Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-635/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja SU OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa skrbnik BU iz [adresa], 2. tužiteljice UU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i 3. tužitelja BU OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Tomislav Biuk, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika ŽU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Ivančević i partneri u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-1666/24 od 30. prosinca 2024., u sjednici održanoj 26. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-1666/24 od 30. prosinca 2024. u pobijanim dijelovima pod točkama I., II. i III. izreke, kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi 1. tužitelja SU, 2. tužiteljice UU i 3. tužitelja BU.

II. Uvažava se žalba 1. tužitelja SU, 2. tužiteljice UU i 3. tužitelja BU, pa preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-1666/24 od 30. prosinca 2024. u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke, kojim je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove, tako da se sudi:

Nalaže se tuženiku da 1. tužitelju SU, 2. tužiteljici UU i 3. tužitelju BU naknadi troškove postupka u iznosu od 10.278,00 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom nalaženo je tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti 1. tužitelju SU na ime naknade štete iznos od 49.046,83 eura/369.545,37 kn od čega, na ime duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti iznos od 41.614,62 eura/313.545,37 kn, na ime duševnih bolova zbog naruženosti iznos od 3.716,23 eura/28.000,00 kn te na ime pretrpljenog straha iznos od 3.716,23 eura/ 28.000,00 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom 30. prosinca 2024. do isplate (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti 2. tužiteljici na ime naknade štete iz osnove duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe – djeteta iznos od 20.439,31 eura/154.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom 30. prosinca 2024. do isplate (točka II. izreke). Nadalje je tom presudom naloženo tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti 3. tužitelju na ime naknade štete iz osnove duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe – djeteta iznos od 20.439,31eura/154.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 30 prosinca 2024. do isplate (točka III. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u prvostupanjskoj presudi odlučeno je da svaka stranaka snosi svoj trošak (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude žale se obje stranke.

2.1. Prvotužitelj, 2. tužiteljica i 3. tužitelj (u daljnjem tekstu: tužitelj) navedenu presudu pobijaju u dijelu pod točkom IV. izreke, koji sadrži odluku o troškovima postupka, zbog žalbenog razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se u tom dijelu preinači na način da se tužiteljima dosude troškovi postupka, podredno da se u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Tužitelji su zatražili i troškove žalbenog postupka.

2.2. Tuženik prvostupanjsku presudu pobija u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se preinači na način da se odbiju tužbeni zahtjevi, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik je također, zatražio troškove žalbenog postupka.

2.3. Tužitelji su u odgovoru na žalbu tuženika osporili sve žalbene navode kao neosnovane te su predložili da se žalba kao takva odbije.

2.4. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužitelja.

3. Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe tuženika.

4.3. Stoga se u odnosu na žalbene navode tuženika ističe da meritorna odluka suda podrazumijeva takav zaključak suda u kojemu postoji podudarnost uvjerenja suda između činjeničnog stanja na temelju kojega odlučuje o zahtjevima stranaka i stvarnog činjeničnog stanja, pri čemu sudu provodi samo one dokaze koje su stranke predložile i iste ocjenjuje na temelju svog slobodnog sudačkog uvjerenja.

4.4. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a na koju opisno upire tuženik, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a, a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjeni provedene dokaze drugačije nego što smatra tuženik da bi trebalo i ako izvodi različite činjenične zaključke nego to čini tuženik.

5. Predmet ovoga spora je zahtjev 1. tužitelja za naknadu nematerijalne štete koju trpi kao posljedicu prometne nezgode koja se dogodila 24. srpnja 1985., a u kojoj je kao dijete od sedam godina zadobio teške tjelesne ozljede, kao i zahtjev njegovih roditelja, majke, 2. tužiteljice i oca 3. tužitelja za naknadom štete koju trpe zbog naročito teškog invaliditeta 1. tužitelja, njihovog djeteta.

6. Nadalje, tuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud postupio suprotno odredbama ZPP-a, kada je na ročištu održanom 8. travnja 2013. donio rješenje kojim je prihvatio prijedlog tužitelja za povrat u prijašnje stanje i ukinuo rješenje od 22. svibnja 2003., a kojim je utvrđeno da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena i kada je smatrao da nije ni doneseno.

6.1. Prema odredbi članka 117. stavka 1. ZPP-a, sud će stranci koja propusti ročište ili rok za poduzimanje kakve radnje u postupku i zbog toga izgubi pravo na poduzimanje te radnje, na njezin prijedlog dopustiti da naknadno obavi tu radnju ( povrat u prijašnje stanje), ako ocijeni da postoje opravdani razlozi za propuštanje.

6.2. U smislu citirane zakonske odredbe za povrat u prijašnje stanje potrebno je da su ispunjene slijedeće procesne pretpostavke: da je stranka propustila održavanje ročišta, da je uslijed propuštanja ročišta izgubila pravo na poduzimanje određene parnične radnje, da je stranka uslijed propuštanja pretrpjela procesnu štetu koja se drugim pravomoćnim radnjama ne može otkloniti, te da postoji zakonska osnova za povrat u prijašnje stanje.

6.3. Iz stanja spisa proizlazi da je u ovom slučaju prije nego što je prvostupanjski sud odlučivao o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja ročišta, taj sud već donio rješenje kojim je ukinuo sve radnje koje je poduzeo Jadran Franceschi, odvjetnik u Splitu, i to nakon što je utvrdio da isti nije imao urednu punomoć za zastupanje tužitelja u ovom postupku. Kako je prvostupanjski sud pozvao tužitelje da se izjasne odobravaju li radnje koje je poduzeo imenovani odvjetnik, kao osoba koja nije bila ovlaštena za njihovo zastupanje i kako su isti na ročištu održanom 4. travnja 2012. izričito kazali da ne daju svoj pristanak za radnje koje u ovom postupku poduzeo u njihovo ime Jadran Franceschi, odvjetnik u Splitu, to je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je na tom ročištu u smislu odredbe članka 98. stavka 4. ZPP- a, ukinuo sve radnje poduzete od strane odvjetnika Jadrana Franceschija (pa tako i prethodno citirani prijedlog), jer imenovani odvjetnik nije imao ovlaštenja za poduzimanje bilo kakve radnje u ime tužitelja.

6.4. Iz navedenog slijedi zaključak da odvjetnik Jadran Franceschi nije imao ovlaštenje od tužitelja za pristup na ročište na kojem je doneseno rješenje o povlačenju tužbe, pa tako ni za podnošenje prijedloga za povrat u prijašnje stanje. Dakle, rješenje od 22. svibnja 2003. kojim se smatra da je tužba povučena nije moglo biti doneseno iz razloga što naznačeni odvjetnik nije imao urednu punomoć za zastupanje tužitelja, pa tako nije ni mogao biti pozivan na ročišta na kojima je postupak stavljen u mirovanje jer tužitelji njegove poduzete radnje naknadno nisu odobrili, dok je nakon ročišta 23. ožujka 2012., priložena punomoć za zastupanje tužitelja od strane odvjetnice Darijane Godinović, pa su tužitelji u daljnjem tijeku postupka uredno zastupanim, zbog čega žalbeni navodi tuženika u tom pogledu ne utječu na pravilnost pobijane odluke.

7. U pogledu merituma spora prvostupanjski je sud nakon provedenog postupka utvrdio sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da se postupak prvotno vodio i protiv Croatia osiguranja d.d., kod koje je vozilo kojim je upravljao tuženik bilo osigurano policom osiguranja,

- da su 20. rujna 1993. tužitelji povukli tužbu u odnosu na Croatia osiguranje d.d., iz razloga što im je isplatila iznos od 704,425,51 tadašnjih dinara, tada protuvrijednost od 54.186,57 dem, a sada 28.156,41 eura, dok su ustrajali u zahtjevu u odnosu na tuženika ŽU,

- da iz kaznenog spisa prvostupanjskog suda, broj IK-466/87, proizlazi kako je tuženik proglašen krivim što je **.**.1985. oko 20 sati u [adresa] upravljajući osobnim automobilom marke Zastava 750 reg. oznake [registarska oznaka], postupio suprotno odredbama čl. 3., 27. stavku 1., članku 30. stavku 1. i članku 45. stavku 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, na način da je vozeći ulicom [adresa] nastavio vožnju nesmanjenom brzinom od 52 km/h na dijelu gdje je brzina kretanja ograničenja na 40 km/h, premda je na vrijeme u prelaženju kolnika sa lijeve na desnu stranu uočio pješaka mal. SU, olako držeći da pritom neće ugroziti sigurnost ostalih sudionika u prometu, te da neće doći do nezgode, što se nije dogodilo, jer uslijed tako neprilagođene brzine i poduzetnog kočenja nije uspio izbjeći udar u pješaka, već ga je zahvatio prednjim lijevim bočnim dijelom automobila, pa ga oborio na kolnik, nanijevši mu pritom prijelom lubanje u tjemenom sljepoočnom području desno, te nagnječenje mozga, koje povrede su teške naravi,

- da nadalje iz tog spisa proizlazi kako se tuženik kao sudionik u prometu na putovima nije pridržavao prometnih propisa time iz nehaja tako ugrozio javni promet da je doveo u opasnost tijela ljudi, pa je uslijed toga nastupila teška tjelesna povreda jedne osobe, i čime je počinio kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa-teških djelom protiv javnog prometa-djelo označeno u čl.168. st. 4. u vezi sa čl.1 63 st. 1. i 3., a kažnjivo po čl.168 st. 4. Krivičnog zakona SR Hrvatske (tada važećeg), zbog čega mu je na temelju čl. 168. st. 4 Krivičnog zakona, utvrđena kazna zatvora u trajanju od 5 mjeseci, a primjenom čl. 52 i 53 KZ SFRJ osuđen je uvjetnom osudom, time da utvrđenu kaznu neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo i pod daljnjim uvjetom da se pridržava izrečene mu mjere sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilima,

- da iz obrazloženja kaznene presude donesenom u tom kaznenom postupku broj IK- 466/87 od 31. svibnja 1989., proizlazi da je i tada maloljetni 1. tužitelj svojim ponašanjem doprinio da dođe do saobraćajne nezgode, a time i do štetnog događaja, pa je sud cijenio da je on doprinio štetnom događaju u omjeru od 30%, koji doprinos prihvaćaju tužitelji, dok da je tuženik doprinio štetnom događaju 70%,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke u bitnom proizlazi da je 1. tužitelj prigodom štetnog događaja zadobio ozljede zbog kojih je bio vitalno ugrožen te je intenzivno liječen u KB Split u Odjelu za anesteziju i intenzivno liječenje, a potom i u Odjelu za neurokirurgiju i Odjelu za pedijatriju, a po izlasku iz bolnice nastavio je s fizikalnom terapijom i redovitim ambulantnim kontrolama, s time što je doživio tjelesne povrede u predjelu lubanje i to višestruki prijelom s depresijom iznad desne sljepoočnice s odgovarajućom kontuzijom mozga, izljevom krvi među moždane ovojnice sa adekvatnim pritiskom, što je uzročilo produbljenje nesanica i faktično ugrozilo život 1. tužitelja, da je bilo potrebno evakuirati izljev krvi na mozak i sanaciju lubanje, s time što je intenzivno liječenje, kao i primjena aparata za disanje trajala do **.**.1985., nakon čega je premješten na retanciono liječenje, a kao posljedica pretrpljene traume pregledana je i desna strana djelomično oduzetog tijela, pa je i to trebalo liječiti, s time što je prilikom liječenja evidentirana i sepsa odnosno upala s bilofornom bakterijom, koja je dovela do oštećenja srčanog mišića, te je po završenom liječenju koje je trajalo godinu i pol dana, odnosno oko dvije godine uz nuzgredne komplikacije, zbog disanja uvođenjem metalnog aspiratora, došlo je i do suženja dušnika, što je i danas trajno prisutno, a imao je i toksičnu upalu jetra, što je u direktnoj vezi s komplikacijama nastale sepse, pa je zbog svega navedenog kod 1. tužitelja zaostalo trajno oštećenje zdravlja koje je dovelo do potpune onesposobljenosti tužitelja za samostalan život i rad i on je ovisan o pomoći drugih osoba i zbrinjavanju svakodnevnih životnih potreba, potrebna mu je pomoć pri obavljanju higijene, hranjenju i pripremi hrane, oblačenju, ima učestale glavobolje i povremeno abotivne epileptičke atake iako uredno uzima antiepileptičku terapiju,

- da dalje iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je posljedica štetnog događaja dovela do smanjenja životnih sposobnosti kod 1. tužitelja u cijelosti od 100%, a procijenjena je od strane traumatologa 60%, od neurologa sa 100 % i pulmologa 15 %, sve imajući u vidu sva tjelesna oštećenja njegovog zdravlja,

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka ortopeda i neurologa 1. tužitelj trpio bolovi jakog intenziteta dva mjeseca i deset dana, srednjeg intenziteta od sedam mjeseci, a blažeg intenziteta godinu dana, odnosno da ih trpi stalno i uključeni su u procjenu smanjenja životnih sposobnosti, a zaostala je i naruženost težeg stupnja zbog oduzetosti lijevih udova jer se tužitelj otežano kreće i ima nepravilno držanje, s time što ima defekt i na lubanji,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatara proizlazi kako je 1. tužitelj zbog zadobivenih ozljeda osjećao strah jakog intenziteta s osjećajem ugroženosti egzistencije u trajanju od jedanaest tjedana, strah srednjeg intenziteta u trajanju od šest tjedana, a strah lakog intenziteta u trajanju od daljnjih sedam mjeseci,

- da je kod 1. tužitelja zbog zadobivene ozljede postoji organsko oštećenje mozga, što je dovelo do organskog poremećaja ličnosti, što sve proizlazi iz sadržaja psiholoških testiranja, pa da će trebati stalni oblik neke vrste pomoći u životu, jer da on uopće ne funkcionira, ni radno, ni socijalno, nekritičan je, oštećenog uvida u rasuđivanja, u nerazmjeru između onog što govori da radi i onog što zaista može i radi, dezorganiziran je, ne može učiti i napredovati, a s ljudima zbog emocionalne nestabilnosti i sniženog praga za frustracije i nekritičnosti dolazi u sukobe te ne može ni životno ni radno funkcionirati, s time što će biti stalno prisiljen uzimati lijekove (anksiolitike i antiepileptike) koji će mu i nadalje oštećivati tjelesno zdravlje (jetra, mozak) i utjecati na pažnju i koncentraciju, a moguće i na raspoloženje, zbog čega su zaključili da je 1. tužitelj osoba kojoj je nezgoda od 24. srpnja 1985.g, "uništila" život.

8. S obzirom na gornja činjenična utvrđenja pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je 1. tužitelj svojim ponašanjem pridonio nastanku štetnog događaja, kao što je tom štetnom događaju pridonio i tuženik, pa se njihova odgovornost temelji na odredbi članka 177. stavku 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. – u daljnjem tekstu: ZOO), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavka 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 1143/21., 156/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO/05), prema kojoj se imalac oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete. Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud zaključio da postoji suodgovornost 1. tužitelja za nastanak štetnog događaja u omjeru od 30:70%, s time što ni žalbenim navodima tuženik ne spori ovo utvrđenje jer su i sami tužitelji priznali taj doprinos.

8.1. Isto tako, na temelju utvrđenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu članka 200. ZOO-a, kada je 1. tužitelju na ime nematerijalne štete dosudio ukupan iznos od 49.046,83 eura skupa sa zatraženim kamatama, i to na ime pravične naknade za pretrpljeni strah iznos od 3.716,23 eura, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 41.614,62 eura i za duševne bolove zbog naruženosti iznos od 3.716,28 eura, koliko 1. tužitelj i potražuje. Pritom se navodi da je 1. tužitelj prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva sam umanjio svoj zahtjev za iznos koji mu je plaćen od strane Croatia osiguranja d.d., kao i za utvrđenu suodgovornost od 30%,. Kako je zahtjev 1. tužitelja po ovoj osnovi postavljan u skladu s orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda RH iz 2002., a imajući na umu da isti primjenjuju na obvezne odnose nastale prije 1. siječnja 2006., o čemu je riječ u ovom slučaju, to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je dosudio navedeni iznos 1. tužitelju.

8.2. Pravilno je prvostupanjski sud dosudio naknadu nematerijalne štete 2. tužiteljici i 3. tužitelju, roditeljima 1. tužitelja, s osnove duševnih bolova zbog teškog invaliditeta bliske osobe jer je utvrdio da 1. tužitelj živi u zajedničkom domaćinstvu sa svojim roditeljima koji o njemu skrbe. U konkretnom slučaju radi se o utvrđenom doživotnom 100% invaliditetu 1. tužitelja, djetetu 2. tužiteljice i 3. tuženika, zbog čega oni kao roditelji trpe duševne boli zbog takvog teškog invaliditeta 1. tužitelja, pa im na temelju odredbe članka 201. stavka 3. ZOO-a, kojom je propisano da u slučaju naročito teškog invaliditeta neke osobe sud može dosuditi njezinu bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove, pripada iznos koji su zatražili od po 20.439,31 eura, a koji su umanjili za suodgovornost 1. tužitelja od 30% (od pripadajućeg iznosa 29.199,02 eura), zbog čega je pravilno postupio prvostupanjski sud kada im je dosudio navedene iznose skupa sa zatraženim kamatama.

9. Slijedom navedenog, žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, tako da na pravilnost pobijane odluke ne utječu ni žalbeni navodi da je osiguravajuće društvo isplatilo cjelokupni limit štete po polici osiguranja kojom je bilo osigurano osobno vozilo kojim je upravljao tuženika, kada se u ovom slučaju radi o solidarnoj odgovornosti osiguravajućeg društva i tuženika kao štetnika iz odredbe članka 414. ZOO-a.

9.1. Prema odredbi članka 414. stavku 1. ZOO-a, svaki dužnik solidarno odgovora vjerovniku za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali da jedan dužnik ispuni obvezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.

9.2. U smislu citirane odredbe ističe se, da uz solidarnu odgovornost štetnika i osiguravatelja, dakle, u ovom slučaju tuženika i Croatia osiguranje d.d. (ranijeg 1. tuženika), tužitelji kao oštećeni mogu utužiti oba solidarna dužnika (bilo zajedno ili svakog posebno, u ovom slučaju tužbe su podnesene posebno, s time što su predmeti tijekom postupka spojeni), i protiv svakog od njih mogu ishoditi pravomoćnu presudu o naknadi cjelokupne štete, ali se mogu namiriti samo od jednog tuženika. Stoga će se činjenica je li osiguravajuće društvo u cijelosti ispunilo obvezu prema tužiteljima, odnosno je li im u cijelosti isplaćena pripadajuća naknada štete eventualno utvrditi u ovršnom postupku, a ne u ovom parničnom postupku, iz razloga što tužitelji imaju pravo ishoditi pravomoćnu presudu o naknadi cjelokupne štete i protiv tuženika u smislu citirane odredbe članka 414. ZOO-a, što se ponovno ističe.

10. Ni ostali žalbeni navodi tuženika u tom pravcu ne utječu na pravilnost pobijane odluke.

11. Međutim, osnovano tužitelji u žalbi tvrde da prvostupanjski sud nije pravilno postupio kada je donio odluku o troškovima postupka kojom je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove, a imajući u vidu njihov uspjeh u postupku. Stoga je trebalo preinačiti odluku o troškovima postupka, a ista se temelji na odredbe članka 154. stavku 1. ZPP-a, u svezi s odredbom čanka 155. ZPP-a i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 148/09., 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa). Tužiteljima od dana kada su zastupani po punomoćniku u osobi odvjetnika pripada trošak prema priloženom troškovniku za parnične radnje koje su poduzete i koje su bile potrebne za vođenje parnice i za koje su zatražili trošak, i to za zastupanje na pet ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi (4. travnja 2012., 21. svibnja 2012., 6. srpnja 2012., 18. listopada 2012. i 2. listopada 2014.) prema Tbr. 9. točki 1. Tarife po 500 bodova, za zastupanja na tri ročišta na kojima se odlučivalo o procesnim pitanjima (8. travnja 2013., 28. svibnja 2015. i 11. studenoga 2024.) prema Tbr. 9. točki 2. Tarife po 250 bodova, za zastupanja na ostalih šest ročišta (23. ožujka 2012., 14. svibnja 2013., 7. srpnja 2014., 8. studenog 2021., 8. veljače 2022. i 11. travnja 2022.) prema Tbr. 9. točki 5. Tarife po 50 bodova, za zastupanje na ročištu na kojem je objavljena presuda 250 bodova prema Tbr. 9. točki 3. Tarife i za sastavljanje dva obrazložena podneska (8. studenog 2021. i 23. studenog 2023.) po 500 bodova prema Tbr. 8. točki 1. Tarife, ukupno 4.800 bodova, koji bod pomnožen s 2,00 eura prema Tbr. 54. Tarife, čini trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 9.600,00 eura, kojem iznosu treba pribrojiti iznos od 678,00 eura za sastavljanje žalbe prema Tbr. 10. točki 4. Tarife, tako da ukupni troškovi tužitelja iznose 10.278,00 eura, a koji im je iznos u obvezi naknaditi tuženik, dok više zatraženi trošak tužiteljima ne pripada, s time što se navodi da tužiteljima nisu priznati troškovi za ročišta koja su i njihovom suglasnošću odgađana zbog mirnog rješenja predmeta spora.

12. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP- a i članka 380. točke 3. ZPP-a u svezi s člankom 381. stavkom 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Splitu 26. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča