REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Pn-1203/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu VICI ROŠČIĆ, u pravnoj stvari tužitelja TK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Željku Lubini, odvjetniku u Splitu protiv tužene Republike Hrvatske, zastupana po ODO u Splitu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 17. veljače 2025. u prisutnosti zam. pun. tužitelja Nediljka Bajića, odvj. vj. kod Željka Lubine, odvj. u Splitu i zz tuženika ĐK, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju TK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 168,00 €, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. travnja 2013. pa do 31.prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, dok se u preostalom dijelu od dosuđenog tužbeni zahtjev odbija.

II. Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 135,50 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.

Obrazloženje:

1.Tužitelj je ustao tužbom pred ovim sudom dana 19. travnja 2024. u kojoj je naveo da je protiv tužitelja pod brojem K-13/18 vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u Splitu, da je bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz odredbe čl. 90. Kaznenog zakona/97 te da je presudom od 16. listopada 2018. tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe. U tom postupku tužitelj da je bio u pritvoru/istražnom zatvoru 1240 dana, pa je od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske zatražio da mu, temeljem odredbe čl. 480. st. 1. t. 1. Zakona o kaznenom postupku/97, a prema propisu iz odredbe čl. 25. st. 4. Ustava Republike Hrvatske, nadoknadi štetu koju je trpio za vrijeme dok je bio lišen slobode i dok se nalazio u istražnom zatvoru. Ministarstvo pravosuđa i uprave da je u predmetu UP/I-702- 03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te je tužitelju ponuđena isplata iznosa od 46.078,40 EUR radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode ''s obzirom na trajanje uhićenja, narav i težinu kaznenog djela i ostale okolnosti slučaja''. Po mišljenju tužitelja taj iznos nije primjeren. Navedeno je da je protiv tužitelja vođen postupak pod sumnjom da je ubio svoju majku, državni organi (policija, državno odvjetništvo i sud) da su javnost kontinuirano obavještavali o toj sumnji, kao i da je tužitelj to i učinio, premda je istina sasvim drugačija. Tužitelj je trpio povredu prava osobnosti prouzročenu neosnovanim lišenjem slobode u trajanju od 1240 dana jer je lišen slobode 9. veljače 2010. u 16,00 sati. Nadalje je navedeno da je dan 23. travnja 2013. tužitelj proveo u zatvoru, da je vrlo malo spavao, da je bio iscrpljen, da je slabo jeo i da je trpio duševne boli jer ga je tuženik osumnjičio da je ubio svoju majku, radi čega je zatražio isplatu iznosa od 345,29 EUR na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti uz obrazloženje da mu je ponašanjem tuženika oduzeto pravo na slobodu, pravo na ugled, pravo na čast, pravo na dostojanstvo i pravo na uživanje u obiteljskom životu sa suprugom i kćeri. Lišenjem slobode tužitelju da je i onemogućen rad, a radio je kao pomorac. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplata iznosa od 345,29 EUR s pripadajućim kamatama.

2.U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istaknuo kako uz tužbu nije priložena valjana punomoć za zastupanje tužitelja. Nadalje, tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te je istaknut prigovor zastare potraživanja tužitelja, a budući da je tužitelj u siječnju 2020. zaprimio odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/18 od 17. prosinca 2019., a tužba je podnesena 17. svibnja 2023., pa je za predmetnu tražbinu nastupila zastara, a temeljem odredbi čl. 477. i čl. 478. ZKP-a, u svezi s odredbom čl. 238. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, da nije sporno da se tužitelj nalazio u pritvoru od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013. i da je u tužbi navedenom presudom Županijskog suda u Splitu, koja je potvrđena već spomenutom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pravomoćno oslobođen optužbe. U konkretnoj pravnoj stvari tužitelj da potražuje naknadu štete zbog povrede prava osobnosti prouzročene neosnovanim lišenjem slobode za jedan (1) dan proveden u pritvoru (23. veljače 2011.) te je pred ovim sudom podnio više desetaka tužbi kojima se na isti način i u istom iznosu traži naknada štete za svaki pojedini dan proveden u pritvoru, što se osporava jer takvo potraživanje ne može egzistirati kao samostalna cjelina, a budući da se prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva vodi računa o cjelokupnom trajanju neosnovanog lišenja slobode te se radi o zloupotrebi procesnih ovlaštenja. Tuženik se usprotivio i visini zahtjeva i tijeku zateznih kamata.

3.U postupku su izvedeni dokazi pregledom zahtjeva za naknadu štete od 10. travnja 2020., zapisnika od 26. rujna 2024. iz predmeta ovog suda Pn 269/23 i od 22. listopada 2024. iz predmeta ovog suda broj Pn 321/23, spisa Županijskog suda u Splitu K-13/18 i spisa Ministarstva pravosuđa RH UP/I-702-03/20-01/52.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, zbog čega je u postupku trebalo primijeniti odredbe čl. 457. do 467. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP) jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 EUR.

6.U postupku je trebalo raspraviti i utvrditi pripada li tužitelju pravo na naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava osobnosti uslijed neutemeljenog lišenja slobode. Također, trebalo je odlučiti jesu li osnovani prigovori tuženika koji se odnose na valjanost punomoći i zastare potraživanja tužitelja.

7. U postupku je utvrđeno sljedeće:

-kako je tužitelj bio optužen da bi 26. siječnja 2010. oko 11,00 sati na adresi [adresa] ušao u stan svoje tete DK, znajući da se u to vrijeme u njemu nalazila njegova majka VK, te da je u cilju oduzimanja života nasrnuo na nju dok se nalazila u kupaonici, da ju je udario tupotvrdim predmetom u predjelu desne strane čela i obrve, zadavši joj dvije razderotne rane, uslijed čega je ona pala na pod, a potom je iz neposredne blizine iz vatrenog oružja ispalio dva hica na nju, zadavši joj dvije strijelne ozljede prsnog koša, prijelom desne nadlaktice, ključnih kosti, lopatica, prvog, drugog desnog i trećeg i četvrtog lijevog rebra, koje predstavljaju osobito teške ozljede za život uslijed kojih je preminuo, to jest da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela – ubojstva, djelo opisano i kažnjivo po čl. 90. Kaznenog zakona

-kako je odlukom Županijskog suda u Splitu K-45/10 od 10. listopada 2011. tužitelj proglašen krivim za naprijed navedeno kazneno djelo ubojstva, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina u koju je uračunato vrijeme koje je provedeno u pritvoru od 9. veljače 2010. pa nadalje

-kako je rješenjem Vrhovnog suda RH I Kž-983/11 od 6. ožujka 2012. ukinuta naprijed navedena prvostupanjska odluka i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje

-kako je presudom Županijskog suda u Splitu K-20/12 tuženik ponovno proglašen krivim za kazneno djelo ubojstva, te mu je izrečena ista kazna zatvora u trajanju od 15 godina u koju je uračunato vrijeme koje je provedeno u pritvoru od 9. veljače 2010. pa nadalje

-kako je rješenjem VRSH broj I Kž-404/13 od 2. srpnja 2013. ponovno ukinuta prvostupanjska odluka i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje

-kako je presudom Županijskog suda u Splitu broj K-43/13 od 21. srpnja 2017. tuženik oslobođen optužbe zbog navedenog kaznenog dijela ubojstva

-kako je rješenjem VSRH broj I Kž-483/17 od 10. srpnja 2018. ukinuta odluka Županijskog suda u Splitu K-43/13 te predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje

-kako je presudom Županijskog suda u Splitu K-13/18 tuženik oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo ubojstva svoje majke VK **.**.2020.

-kako je presudom VSRH I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. odbijena je kao neosnovana žalba državnog odvjetnika te potvrđena oslobađajuća prvostupanjska presuda broj K-13/2018

-kako je punomoćnik tužitelja naprijed navedenu presudu VSRH I Kž-679/2018- 7 od 17. prosinca 2019. zaprimio 3. siječnja 2020., a sam tužitelj 9. siječnja 2020.

-kako je tužitelj u istražnom zatvoru boravio u razdoblju od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013., ukupno 1240 dana, ili u godinama, 3 godine i 144 dana, što među strankama nije niti sporno

-kako se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa radi sporazuma o utvrđenju, vrsti i visini štete 10. travnja 2020.

-kako je Ministarstvo pravosuđa RH u predmetu UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan, te mu je ponuđena isplata ukupnog iznosa od 46.078,40 eur, odnosno 37,16 eur po danu provedenom u pritvoru

-kako je predmetna tužba podnesena 26. ožujka 2024.

8.Glede pitanja punomoći, odredbom čl. 95. ZPP-a određena su ovlaštenja punomoćnika u parnici ako mu je stranka izdala punomoć za vođenje parnice, dok je odredbom čl. 97. propisana forma punomoći koju stranka izdaje, te je u st. 3. određeno da sud može, ukoliko posumnja u istinitost pisane punomoći, rješenjem odrediti podnošenje ovjerene punomoći.

9.Iz pisane punomoći koja je dostavljena uz tužbu proizlazi da je izdana 31. ožujka 2023. za zastupanje tužitelja u postupku za naknadu štete koju je tužitelj zatražio u postupku broj UP/I-702-03/20-01/52 od Ministarstva pravosuđa i uprave RH. Predmetni postupak za naknadu štete jedan je od postupaka u kojima je tužitelj ustao tužbom radi naknade štete za jedan dan proveden u istražnom zatvoru, a nakon što s obratio zahtjevom Ministarstva pravosuđa i uprave RH, koji je zahtjev zaprimljen 10. travnja 2020. te mu je dodijeljena klasifikacijska oznaka UP/I-702-03/20-01/52. Kako se radi o predmetu naknade štete koji je proizišao nakon obraćanja nadležnom Ministarstvu, ocjena je ovog suda da jer riječ o valjanoj pisanoj punomoći i da nema nikakvih razloga temeljem kojih bi sud posumnjao u istinitost pisane punomoći, sve pozivom na odredbe čl. 89., 89.a i 95. ZPP-a.

S obzirom da se pred ovim sudom vodi 1240 parnica tužitelja, tužitelj je u ostalim parničnim postupcima izvijestio sud o pohrani punomoći. Pregledom rješenja ovog suda 39 Su-664/2024 od 10. travnja 2024., utvrđeno je da je tužitelj 27. ožujka 2024. ovlastio odvjetnike Željka Lubinu, Branka Čuturu i Jelenu Mandarić iz Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d. da ga zastupaju u svim predmetima koji se vode pred ovim sudom.

10.Odredbom čl. 22. Ustava Republike Hrvatske propisano je da su čovjekovo pravo i sloboda nepovrjedivi te da se nikome ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.

11.Odredbom čl. 25. st. 1. Ustava Republike Hrvatske propisano je da svatko tko je nezakonito bio lišen slobode ili osuđen ima, u skladu sa Zakonom, pravo na odštetu i javnu ispriku. Riječ je o posebnom nenovčanom obliku naknade nematerijalne štete zbog povrede prava osobe, ugleda, časti i slobode.

12.Odredbom čl. 9.st. 5. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, a koje je RH prihvatila retroaktivno počev od 06. listopada 1991., propisano je da svaka osoba koja je bila žrtva nezakonitog uhićenja ili pritvora ima pravo na naknadu štete.

13.Pravo na slobodu i sigurnost, uključujući i pravo na odštetu žrtvama nezakonitog uhićenja ili pritvaranja propisano je odredbom čl. 5. st. 1. i 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN – Međunarodni ugovori 6/99, 88/99).

14.Pitanje naknade štete neopravdano osuđenim i neutemeljeno uhićenim osobama razrađeno je u materijalno pravnim i procesno pravnim odredbama Zakona o kaznenom postupku i Zakona o obveznim odnosima.

15.Uvjeti za naknadu štete zbog neopravdane osude ili neutemeljenog uhićenja mogu se podijeliti na kazneno – pravne (da postoji neopravdana osuda ili neutemeljeno uhićenje) i na građansko- pravne (da je počinjena šteta i uzročnost). Da bi neka osoba ostvarila svoje pravo na naknadu štete, ti uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni.

16.ZKP u čl. 476. («NN» br. 110/97, 27/98, 58/99 112/99, 58/02, 143/02, 178/04, 115/06, 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13 i 145/13) određuje kada oštećeni ima pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude, dok u čl. 480. taksativno nabraja slučajeve kada oštećenom pripada pravo na naknadu štete radi neutemeljenog uhićenja i nezakonitog pritvora.

17.Tako, čl. 480. ZKP u st. 1. toč. 1. propisuje da pravo naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena.

U primjeni navedene zakonske odredbe VSRH je u nizu svojih odluka (Rev- 766/09, Rev-474/09, Rev-505/23 i dr.) izrazio pravno shvaćanje da naknada za neutemeljeno pritvaranje (uhićenje) predstavlja naknadu za jedinstveni vid štete u kojoj su obuhvaćene sve štetne posljedice nematerijalne štete vezane uz neosnovano pritvorenog proistekle iz neosnovane povrede slobode, a to znači i pretrpljeni strah i duševne boli zbog povrede ugleda i časti.

18.Da bi tužitelj imao pravo na naknadu štete zbog nezakonito određenog pritvora mora u tijeku postupka dokazati da je pritvor bio nezakonito određen, a u konkretnom slučaju riječ je upravo o neutemeljenom i nezakonito određenom pritvoru, koji je trajao od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013., odnosno ukupno 1240 (tisućudvjestočetrdeset) dana ili u godinama: tri pune godine i 144 dana, računajući kao prvi dan 9. veljače 2010., a kao zadnji dan 2. srpnja 2013. Ova okolnost među strankama nije niti sporna, s obzirom da je tuženik nakon višegodišnjeg suđenja pravomoćnom odlukom Županijskog suda u Splitu broj K-13/18 od 16. listopada 2018. oslobođen optužbe.

19.Osnov odgovornosti proizlazi iz naprijed citiranih odredbi Zakona o kaznenom postupku, te pored citiranih odredbi i generalne odredbe čl. 14. ZKP 08 prema kojoj osoba koja je neopravdano osuđena za kazneno djelo ili je neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom.

20.Nadalje, nije sporno da su u konkretnom slučaju ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe, s obzirom da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio zahtjevom za mirno rješenje spora nadležnom Ministarstvu, s time da je za svaki dan proveden u zatvoru tražio 66,36 EUR s zakonskom zateznom kamatom koja teče za svaki pojedini dan proveden u pritvoru do isplate. Sud smatra kako je neutemeljen prigovor tužene koji se odnosi na visinu potraživanja, odnosno razliku koju je tužitelj potraživao u mirnom postupku, u odnosu na potraživanje po predmetnom zahtjevu, jer tuženik drži da se ne bi radilo o identičnom zahtjevu. Ovo stoga što je zahtjev tužitelj u mirnom postupku u cijelosti određen, budući tužitelj navodi točan broj pod kojim je vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u Splitu te činjenicu da je pretrpio štetu u određenom iznosu neutemeljenim pritvaranjem. Time je tužitelj naveo sve bitne činjenice po kojima ovisi ocjena o osnovanosti i visini zahtjeva, pa je bez obzira što u predmetnom postupku ne potražuje iznos identičan onome u mirnom postupku, ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe za naknadu štete.

21.Kod dosuđivanja naknade neimovinske štete koju treba odrediti u skladu s odredbom čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona, treba na umu imati sve okolnosti konkretnog slučaja i to posebno: trajanje lišenja slobode, specifične uvjete izdržavanja kazne, reakcije životne sredine na lišenje slobode, zabrinutost oštećenog zbog moguće osude, teškoće prilikom ponovnog uključivanja u život na slobodi, težinu i prirodu kaznenog djela koje je bilo stavljeno na teret tužitelju, osuđivanost tužitelja, okolnost da li je tužitelj pritvoren po prvi put te gdje je pritvoren, da li je zbog pritvaranja ostala nezbrinuta obitelj koju je uzdržavao, te naravno i osobito jačinu povrede prava osobnosti odnosno jačini i trajanju povredom izazvanih duševnih boli koje je zbog povrede slobode, ugleda i časti pretrpio tužitelj.

22.Sud je u dokazne svrhe odlučio, umjesto saslušanja tužitelja, kako je predloženo u tužbi, pročitati zapisnike o saslušanju tužitelja u predmetima ovog suda Pn 269/23 i Pn 321/23, uvažavajući okolnost da je tužitelj pred ovim sudom ustao tužbom za svaki dan proveden u istražnom zatvoru (1240 dana odnosno 1240 predmeta) te da se radi o danima koji se međusobno ne razlikuju ni po čemu niti je tužitelj u tužbi tvrdio da bi povreda prava osobnosti bila po bilo čemu drugačija na dan 23. travnja 2013. od ostalih dana koje je proveo u istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013., a niti je to logično. Drugim riječima, već navedene okolnosti konkretnog slučaja o kojima se trebao izjasniti tužitelji u iskazu odnose se na cjelokupan period boravka u istražnom zatvoru od tri godine i 144 dana pa je za sve predmete pred ovim sudom bilo dovoljno samo jednom saslušati tužitelja jer bi sva druga saslušanja predstavljala nepotrebno ponavljanje. Osim toga, sud je imao u vidu i da se radi o sporu male vrijednosti, dakle u pravilu pisanom postupku u kojem se samo iznimno uopće zakazuje ročište.

23.Prema iskazu tužitelja koji je dao u postupku pred ovim sudom broj Pn 269/23 preko dvije godine proveo je u ćeliji broj 39, u toj je ćeliji danima, mjesecima pa i godinama bilo i po deset potpuno nepoznatih ljudi u skučenom prostoru u kojem se ne može hodati ni kretati. Nakon toga da je premješten u ćeliju u koju je inače moglo stati šest osoba u kojoj da je uvijek bilo četvero ili petero ljudi. I konačno, zadnji put da je premješten u ćeliju broj 36. Naveo je da je bio zadužen za skupljanje posuđa poslije ručka što da mu je odgovaralo jer se mogao kretati. Opisao je da nije noćima spavao, da je plakao, da nije mogao jesti, da je bio tužan, potišten i deprimiran, da mu nije bilo ni do čega, da je izgubio kontakt s rodbinom jer su uglavnom svi, pa i njegov brat, povjerovali onome što se pisalo u novinama i drugim medijima. Osim rodbine, da su mu leđa okrenuli stariji susjedi i prijatelji za koje je mislio da su mu vjerni. Što se tiče fizičkog zlostavljanja da je bilo naguravanja, ali više vrijeđanja od strane drugih zatvorenika. Upitan o odnosu osoblja u zatvoru prema njemu kazao je da se za svaku stvar osim odlaska na WC trebala pisati molba koja je znala biti iskidana. Kazao je da mu je život uništen, da je izgubio sam sve što je u životu imao i radio. U zatvoru da je smršavio dvadeset kila. Posjećivala ga je odrasla kćer (35 godina stara) i povremeno supruga koja da je bolesna. Tužitelj se posebno osvrnuo na pisanja u javnim glasilima, na Internetu i televiziji o tome da je ubio vlastitu majku što da predstavlja zlostavljanje i silovanje istine, a sve to da ga i na dan davanja iskaza i nadalje muči jer su posljedice dalekosežne.

24.U predmetu ovog suda Pn 321/23 tužitelj je dao kraći iskaz jer je naveo da je detaljno dao iskaz u predmetu Pn 269/23: kazao je da nije tražio pomoć psihijatra za vrijeme boravka u zatvoru jer je sve to vrijeme bio usredotočen na dokazivanje da nije počinio djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da za njega nije vrijedila presumpcija nevinosti jer se pretpostavljalo da je kriv i to su prenosili svi mediji jer je bio izvrgnut medijskom linču. U doba lišenja slobode da je imao 46 godina, imao je kćer od 20-ak godina, bio je u braku i u naponu radne snage. Ne samo da je patio što mu je majka ubijena nego se trebao nositi s optužbom da je on ubojica. Kazao je da nema kontakta sa širom obitelji, da je obilježen za cijeli život, da mu je život uništen jer ga prati stigma ubojice.

25.Iz obrazloženja prvostupanjske presude broj K 13/18 od 16. listopada 2018. proizlazi, nadalje, da je tužitelju optužnicom bilo stavljeno na teret da bi dana 26. siječnja 2010. oko 10,53 sati u Splitu, na adresi [adresa] ušao u stan svoje tete DK, znajući da se u to vrijeme u stanu nalazi njegova majka VK i u cilju oduzimanja života nasrnuo na nju dok se nalazila u kupaonici, te je udario tupotvrdim predmetom u predjelu desne strane čela i obrve, zadavši joj dvije rane razderotine, a potom iz neposredne blizine iz vatrenog oružja ispalio dva hica u nju, zadavši joj pri tome ozljede koje su detaljno opisane i koje predstavljaju osobito teške i po život opasne tjelesne ozljede, uslijed kojih je oštećenica preminula, dakle, drugog usmrtio, pa da bi time počinio kazneno djelo protiv života i tijela – ubojstvo – djelo opisano i kažnjivo po čl. 90. KZ/97. Nadalje, u obrazloženju je završno navedeno da je sud imao situaciju da dio dokaza doista tereti optuženika, a dio, i to u dominantnom dijelu, ide in favorem optuženog, da materijalni dokazi nisu potvrdili osnovanost optužnice, jer nije dokazano da su tragovi papilarnih linija, koji su pronađeni u kupaonici stana DK, i nesporno potječu od optuženog TK, nastali upravo kritične prigode, već je ostala mogućnost da su ti tragovi od ranije kad je optuženik, što nije sporno, dolazio u stan svoje tete, da nije utvrđeno ni dokazano da su GSR čestice pronađene na jakni optuženika nastale, kako tvrdi optužnica, prilikom ispaljivanja hitaca iz vatrenog oružja u oštećenu, već je ostala mogućnost da su nastale na druge načine, da posredni dokazi odnosno indicije, kad ih se dovede u međusobnu vezu ali i suprotstavi s drugim indicijama, ipak ne čine nužno potreban zatvoreni krug da bi se na nesumnjiv način i bez ikakve dvojbe moglo zaključiti da je upravo optuženik počinio predmetno kazneno djelo, a posebno imajući u vidu da nije pronađen niti jedan motiv za počinjenje djela, a niti su pronađeni materijalni DNK tragovi na tijelima i odjeći optuženog i oštećene, a koji da su doista trebali biti pronađeni u slučaju da je optuženik počinitelj. I konačno, da je iz provjerenog alibija optuženika na pouzdan način utvrđeno je da je optuženik u vrijeme zločina bio na drugom mjestu, odnosno na drugom kraju grada. Stoga da su dokazi o počinjenju kaznenog djela na kojima se optužnica temelji bili nedovoljni i nedostatni za izricanje osuđujuće presude. U situaciji kad sud nije s potpunom sigurnošću i izvjesnošću mogao utvrditi je li optuženik počinitelj ili ne, i kad je u dvojbi, dužan je to riješiti presudom na način koji je povoljniji za optuženika, te je primijenjen institut "in dubio pro reo". Drugim riječima, na temelju raspoloživih i provedenih dokaza, da sud nije mogao sa potpunom sigurnošću i na pouzdan način utvrditi postojanje svih odlučnih činjenica radi čega je optuženika oslobodio od optužbe.

26.U drugostupanjskoj presudi broj I Kž-679/18 od 16. listopada 2018. g. Vrhovni sud RH naglasio je da za vrijeme u koje se prema optužnici dogodilo ubojstvo optuženik imao alibi, s obzirom na to da ga je u to vrijeme više osoba vidjelo na drugom mjestu, da su dvije najčvršće i najkvalitetnije indicije, odnosno posredni dokazi, koji bi upućivali na to da se optuženik u vrijeme ubojstva nalazio na mjestu počinjenja (otisak ruke na zidu u kupaonici i GSR čestice na optuženikovoj jakni) otpale jer je dvojbeno na koji su način ti dokazi nastali pa je primjenom pravno logičkog pomagala ''in dubio pro reo'' zaključeno da su nastali na način koji je najpovoljniji za optuženika. Vrhovni sud je ponovio da je, u situaciji kad se zaključak o kaznenoj odgovornosti počinitelja temelji samo na indicijama, kao posrednim dokazima, potrebno s potpunom sigurnošću utvrditi svaku od njih, a nakon toga ocijeniti čine li te indicije u svojoj ukupnosti takav zatvoreni krug koji bez rezerve omogućuje zaključke jednake onima koji bi se temeljili na izravnim dokazima. U konkretnom slučaju, da utvrđene indicije niti pojedinačno, a niti ukupno, a posebno imajući na umu činjenicu da nisu pronađeni materijalni DNK tragovi na tijelima i odjeći optuženika i oštećenice, a koji su trebali biti pronađeni u slučaju da je optuženik počinitelj djela koje mu se stavlja na teret, nemaju takvu kvalitetu da bi omogućavali zaključak da je upravo optuženik počinio kazneno djelo ubojstva na štetu svoje majke, kako mu je to optužnicom stavljeno na teret. Stoga da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da u konkretnoj situaciji nije dokazano da je optuženik počinio djelo za koje se optužuje zbog čega ga je na temelju odredbe čl. 453. t. 3. ZKP/08 trebalo osloboditi optužbe.

27. Odlučujući o visini naknade koja tužitelju nesporno pripada, trebalo je voditi računa prvenstveno o tome da je tužitelj pune tri godine i 144 dana bio u istražnom zatvoru, da je patio od nesanice, da je bio tjeskoban, deprimiran i bezvoljan jer je bio okrivljen za monstruozan zločin ubojstva vlastite majke, da su mu dani u pritvoru bili obilježeni osudom ostalih zatvorenika i da je znao i s tim se morao nositi: da su ga u medijima već proglasili ubojicom, da su uvjeti u zatvoru bili nehumani jer je bio smješten u ćeliji i s deset zatvorenika, potpunih stranaca s kojima nije želio nikakav kontakt, da se osuda javnosti, pa čak i njegove obitelji i prijatelja, nastavila i nakon oslobađajuće presude jer je postupak koji se vodio protiv njega ostavio neizbrisiv trag: iz zatvora je izašao obilježen i stigmatiziran za cijeli život. Nije pretjerivao kad je kazao u iskazu da mu je život upropašten, a obitelj razorena.

28.Tužitelj je pokretanjem kaznenog postupka, optužbom za ubojstvo od supruga i oca postao svirepi ubojica vlastite majke o čemu su mediji redovno izvještavali, objavljujući njegove fotografije i podatke iz privatnog života. Takvo stanje zasigurno je utjecalo na psihu tužitelja, izazivalo depresiju, strah i nemoć, jer nije mogao zbog dužine trajanja postupka znati ishod, odnosno na koji način će kazneni postupak završiti i hoće li uspjeti dokazati svoju nevinost. Zbog osobito teškog kaznenog djela koje mu se stavljalo na teret, tužitelj je zasigurno trpio osudu okoline i izoliranost. Sud smatra kako je zbog situacije u kojoj se našao tužitelj trpio duševne boli jakog intenziteta, prvenstveno iz razloga što mu je oduzeta sloboda, a potom i život na koji je navikao. Sloboda je temeljno ljudsko pravo, a dostojanstvo, ugled i čast se presumiraju kao osobine pojedinca u svakom društvu, te su neutemeljenim pritvaranjem tužitelju povrijeđena temeljena ljudska prava, umjesto života sa suprugom i djetetom, za vrijeme pritvora boravio je u neadekvatnom zatvorskom prostoru okružen osobama koje su na razne načine involvirane u kriminal (osnovano ili neosnovano).

29.Novčana naknada koja se obistinjuje nikako ne može biti ekvivalent ugroženom, odnosno izgubljenom dobru, ali mora osigurati tuženiku, kao oštećeniku, mogućnost pribavljanja drugih dobara i ugodnosti koje će mu pomoći da lakše prebrodi tjelesnu i duševnu krizu nastalu kao posljedicu štete koja joj je nanesena neutemeljenim pritvaranjem, a to svakako nije iznos koji mu tužena nudi.

30.S obzirom da se tužitelj radi visine štete koju potražuje poziva na odluku Općinskog suda u Puli broj P-402/07, ovaj sud je imajući u vidu činjenicu da je tužitelj 1240 dana boravio u pritvoru neutemeljeno i da se radi o neutemeljenom oduzimanju slobode, kao i cilju kojem naknada koju potražuje služi, izvršio pregled 13 odluka županijskih sudova i VSRH, pa je utvrdio kako slijedi:

-odlukom VSRH Rev-766/2009 tužitelju je za 22 dana pritvora dosuđena naknada od 60.000,00 kn, odnosno 2.727,27 kn/ 361,97 EUR po danu

-odlukom Županijskog suda u Splitu Gž-1846/15 tužitelju je za 62 dana pritvora dosuđena naknada od 62.000,00 kn, odnosno 1.000,00 kn/ 132,72 EUR po danu

-odlukom Županijskog suda u Splitu Gž-3276/2008 tužitelju je za 51 dan pritvora dosuđena naknada u iznosu od 70.000,00 kn, odnosno 1.372,54 kn/ 182,17 EUR po danu

-odlukom Županijskog suda u Velikoj Gorici Gž-157/2020 tužitelju je za 177 dana pritvora dosuđena naknada od 70.800,00 kn, odnosno 400,00 kn/ 53,10 EUR po danu

-odlukom Županijskog suda u Zadru Gž-304/2024 tužitelju je za 26 dana pritvora dosuđena naknada u iznosu od 1.380,23 EUR, odnosno 53,00 EUR po danu

-odlukom VSRH Rev-1232/19 tužitelju je za 59 dana pritvora dosuđena naknada u iznosu od 35.000,00 kn, odnosno 593,22 kn/ 78,73 EUR po danu

-odlukom Županijskog suda u Varaždinu Gž-368/20 tužitelju je za 14 dana pritvora dosuđena naknada u iznosu od 26.000,00 kn, odnosno 1.857,14 kn/ 246,48 EUR po danu

-odlukom Županijskog suda u Zadru Gž-524/2022 za 64 dana pritvora tužitelju je dosuđena naknada od 28.800,00 EUR, odnosno 450 kn/ 59,00 EUR po danu

-odlukom VSRH Rev-3002/14 tužitelju je za 944 dana pritvora dosuđena naknada u iznosu od 340.400,00 kn, odnosno 350,00 kn/ 46,46 EUR po danu

-odlukom VSRH Rev-406/10 tužitelju je za 117 dana pritvora dosuđena naknada u iznosu od 180.000,00 kn, odnosno 1.538,46 kn/ 204,19 EUR po danu

-odlukom VSRH Rev-2581/12 tužitelju je dosuđena naknada u iznosu od 400,00 kn/ 53,09 EUR po danu

-odlukom VSRH Rev-853/17 tužitelju je za 997 dana pritvora dosuđena naknada u iznosu od 348.952,52 kn, odnosno 350,09 kn/ 46,45 EUR po danu

-odlukom VSRH Rev-505/23 tužitelju je za 15 dana pritvora dosuđena naknada u iznosu od 10.000,00 EUR, odnosno 666,66 EUR po danu.

Zbrajanjem naprijed navedenih iznosa po danu, dobije se iznos od 2184,02 EUR, pa kada se to podijeli sa 13 odluka, dobije se iznos od 168,00 EUR po danu. Ovakav način određivanja visine štete u konkretnom slučaju sud drži pravičnim imajući u vidu naprijed navedenu neujednačenost sudske prakse kod dosuđivanja visine štete po ovom osnovu te dužinu boravka tužitelja u zatvoru, činjenicu da je četiri puta suđeno, da su mediji izvještavali iz sudnice, da je i dalje ostalo ne razjašnjeno pitanje tko je ubojica, da je tužitelj oslobođen optužbe primjenom načela in dubio pro reo, čime je u javnosti i dalje jedini i glavni osumnjičeni za smrt vlastite majke, a njegova životna i obiteljska situacija nikada više neće biti onakva kakva je bila prije pritvaranja, te se slobodno može napisati kako je u pitanju uništen čovjek.

Dakle, pri odlučivanju o visini potraživanja, sud je imajući u vidu odredbu čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a kao primjeren iznos tužitelju dosudio naknadu od 168,00 EUR po danu (konkretno 23. travnja 2013.), na koji iznos tužitelju pripada kamata koja teče od dana podnošenja pisanog zahtjeva nadležnom Ministarstvu temeljem odredbe čl. 1103. ZOO-a, to jest od 10. travnja 2020., po stopi propisanoj odredbom čl. 29. ZOO- a. Također, sud je imao na umu i činjenicu da se Orijentacijski kriteriji za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete VSRH mijenjaju s obzirom na ekonomske prilike u društvu, pa su tako posljednji iz studenog 2022. povećani za 50% u odnosu na prethodne, a inflacija je u međuvremenu povećana, što ukazuje na to da je iznos naknade koji tuženik nudi tužitelju u cijelosti neadekvatan.

31.Što se tiče prigovora zastare potraživanja tužitelja, prema odredbi čl. 495. ZKP-a 97 pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. U st. 2. ovog čl. propisano je da se prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik dužan sa svojim zahtjevom obratiti Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade. Nadalje, iz odredbe čl. 478. st. 1. ZKP-a 97 proizlazi da, ukoliko zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Prema st. 2. ove odredbe dok traje postupak iz st. 1. ne teče zastara predviđena odredbom čl. 481. st. 1. tog Zakona.

32.Tužitelj je odluku Vrhovnog suda RH broj I Kž-679/18 od 17. prosinca 2019. primio 3. siječnja 2020., kako proizlazi iz spisa K-13/18 kojega je sud po prijedlogu stanaka pregledao, pa je zastara počela teći 3. siječnja 2020.

33.Nadalje, tužitelj je podnio zahtjev Ministarstvu pravosuđa radi postizanja sporazuma o postojanju, vrsti i visini štete dana 10. travnja 2020. i od tog datuma ne teče zastarni rok. Iz formulacije citirane odredbe čl. 478. ZKP-a 97 iz koje proizlazi da dok traje postupak pred Ministarstvom pravosuđa ne teče zastara proizlazi da za to vrijeme traje zastoj zastarijevanja. Naime, u odredbi ovog čl. upotrijebljena je formulacija ''ne teče zastara'' koju ZOO upotrebljava u poglavlju o zastoju zastare. U poglavlju o prekidu zastare, suprotno tome, upotrebljava se izraz ''zastara se prekida''. To bi nadalje značilo, da je 10. travnja 2020. došlo je do zastoja zastarijevanja koje je nastavilo teći 2. veljače 2023. kada je Ministarstvo pravosuđa utvrdilo kako je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu je ponuđena isplata ukupnog iznosa od 46.078,40 EUR, odnosno 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru. To znači da je do 10. travnja 2020. proteklo 97 dana, a od 2. veljače 2023. do podnošenja tužbe 442 dana, pa da je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

35.Tuženik je mišljenja da zastara počne teći nakon proteka tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva Ministarstvu pravosuđa odnosno od 10. srpnja 2010., jer Ministarstvo u tom roku nije odlučilo o zahtjevu tužitelja, budući tako propisuje odredba čl. 478. st. 1. ZKP-a 97.

36.Sud nije prihvatio ovakav stav tuženika, jer se odredba čl. 478. st. 1. ZKP-a 97 odnosi na situaciju kad je Ministarstvo odbilo zahtjev ili o njemu uopće nije odlučilo. To bi značilo da treba potpuno zanemariti činjenicu da je o zahtjevu tužitelja Ministarstvo odlučilo i to na način da je priznat osnov potraživanja tužitelja i ponuđen određeni iznos za isplatu, a ocjena je ovog suda da se to ne može zanemariti. Takvim postupkom Ministarstva, kao dijela Vlade RH odnosno tuženika, prolongirao se tijek zastoja zastare, te je takav postupak trebalo protumačiti in favorem tužitelja te ocijeniti da je zastara nastavila teći ne 10. srpnja 2020. nego 2. veljače 2023.

37.Osim toga, ovaj sud smatra da sadržaj dopisa Ministarstva pravosuđa od 2. veljače 2023. upućuje da je u tom dopisu došlo do priznanja duga, odnosno do prekida zastare iz odredbe čl. 240. st. 1. ZOO-a, pa da od tog dana zastarni rok počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO-a) te da se vrijeme proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru, što znači da je prigovor zastare i iz ovog razloga u cijelosti neosnovan, a budući da je tužba podnesena 19. travnja 2024.

38.Sud nije smatrao potrebnim izvoditi dokaz psihijatrijskim vještačenjem vodeći računa o činjenici da se radi o sporu male vrijednosti s obzirom na visinu tužbenog zahtjeva, te činjenici da suci u ovakvoj vrsti predmeta mogu temeljem dokaza izvedenih u postupku utvrditi je li došlo do povrede prava osobnosti, a ovdje se radi o 1240 dana oduzimanja slobode, što je utjecalo na fizičko i psihičko zdravlje tužitelja. VSRH u odlukama Rev-2641/2016, Rev-1959/17 Rev-2177/00, Rev-3235/95 i dr. navodi kako sudac može zaključiti na temelju stečenog obrazovanja i životnog iskustva je li netko trpio duševne boli te mu stoga nisu potrebni dokazi u smislu medicinske dokumentacije i vještačenja, koje odluke se odnose na naknadu štete zbog informacija obavljenih u medijima, no nema razloga da se isti stav ne primjeni i na predmete koji se odnose na naknadu štete zbog neutemeljenog pritvaranja.

39.Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), sud je imajući u vidu činjenicu da je tužitelj glede osnova potraživanja uspio u omjeru od 100%, glede visine u omjeru od 49%, cijenio uspjeh tužitelja u iznosu od 74,50%. Tuženik je uspio u sporu u omjeru od 25,5%, pa tužitelju pripada trošak u omjeru od 49% (75,50% - 25,5%). Tužitelju na ime sastava tužbe i zastupanja na ročištu od 17.02.2025. pripada nagrada u iznosu od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR uvećano za 25% PDV-a te troškove sudskih pristojbi tužbe i odluke od po 13,27 EUR, što ukupno iznosi 276,54 EUR, odnosno 49% tog iznosa 135,50 EUR.

U Splitu, 26. ožujka 2025.

S U D A C

Vica Roščić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

-pun. tužitelja

-z.z. tuženika

-u spis