REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3031/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednice vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, sutkinje izvjestiteljice i Nevenke Marković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OPĆINA KAŠTELIR - LABINCI - CASTELLIERE - S. DOMENICA, OIB: 92974208191, Kaštelir, Kaštelir 113, zastupan po punomoćniku Dejanu Španoviću, odvjetniku iz Zagreba, Trnjanska cesta 59, protiv tuženika HRVATSKI TELEKOM d.d., OIB: 81793146560, Zagreb, Radnička cesta 21, zastupan po punomoćniku Jeleni Sušilović Barić, odvjetnici iz Zagreba, Miramarska 24, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2350/2020 od 15. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2350/2020 od 15. lipnja 2023. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudom citiranom u izreci u točci I. odbio tužbeni zahtjev kojim je traženo da tuženik plati iznos od 50.024,86 eura, u točci II. izreke je utvrđeno da je otkaz Ugovora br. T4.4.2-989/2015 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 29. travnja 2015. sadržan u Izjavi o otkazu tužitelja/protutuženika od 30. listopada 2019. neosnovan i bez pravnog učinka te da predmetni ugovor i dalje obvezuje te je odlučeno o naknadi troškova postupka.

2. Iz obrazloženja u bitnome proizlazi da je tužitelj u tužbi naveo kako je tuženik na nekretninama u vlasništvu tužitelja izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu (kabelsku kanalizaciju, elektroničke komunikacijske vodove koji se postavljaju izvan kabelske kanalizacije i stupove nadzemne komunikacijske mreže) pa je na temelju čl. 28. st. 1. podstavka 2. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 73/08. do 72/17., dalje: ZEK) stekao pravo puta pa mora plaćati naknadu za to pravo puta (čl. 28. st. 4., čl. 29. st. 1. ZEK-a). Sud je tijekom postupka ocijenio da je tuženik imao zakonsko pravo puta na temelju Zakona o elektroničkim komunikacijama, što je omogućilo njegovo korištenje nekretnina bez dodatne obveze plaćanja naknade dok ne bude donesena potvrda HAKOM-a. Tuženik nije bio obvezan plaćati naknadu prije donošenja rješenja HAKOM-a iz 2020. godine, dok je tužitelj potraživao naknadu za razdoblje od 2014. do 2019. godine. Sud je zaključio da u tom razdoblju nije postojala pravna osnova za naplatu naknade, jer se obveza plaćanja javlja tek nakon izdavanja potvrde o pravu puta. Sud je također odlučio u korist tuženika u vezi s protutužbom, utvrdivši da je otkaz Ugovora o osnivanju prava služnosti od strane tužitelja bio neosnovan i bez pravnog učinka. Sud je zaključio da je ugovorni odnos između stranaka valjan i da nije mogao biti jednostrano raskinut od strane tužitelja. Time je sud potvrdio da Ugovor i dalje obvezuje obje strane. Na temelju tih zaključaka, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i prihvatio protutužbeni zahtjev tuženika, obvezujući tužitelja da nadoknadi tuženiku troškove postupka.

3. Protiv ove presude je tužitelj izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i u odluci o troškovima postupka. U žalbi u bitnome ponavlja navode istaknute u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja navodeći da je sud pogrešno utvrdio pravila vezana uz plaćanje predmetne naknade pa predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu, a podredno da ju ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da žalba nije osnovana te ju predlaže odbiti.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijanu odluku je ovaj drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. i čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ista pravilna i zakonita.

7. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i neproturječni, te ne postoji proturječnost između razloga i sadržaja spisa, pa je stoga presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

8. Navodima svoje žalbe protiv tužitelj - protutuženik kao žalitelji nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude. Žalitelj u žalbi ponavlja navode koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, te iznosi neargumentirane žalbene razloge kojima ne dovodi u pitanje zaključke i utvrđenja prvostupanjskog suda.

9. Uvidom u pobijanu odluku i spis je utvrđeno da je tuženik izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu (EKI) na nekretninama tužitelja te da ju je koristio najmanje tri godine bez sudskog spora, čime je prema čl. 28. st. 1. ZEK-a stečeno pravo puta ex lege. To pravo znači da tuženik može koristiti nekretnine za postavljanje i održavanje EKI, ali pitanje plaćanja naknade za to pravo regulira se posebnim postupkom. Sud je istaknuo da je obveza plaćanja naknade za pravo puta mogla nastati tek nakon što HAKOM (Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti) izda potvrdu o pravu puta i utvrdi godišnji iznos naknade. U ovom slučaju, HAKOM je tek 2020. godine donio rješenje kojim se utvrđuje pravo tužitelja na naplatu naknade počevši od studeni 2019. godine, što znači da za ranije razdoblje (2014. – 2019. godine) nije postojala obveza plaćanja. Na temelju toga, sud je odbacio tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nekretnine bez pravne osnove te je zaključio da nije došlo do stjecanja bez osnove niti do obveze plaćanja naknade u traženom razdoblju.

10. Osim pitanja prava puta, sud je razmatrao i valjanost Ugovora o osnivanju prava služnosti iz 2015. godine, koji su sklopili tužitelj i tuženik. Sud je utvrdio da su stranke tim ugovorom uredile međusobna prava i obveze, pri čemu se tužitelj odrekao svih potraživanja vezanih za korištenje javnih površina u ranijem razdoblju. Ugovorom je predviđeno da tuženik plaća naknadu za služnost, što je redovno činio. Međutim, tužitelj je 2019. godine jednostrano otkazao taj ugovor, tvrdeći da pravo puta osigurava veće prihode nego naknada iz ugovora. Tuženik je osporio otkaz ugovora i podnio protutužbu, zahtijevajući sudsku potvrdu da je otkaz ništetan. Sud je prihvatio protutužbu tuženika i utvrdio da je otkaz ugovora bio neosnovan i bez pravnog učinka. Ugovor je bio pravno valjan i nije mogao biti jednostrano raskinut jer se radilo o stvarnopravnom odnosu, a ne samo o obveznopravnom ugovoru.

11. Sud je također analizirao pravni status elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezanih nekretnina. Utvrđeno je da infrastruktura tuženika, postavljena na nekretninama tužitelja, uživa posebnu zakonsku zaštitu jer je od javnog interesa za Republiku Hrvatsku prema čl. 3. ZEK-a. To znači da se vlasničko pravo tužitelja ograničava zakonom i da su infrastrukturni operatori ovlašteni koristiti zemljišta bez obzira na volju vlasnika, uz obvezu naknade koju utvrđuje regulatorno tijelo (HAKOM). S obzirom na to da je tuženik imao pravo koristiti infrastrukturu temeljem ZEK-a, njegov odnos s tužiteljem nije bio klasičan zakupni ili obligacijski odnos, već zakonsko ograničenje vlasništva, što je sud uzeo u obzir pri donošenju odluke.

12. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se do srpnja 2017. godine, naknada za pravo puta plaćala samo ako je postojala potvrda o pravu puta izdana od HAKOM-a. Od 2017. godine nadalje, naknada se plaćala tek od dana podnošenja zahtjeva za njeno utvrđivanje, što se u ovom slučaju dogodilo tek 2019. godine. Naknada prije studenog 2019. godine nije bila utvrđena ni određena, pa tuženik nije bio u obvezi plaćati je. Iz tih razloga, sud je zaključio da tuženik nije bio dužan platiti traženu naknadu za razdoblje 2014. – 2019. godine te je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

13. Slijedom navedenog, analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je drugostupanjskog suda da njima žalitelji nisu uspješno osporili prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito odlučio o tužbenom zahtjevu. Prvostupanjski sud je na temelju potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije proturječno ispravama u spisu, valjano primijenio materijalno pravo.

14. Pravilna je i odluka o trošku kako po osnovi, u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tako i po visini u smislu odredaba čl. 155. ZPP-a, a sud prvog stupnja je pravilno dosudio naknadu troškova za sastav podneska od 21. lipnja 2021. jer predmetni podnesak prileži u spisu i zaprimljen je 23. lipnja 2021. (podbroj 6). Neosnovano žalitelj ističe i da nije bio potreban podnesak od 30. ožujka 2023. s obzirom da je u tom podnesku istaknuta primjedba nakon što se vještak očitovao na prethodno iznesene primjedbe, stoga je pravilna odluka o trošku u ovoj pravnoj stvari.

15. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je valjalo odbiti i potvrditi pobijanu odluku, sukladno odredbi čl. 368. st. 1. i 2. i čl. 380. ZPP-a.

Zagreb, 26. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kujundžić Novak