REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-214/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vuljak & Vuljak d.o.o. Koprivnica, protiv tuženice Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-356/2019-39 od 20. prosinca 2024. Općinskog suda u Koprivnici, u sjednici održanoj 26. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda poslovni broj: P-356/2019-39 od 20. prosinca 2024. Općinskog suda u Koprivnici te se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici TN isplatiti iznos od 613,16 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa u razdoblju od 2. veljače 2008. do 2. svibnja 2010. pa potom i iznos od 7.868,13 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose dospjele u razdoblju od 2. studenog 2008. do zaključno 2. rujna 2015. pa do isplate.

1.1. U točki III. prvostupanjske presude odbijen je tužiteljičin zahtjev za iznos od 1,07 eura sa zateznim kamatama a u točki IV. utvrđeno nepostojanje potraživanja tuženika istaknuto radi prebijanja u cijelosti i to u iznosima od 603,15 eura i 883,20 švicarskih franaka odnosno u kunskoj protuvrijednosti od 3.595,00 kuna/477,20 eura sa zateznim kamatama, dok je u točki V. izreke odlučeno o troškovima postupka i naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici te troškove u iznosu od 2.352,32 eura sa zateznim kamatama od 20. prosinca 2024. do isplate.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u dosuđujućem dijelu u cijelosti pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Najprije smatra kako zbog postojanja nekih okolnosti nastaje potreba za ocjenu subjektivne i objektivne nepristranosti suda u ovom konkretnom postupku, a to su okolnosti ima li sudac ili njemu bliska osoba, ili je on imao, kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u švicarskim francima (bez obzira je li to kod tuženika ili kod drugih banaka) i zastupa li bliska osoba suca ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu (bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivna strana), zbog čega treba razmotriti postoji li okolnosti za izuzeće uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda. Smatra kako tužiteljica više nema pravo na bilo kakvo obeštećenje jer je provedena konverzija kredita koju je tužiteljica prihvatila, pozivajući se i na rješenje doneseno u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Gos-1/2019. I dalje smatra kako nisu ništetne ni odredbe ugovora o kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli u švicarskim francima koja je odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima pa je isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Ostaje i kod prigovora zastare te pobija odluku o početku tijeku zateznih kamata a ističe i nemogućnost primjene članka 241. Zakona o obveznim odnosima.

2.1. Tuženik posebno pobija i dio odluke kojom je odlučeno o njegovu prigovoru radi prijeboja smatrajući kako je i tužiteljica bila nesavjesna strana zbog čega je dužna isplatiti tuženiku iznose manje plaćenog kredita za vrijeme kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog, i manje plaćenih kamata za razdoblje kada se primjenjivala niža kamatna stopa od početno ugovorene, tako da i tuženik ima pravo na restitucijski zahtjev koji se u ovom slučaju trebao riješiti kroz institut prigovora radi prijeboja.

2.2. Posebno pobija odluku o troškovima postupka smatrajući da nije bilo mjesta primjeni nove Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 130/2023.) prema kojoj nova vrijednost boda iznosi 2,00 eura na radnje koje su poduzete prije stupanja na snagu te izmjene jer ta Tarifa nije zakon i ne može imati povratno djelovanje. Posebno ističe kako je sud tužiteljici pogrešno dosudio trošak za zastupanje na ročištu na kojem je objavljena presuda jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice u cijelosti, a podredno predlaže ukidanje te presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje te postavlja zahtjev za naknadu troškova žalbe u ukupnom iznosu od 443,76 eura.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet je spora tužiteljičin zahtjev protiv tuženika za isplatu iznosa od 613,16 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa dospjele u razdoblju od 2. veljače 2008. do 2. svibnja 2010. pa do isplate – po osnovi preplate zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj stopi redovnih kamata i iznosa od 7.868,13 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa u razdoblju dospjelosti od 2. siječnja 2009. do 2. rujna 2015. pa do konačne isplate – po osnovi preplate zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

5.1. Zahtjev se odnosi na ništetne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu koji su tužiteljica kao korisnik kredita – potrošač i tuženik kao davatelj kredita – trgovac sklopili 24. listopada 2005. na iznos kredita od 102.000,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti (dalje: Ugovor o kreditu).

5.2. Predmet je odlučivanja i tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosima od 603,15 eura i 477,20 eura (883,20 švicarskih franaka/3.595,00 kuna) sa zateznim kamatama na pojedine dijelove tih iznosa u razdoblju dospjelosti od 2. veljače 2006. do 2. rujna 2015. pa do isplate.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužiteljičin zahtjev (u točkama I. i II. izreke) a utvrđeno nepostojanje potraživanja tuženika istaknutih radi prebijanja u cijelosti jer je prvostupanjski sud ocijenio da se radi o ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima kako je utvrđeno u presudama donesenima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava uslijed čega je sud vezan za ta utvrđenja i u ovoj parnici u kojoj se tužiteljica na njih pozvala, sve prema članku 502.c ZPP.

6.1. Utvrđeno je pak nepostojanje tuženikovih potraživanja istaknutih radi prebijanja s obrazloženjem kako odredbe o vraćanju stečenog bez osnove (članci 1111. do 1120. Zakona o obveznim odnosima -„Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05) ne predviđaju bilo kakva uzajamna vraćanja a da to u konkretnom slučaju nije ni moguće jer nikakva imovina tuženika nije prešla u imovinu tužiteljice bez pravne osnove.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti pa tako ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Treba napomenuti i kako ne postoje okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost sudaca kao predsjednika i članova drugostupanjskog vijeća (članak 71. točka 7. ZPP) kao ni bilo koji razlog za isključenje iz suđenja (članak 71. točke 1. do 6. ZPP).

10. Nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo.

11. U ovoj parnici nije sporno da su stranke 24. listopada 2005. sklopile Ugovor o stambenom kreditu za iznos od 102.000,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti s kamatama po stopi od 4,50% godišnje promjenjivoj u skladu s odlukom tuženika i s rokom otplate od 240 mjeseci (20 godina).

11.1. Nije sporno ni da je tečaj na dan isplate kredita 17. studenog 2005. bio 4,731500 kuna za jedan švicarski franak i da je u skladu s tim tečajem visina anuiteta od 645,30 švicarskih franaka iznosila 3.053,24 kuna.

11.2. Nadalje, nije sporno ni da je stopa redovnih kamata jednostranim odlukama tuženika povećana od veljače 2008. na 5,05% godišnje pa potom do siječnja 2014. bila u rasponu od 4,50 do 5,40% godišnje a od 1. veljače 2014. iznosila 3,23% godišnje u skladu s odredbom članka 11.a stavka 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine broj: br. 143/13 – dalje: ZID ZPK/13).

11.3. Konačno - nije sporno ni da su stranke 21. siječnja 2016. sklopile Aneks broj 1, dakle konverziju prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015. – dalje: ZID ZPK/15) kojom je suglasno utvrđena visina neotplaćene glavnice u iznosu od 43.848,77 eura te stopa ugovornih kamata.

12. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo SN utvrđena je pak visina preplate anuiteta u odnosu na mjerodavnu visinu početnog anuiteta (3.053,24 kune) pa tako proizlazi da je tužiteljica u razdoblju od siječnja 2008. do 30. rujna 2015. preplatila iznos od 613,16 eura po osnovi povećanja stope redovnih kamata i po osnovi povećanja tečaja švicarskog franka počevši od studenog 2008. iznos od 7.868,13 eura.

12.1. Utvrđen je i iznos manje plaćenih anuiteta za vrijeme otplate kredita kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog (tzv. negativne tečajne razlike) od 603,15 eura u razdoblju od veljače 2006. do studenog 2008. kao i iznos manje plaćenih anuiteta u razdoblju od veljače 2014. do rujna 2015. kada je tužiteljica otplaćivala kredit po kamatnoj stopi od 3,23% (nižoj od one na dan sklapanja Ugovora o kreditu) i to od 477,20 eura (883,20 švicarskih franaka/3.595,00 kuna).

13. I dalje je sporno ima li tužiteljica više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da je izvršena konverzija na koju je tužiteljica pristala, ali i to radi li se uopće o ništetnim odredbama Ugovora o kreditu u pogledu ugovaranja promjenjive stope redovnih kamata na kredit i valutnoj klauzuli u švicarskim francima odnosno je li tužiteljica o tome bila informirana da bi mogla dati svoj valjani pristanak, je li nastupila zastara i od kada bi tužiteljica eventualno imala pravo na zatezne kamate, kao i osnovanost prigovora prijeboja.

14. U konkretnom su slučaju, kao što je već navedeno, stranke sklopile Dodatak – Konverziju kredita na temelju odredaba ZID ZPK/15 uz valutnu klauzulu u eurima, na koji su način izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valute obveze, stope redovnih kamata i iznosa neotplaćene glavnice te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom odnosno utvrđeno da nije bilo preplate.

14.1. Postavlja se međutim pitanje pravnih učinaka te konverzije odnosno ima li tužiteljica više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 uz valutnu klauzulu u eurima kojim su izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valute obveze i stope redovnih kamata te utvrđen iznos neotplaćene glavnice.

14.2. Radi se o tzv. konverziji, dakle ne konverziji propisanoj u članku 325. ZOO/05 jer za to ne postoje pretpostavke; u prvom redu zato što tuženik nije bio savjesna strana u sklapanju Ugovora o kreditu koji je sadržavao ništetne odredbe a potom i zato što je tuženik zakonskom odredbom bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu.

14.3. Zato se, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, ne radi u punom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, već od sklapanja Dodatka a svođenje kredita na kredit u eurima s odgovarajućom kamatnom stopom poslužila je kako bi se u vezi s tim mogli utvrditi ostatak glavnice i eventualna preplata što međutim ne znači i potpuno obeštećenje potrošača, već mu na određeni način olakšava situaciju u koju je bio doveden porastom kamatne stope i znatnim porastom tečaja valute švicarski franak te rješava situaciju ubuduće a ta situacija je detaljno obuhvaćena Dodatkom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice u eurima i promjenjivosti kamatne stope.

14.4. Ovaj drugostupanjski sud stoga ocjenjuje kako se Dodatkom nije u cijelosti riješila preplata po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu i da tužiteljica ima i dalje pravo na isplatu utvrđene visine preplaćenih iznosa do 30. rujna 2015. jer tzv. konverzija to nije riješila niti je o tome nešto rečeno u samom Zakonu – ZID ZPK/15, kako je prethodno pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

15. Prvostupanjski je sud zatim pravilno ocijenio pa potom utvrdio ništetnom odredbu Ugovora o kreditu u pogledu redovne stope redovnih kamata i odredbu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima opravdano se pozivajući na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a u pogledu zastare i na odluke i pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojima je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe odnosno počinje teći od pravomoćnosti presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača.

16. Test poštenosti takvih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac (banka) nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav ugovora i okolnost da sporne odredbe nisu bile ni jasne ni lako razumljive a nesumnjivo su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača pa se radi o nepoštenim pa time i ništetnim (tada: ništavim) odredbama prema člancima 81. do 88. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj: 96/2003: dalje: ZZP/03).

16.1. Točno je doduše da se presuda donesena u kolektivnom sporu odnosi na prosječne potrošače i u tom je smislu pravomoćno utvrđeno kako se o osporenim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju, ali u ovoj parnici tuženik nije dokazao (a na njemu je teret dokazivanja) iz kojih bi se moglo utvrditi da je tužiteljica dobila prave informacije tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu niti postoje naznake da tužiteljica nije samo prosječni potrošač.

16.2. Tuženik je stoga u ovom pojedinačnom sporu mogao dokazivati obaviještenost tužiteljice kao potrošača odnosno postojanje njezina informiranog pristanka na sklapanje takvog ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i s valutnom klauzulom u švicarskim francima, ali to, kao što je već navedeno, nije uspio. Iz iskaza svjedokinje JN, čije je saslušanje predložio kao osobe koja je sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu, nije bilo moguće utvrditi ništa što bi ukazivalo na informirani pristanak tužiteljice (iskaz na listu 326 spisa).

16.3. Iz iskaza navedene svjedokinje samo proizlazi da se radilo o tipiziranom ugovoru o kreditu, da se klijentu prezentiralo postojanje mogućnosti uzimanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima i eurima uz istodobni izračun anuiteta iz kojega je bilo vidljivo da su anuiteti uz valutnu klauzulu u švicarskim francima manji zbog manje kamatne stope. Svjedokinja se ne sjeća da su klijentima govorili o čemu ovisi promjena kamatne stope a u pogledu kretanja tečaja da je to bilo navedeno u letku ali ne zna za koje razdoblje.

16.4. Nije stoga točan tuženikov navod iz žalbe da je prvostupanjski sud zanemario iskaz svjedokinje JN, ali iz toga iskaza nije mogao naći utvrđenom činjenicu da je tužiteljica bila na odgovarajući način informirana o ekonomskim posljedicama promjene kamatne stope i valutne klauzule u valuti kao što je švicarski franak.

17. Što se tiče tuženikova pozivanja na dokumentaciju i materijalne koje je dostavio u spis – reklamni materijal, brošure, dokumente za informiranje o valutnoj klauzuli te e- mail korespodenciju voditeljice službe ŠN, valja reći kako je o tome već odlučeno u kolektivnom sporu odnosno pravomoćno utvrđeno kako se o osporenim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje se banke (pa tako i tuženik) davale kroz tržišnu komunikaciju.

17.1. Tuženik međutim kako je već ranije navedeno, u ovoj parnici nije dokazao da je kroz neku drugu, neposrednu komunikaciju tužiteljici dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njezine novčane obveze i da je tužiteljica, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takovog ugovora. Tužiteljici je samo prezentirano da su krediti vezani uz švicarski franak povoljniji (zbog niže kamatne stope početne) i ona je bila svjesna da rata kredita ovisi o kretanju tečaja švicarskog franka i mogućnosti promjene tečaja (kako je i sama iskazala saslušana kao stranka), ali nije očekivala takvo povećanje zbog kojega je (uključujući i povećanje kamatne stope) rata kredita od 3.000,00 kuna (točnije 3.053,24 kune) povećana u jednom razdoblju na gotovo 4.500,00 kuna.

17.2. Tužiteljica se u ovoj parnici pozvala na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, tako da je sud u ovoj parnici vezan za ta utvrđenja, kako je i propisano u članku 502.c ZPP pa uzimajući u obzir i okolnost što tuženik u ovoj parnici nije dokazao postojanje informiranog pristanka tužiteljice kao potrošača koji se ima smatrati prosječnim potrošačem jer ništa ne ukazuje na suprotno, znači da su ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovnih kamata i valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu nepoštene pa time i ništetne tako da tužiteljica ima pravo na vraćanje iznosa koje je po tim ništetnim odredbama isplatila tuženiku, prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO/05.

18. U žalbi tuženik posebno ustraje na tvrdnji da je valutna klauzula u ovom slučaju isključena od ispitivanja nepoštenosti.

18.1. Što se tiče valutne klauzule, njezino ugovaranje je dopušteno jer je tako propisano u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO/05 pa ovaj drugostupanjski sud prihvaća tuženikov stav da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa se slijedom toga može isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

18.2. Ugovor o kreditu u članku 1. naime sadrži odredbu prema sadržaju koje korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, a takve odredbe nema u članku 22. stavku 1. ZOO/05 niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti."

18.3. Sud Europske unije je doista, kako to i navodi tuženik, već presudio kako izraz iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje, pa tako i presudom od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19 na koju se poziva tuženik.

18.4. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

18.5. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO/05 nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

18.6. Kako Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO/05.

18.7. Ovaj drugostupanjski sud slijedom toga ocjenjuje kako su stranke Ugovorom o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze na odgovarajući način u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba restriktivno tumačiti.

18.8. Nije stoga osnovana tuženikova tvrdnja da se radi o odredbama Ugovora o kreditu koje su isključene od ocjene nepoštenosti u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13.

19. Nisu osnovani ni žalbeni razlozi koji se odnose na početak tijeka zateznih kamata i zastaru.

19.1. Tuženik naime duguje tužiteljici i zatezne kamate od isplate svakog pojedinačnog iznosa jer, i po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, s obzirom na sve okolnosti slučaja nema sumnje da je tuženik nepošteni stjecatelj pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja kako je i propisano u članku 1115. ZOO/05.

19.2. Prvostupanjski je sud pravilno primijenio i materijalno pravo u pogledu zastare jer tuženikov prigovor nije osnovan budući da zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) a tužba je podnesena 11. lipnja 2019., dakle unutar općega zastarnog roka koji prema članku 225. ZOO/05 iznosi pet godina, kako sve proizlazi i iz Objedinjenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici toga odjela održavanog 31. siječnja 2022. (Broj: Su-IV- 33/2022-2).

20. Tužiteljica stoga ima pravo na restitucijski zahtjev odnosno vraćanje svih više plaćenih iznosa utvrđenih nalazom i mišljenjem vještaka (osim za 1,07 eura za koji je tužbeni zahtjev odbijen zbog zastare).

21. Što se tiče problematike uračunavanja tzv. negativnih razlika u iznosu od 603,15 eura zbog manje plaćenih anuiteta za vrijeme otplate kredita kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog odnosno postojanja te tražbine koju je tuženik istakao radi prijeboja, ovaj drugostupanjski sud podržava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o nepostojanju te tražbine.

21.1. Iako je tužiteljica plaćanjem manjih anuiteta ostvarila određenu korist, ne može se smatrati da je time nešto primila od tuženika (primila je isplatu odobrenog kredita ali je to i vratila) a ni da je izvršena radnja kojom je stekla korist – prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 2. ZOO/05.

21.2. Osim toga, za ništetnost je odredbe ugovora o valutnoj klauzuli kriv tuženik kao trgovac a tužiteljica kao potrošač nije znala ni prema okolnostima morala znati za postojanje uzroka ništetnosti pa tuženik treba snositi i sve štetne posljedice – trpjeti vlastitu i naknaditi štetu koju eventualno trpi tužiteljica kao savjesni ugovaratelj (članak 323. stavak 2. ZOO/05).

22. Isto se odnosi i na iznos od 477,20 eura (883,20 švicarskih franaka/3.595,00 kuna) koji predstavlja iznos manje plaćenih anuiteta za vrijeme kada su obračunavani primjenom stope redovnih kamata koja je iznosila 3,23% godišnje prema članku 11.a stavku 5. ZID ZPK/13.

22.1. Može se naime smatrati kako je takva kamatna stopa (niža od početno ugovorene koja je iznosila 4,50%) određena pravnim činjenicama za koje Zakon (ZID ZPK/13) veže takvo računanje stope a to je aprecijacija tečaja švicarskog franka za više od 20% što se nesumnjivo i dogodilo, pa postaviti pitanje bi li ništetnošću odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima otpala ta pravna činjenica, ali i o tome je li plaćanjem manje kamatne stope tužiteljica uopće nešto primila da bi u smislu članka 323. stavka 1. ZOO/05 morala vratiti tuženiku.

22.2. Iako je tužiteljica plaćanjem manje kamatne stope ostvarila određenu korist, ne može se smatrati da je nešto primila (primila je isplatu kredita ali je to i vratila) a ni da je izvršena radnja kojom je stekla korist (prema općem pravilu o stjecanju bez osnova iz članka 1111. stavka 2. ZOO/05).

22.3. Uostalom, moralo bi se raditi o ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli (u protivnom ne bi ni otpala pravna činjenica aprecijacije švicarskog franka) za koju je kriv tuženik kao trgovac a tužiteljica kao potrošač nije znala ni prema okolnostima morala znati za postojanje uzroka ništetnosti pa tuženik treba snositi i sve štetne posljedice – trpjeti vlastitu i naknaditi štetu koju eventualno trpi tužiteljica kao savjesni ugovaratelj (članak 323. stavak 2. ZOO/05).

22.4. Ovaj drugostupanjski sud stoga podržava i zaključak prvostupanjskog suda o nepostojanju tuženikova potraživanja po osnovi manje kamatne stope u određenom razdoblju (od siječnja 2014. do rujna 2015.) u ukupnom iznosu od 477,20 eura (883,20 švicarskih franaka/3.595,00 kuna).

23. Žalba nije osnovana ni protiv odluke o parničnim troškovima koju tuženik posebno pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava u vezi s primjenom vrijednosti boda od 2,00 eura na sve radnje odvjetnika i dosuđenjem troškova nagrade za zastupanje na ročištu na kojemu je objavljena presuda.

23.1. Imajući naime u vidu da je u Tbr.52. stavku 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023 – dalje: Tarifa) propisano kako sud prilikom odlučivanja o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka – u ovom slučaju 23. travnja 2024. kada je bila na snazi navedena Tarifa kojom je utvrđena vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr.54.), proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prilikom izračunavanja visine nagrade odvjetniku primijenio vrijednost boda od 2,00 eura.

23.2. Žalba nije osnovana ni protiv preostalog dijela odluke o parničnim troškovima jer je prvostupanjski sud i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo i dosuđenjem nagrade odvjetniku za ročište na kojemu je objavljena presuda (50 bodova prema Tbr.9.t.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine" broj: 138/2023.) na kojemu je bila nazočna zamjenica tužiteljeva punomoćnika što tuženik i ne osporava.

23.2.1. Iako je točno da tužitelj nije obvezan biti na ročištu na kojemu se objavljuje presuda i da nedolazak na to ročište ne može rezultirali bilo kakvim posljedicama za tužitelja, tuženik nije u pravu kada smatra da se ne radi o potrebnom trošku, o čemu već postoji opsežna sudska praksa pa tako i praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je shvaćanje o tome da se radi o potrebnim troškovima za koje stranke imaju pravo na naknadu u smislu članka 155. stavka 1. ZPP izrazio i u odluci Rev- 832/2022 od 22. ožujka 2022.

24. Iz svega navedenog proizlazi nepostojanje žalbenih razloga zbog kojih tuženik pobija presudu a ni razloga na koje se pazi po službenoj dužnosti pa je žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda te ujedno odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova nastalih u povodu žalbe, sve na temelju članaka 368. stavka 1. i 166. stavka 1. ZPP.

U Puli 26. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić