studenoga 2022., pristupa na ročišta od 21. listopada 2021., 3. ožujka 2022., 22. travnja 2022. i 26. siječnja 2023., po 199,09 EUR, što ukupno iznosi 1.592,72 EUR te uvećano za 25% PDV-a i iznos od 398,18 EUR te pristojbu odgovora na prigovor u iznosu od 176, 43 EUR, ukupno 2.167,43 EUR. Ovom iznosu treba još pridodati i trošak sastava žalbe u iznosu od 311,08 EUR, 77,77 EUR s osnove PDV-a i iznos sudske pristojbe žalbe u iznosu od 132,73 EUR, sveukupno 2.689,01 EUR (čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22).
16. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki 1.II. izreke (čl. 373. ZPP-a).
Zagreb, 26. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća
Draženka Deladio
