Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-302/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivi Zlatić, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Jurici Grbiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-193/2023-10 od 14. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-193/2023-10 od 14. siječnja 2025. u dijelu pod točkama I. i II. izreke kao i u dijelu pod točkom III. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 2.178,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 0,51 EUR od 1.9.2006. do isplate

- 0,63 EUR od 1.10.2006. do isplate

- 0,35 EUR od 1.11.2006. do isplate

- 8,06 EUR od 1.11.2008. do isplate

- 10,51 EUR od 1.1.2009. do isplate

- 12,28 EUR od 1.2.2009. do isplate

- 13,08 EUR od 1.3.2009. do isplate

- 10,88 EUR od 1.4.2009. do isplate

- 11,29 EUR od 1.5.2009. do isplate

- 7,93 EUR od 1.6.2009. do isplate

- 5,45 EUR od 1.7.2009. do isplate

- 6,11 EUR od 1.8.2009. do isplate

- 7,42 EUR od 1.9.2009. do isplate

- 7,3 EUR od 1.10.2009. do isplate

- 5,98 EUR od 1.11.2009. do isplate

- 8,46 EUR od 1.12.2009. do isplate

- 10,45 EUR od 1.1.2010. do isplate

- 13,27 EUR od 1.2.2010. do isplate

- 12,62 EUR od 1.3.2010. do isplate

- 16,46 EUR od 1.4.2010. do isplate

- 15,73 EUR od 1.5.2010. do isplate

- 17,15 EUR od 1.6.2010. do isplate

- 29,43 EUR od 1.7.2010. do isplate

- 26,90 EUR od 1.8.2010. do isplate

- 34,62 EUR od 1.9.2010. do isplate

- 31,95 EUR od 1.10.2010. do isplate

- 27,66 EUR od 1.11.2010. do isplate

- 36,72 EUR od 1.12.2010. do isplate

- 48,23 EUR od 1.1.2011. do isplate

- 40,08 EUR od 1.2.2011. do isplate

- 42,94 EUR od 1.3.2011. do isplate

- 39,30 EUR od 1.4.2011. do isplate

- 39,95 EUR od 1.5.2011. do isplate

- 55,39 EUR od 1.6.2011. do isplate

- 56,90 EUR od 1.7.2011. do isplate

- 69,80 EUR od 1.8.2011. do isplate

- 63,17 EUR od 1.9.2011. do isplate

- 55,92 EUR od 1.10.2011. do isplate

- 55,14 EUR od 1.11. 2011. do isplate

- 54,58 EUR od 1.12.2011. do isplate

- 58,04 EUR od 1.1.2012. do isplate

- 61,06 EUR od 1.2.2012. do isplate

- 61,46 EUR od 1.3.2012. do isplate

- 59,37 EUR od 1.4.2012. do isplate

- 60,78 EUR od 1.5.2012. do isplate

- 61,75 EUR od 1.6.2012. do isplate

- 60,13 EUR od 1.7.2012. do isplate

- 60,55 EUR od 1.8.2012. do isplate

- 59,34 EUR od 1.9.2012. do isplate

- 56,71 EUR od 1.10.2012. do isplate

- 59,51 EUR od 1.11.2012. do isplate

- 60,85 EUR od 1.12.2012. do isplate

- 59, 91 EUR od 1.1.2013. do isplate

- 54,63 EUR od 1.2.2013. do isplate

- 59,12 EUR od 1.3.2013. do isplate

- 59,51 EUR od 1.4.2013. do isplate

- 57,75 EUR od 1.5.2013. do isplate

- 52,28 EUR od 1.6.2013. do isplate

- 52,14 EUR od 1.7.2013. do isplate

- 53,39 EUR od 1.8.2013. do isplate

II. Preinačuje se točka III. izreke presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P- 193/2023-10 od 14. siječnja 2025. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 769,88 EUR na način da se zahtjev za isplatu tog iznosa odbija.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija, a djelomično se uvažava žalba tuženika pa se odluka o troškovima postupka sadržana u točci IV. izreke presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-193/2023-10 od 14. siječnja 2025.:

- potvrđuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka od 456,49 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate i

- preinačuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka od 744,45 sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate na način da se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u tom iznosu odbija.

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka od 97,04 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka od 366,76 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom su presudom utvrđene ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe ugovora o kreditu broj 148-50-3550589 koji su stranke sklopile 3. srpnja 2006. kojima je ugovorena jednostrana izmjena redovne kamatne stope odlukom tuženika i otplata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (točke I. i II. izreke). Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 2.948,78 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke dok mu je točkom IV. izreke naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka od 1.200,94 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019., dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavaka 2., 3. i 4. toga Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske odluke, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu u ukupnom iznosu od 463,80 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

U odnosu na odluku o glavnoj stvari

5. Ovaj je drugostupanjski sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda može ispitati.

6.1. Činjenica da žalitelj osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da su sporne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF nepoštene (i ništetne) ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka.

6.2. Iz sadržaja žalbi proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka.

6.3. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP- a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporne ugovorne odredbe nisu nepoštene), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih zahtjev tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

7. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika pa neosnovano tuženik u žalbi prigovara da je odluka proizvoljna (arbitrarna) te da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.

8. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na jednakost oružja uz upućivanje na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojoj se ističe da je podnositelju ustavne tužbe bilo onemogućeno da iznese dokaze kojima bi utvrdio svoje navode. Suprotno tom uopćenom upućivanju, iz obrazloženja suda prvog stupnja i stanja spisa proizlazi da je izveden dokaz uvidom u isprave koje je predložio razgledati tuženik te je po njegovom prijedlogu saslušan tužitelj. Tuženik je (sam) odustao od prijedloga da se sasluša svjedok TK. Zbog toga se ne mogu prihvatiti prigovori žalitelja da mu je povrijeđeno pravo na jednakost oružja jer da sud prvog stupnja nije stvarno ispitao predmet, odgovorio na sve njegove bitne navode i onemogućio ga u dokazivanju. S time u vezi je žalitelju za odgovoriti i to da je ispunjenje zahtjeva transparentnosti iz članka 85. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., dalje ZZP/2003) na trgovcu (tuženiku), a ne na javnom bilježniku. Stoga je uz pravilnu primjenu članka 220. stavka 2. ZPP-a postupio sud prvog stupanja kada nije izveo dokaz saslušanjem javne bilježnice. Naposljetku, u odnosu na neosnovanost prigovora o povredi načela jednakosti oružja odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika Ustavni je sud dao svoju ocjenu u točci 11. rješenja Ustavnog suda broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., u točci 29. odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. i u točci 29. odluke Ustavnog suda broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022.

9. Imajući na umu činjenicu da svi podnesci tužitelja dostavljeni tuženiku koji je pozvan na sva održana ročišta pa mu je bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima i dokaznim prijedlozima tužitelja, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da prvostupanjski postupak nije bio kontradiktoran.

10. Pravilno tuženik u žalbi tvrdi da sud prvog stupnja nije rješenjem odlučio o njegovom prigovoru mjesne nenadležnosti. Imajući na umu da je sud prvog stupnja unatoč tom prigovoru proveo prvostupanjski postupak očito je da je taj prigovor odbio, a na to upućuju i razlozi navedeni u točci 5. obrazloženja pobijane odluke.

10.1. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu broj 148-50- 3550589 od 3. srpnja 2006. i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF) i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni redovne kamatne stope koje su odredbe sadržane u tom potrošačkom ugovoru.

10.2. Iz stanja spisa i utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi:

- da je tim ugovorom ugovoreno da je u slučaju spora mjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika

- da je sjedište tuženika u Zagrebu pa da je prema sporazumu stranaka mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu

- da se o ugovornim odredbama nisu vodili pojedinačni pregovori

- da je ugovor zaključen u Karlovcu.

10.3. Na temelju članka 81. stavka 1. ZZP/2003 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.4. U skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003 nepoštena ugovorna odredbe je ništetna. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti (članak 327. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima, "Narodne novine", broj 35/2005, 41/2008, 12520/11, 78/2015, 29/2018, 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje: ZOO). U tom je smislu sud ovlašten i dužan po službenoj dužnosti ispitati poštenost prorogacijske klauzule neovisno o tomu je li se potrošač pozvao na nepoštenost te odredbe ili nije, pod pretpostavkom da je riječ o odredbi koja potpada pod primjenu zakonskih odredbi o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi. To znači da je sud dužan po službenoj dužnosti najprije provjeriti potpada li ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti pod pojam nepoštene ugovorne odredbe iz članka 81. ZPP/2003 i, ako potpada, ocijeniti je li nepoštena.

10.5. Imajući na umu da ZPP ne sadrži prisilne (kogentne) odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti o kojoj nisu vođeni pojedinačni pregovori, nije na temelju članka 81. stavka 5. ZZP/2003 izuzeta iz područja primjene glave 10. II. dijela tog Zakona („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima).

10.6. Ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ne odnosi se na predmet ugovora i cijenu pa u smislu članka 84. ZZP/2003 podliježe testu poštenosti iako je jasno i lako razumljivo sastavljena.

10.7. Iz sadržaja članka 12. ugovora o kreditu jasno proizlazi da je za slučaj spora predviđao nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora. Ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03.

10.8. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni nadležnost suda za slučaj spora, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

10.9. U skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.11. Prema članku 82. točci 19. ZZP/2003 (tzv. siva lista nepoštenih odredbi), nakon pojedinačne procjene u skladu s člankom 81. tog Zakona, ugovorna odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom može se smatrati nepoštenom.

10.12. Ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta (boravišta). To njemu može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući i uzrokovati to da on odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi.

10.13. Osim toga, riječ je o ugovornoj odredbi koja isključivo pogoduje trgovcu jer mu omogućuje da sve sporove u vezi sa svojim profesijom vodi na sudu koji se nalazi u mjestu njegova sjedišta i da time olakšano organizira svoje sudjelovanje pred sudom, bez da potrošač zauzvrat uživa ikakvih pogodnosti od nje. Kakva god bila priroda potrošačkog ugovora, ovakva ugovorna odredba umanjuje učinkovitost sudske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi pa takva ugovorna odredba stoga potpada pod kategoriju odredbi čiji je predmet ili svrha isključenje ili ometanje prava potrošača na poduzimanje sudske tužbe, a što je kategorija na koju se odnosi točka 19. članka 82. ZZP/2003.

10.14. Iz navedenog slijedi da prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja prenosi isključivu mjesnu nadležnost na sud u Zagrebu koji je udaljen od mjesta prebivališta tužitelja što, samorazumljivo, povećava troškove sudjelovanja tužitelja, uključivo i njegovog osobnog sudjelovanja u postupku u smislu članka 89. stavka 2. i članka 264. ZPP-a, zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/2003.

10.15. Nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog potrošačkog ugovora je na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 ništetna pa se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika (u Zagrebu) nikad nije niti postojala (ništetnost prorogacijeske klauzule ex tunc).

10.16. U nedostatku takvog sporazuma, u primjeni je ZPP koji, osim odredbi o općoj mjesnoj nadležnosti iz članka 46. stavka 1. ZPP-a, sadrži i odredbu o posebnoj nadležnosti po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe iz članka 59. ZPP-a, prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

10.17. Imajući na umu da iz isprave koja je u spisu predmeta proizlazi da je spor nastao u vezi s potrošačkim ugovorom koji je zaključen u Karlovcu, očito je da tuženik tamo ima poslovnu jedinicu te da je ovaj spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice.

10.18. Zbog toga je Općinski sud u Karlovcu čija mjesna nadležnost za područje Karlovca proizlazi iz članka 2. stavka 1. točke III. alineje 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova ("Narodne novine" br. 67/2018. i 21/2022.) mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a. Pritom činjenica da sud prvog stupnja nije izrijekom odbio prigovor mjesne nenadležnosti u okolnostima ovog predmeta u kojem je donio odluku u sporu za koji je mjesno nadležan ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude pa zbog toga nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a

11. U postupku nisu počinjene (druge) bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud uz primjenu članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

12. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 3. srpnja 2006. u Karlovcu između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu (za kupnju novog Renault vozila) s ugovorenim iznosom kredita od 19.607,38 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 5,20% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 84 mjeseca

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da su se stranke bez pojedinačnog pregovaranja sporazumjele o tome da će tužitelj plaćati tuženiku promjenjive kamate te o tome kako će se konkretna stopa tih promjenjivih kamata utvrđivati u skladu s odlukom o kamatama kreditora,

- da je dogovor stranaka o početnoj kamatnoj stopi od 5,20 % godišnje valjan

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 3. srpnja 2006. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i RBA d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je RBA d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2008., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je RBA d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/2007 povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora četvrtotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF te o izmjeni promjenjive kamate svojom jednostranom odlukom, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen - da visina kondikcijskog zahtjeva nije sporna te u odnosu na iznose plaćena na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope zajedno (zbrojeno) iznosi 2.948,78 EUR

- da je ugovor prestao ispunjenjem tužitelja i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 28. lipnja 2021.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne dijelove ugovornih odredbi predmetnog ugovora kojima je ugovorena jednostrana izmjena kamatne stope i otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrdio ništetnim te je zaključio da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju uplate koje su učinjene na ime ispunjenja tih ništetnih ugovornih odredbi sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je svaki pojedini iznos plaćen tuženiku do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

14.1. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

14.2. Imajući na umu da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/2003, smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, tužitelj je u svom iskazu negirao ikakvo pregovaranje, a od prijedloga da se kao svjedok sasluša njegov djelatnik tuženik je tijekom postupka odustao, zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje.

14.3. U tom smislu je za odgovoriti tuženiku da tvrdnje koje ponavlja i u žalbi, o tome da iz promotivnih uvjeta koji su u spisu i iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj mogao zaključiti ugovor s valutnom klauzulom u EUR nisu odlučne za pravilnu ocjenu o tome da o valutnoj klauzuli u CHF koja je sadržana u predmetnom ugovoru nije prethodilo pojedinačno pregovaranje. Za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja. Svakako da tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao pregovarati o ograničenju svoje odgovornosti za rizik promjene tečaja što je bit valutne klauzule.

14.4. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF tužitelj koristio svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli. On je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF konzumirao (samo) svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih proizvoda. Činjenica da je tužitelj znao da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori. Činjenica da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza o protivnom, a koje se svode na to da je odabirom ugovora tužitelj zapravo pregovarao o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju.

15. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, neosnovano tuženik u žalbi navodi da se presuda temelji na pogrešno i nepotpunom činjeničnom stanju.

16. Pravilno je, stoga, na temelju članka 502.c ZPP-a zaključio sud prvog stupnja da je riječ o ugovornim odredbama koje su nepoštene jer stvaraju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni žalbeni prigovori o tome da sud nije ocjenjivao savjesnost tužitelja, odnosno može li ga se smatrati „prosječnim potrošačem“. Pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/2003 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.” Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu članka 3. točke 1. ZZP/2003 – svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način koji bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

17.1. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjena kamatne stope, odlučne informacije predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne potrošaču koji namjerava sklopiti takav ugovor i, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava. S obzirom na opseg informiranosti koji je opisao tužitelj u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen.

18. Neosnovani su žalbeni navodi o tome da su sporne ugovorne odredbe izuzete iz testa poštenosti. Ugovorna odredaba koja kreditoru omogućuje da jednostrano izmjeni kamatnu stopu nije bitni sastojak ugovora (predmet i cijena) u smislu članka 84. ZZP/2003 pa (uvijek) može biti testirana na poštenje. Ugovorna odredba o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF nije odraz dispozitivne zakonske odredbe (jer se mora ugovoriti) pa nije izuzeta iz područja zaštite potrošača uz primjenu članka 80. stavka 5. ZPP/2003. Imajući na umu da je u kolektivnom sporu ocijenjena netransparentnom, nije riječ o ugovornoj odredbi koja je izuzeta iz testa poštenosti u smislu članka 84. ZZP/2003.

19. Pravilan je, stoga, zaključak suda prvog stupnja o tome da je riječ o odredbama koje nisu jasno i razumljivo sastavljene i koje su nepoštene jer stvaraju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 u točkama I. i II. izreke pobijane presude iste ocijenio ništetnim pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP- a u tom dijelu žalba odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

19.1. Imajući na umu da je ništetnost nepoštenih ugovornih odredbi utvrđena na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003, što se ne može smatrati „zabranom manjeg značaja“ u smislu članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008. i 125/2011., dalje. ZOO), neosnovani su prigovori žalitelja da ništetnost spornih odredbi ne može isticati jer je riječ o zabrani manjeg značaja.

20. Odluka suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku vratiti tužitelju isplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope u visini koja nije sporna temelji se na pravilnoj primjeni članka 1111. stavka 1. ZOO-a.

21. Na pravilnost primijene materijalnog prava ne utječu žalbeni prigovori tuženika koji se odnose na tvrdnje da je sud prvog stupnja propustio primijeniti odredbu članka 19. stavka 3. (pravilno članka 19.a stavka 3.) Zakona o Zakona o potrošačkom kreditiranju("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016. i 128/2022., dalje: ZPK) s obzirom na to da je tom odredbom određeno područje primjene glave IV.a ZPK-a - „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ koja se glava u ovom predmetu ne primjenjuje.

22. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare u odnosu na kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je to pravo nepravilno primijenjeno kada je odbijen njegov prigovor zastare u odnosu na kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope.

22.1. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

22.2. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 28. lipnja 2021. Kad je riječ o kondikcijskom zahtjevu za povrat iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF (u nespornoj visini od 2.178,90 EUR), očito je da je tužba podnesena prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača odnosno od 14. lipnja 2018.

22.3. Međutim, kad je riječ o ugovornoj odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope, sudska odluka donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. Imajući na umu da je individualna tužba u ovom predmetu podnesena 28. lipnja 2021., protekao je zastarni rok iz članka 225. ZOO-a pa je tužitelju uz primjenu članka 214. stavka 1. ZOO-a prestalo pravo zahtijevati ispunjenje obveze za povrat iznosa plaćenih na temelju te nepoštene ugovorne odredbe.

22.4. Zbog toga je na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a djelomično preinačena točka III. izreke prvostupanjske presuda na način da je zahtjev za isplatu iznosa od 769,88 EUR koji su plaćeni na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope odbijen.

23. Neosnovano žalitelj prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata na prihvaćeni kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a pripada zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika). Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika te je potvrđena je točka III. izreke prvostupanjske presuda u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.178,90 EUR plaćen na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF s pripadajućim zateznim kamatama.

U odnosu na troškove postupka

24. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogriješio kada je tužitelju dosudio naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude. Odredbe članka 335. stavka 7. i 8. ZPP-a propisuju način dostave presude onoj stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje iz čega proizlazi zaključak da se stranci koja pristupi na ročište za objavu presude uručuje pisani otpravak presude i da od tog dana za stranku teče žalbeni rok, dok je situacija ako stranka ne pristupi na ročište a uredno je obaviještena propisana stavcima 9. i 10. citirane zakonske odredbe. Po ocjeni ovog suda riječ je o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice, tim više jer je pristupanje na ročište povodom objave presude zakonodavac propisao i kao način neposredne dostave sudske odluke uz koju se vežu pravne posljedice (rok za žalbu) zbog čega tužitelj ima pravo i na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude.

24.1. Takvo je i pravno shvaćanje izraženo u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2022.

25. Osnovano, međutim, žalitelj u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 155. stavak 2. ZPP-a i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023, dalje: OT) kada je tužitelju dosudio naknadu za sastav tužbe i za zastupanje na glavnoj raspravi 12. prosinca 2024. u visini od 125 bodova, jer tužitelju uz pravilnu primjenu Tbr. 7/1 i Tbr. 9/1 pripada naknada troškova nagrade u visini od 100 bodova. Isto tako, osnovano žalitelj u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 155. stavak 2. ZPP-a kada je tužitelju za sastav žalbe protiv rješenja (o mjesnoj nenadležnosti) dosudio naknadu troškova od 125 bodova jer ta nagrada za sastav žalbe protiv rješenja iznosi 50 bodova (Tbr. 10/4 OT-a). Naposljetku, osnovano žalitelj u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja nepravilno primijenio materijalno pravo iz članka 155. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 11. stavkom 1. točkom 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/2018. i 51/2023., dalje: ZSP) kada je tužitelju dosudio naknadu troškova sudske pristojbe za presudu jer tužitelj u smislu navedene odredbe ZSP-a nije obveznik plaćanja te pristojbe.

26. S obzirom na to da je prvostupanjska presuda preinačena u točci III., izreke o troškovima prvostupanjskog postupka treba odlučiti uz primjenu članaka 154. stavka 2. ZPP-a.

27. Tužitelj je u sporu uspio u osnovi s tri od četiri postavljena zahtjeva (3/4 = 75%), a tuženik s preostalih 25% (1/4). Tužitelju uz pravilnu primjenu članaka 151. i 155. ZPP- a pripada naknada troškova nagrade za:

- sastav tužbe od 28.6.2021. (Tbr. 7/1 i 54. OT-a) u visini od 200,00 EUR

- sastav žalbe protiv rješenja od 1.7.2022.(Tbr. 10/4 i 52. OT-a) u iznosu od 100,00 EUR

- za zastupanje na pripremnom ročištu 10.7.2024. u žalbom nepobijanom iznosu od 100 EUR

- za zastupanje na glavnoj raspravi 12.12.2024. (Tbr. 9/1 i 54. OT-a) u visini od 200,00

EUR

- za zastupanje na ročištu za objavu presude 14.1.2025. (Tbr. 9/3 i 54. OT-a) u visini od 100,00 EUR

što ukupno i uvećano za PDV (Tbr. 46. OT-a) iznosi 875,00 EUR. Tome treba dodati žalbom nepobijane troškove plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 37,97 EUR pa su tužitelju ukupno odmjereni troškovi prvostupanjskog postupka od 912,97 EUR. Odmjeravajući naknadu dijela tih ukupnih troškova koja odgovara 50% (75%-25%) tužitelju na ime naknade troškova zastupanja i sudskih pristojbi pripada iznos od 456,49 EUR sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Zbog toga je djelomično uvažena žalba tuženika pa je na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a preinačena odluka o troškovima postupka iz točke IV. izreke prvostupanjske presude na način da je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka od 744,45 EUR odbijen dok je u odnosu na odluku o naknadi troškova postupka od 456,49 EUR koja je donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka IV. izreke prvostupanjske presude.

28. Tuženiku koji je sa žalbom uspio u odnosu na kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope, a koji tom žalbom nije uspio u odnosu na kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF kao ni u odnosu na oba zahtjeva za utvrđenja, dosuđena je naknada žalbenog postupka razmjeno uspjehu sa žalbom (25%). Tako je tuženiku uz primjenu Tbr. 10/1, 46. i 54. OT-a za sastav žalbe dosuđena naknada od 78,13 EUR (125 bodova x 2,00 EUR = 250,00 EUR x PDV = 312,50 EUR x 25% = 78,13 EUR) kao i razmjerna naknada plaćene sudske pristojbe na žalbu protiv presude od EUR (75,65 x 25% = 18,91 EUR) dok je s razlikom do zatraženih 463,80 EUR tuženik odbijen.

28.1. Odluka o zatraženim zateznim kamatama na dosuđene troškove žalbenog postupka od dana donošenje odluke kojom je naloženo plaćanje troškova žalbenog postupka temelji se na članku 151. stavku 3. ZPP-a dok se odluka o visini te zatezne kamate temelji na članku 29. stavku 2. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.).

U Varaždinu 26. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer