Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-920/2024-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice FĆČP, OIB: [osobni identifikacijski broj], ABC [adresa], zastupane po punomoćnici Dijani Britvić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika FĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i MĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Darku Varnici, odvjetniku u Kaštel Kambelovcu, radi iseljenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-99/2018 od 5. travnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tuženika te se ukida presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-99/2018 od 5. travnja 2024. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I.Nalaže se tuženicima pod 1. FĆ , Oib: [osobni identifikacijski broj] i pod 2. MĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, iseliti iz stana u prizemlju zgrade označene kao čest. zgr. [katastarska čestica], čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica], sve ZU 1866, KO [katastarska općina] na adresi [adresa] te istog solidarno predati u posjed tužiteljici MĆČP, OIB: [osobni identifikacijski broj] slobodnog od osoba i stvari.

2.Nalaže se se tuženicima pod 1. FĆ , Oib: [osobni identifikacijski broj] i pod 2. MĆ , OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, solidarno naknaditi tužiteljici MĆČP, OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove ovog postupka od 437,99 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijeli su tuženici iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlažu da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu tako da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, a podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu tuženika tužiteljica ocjenjuje da je žalba tuženika u cijelosti neosnovana iz kojih razloga predlaže da sud drugog stupnja odbije žalbu tuženika kao neosnovanu, a u cijelosti potvrdi presudu.

4. Žalba je osnovana.

5. Tuženici u žalbi tvrde da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a time što nije izveo predloženi dokaz vještačenja po vještaku građevinske struke, a nije niti odbio provođenje tog dokaza, odnosno nije obrazložio zbog čega je odbio provođenje tog dokaza, već ga je potpuno ignorirao, na koji način je tuženicima onemogućio raspravljanje pred sudom. Time što sud nije proveo neke od predloženih dokaza tuženicima nije oduzeto pravo raspravljanja pred sudom zbog čega su neosnovane žalbene tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, jer u situaciji kada neki od predloženih dokaza nije proveden, taj propust suda može utjecati na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja pa bi se radilo o žalbenom razlogu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalbenom tvrdnjom da sud nije obrazložio iz kojih razloga nije proveo dokaz vještačenjem visine ulaganja po vještaku građevinske struke tuženici ističu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, pa kako sud u obrazloženju presude nije naveo razloge zbog kojih nije proveo predloženi dokaz građevinskim vještačenjem, osnovane su žalbene tvrdnje tuženika o navedenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka.

6. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja kao nesporne činjenice među strankama utvrđuje:

- da je tužiteljica FĆČ rođ. FĆČ vlasnica nekretnine koja se nalazi u [adresa] na adresi [adresa], i to stana u prizemlju zgrade označene kao čest. zgr. [katastarska čestica], čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica], sve ZU 1866, KO [katastarska općina],

- da su tuženici sa tužiteljicom zaključili pisani Ugovor o podstanarskom odnosu,

- da tuženici na adresi [adresa] žive od 5. veljače 1979.,

- da je tužiteljica tuženicima pismeno uputila Otkaz stana 17. ožujka 2016., koji otkaz su isti zaprimili preporučenom pošiljkom 24. ožujka 2016.

- da je tužiteljica tužbu radi iseljenja u ovom predmetu podnijela 26. srpnja 2018., dakle nakon isteka ugovora o podstanarskog odnosa, tj nakon 31. prosinca 2016.

6.1. Po ocjeni suda među strankama su tijekom postupka bile sporne slijedeće činjenice:

- je li prednik tužiteljice sa tuženicima pod 1. i 2. zaključio usmeni ugovor o pravu na doživotno stanovanje, te može li se isti osnažiti protokom vremena i izvršavajući isti, ako isti nije upisan u zemljišne knjige kao teret na predmetnoj nekretnini,

- jesu li zaključeni ugovori o podstanarskom odnosu fiktivni tj. prividni pravni poslovi zaključeni radi potreba plaćanja poreza tužiteljice u SR Njemačkoj, pa su kao takvi ništetni i ne proizvode pravne učinke,

- je li osnovan prigovor retencije istaknut od strane tuženika.

6.2. U odnosu na spornu činjenicu među strankama drže li tuženici u posjedu nekretninu u vlasništvu tužiteljice temeljem usmenog ugovora o pravu na doživotno stanovanje, sud prvog stupnja u bitnome utvrđuje da tuženici u ovom postupku nisu dokazali da su s pravnim prednikom tužiteljice zaključili usmeni ugovor temeljem kojeg bi bilo ugovoreno pravo doživotnog stanovanja, jer postojanje takvog ugovora nije potvrdio niti jedan saslušani svjedok, obzirom da su saslušani svjedoci RĆ i HĆ imali samo posredna saznanja o tome da će tuženici živjeti u spornom stanu dok su živi jer im je to rekla supruga sada pok. vlasnika ĐĆ, NĆ. S druge strane sud je ocjenjivao pismenu dokumentaciju koju je tužiteljica predala u spis, a to su Ugovori o podstanarskom odnosu koje su zaključivali tuženici s tužiteljicom, a prije toga s tužiteljicom i njezinom majkom NĆ, u razdoblju od 2004. pa do posljednjeg ugovora koji je zaključen 2015., kao i pismene dokaze o tome da su tuženici tužiteljici plaćali ugovoreni iznos najamnine, o čemu je tužiteljica priložila podatke Privredne banke Zagreb, na temelju kojih dokaza sud zaključuje da tuženici nisu dokazali da bi s pravnim prednikom tužiteljice zaključili ugovor o osnivanju osobne služnosti prava stanovanja, već da su tuženici s prednikom tužiteljice i tužiteljicom zaključivali ugovore o najmu stana te su u skladu s ugovorima plaćali i ugovoreni iznos najamnine.

6.3. U odnosu na istaknuti prigovor prava zadržanja (retencije) sud prvog stupnja utvrđuje da se o njemu treba prosuditi na temelju odredbe članka 72. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) iz razloga što Zakon o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18., 105/20.; dalje: ZNS) ne sadrži odredbe o eventualnom pravu zadržanja stana radi osiguranja namirenja uloženih sredstava. Po ocjeni suda tuženici nisu ničim dokazali ulaganja u predmetni stan, niti su dokazali da imaju novčanu tražbinu, visinu tražbine, a niti njezinu dospjelost, iz kojih razloga zaključuje da je taj prigovor tuženika neosnovan. Na temelju provedenih dokaza sud je zaključio da su tuženici obavljali nužne popravke da bi u nekretnini mogli stanovati, dok su veći investicijski radovi napravljeni po nalogu i na trošak tužiteljičinog oca. Sud utvrđuje da tuženici tijekom postupka niti jedan od troškova za koje su tvrdili da su ih imali radi održavanja i ulaganja u nekretninu nisu dokazali bilo kojim računom. Po ocjeni suda izneseni prigovor prava zadržanja je paušalan i istaknut isključivo s ciljem odugovlačenja ovog postupka.

6.4. Tuženici su tijekom postupka tvrdili da su ugovori o podstanarskom odnosu prividni pravni poslovi u smislu odredbe članka 285. ZOO-a koji su prikrivali ugovor o osnivanju osobne služnosti prava stanovanja, međutim, na temelju činjenice što su tuženici plaćali ugovornu mjesečnu stanarinu u iznosu od 200,00 kn, sud zaključuje da ugovori nisu bili prividni pravni poslovi obzirom da su plaćanjem najamnine tuženici izvršavali svoju obvezu najmoprimaca.

7. Osnovane su žalbene tvrdnje tuženika da činjenično stanje za sada nije potpuno i pravilno utvrđeno zbog čega i materijalno pravo za sada nije pravilno primijenjeno.

8. Tuženici u žalbi tvrde da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da tuženici nisu dokazali da su s pravnim prednikom tužiteljice zaključili ugovor o osnivanju osobne služnosti prava stanovanja iz razloga što sud uopće nije razmatrao mogućnost da su tuženici tu služnost stekli dosjelošću u smislu odredbe članka 229. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14.; dalje: ZV).

8.1. Ove žalbene tvrdnje nisu osnovane jer je, po ocjeni ovog suda, pravilno sud prvog stupnja utvrdio da postojanje ugovora o osnivanju osobne služnosti prava stanovanja tuženici nisu dokazali, a kako su po pravilnom utvrđenju suda tuženici sporni stan posjedovali na temelju zaključenih ugovora o podstanarskom odnosu, koje su s ocem tužiteljice te potom s majkom tužiteljice i osobno s tužiteljicom zaključivali na rok od dvije godine te obzirom na utvrđenu činjenicu da su plaćali ugovoreni iznos stanarine tužiteljici na temelju takvog posjeda tuženici ni u kom slučaju dosjelošću nisu mogli steći osobnu služnost prava stanovanja, a koja se uostalom može steći jedino na temelju pravnog posla u smislu članka 218. stavak 2. ZV-a.

9. Međutim, činjenično stanje nije pravilno utvrđeno vezano uz osnovanost prigovor prava zadržanja kojeg su tuženici istaknuli.

9.1. Tuženici su u odgovoru na tužbu istaknuli prigovor zadržanja jer su tvrdili da su svojim novčanim sredstvima i radom izmijenili krovište, dijelove konstrukcija koje nose pokrovne kupe, da su izveli vodovodne radove, elektroinstalacije, izmijenili vrata i prozore, namještaj, bojanje zidova, betonske radove te su općenito o tim radovima iskazivali u svojim iskazima kada su saslušani kao stranke u svrhu dokazivanja. Prije svega sud prvog stupnja nije na pravilan način saslušao tuženike, kao stranke u svrhu dokazivanja, zbog čega nije utvrdio kada su te radove tuženici izvodili, koliko su radove platili te jesu li za izvođenje radova imali pismenu suglasnost najmodavca, odnosno kako su tuženici u postupku tvrdili da je dio radova trebalo izvesti nakon što je more poplavilo stan, jesu li o tome obavijestili najmodavce.

9.2. Odredbom članka 14. ZNS-a propisano je u stavku 1. da je najmoprimac dužan koristiti se stanom na način da ga čuva od oštećenja. Stavkom 2. istog članka propisano je da najmoprimac ne smije vršiti preinake u stanu i zajedničkim prostorijama i uređajima u zgradi bez prethodne pisane suglasnosti najmodavca, a stavkom 3. da je najmoprimac dužan obavijestiti najmodavca o nužnim popravcima u stanu i na zajedničkim dijelovima zgrade, koje je dužan snositi najmodavac.

9.3. U smislu citirane odredbe članka 14. ZN-a tuženici nisu bili dužni obavljati nužne popravke u stanu na svoj trošak jer je to obveza najmodavca, a preinake u stanu, odnosno veće radove nisu mogli obavljati bez pismene suglasnosti najmodavca. Zbog toga je u postupku bilo potrebno utvrditi prije svega precizno koje radove su i kada tuženici izvodili preciziranjem vrste i količine radova, kao što je bilo potrebno saslušati tuženike o tome jesu li se obraćali najmodavcu o potrebi izvođenja radova te jesu li imali suglasnost da te radove izvedu o svom trošku, odnosno je li se najmodavac obvezao te troškove platiti tuženicima. Samo u slučaju postojanja sporazuma među ugovornim stranama o tome da će najmodavac, čija je obveza održavati stan, naknaditi troškove eventualnih popravaka ili investicija tuženicima kao stanarima, tuženici bi imali pravo na naknadu tih troškova. Pogrešno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da su tuženici visinu troškova mogli dokazali jedino računima jer su oni visinu troškova mogli dokazati i građevinskim vještačenjem koje su predložili tijekom postupka. Međutim, da bi se moglo odrediti građevinsko vještačenje radi utvrđenja visine ulaganja prethodno je bilo potrebno provođenjem dokaza utvrditi odlučne činjenice u smislu citiranog članka 14. ZNS-a jesu li tuženici imali suglasnost najmodavca, odnosno jesu li najmodavca obavijestili o potrebi izvođenja nužnih radova, odnosno, je li se eventualno najmodavac nakon obavijesti oglušio na obavijest. Također da bi se moglo ocijeniti imaju li zbog ulaganja tuženici novčanu tražbinu prema tužiteljici te imaju li pravo zadržanja u postupku je bilo potrebno utvrditi kada su tuženici ulagali u nekretninu u vlasništvu tužiteljice, a radi ocjene jesu li ulagali kao pošteni posjednici, dakle, za vrijeme trajanja ugovora o podstanarskom odnosu ili su ulagali nakon isteka toga ugovora. U smislu odredbe članka 164. stavak 2. ZV-a u slučaju da su tuženici ulagali kao pošteni posjednici tada bi imali pravo zadržanja tako dugo dok im troškovi ne budu naknađeni, dok u smislu odredbe članka 165. stavak 4. ZV-a ukoliko su ulagali u vrijeme kada su već bili nepošteni posjednici tada nemaju pravo zadržanja dok im troškovi ne budu naknađeni.

10. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika trebalo je uvažiti, a presudu suda prvog stupnja ukinuti primjenom odredbe članka 370. ZPP-a i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

11. U ponovnom postupku sud prvog stupnja utvrdit će činjenice navedene u točki 9.3. ovog obrazloženja nakon čega će ponovno razmotriti imaju li tuženici pravo zadržanja ukoliko tuženici dokažu da imaju pravo na naknadu troškova za izvršena ulaganja od tužiteljice u smislu citirane odredbe članka 14. ZNS-a.

Koprivnica, 26. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković