REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj: Usž-563/2025-2
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Biljaka Trans d.o.o., Zagreb, Ulica Karla Metikoša 5, OIB: 92491550599, kojeg zastupa opunomoćenik Ivan Bandić, odvjetnik u Zagrebu, Roberta Frangeša Mihanovića 6, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Velika Gorica, Velika Gorica, Matije Magdalenića 2, OIB: 36162371878, radi šutnje uprave, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI- 3720/2024-9 od 23. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2025.
r i j e š i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3720/2024-9 od 23. prosinca 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Rješenjem prvostupanjskog suda u točki I. izreke obustavljen je upravni spor, te je u točki II. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 1.000,00 eura u roku od 15 dana od dostave pravomoćnog rješenja, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbijen.
2. Tuženik žalbom osporava rješenje prvostupanjskog suda zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. - dalje: ZUS). Navodi da je prvostupanjski sud potpuno zanemario činjenicu da se u konkretnom slučaju ne može raditi o šutnji uprave jer postupak izdavanja dozvole za boravak i rad ne ovisi samo o tuženiku, njegovim djelatnicima i resursima, već se provodi ispitni postupak tijekom kojeg se pribavljaju sigurnosne provjere, provjere poslodavca kod Porezne uprave ili se provode terenske provjere. Ističe da se postupak ne može okončati bez dostavljanja cjelokupne dokumentacije ili eventualnog odustanka podnositelja od podnesenog zahtjeva. Smatra da je izdavanjem dozvole za boravak i rad od 4. prosinca 2024. tužitelj i sam odustao od podnesenog zahtjeva. Pri tome skreće pozornost da je rok od 60 dana za donošenje odluke o zahtjevu propisan člankom 101. stavkom 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP) instruktivne, a ne prekluzivne naravi, pa se i iz navedenog razloga ne može raditi o šutnji uprave.
Predlaže poništiti osporeno rješenje u cijelosti.
3. Tužitelj u odgovoru na žalbu navodi da je osporeno rješenje prvostupanjskog suda jasno obrazloženo i zakonito, dok su žalbeni razlozi potpuno promašeni i neosnovani. Nejasni su mu razlozi osporavanja rješenja jer je spor obustavljen u skladu s člankom 103. stavkom 1. ZUS-a, dok je odluka o troškovima donesena u skladu s člankom 147. stavkom 6. ZUS-a. Smatra da pozivanje na članak 101. ZUP-a nije od utjecaja na donošenje odluke jer se u konkretnom slučaju primjenjuje članak 91. stavak 5. Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22. i 151/22. - dalje: ZoS). Pri tome ističe da tuženik navedene navode nije iznosio tijekom upravnog spora pa je prekludiran u iznošenju istih tek u žalbi. Zaključno smatra da su žalbeni navodi potpuno promašeni i predstavljaju isključivo jednostrano i pogrešno tuženikovo tumačenje primijenjenih zakonskih odredbi, dok je prvostupanjski sud njihovom pravilnom primjenom, na temelju pravilnog pristupa, dostavljenih dokaznih prijedloga i utvrđenih činjenica donio zakonitu odluku. Predlaže odbiti žalbu uz naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući rješenje Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.
6. Prema podacima sudskog spisa, tužitelj je pokrenuo predmetni upravni spor tužbom podnesenom u skladu s člankom 38. stavkom 2. točkom 2. u vezi s člankom 3. stavkom 1. točkom 3. ZUS-a i to zbog propuštanja tuženika da u roku propisanom člankom 91. stavkom 5. ZoS-a odluči o podnesenom zahtjevu za izdavanje dozvole za boravak i rad.
7. Tuženik je uz odgovor na tužbu sudu naveo da je tužitelju u međuvremenu izdana dozvola za boravak i rad na temelju mišljenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, KLASA: UP/I-216-02/24-09/232859, URBROJ: 511-19-36-24-2 od 4. listopada 2024. Kako se tužitelj, posebno pozvan na temelju članka 100. stavka 1. ZUS-a, izjasnio da je zadovoljan s naknadno donesenim rješenjem od 4. listopada 2024. i da je suglasan s obustavom upravnog spora, to je prvostupanjski sud donio osporeno rješenje na temelju članka 100. stavka 2. ZUS-a.
8. Člankom 95. stavkom 1. ZoS-a propisano je da je o zahtjevu za izdavanje dozvole za boravak i rad sukladno članku 97. ovoga Zakona policijska uprava odnosno policijska postaja dužna odlučiti u roku od petnaest dana od dana podnošenja urednog zahtjeva.
9. Imajući na umu sve navedeno, odnosno da je tužba podnesena u skladu s člankom 38. stavkom 2. točkom 2. ZUS-a kojom se zahtjeva donošenje rješenja, a da je tuženik tijekom upravnog spora donio rješenje od 4. listopada 2024., to je upravni spor trebalo obustaviti na temelju članka 100. stavka 2. ZUS-a, na koji članak se pravilno poziva i citira ga prvostupanjski sud, jer je tuženik u tijeku upravnog spora donio rješenje o zahtjevu tužitelja za izdavanje dozvole za boravak i rad, a tužitelj je izjavio da je s predmetnim rješenjem zadovoljan.
10. Neosnovano se tuženik poziva na članak 101. ZUP-a kada se u konkretnom slučaju u pogledu roka za donošenje odluke o podnesenom zahtjevu za izdavanje dozvole za boravak i rad primjenjuje članak 91. stavak 5. ZoS-a, kao lex specialis u odnosu na ZUP. Kako je člankom 91. stavkom 5. ZoS-a propisano da je tuženik o uredno podnesenom zahtjevu dužan odlučiti u roku od 15 dana od dana njegova podnošenja, a s obzirom na jasan izričaj navedene zakonske odredbe, osnovano je zaključeno da ista ne propisuje razloge kojima bi se moglo opravdavati prekoračenje roka za donošenje odluke o zahtjevu niti su takvi razlozi predviđeni ZUP-om.
11. S obzirom na navedeno, na drugačije rješenje ove upravne stvari nisu od utjecaja navodi tuženika da je za donošenje odluke potrebno provesti različite provjere (sigurnosne, terenske i slično) te da je potrebna suradnja s drugim javnopravnim tijelima koja iziskuje određeno vrijeme jer je voljom zakonodavca propisan rok za donošenje odluke o zahtjevu radi ubrzanja predmetnih postupaka te bez propisanih iznimaka za njegovo prekoračenje.
12. Imajući na umu naprijed navedene činjenice kao i sadržaj tužbenog zahtjeva u ovom predmetu, ovaj Sud nalazi da je osporenim rješenjem prvostupanjskog suda pravilno ocijenjeno da se u konkretnom slučaju radi o šutnji uprave te da nije povrijeđen zakon na štetu tuženika jer su za obustavu ovog predmetnog upravnog spora ispunjeni zakonom propisani uvjeti.
13. Člankom 144. stavkom 1. ZUS-a propisano je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora, a stavkom 2. da troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koji imaju pravo na zakonom propisanu naknadu.
14. Člankom 147. stavkom 1. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako je spor obustavljen nakon što je tuženik postupio po tužbenom zahtjevu, tužitelj ima pravo na naknadu troškova spora (stavak 6. istog članka 147.).
15. S obzirom na to da je sud obustavio spor, tužitelj je uspio u upravnom sporu. Stoga ima pravo na naknadu opravdanih troškova upravnog spora na temelju članka 144. stavka 1. i stavka 2. te članka 147. stavka 1. i stavka 6. ZUS-a. Prvostupanjski sud je obrazložio što smatra opravdanim troškovima u konkretnom upravnom sporu te utvrdio obvezu tuženika da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora i to zatraženi trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 eura, u skladu s Tbr. 27/1. alinejom 2., Tbr. 52/3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine", 138/23.).
16. Imajući na umu konkretan predmet i podatke spisa, te članak 144. stavak 1. i stavak 2. te članak 147. stavak 1. i stavak 6. ZUS-a, upravni spor je pravilno obustavljen te je tuženiku pravilno naloženo da tužitelju nadoknadi zatraženi trošak ovog upravnog spora. Razlozima navedenima u žalbi tuženik nije doveo u sumnju zakonitost osporenog rješenja, koje je doneseno na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka ovaj Sud nije našao.
17. Tužitelj potražuje u odgovoru na žalbu i trošak sastava tog podneska u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura. Trošak sastava odgovora na žalbu nije priznat jer se ne radi o podnesku koji je od utjecaja na rješenje spora, pa taj izdatak nije opravdan u smislu članka 144. stavka 1. ZUS-a.
18. Slijedom navedenog, trebalo je, na temelju članka 135. stavka 1. i članka 144. stavka 1. u vezi s člankom 128. stavkom 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci rješenja.
U Zagrebu 26. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća:
dr. sc. Sanja Otočan
