Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Pn-3/2025-57

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Marijani Jurenec kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku odvjetniku Nedimu Tanoviću, iz Koprivnice, protiv tuženika Podravska banka d.d., OIB: 9732683154, Koprivnica, Opatička 3, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Olujić, Pezić & partneri d.o.o. Zagreb, radi naknade štete, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 12. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika odvjetnika Josipa Pažin, na ročištu radi objave i uručenja presude, na temelju odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu ZPP), 26. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja BŠ koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku Podravska banka d.d., Opatička 3, 48000 Koprivnica, OIB: 9732683154 isplatiti tužitelju RŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova pretrpljene štete, iznos od 537.787,60 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od dana 30. listopada 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku Podravska banka d.d., Opatička 3, 48000 Koprivnica, OIB: 9732683154 isplatiti tuženiku RŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka, u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, koja teče od dana presuđenja do isplate."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 80.014,02 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi utvrđenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počevši od dana donošenja presude 26. ožujka 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 31. svibnja 2011. podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete u iznosu od 4.051.959,90 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 30. listopada 2008. do isplate.

1.1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke 26. ožujka 2007. zaključile Ugovor o lombardnom kreditu na iznos od 5.500.000,00 kn, a 30. travnja 2008. zaključile su Ugovor o lombardnom kreditu na iznos od 3.000.000,00 kn. Tužitelj navodi da je za osiguranje naplate kredita, pripadajućih kamata, naknada i ostalih troškova založio vlasničke vrijednosne papire koji su se nalazili na skrbničkom računu tuženika. Navodi da je odredbom čl. 12. oba Ugovora između stranaka izričito ugovoreno da efektivna vrijednost vrijednosnih papira na skrbi mora u svakom trenutku dok postoji obveza korisnika kredita biti jednaka iznosu standardnog pokrića za kredit odnosno može biti niža za manje od 10%, a u protivnom tuženik je imao pravo poduzeti mjere za naplatu kredita u cijelosti nakon što je pozvao korisnika kredita (margin call) da udovolji uvjetima standardnog pokrića kredita na način kako je to navedeno u čl. 1.2. Ugovora, odnosno da u roku od 24 sata od primitka poziva podmiri razliku prouzročenu padom vrijednosnih papira na skrbi ili u roku od 24 sata od primitka poziva da u skrbništvo nove dodatne vrijednosne papire ili u roku od 24 sata od primitka poziva otplati kredit u cijelosti, a po proteku 24 sata ukoliko korisnik kredita ne postupi po pozivu i ne iskoristi niti jednu od navedenih mogućnosti Banka stječe pravo namirenja iz svih vrijednosnih papira na skrbi (pravo na namirenje/margin call).

1.3. Navodi se da je radi ostvarenja tog prava Banke tužitelj kao korisnik kredita predao Banci javnobilježnički ovjerenu neopozivu izjavu kojom je ovlastio Banku bez daljnje suglasnosti izvršiti prodaju vrijednosnih papira na skrbi. Navodi se da je ugovoreno da se vrijednost papira na skrbi prati na dnevnoj razini, a mjerodavnom se smatra dnevna tržišna cijena. Navodi se da je posljednju obavijest o pravu na namirenje tuženik uputio tužitelju 29. listopada 2008., no tužitelj nije bio u mogućnosti ispuniti ni jedan od naprijed navedenih uvjeta "servisiranja" kredita, te je tuženik stekao pravo na namirenje protekom 24 sata odnosno 30. listopada 2008. godine.

1.4. Tužitelj navodi da je u predmetu ovog suda br. P-955/09 sudski vještak Dalibor Posavec utvrdio da je na dan 30. listopada 2008. potraživanje tuženika po Ugovoru od 26. ožujka 2007. iznosilo 2.885.704,72 kn, a vrijednost založenih dionica 3.870.609,80 kn, a po Ugovoru od 30. travnja 2008. potraživanje tuženika iznosilo je 1.212.756,38 kn, a vrijednost založenih dionica na skrbničkom računu 1.915.415,00 kn. Dakle, ukupno potraživanje tuženika prema tužitelju po oba Ugovora na dan 30. listopada 2008. iznosilo je 4.098.461,04 kn, a tržišna vrijednost založenih dionica iznosila je 5.786.024,80 kn. Tužitelj navodi da je tuženik prve založene dionice prodao tek 28. siječnja 2009., te ih je nastavio sukcesivno prodavati zaključno s 1. travnja 2009., a prodajom tih dionica tuženik je ostvario iznos od 1.734.064,93 kn.

1.5. U tužbi se navodi da je zakašnjelom prodajom vrijednosnih papira tužitelju nastala šteta i to u visini razlike ostvarene kupoprodajne cijene založenih dionica (1.734.064,93 kn) i tržišne vrijednosti založenih dionica na dan 30. listopada 2008. godine (5.786.024,80 kn) odnosno ukupno 4.051.959,90 kn.

1.6. Tužitelj navodi da mu nije poznato zašto tuženik nije prodao dionice kad je stekao pravo na prodaju (30. listopada 2008.) nego je s prodajom započeo tek 28. siječnja 2009.. Navodi da iz Ugovora o lombardnom kreditu, koji su osnovni izvor prava i obveze za stranke, jasno proizlazi ugovorna volja stranaka da se u slučaju tužiteljeva zakašnjenja tuženik namiri hitnom prodajom založenih vrijednosnih papira, zbog čega su i ugovoreni "zaštitni mehanizmi". Tužitelj smatra da je tuženik u ispunjavanju obveze bio dužan postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, jer je nesporno da prodaja vrijednosnih papira spada u profesionalnu djelatnost Banke. Također, tužitelj smatra da je tuženik svojim nečinjenjem u konkretnom slučaju prekršio i načelo dužnosti suradnje, načela savjesnosti i poštenja i zabrane prouzročenja štete.

1.7. Navodi se da je čl. 13. Ugovora o lombardnom kreditu od 26. ožujka 2007. i čl. 14. Ugovora o lombardnom kreditu od 30. travnja 2008. ugovorena primjena Općih akata Banke i smatra da je upravo tuženik "nametnuo" trgovački pravni režim ponašanja u konkretnom pravnom odnosu odnosno da je ugovorena i primjena trgovačkih običaja i prakse pa sadržaj i značenje poziva na namirenje/margin call kao i kasnije ponašanje u vezi s njim treba tumačiti prema odredbama trgovačkog prava.

1.6. U tužbi se navodi da je tuženik poziv na namirenja poslao i prethodno dana 19. rujna 2008., a potom pristupio prodaji dionica u periodu od 19. do 24. kolovoza 2009., čime je smanjio svoje potraživanje za iznos od 1.815.267,70 kn, a potom 17. listopada 2008. i 20. listopada 2008. za iznos od 962.000,00 kn, te tako privremeno osigurao ugovoreno standardno pokriće kredita. Tužitelj smatra da je time stvorena poslovna praksa ponašanja u ispunjenju prava i obveza iz predmetnih Ugovora, koja je za ugovorne strane izvor prava te da je tuženik bio dužan postupati u skladu s tako ustanovljenom praksom i kasnije, odnosno nakon poziva na namirenje/margin call od 29. listopada 2008., kao standardom poslovanja. Tužitelj navodi da je Banka trgujući založenim dionicama tužitelja bila dužna postupati s najvećom pozornošću koja se zahtijeva u poslovnom prometu, čuvajući poslovne interese komitenta kao svoje, što znači da dionice nije smjela prodavati u nevrijeme. Tužitelj tvrdi da je protuugovornim ponašanjem tuženika pretrpio štetu u utuženom iznosu.

1.8.Tužbeni zahtjev je usklađen tužiteljevim podneskom od 25. listopada 2023. na način kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se tužbenom zahtjevu protivi u cijelosti.

2.1. Tuženik potvrđuje da su stranke zaključile ugovore o kreditu navedene u tužbi, no tuženik navodi da Ugovor o kreditu od 26. ožujka 2007. nije sadržavao odredbu (čl. 12.) sadržaja kakav navodi tužitelj, pa kad je u pitanju taj Ugovor Banka je imala pravo, ali ne i obvezu, kredit proglasiti dospjelim i poduzeti radnje radi naplate istog. Tuženik navodi da nije propustio poduzeti kakvu radnju, niti je poduzeo kakvu radnju koja bi bila u uzročnoj vezi s navodnom tužiteljevom štetom. U odnosu na odredbu čl. 12. Ugovora o kreditu od 30. travnja 2008. navodi da je tuženik bio ovlašten postupiti na ugovoreni način ali isključivo s ciljem zaštite svojeg interesa, a to je osiguranje tražbine, te se u konkretnom slučaju ne radi o ugovornoj obvezi tuženika već o njegovom pravu štititi svoj interes.

2.2. Tuženik navodi da je zaštita interesa tužitelja i u pogledu mogućeg pada vrijednosti založenih dionica regulirana čl. 2. predmetnih Ugovora o kreditu te je tužitelju kao korisniku kredita dano ovlaštenje i mogućnost u svako doba prodati vrijednosne papire koji su predmet zaloga a novčani iznos dobiven prodajom zadržati u iznosu potrebnom za namirenje tražbine na skrbničkom računu, a uz to je mogao kupovati druge dionice za koje je smatrao da im vrijednost neće pasti i njima jamčiti otplatu kredita. Tuženik navodi da je tim odredbama predmetnih Ugovora prvenstveno tužitelju dana mogućnost i pravo da štiti svoje interese na način reguliran čl. 2. Ugovora, a kako tužitelj svoje pravo nije koristio ne može taj propust ili eventualne posljedice pripisivati tuženiku, jer je i za očekivati da je tužitelj, kao osoba koja znatna novčana sredstva investira u vrijednosne papire, stručan i za procjenu kretanja tržišta kapitala i spreman na rizike koje nosi investiranje u vrijednosne papire. Tuženik navodi da je tužitelj mogao spriječiti unovčenje založenih dionica namirenjem tražbine prije dospjelosti.

2.3. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik navodi da nije uzrokovao štetu tužitelju, a ukoliko je tužitelj pretrpio kakvu štetu ista je rezultat isključivo tužiteljevih poslovnih odluka i propuštanja poduzimanja ugovorom predviđenih radnji radi zaštite njegovih interesa, jer je tužitelj mogao svojim dionicama raspolagati u bilo koje doba (odnosno prije i nakon dospjelosti) sve do prodaje po nalogu tuženika, što je izričito ugovoreno, a u skladu je i s odredbama čl. 1021. do 1027. ZOO-a.

2.4. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava da bi tužitelj pretrpio ikakvu štetu iz predmetnih pravnih poslova i načina namirenja duga te navodi da tužitelj za sada ima korist u visini iznosa neplaćenog a dobivenog kredita od oko 1.596.838,46 kn za koji će iznos njegova imovina za slučaj nemogućnosti namirenja biti povećana. Tuženik navodi da ukoliko je tužitelj eventualno pretrpio štetu zbog rizičnog ulaganja u vrijednosne papire nakon što je uslijedio pad vrijednosti dionica, u konkretnom slučaju nema uzročne veze s činjenicom da su tužitelju dionice služile kao zalog za povrat kredita, kao niti uzročne veze s načinom namirenja dospjele tražbine tuženika prodajom tih dionica, jer zalog dionica nije ograničavao tužitelja da njima slobodno trguje u bilo koje doba. Tuženik osporava da bi tužitelj pretrpio ikakvu štetu iz pravnog posla s tuženikom na koji se poziva u tužbi.

3. Presudom ovog suda broj P-801/2011-13 od 21. rujna 2011. sud je usvojio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku isplatiti tužitelju s osnova pretrpljene štete iznos od 4.051.959,90 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 30. listopada 2008. do isplate, a u točki II. naložio je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

3.1. Citirana prvostupanjska presuda je povodom žalbe tuženika potvrđena Presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, broj Gž- 2934/12-2 od 22. studenog 2012.

3.2. Povodom revizije tuženika Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1151/2012-2 od 26. listopada 2022. ukinute su citirane presude drugostupanjskog suda i prvostupanjskog suda te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U ponovljenom postupku Presudom ovog suda broj Pn-86/2023-45 od 29. siječnja 2024. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak. Sud je u navedenoj odluci prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u citiranom Rješenju.

4.1. Povodom žalbe tužitelja citirana prvostupanjska presuda je ukinuta Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, broj Gž-519/2024-2 od 12. prosinca 2024. i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

5. Iz obrazloženja citiranog drugostupanjskog rješenja broj Gž-519/2024-2 od 12. prosinca 2024. proizlazi da je prvostupanjski sud u nastavku postupka bezrezervno podržao stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev-1151/2013-2 od 26. listopada 2022., a prema stajalištu drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju trenutak dospjelosti oba Ugovora o kreditu i nepostojanje obveze tuženika da nakon što tužitelj ne postupi po pozivu za namirenje i udovolji tom zahtjevu nema obvezu pristupiti namirenju prodajom založenih dionica tužitelja nisu odlučne činjenice za osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja u ovom postupku. Drugostupanjski sud smatra da je tuženik bio dužan postupiti po nalogu tužitelja da proda sve njegove dionice koje su bile kao zalog oba kredita i to odmah nakon zaprimanja njegovog naloga te je zbog nepostupanja po nalogu tužitelja u smislu odredbe čl. 2. st. 3. Ugovora o lombardnom kreditu te čl. 78. st. 1. Zakona o tržištu kapitala tužitelj prodajom dionica ostvario manji iznos od 4.051.059,87 kn, no navedeni iznos ne predstavlja štetu koju tužitelj trpi zbog propusta tuženika da izvrši nalog tužitelja sukladno odredbi čl. 2. st. 3. Ugovora i čl. 78. st. 1. Zakona o tržištu kapitala i to iz razloga jer je od iznosa dobivenog prodajom dionica tuženik po dospjelosti ili po zahtjevu tužitelja za vraćanje kredita prije roka određenog za vraćanje imao pravo naplatiti svoje tražbine iz Ugovora o kreditima pa eventualna šteta koju tužitelj trpi zbog propusta tuženika da ispuni nalog o prodaji dionica predstavlja razliku između iznosa koji bi se dobio za prodaju dionica da su one prodane nakon što je tužitelj dao nalog za prodaju 28. listopada 2008. i visine tražbine tuženika za oba kredita nakon njihove dospjelosti odnosno u trenutku davanja zahtjeva za vraćanje kredita prije roka određenog za vraćanje.

5.1 Iz upute drugostupanjskog suda proizlazi da će u ponovljenom postupku prvostupanjski sud utvrditi visinu tražbine tuženika po oba Ugovora o lombardnom kreditu na dan njihove dospjelosti odnosno u trenutku zahtjeva tužitelja za vraćanje kredita prije roka za vraćanje te će taj iznos odbiti od iznosa za koji bi bile prodane dionice tužitelja da je tuženik odmah nakon 28. listopada 2008. ispunio nalog za prodaju dionica tužitelja, a koji iznos proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, jer samo ta eventualna razlika predstavlja stvarni iznos štete koju tužitelj trpi zbog propusta tuženika da postupi po njegovom nalogu za prodaju dionica.

6. Radi utvrđenja relevantnih činjenica pročitane su priložene isprave: Ugovor o lombardnom kreditu na temelju zaloga vlasničkih vrijednosnih papira zaključen između Podravske banke d.d. i BŠ **.**.2008. (list 6-9), Ugovor o lombardnom kreditu na temelju zaloga vlasničkih vrijednosnih papira zaključen između Podravske banke d.d. i BŠ **.**.2007. (list 10-11), Dopuna nalaza i mišljenja te nalaz i mišljenje vještaka za računovodstvo i financije Dalibora Posavca iz predmeta ovog suda broj P-955/09 (list 12-31), izvršen je uvid u priloge (list 32-33), pročitani su prilozi (list 50-53), pročitan je iskaz tužitelja BŠ, pročitani su prilozi uz reviziju tuženika: Ugovor o poslovima skrbništva nad vrijednosnim papirima sklopljen između Podravske banke d.d. i BŠ **.**.2006. (list 120-123), Ugovor o poslovima skrbništva nad vrijednosnim papirima sklopljen između Podravske banke d.d. i BŠ od 30. travnja 2008. (list 124-131), prilog 3, izjava za identifikaciju i telefonsko zaprimanje naloga za kupoprodaju vrijednosnica i ostale poslove s vrijednosnim papirima od 30. travnja 2008. (list 132), I. izmjena ugovora o kreditu sklopljena između Podravske banke d.d. i BŠ **.**.2008. (str. 174), pročitani su prilozi tuženika (str. 175-180), I izmjena ugovora o kreditu sklopljena između Podravske banke d.d. i BŠ **.**.2008. (str. 181), prilog tuženika (str. 182-183).

6.1. Prema uputi drugostupanjskog suda iz rješenja Gž-519/2024-2 od 12. prosinca 2024. sud je u ponovljenom postupku trebao utvrditi visinu tražbine tuženika po oba Ugovora o lombardnom kreditu na dan njihove dospjelosti i taj iznos odbiti od iznosa za koji bi bile prodane dionice tužitelja da je tuženik odmah nakon 28. listopada 2008. ispunio nalog za prodaju dionica tužitelja. Stranke su se u nastavku postupka suglasile da sud samo pročita ranije provedene dokaze, a protivile su se izvođenju novih dokaza. Sud u nastavku postupka nije proveo financijsko vještačenje radi utvrđenja iznosa za koji drugostupanjski sud smatra da je stvarni iznos štete koju eventualno trpi tužitelj zbog propusta tuženika, jer su i tužitelj i tuženik u nastavku postupka izričito naveli da neće platiti predujam za provođenje financijskog vještačenja. Tužitelj se je izričito protivio izvođenju novih dokaza jer smatra da je teret dokazivanja visine tuženikove tražbine na tuženiku koji tijekom postupka nije isticao svoje potraživanje prema tužitelju niti prigovor radi prijeboja, dok je tuženik istaknuo da sud izvodi dokaze i utvrđuje činjenice sukladno dispozicijama stranaka te ne može sam istraživati štetu koju bi tužitelj eventualno mogao potraživati.

7. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

8. Sud je u ovom postupku utvrđivao činjenice i izvodio dokaze koje su stranke predložile, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i čl. 219. ZPP-a.

9. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik (Banka) zaključili dana 26. ožujka 2007. godine i dana 30. travnja 2008. godine Ugovor o lombardnom kreditu na temelju zaloga vlasničkih vrijednosnih papira.

10. Na ugovore o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira primjenjuju se odredbe čl. 1025. do 1027. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05 – dalje ZOO).

11. Odredbom čl. 1025. ZOO-a propisano je da ugovorom o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira banka odobrava kredit u određenom novčanom iznosu uz osiguranje zalogom vrijednosnih papira koji pripadaju korisniku kredita ili trećemu koji na to pristane.

12. Odredbom čl. 1027. ZOO-a propisano je ako korisnik kredita ne vrati po dospjelosti dobiveni kredit banka može u svrhu namirenja prodati založene vrijednosne papire prema pravilima založnog prava.

13. Između stranaka je sporna primjena prava. Tužitelj smatra da mu je tuženik uzrokovao štetu u visini razlike ostvarene kupoprodajne cijene založenih dionica i tržišne vrijednosti založenih dionica 30. listopada 2008., jer tuženik nije prodao dionice 30. listopada 2008. (kad je prema mišljenju tužitelja stekao pravo na prodaju), već je s prodajom dionica započeo u siječnju 2009. godine, dok tuženik tvrdi da on u konkretnom slučaju nije postupio protupravno niti protivno ugovornim obvezama te nije propustio poduzeti kakvu radnju niti je poduzeo kakvu radnju koja bi bila u uzročnoposljedičnoj vezi s navodnom tužiteljevom štetom.

14. Nesporno je da su tužitelj i tuženik zaključili 26. ožujka 2007. Ugovor o lombardnom kreditu na temelju zaloga vlasničkih vrijednosnih papira na iznos od 5.500.000,00 kn uz ugovorenu kamatu od 7,00% godišnje uz mjesečni obračun i plaćanje, rokom otplate 36 mjeseci i načinom otplate jednokratno uz mjesečno servisiranje kamate.

14.1. Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka Dalibora Posavca proizlazi da je rok otplate po tom Ugovoru počeo teći od 1. travnja 2007. , a kredit je trebao dospjeti 1. travnja 2010., ali je tuženik temeljem čl. 12. Ugovora otkazao kredit i proglasio ga dospjelim 5. siječnja 2009. godine.

15. Nesporno je utvrđeno da su tužitelj i tuženik 30. travnja 2008. zaključili Ugovor o lombardnom kreditu na temelju zaloga vlasničkih vrijednosnih papira na iznos od 3.000.000,00 kn uz ugovorenu kamatu od 7,70 % godišnje uz mjesečni obračun i plaćanje, rokom otplate 6 mjeseci jednokratno ili u ratama.

15.1.Tuženik je dostavio i Izmjenu Ugovora o kreditu sklopljenu između stranaka 7. studenog 2008., iz koje proizlazi da su stranke u Ugovoru o kreditu od 30. travnja 2008. izmijenile čl. 1. na način da je rok otplate kredita 8 mjeseci, a kamatna stopa 12%.

15.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka Dalibora Posavca proizlazi da je 7. studenoga 2008. između stranaka sklopljena "Izmjena ugovora o kreditu" kojom se rok otplate produljuje za dva mjeseca, a kamatna stopa povećava na 12 % godišnje pa je tražbina tuženika po tom kreditu dospjela 1. siječnja 2009. godine.

16. Odredbama čl. 2. predmetnih Ugovora o lombardnom kreditu zaključenih 26. ožujka 2007. i 30. travnja 2008. stranke su ugovorile da tužitelj kao korisnik kredita može za trajanja kreditnog odnosa prodati vrijednosne papire temeljem kojih mu je odobren kredit isključivo posredstvom Direkcije brokerskih poslova Banke, a novčana sredstva od prodaje zadržavaju se na njegovom računu skrbništva kao blokirana pozicija i služe kao osiguranje za odobreni kredit, s tim da korisnik kredita ta novčana sredstva može koristiti za kupnju vrijednosnih papira iz Odluke o listi dionica prikladnih za odobrenje margin kredita isključivo posredstvom Direkcije brokerskih poslova Banke, i tako kupljeni vrijednosni papiri vode se na skrbničkom računu korisnika kredita u Banci kao blokirana pozicija i služe za pokriće za korišteni lombardni kredit, time da u slučaju prodaje založenih vrijednosnih papira i kupnje drugih kredit mora biti osiguran vrijednošću imovine na skrbi.

17. Iz odredbi čl. 2. predmetnih Ugovora o lombardnom kreditu od 26. ožujka 2007. i 30. travnja 2008. proizlazi da su stranke ugovorile da radi ostvarenja prava Banke na namirenje iz vrijednosti založenih vrijednosnih papira na skrbi korisnik kredita Banci predaje javnobilježničku ovjerenu neopozivu izjavu kojom ovlašćuje Banku da bez ikakve daljnje suglasnosti proda vrijednosne papire na skrbi i iznos dobiven prodajom prenese u korist računa kredita u iznosu potrebnom za namirenje svih obveza po kreditu.

18. Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka Dalibora Posavca proizlazi da je prema Ugovoru o lombardnom kreditu od 26. ožujka 2007. na dan 29. rujna 2008. vrijednost preostalih založenih dionica iznosila 4.537.911,02 kn, što je manje od potrebnog iznosa za garanciju kako je to navedeno u Ugovoru.

19. Odredbom čl. 12. Ugovora o lombardnom kreditu od 26. ožujka 2007. dano je pravo Banci da proglasi kredit dospjelim i poduzme mjere za naplatu kredita, ako tržišna vrijednost založenih vrijednosnih papira, pokriće kredita vrijednošću imovine na skrbi padne na način da pokriće kredita vrijednošću imovine na skrbi padne za 10 % ili više u odnosu na potrebno pokriće iz čl. 2. Ugovora. Iz Ugovora o lombardnom kreditu od 26. ožujka 2007. proizlazi da ne predviđa poziv na namirenje/margin call.

20. Iz priloženih isprava proizlazi da je Ugovor o lombardnom kreditu od 30. travnja 2008. u čl. 12. proširen na način da je razrađeno postupanje korisnika kredita u situaciji pada tržišne vrijednosti vrijednosnih papira koji služe kao pokriće za dobiveni kredit. Odredbom čl. 12. točka 3. Ugovora o lombardnom kreditu od 30. travnja 2008. određeno je da ukoliko Banka utvrdi da je efektivna vrijednost korisnikove imovine na računu skrbništva pala 10% u odnosu na potrebno standardno pokriće za kredit, ovlaštena je pozvati korisnika kredita da na način koji sam odabere udovolji tom uvjetu, dok je toč. 5. i 6. određeno da ako korisnik kredita ne postupi po pozivu i ne iskoristi ni jednu mogućnost za ispunjavanje uvjeta iz čl. 3. st. 1 Ugovora, stječe pravo namirenja iz vrijednosti svih vrijednosnih papira na skrbi i naplatom iz sredstava s računa novca (pravo na namirenje/margin call), a radi ostvarenja prava Banke na namirenje iz vrijednosti svih vrijednosnih papira na skrbi, korisnik kredita se obvezuje Banci predati javnobilježničku ovjerenu neopozivu izjavu kojom ovlašćuje Banku da bez ikakve daljnje suglasnosti izvrši prodaju vrijednosnih papira na skrbi i iznos odbijen prodajom, jednako kao i novčana sredstva na računu novca, prenese u korist računa kredita u iznosu potrebnom za namirenje svih obveza po kreditu, u obliku i sadržaju koji je prilog Ugovoru.

20.1. Iz naprijed navedenog proizlazi da je po navedenom Ugovoru Banka - tuženik imao pravo, ali ne i obvezu, kredit proglasiti dospjelim i poduzeti radnje radi naplate istog odnosno pristupiti namirenju prodajom založenih dionica.

20.2. No, iz navedenih ugovornih odredbi ne proizlazi da bi kreditor bio dužan vrijednosne papire prodati i naplatiti se iz ostvarene vrijednosti odmah idući dan, ako korisnik kredita ne postupi po pozivu kreditora i ne iskoristi ni jednu od mogućnosti za ispunjenje uvjeta iz čl. 3. st. 1. Ugovora, odnosno ne podmiri razliku vrijednosti prouzročenu padom vrijednosnih papira na skrbi u novcu, ne dade u skrbništvo nove vrijednosne papire ili ne otplati kredit u cijelosti.

21. Prema nalazu i mišljenju knjigovodstveno-financijskog vještaka Dalibora Posavca, koji je dan u predmetu ovog suda br. P-955/09, a koji je po suglasnom prijedlogu stranaka pročitan tijekom ovog postupka, proizlazi da je na dan 30. listopada 2008. potraživanje tuženika prema tužitelju po Ugovoru od 26. ožujka 2007. iznosilo 2.885.704,72 kn a vrijednost založenih dionica 3.870.609,80 kn, dok je po Ugovoru od 30. travnja 2008. potraživanje tuženika prema tužitelju iznosilo 1.212.756,38 kn, a vrijednost založenih dionica na skrbničkom računu 1.915.415,00 kn. Prema nalazu i mišljenju vještaka Dalibora Posavca proizlazi da je na dan 30. listopada 2008. ukupna tražbina tuženika prema tužitelju po oba Ugovora iznosila 4.098.461,04 kn, a tržišna vrijednost založenih dionica iznosila je 5.786.024,80 kn.

22. Tužitelj tvrdi da je u rujnu 2008. dao usmeni nalog tuženiku da se prodaju sve založene dionice kako bi se naplatile njegove obveze po predmetnim kreditima te da je taj nalog ponovio i u listopadu 2008. godine. Tužitelj smatra da je tuženik trebao hitno prodati založene vrijednosne papire, no tuženik je po nalogu postupio djelomično pa je zakašnjelom prodajom vrijednosnih papira tužitelju nastala šteta.

23. Između stranaka nije bilo sporno, a proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka Dalibora Posavca, da je tuženik počeo prodavati dionice 28. siječnja 2009. i nastavio ih je prodavati zaključno s 1. travnja 2009. te je njihovom prodajom ostvaren iznos od 1.734.064,93 kn.

24. Poziv na namirenje/margin call je poziv klijentu da podmiri pad vrijednosti portfelja što on može učiniti uplatom u novcu ili doregistracijom novih dionica.

25. Sud je i u nastavku postupka prihvatio stajalište koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio u citiranom Rješenju od 26. listopada 2022. da je margin call pravo banke/vjerovnika da po pozivu korisniku kredita isti podmiri razliku vrijednosti uzrokovanu padom vrijednosti založenih dionica, ali ne i pravo dužnika. Dakle, u konkretnom slučaju se ne radi o obvezi tuženika - Banke da po nalogu tužitelja hitno proda založene dionice niti je tuženik bio dužan prodati dionice 30. listopada 2008. godine. Prema ocjeni suda na strani tuženika u konkretnom slučaju nema elemenata protupravnosti.

26. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza, sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za naknadu štete tužitelju od strane tuženika, jer tuženik nije protupravno niti protivno sklopljenim Ugovorima poduzeo radnje niti je propustio poduzeti dužne radnje čime bi tužitelju uzrokovao štetu. Stoga tuženik ne odgovara tužitelju za eventualno nastalu štetu kao razliku tržišne vrijednosti založenih dionica na dan 30. listopada 2008. i kupoprodajne cijene koja je ostvarena prodajom založenih dionica.

27. Da je u konkretnom slučaju ovaj sud umjesto stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvatio stajalište koje je drugostupanjski sud iznio u citiranoj odluci od 12. prosinca 2024., s obzirom na teret dokazivanja u postupku u smislu odredbi čl. 219. ZPP-a, proizlazi da tužitelj, na kojem je u konkretnom slučaju teret dokazivanja osnova i visine tužbenog zahtjeva, nije dokazao stvarni iznos štete koju je eventualno pretrpio zbog propuštanja tuženika da hitno postupi po njegovom nalogu za prodaju dionica. Tužitelj nije predložio dokaze na okolnost utvrđenja visine štete u smislu stajališta drugostupanjskog suda, već se je u nastavku postupka izričito protivio provođenju financijskog vještačenja i izvođenju daljnjih dokaza.

28. Iz obrazloženih razloga tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti i presuđeno je kao u točki I. izreke ove presude.

29. Obje stranke su zatražile naknadu parničnih troškova.

30. Parnični troškovi tuženika utvrđeni su u iznosu od 80.014,02 eura, prema priloženom troškovniku (str. 194, 196, 223 i 240) i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23), a odnose se na nagradu punomoćniku odvjetniku tuženika za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 8.088,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), za zastupanja na ročištu 7. rujna 2011., 17. listopada 2023. i 15. prosinca 2023. u iznosu od 8.088,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 1.), za sastav žalbe u iznosu od 10.110,00 eura (Tbr. 10. točka 1.), za sastav revizije u iznosu od 12.132,00 eura (Tbr. 10. točka 5.), PDV u iznosu od 13.648,50 eura (Tbr. 46.), sudsku pristojbu na odgovor na tužbu u iznosu od 331,80 eura, sudsku pristojbu na žalbu protiv presude u iznosu od 663,61 eura i sudsku pristojbu na reviziju u iznosu od 663,61 eura te u nastavku postupka nagradu punomoćniku odvjetniku tuženika za zastupanje na ročištu 12. veljače 2025. u iznosu od 8.090,00 eura (Tbr. 9. točka 1.) i PDV u iznosu od 2.022,50 eura (Tbr. 46).

30.1. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a tuženiku nije priznat trošak podneska od 30. studenog 2023. jer je tuženik navode iz tog podneska mogao iznijeti na ročištu 17. listopada 2023., kao ni trošak sastava odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio nužan.

31. Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tužitelj je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove u cijelosti.

32. Na dosuđeni iznos parničnog troška tuženiku je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude do isplate, primjenom odredbe čl. 155. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

33. Iz obrazloženih razloga odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

U Koprivnici, 26. ožujka 2025.

Sutkinja

Marijana Jurenec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Varaždinu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena. (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a)

Dostaviti:

1. Odvjetnik Nedim Tanović, Koprivnica

2. Odvjetnik Fran Olujić, Zagreb