REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-901/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. TG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. HG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. OG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Pintarić i Srednoselec Pintarić d.o.o. iz Zagreba, Jukićeva ulica 36, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 4. veljače 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljica Ninoslava Pintarića, odvjetnika u Zagrebu, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, 26. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 196-69/2008, potvrđenog kod javnog bilježnika mr. Jadranke Knego-Rogina, Zagreb, Argentinska 4, poslovni broj: OV-16470/2008 dana 4. srpnja 2008., kojeg su sklopili pravni prednik tužiteljica ŽG, [adresa], sada [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (švicarski franak).

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb da tužiteljicama TG, HG i OG isplati iznos od 12.375,28 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom i to:

- na iznos od 2,35 eura od dana 01.09.2008.,

- na iznos od 10,73 eura od dana 01.10.2008.,

- na iznos od 74,15 eura od dana 01.11.2008.,

- na iznos od 31,65 eura od dana 01.12.2008.,

- na iznos od 85,66 eura od dana 01.01.2009.,

- na iznos od 93,95 eura od dana 01.02.2009.,

- na iznos od 97,71 eura od dana 01.03.2009.,

- na iznos od 87,37 eura od dana 01.04.2009.,

- na iznos od 89,34 eura od dana 01.05.2009.,

- na iznos od 73,54 eura od dana 01.06.2009.,

- na iznos od 61,90 eura od dana 01.07.2009.,

- na iznos od 64,99 eura od dana 01.08.2009.,

- na iznos od 71,13 eura od dana 01.09.2009.,

- na iznos od 70,60 eura od dana 01.10.2009.,

- na iznos od 64,39 eura od dana 01.11.2009.,

- na iznos od 76,03 eura od dana 01.12.2009.,

- na iznos od 85,36 eura od dana 01.01.2010.,

- na iznos od 98,63 eura od dana 01.02.2010.,

- na iznos od 95,59 eura od dana 01.03.2010.,

- na iznos od 113,61 eura od dana 01.04.2010.,

- na iznos od 110,19 eura od dana 01.05.2010.,

- na iznos od 116,84 eura od dana 01.06.2010.,

- na iznos od 174,49 eura od dana 01.07.2010.,

- na iznos od 162,63 eura od dana 01.08.2010.,

- na iznos od 198,88 eura od dana 01.09.2010.,

- na iznos od 186,35 eura od dana 01.10.2010.,

- na iznos od 166,21 eura od dana 01.11.2010.,

- na iznos od 208,72 eura od dana 01.12.2010.,

- na iznos od 262,80 eura od dana 01.01.2011.,

- na iznos od 224,50 eura od dana 01.02.2011.,

- na iznos od 239,24 eura od dana 01.03.2011.,

- na iznos od 222,14 eura od dana 01.04.2011.,

- na iznos od 225,25 eura od dana 01.05.2011.,

- na iznos od 297,63 eura od dana 01.06.2011.,

- na iznos od 304,68 eura od dana 01.07.2011.,

- na iznos od 365,14 eura od dana 01.08.2011.,

- na iznos od 334,08 eura od dana 01.09.2011.,

- na iznos od 300,08 eura od dana 01.10.2011.,

- na iznos od 296,43 eura od dana 01.11.2011.,

- na iznos od 293,81 eura od dana 01.12.2011.,

- na iznos od 310,03 eura od dana 01.01.2012.,

- na iznos od 324,17 eura od dana 01.02.2012.,

- na iznos od 326,07 eura od dana 01.03.2012.,

- na iznos od 316,28 eura od dana 01.04.2012.,

- na iznos od 322,90 eura od dana 01.05.2012.,

- na iznos od 327,41 eura od dana 01.06.2012.,

- na iznos od 319,80 eura od dana 01.07.2012.,

- na iznos od 321,80 eura od dana 01.08.2012.,

- na iznos od 316,10 eura od dana 01.09.2012.,

- na iznos od 303,96 eura od dana 01.10.2012.,

- na iznos od 317,09 eura od dana 01.11.2012.,

- na iznos od 323,39 eura od dana 01.12.2012.,

- na iznos od 318,80 eura od dana 01.01.2013.,

- na iznos od 294,04 eura od dana 01.02.2013.,

- na iznos od 315,08 eura od dana 01.03.2013.,

- na iznos od 316,91 eura od dana 01.04.2013.,

- na iznos od 308,67 eura od dana 01.05.2013.,

- na iznos od 283,02 eura od dana 01.06.2013.,

- na iznos od 282,37 eura od dana 01.07.2013.,

- na iznos od 288,62 eura od dana 01.08.2013.,

pa do dana 31. srpnja 2015. prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, koji glasi: "Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljicama 1. TG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 2. HG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i TG [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 13.352,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom i to:

- na iznos od 3,52 eura od dana 01.09.2008.,

- na iznos od 16,07 eura od dana 02.10.2008.,

- na iznos od 110,11 eura od dana 01.11.2008.,

- na iznos od 46,63 eura od dana 03.12.2008.,

- na iznos od 124,92 eura od dana 09.01.2009.,

- na iznos od 136,09 eura od dana 03.02.2009.,

- na iznos od 140,22 eura od dana 15.03.2009.,

- na iznos od 124,65 eura od dana 01.04.2009.,

- na iznos od 126,23 eura od dana 08.05.2009.,

- na iznos od 103,20 eura od dana 02.06.2009.,

- na iznos od 86,18 eura od dana 01.07.2009.,

- na iznos od 89,67 eura od dana 01.08.2009.,

- na iznos od 97,36 eura od dana 01.09.2009.,

- na iznos od 95,79 eura od dana 01.10.2009.,

- na iznos od 86,56 eura od dana 03.11.2009.,

- na iznos od 101,35 eura od dana 01.12.2009.,

- na iznos od 112,77 eura od dana 01.01.2010.,

- na iznos od 129,16 eura od dana 02.02.2010.,

- na iznos od 124,13 eura od dana 02.03.2010.,

- na iznos od 146,20 eura od dana 01.04.2010.,

- na iznos od 140,55 eura od dana 01.05.2010.,

- na iznos od 147,64 eura od dana 01.06.2010.,

- na iznos od 218,47 eura od dana 01.07.2010.,

- na iznos od 201,59 eura od dana 03.08.2010.,

- na iznos od 244,29 eura od dana 01.09.2010.,

- na iznos od 226,75 eura od dana 01.10.2010.,

- na iznos od 200,13 eura od dana 03.11.2010.,

- na iznos od 249,11 eura od dana 01.12.2010.,

- na iznos od 310,50 eura od dana 01.01.2011.,

- na iznos od 262,58 eura od dana 01.02.2011.,

- na iznos od 276,61 eura od dana 08.03.2011.,

- na iznos od 254,79 eura od dana 01.04.2011.,

- na iznos od 254,98 eura od dana 10.05.2011.,

- na iznos od 333,62 eura od dana 08.06.2011.,

- na iznos od 338,13 eura od dana 08.07.2011.,

- na iznos od 401,40 eura od dana 09.08.2011.,

- na iznos od 363,94 eura od dana 08.09.2011.,

- na iznos od 323,97 eura od dana 08.10.2011.,

- na iznos od 316,87 eura od dana 09.11.2011.,

- na iznos od 311,31 eura od dana 08.12.2011.,

- na iznos od 325,11 eura od dana 10.01.2012.,

- na iznos od 336,77 eura od dana 09.02.2012.,

- na iznos od 336,50 eura od dana 01.03.2012.,

- na iznos od 323,16 eura od dana 01.04.2012.,

- na iznos od 326,01 eura od dana 08.05.2012.,

- na iznos od 327,34 eura od dana 07.06.2012.,

- na iznos od 316,59 eura od dana 07.07.2012.,

- na iznos od 315,95 eura od dana 01.08.2012.,

- na iznos od 307,10 eura od dana 01.09.2012.,

- na iznos od 292,28 eura od dana 02.10.2012.,

- na iznos od 301,73 eura od dana 01.11.2012.,

- na iznos od 304,58 eura od dana 01.12.2012.,

- na iznos od 297,00 eura od dana 01.01.2013.,

- na iznos od 270,94 eura od dana 01.02.2013.,

- na iznos od 287,41 eura od dana 01.03.2013.,

- na iznos od 285,64 eura od dana 03.04.2013.,

- na iznos od 275,36 eura od dana 01.05.2013.,

- na iznos od 249,63 eura od dana 01.06.2013.,

- na iznos od 246,16 eura od dana 02.07.2013.,

- na iznos od 248,76 eura od dana 01.08.2013.,

pa do dana 31. 07. 2015. prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015. pa do 31. 12. 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužiteljicama TG, HG i OG naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućima od 26. ožujka 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

VI. Svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja

VII. Nalaže se Republici Hrvatskoj da na teret Državnog proračuna punomoćnici tužiteljice odvjetnici Andreji Srednoselec Pintarić, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove delegacije predmeta i to putnih troškova u iznosu od 17,28 EUR, u roku od 15 dana.

VIII. Odbija se kao neosnovan zahtjev punomoćnice tužiteljice Andreje Srednoselec Pintarić za naknadu troškova delegacije predmeta preko dosuđenog iznosa troškova iz točke VII. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužiteljice su u tužbi navele da su prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i njihov pravni prednik ŽG dana 30. lipnja 2008. sklopili ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, broj: 196-69/2008, potvrđen kod javnog bilježnika mr. Jadranke Knego-Rogina iz Zagreba, poslovni broj: OV- 16470/2008 od 4. srpnja 2008., u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 67.400,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita i s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Tužiteljice su navele da je ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, da se radilo o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika kao jače i dominantne ugovorne strane, a da korisnik kredita ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Tužiteljice su se pozvale na odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljice su navele da je u predmetnom ugovoru o kreditu sadržana odredba na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da tuženik nije na adekvatan i transparentan način informirao tužitelja da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Tužiteljice su navele da je njihov pravni prednik od strane tuženika upućen upravo na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u, kao na najpovoljniju varijantu kredita, usprkos tome što je specifičnost valute CHF bila poznato tuženiku, ali ne i korisniku kredita koji nije bio svjestan rizika kojeg preuzima i nije mogao znati za mogućnost aprecijacije valute CHF u odnosu na kunu te nije mogao procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u mogla imati za njegove financijske obveze.

1. 2. Tužiteljice su se u tužbi pozvale na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača i to na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-2221/18. Navele su da su, sukladno odredbama čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/2014), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 56/2013) i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, navedene presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika, korištenjem ništetnih ugovornih odredbi o potrošačkim kreditima kojima je obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF-u, obvezujuće te primjenjive i u ovom predmetu.

1. 3. Tužiteljice tužbeni zahtjev temelje na odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23 – u daljnjem tekstu. ZOO) te tvrde da im je, s obzirom na djelomičnu ništetnost ugovora o kreditu i to u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, tuženik dužan vratiti ukupan iznos kojega je u utuženom razdoblju preplatio njihov pravni prednik temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Pored preplaćenog iznosa, tužiteljice tvrde da im u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a pripada pravo i na zatezne kamate počevši od dana kada je tuženik, kao nepošten odnosno nesavjestan stjecatelj primio svaku navedenu pojedinačnu uplatu, pa sve do isplate.

1. 4. Tužiteljice su tužbenim zahtjevom zatražile da se utvrdi ništetnima odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te su zatražile da se tuženiku naloži isplata iznosa od 23.890,11 EUR, sa zateznim kamatama tekućima na pojedinačne mjesečne iznose od dana kada su isti plaćeni tuženiku, pa do dana isplate istih.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio svojstvo potrošača na strani pravnog prednika tužiteljica te potrošačku svrhu ugovora.

2. 2. Tuženik je istaknuo prigovor promašene aktivne legitimacije s obrazloženjem da tužiteljice nisu bile korisnice kredita, već da je to bio njihov pravni prednik, a kako su potrošačka prava na kojima se temelji tužbeni zahtjev strogo osobna i neprenosiva, pa time i nenasljediva, tuženik smatra da pravni prednik tužiteljica na njih nije mogao prenijeti svoja potrošačka prava koja je eventualno imao prema tuženiku. Smatra da se stoga tužiteljice nemaju pravo pozivati na presude iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača. Podredno, tuženik je naveo da iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. pravnog prednika tužiteljica ne proizlazi da bi tužiteljice naslijedile eventualna prava iz predmetnog ugovora o kreditu, a čak da su ista bila predmet ostavine, to ne bi aktivno legitimiralo tužiteljice iz razloga što se predmetni spor vodi zbog navodne izvanugovorne odgovornosti tuženika, a ne zbog (ne)izvršenja određenih prava i/ili obveza.

2. 3. Nadalje, tuženik je naveo da kolektivna zaštita predstavlja preventivnu zaštitu i kontrolu nepoštenih ugovornih odredbi u odnosu na prosječnog potrošača, ali da se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, slijedom čega je u individualnom sporu potrebno utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i to na konkretnog tužitelja. Stoga je u ovom sporu potrebno dokazati postojanje svih pretpostavku na kojima je utemeljena presuda donesena u kolektivnom sporu, pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku.

2. 4. Vezano uz ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tuženik je naveo da je potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost, propisane odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi uzrokuje li ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je naveo da su u konkretnom slučaju ugovorne strane pregovarale prije sklapanja ugovora o kreditu te da su postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi, pa tako i o predmetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli. Naveo je da je korisnika kredita ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u te da je pravni prednik tužiteljica imao mogućnost utjecati na sadržaj ugovorne odredbe i pregovarati o istoj. Naveo je da pravu volju prednika tužiteljica potvrdio i javni bilježnik kod solemnizacije ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik je osporio da bi zbog predmetne ugovorne odredbe došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Ukazao je na neke rizike koje svaka banka preuzima prilikom plasiranja kredita u vidu kreditnog rizika gubitka zbog neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, u vidu rizika likvidnosti kojeg pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze, u vidu rizika gubitaka zbog promjene kamatnih stopa, tečajeva stranih valuta, cijene vrijednosnih papira i ostalih financijskih instrumenata ili zbog ostalih tržišnih uvjeta. Tuženik je istaknuo da je pravni prednik tužiteljica imao mogućnost napraviti konverziju kredita u neku drugu valutu, prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili tražiti pravičnu izmjenu ugovora zbog promijenjenih okolnosti.

2. 5. Tuženik je osporio da bi prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, a posebno je istaknuo da porast tečaja CHF-a nakon sklapanja ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja ugovora. Naveo je da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu, niti je razumno od njega zahtijevati da isključivo on snosi valutni rizik.

2. 6. Tuženik je istaknuo da je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i uočljiva, da razumljivost takve ugovorne odredbe treba sagledati i u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj, a da je pravni prednik tužiteljica prema zahtjevu za kredit i kreditnom prijedlogu tražio sklapanje ugovora s predmetnom valutnom klauzulom te da je i ranije bio korisnik kredita s valutnom klauzulom, zbog čega ne može tvrditi da mu nije bio poznat pojam valutne klauzule. Osim toga, prednik tužiteljica je po struci bio pravnik, pa je i zbog toga morao biti svjestan dosega odredbe o valutnoj klauzuli.

2. 7. U slučaju da sud odredi izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, tuženik je predložio da se isto provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u kunama na dan sklapanja predmetnog ugovora, a koja je iznosila 9,32% te da se uzme u obzir manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od tečaja važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene.

2. 8. Tuženik je osporio zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, smatrajući da bi tužiteljice na svoju eventualnu glavnu tražbinu kamate mogle potraživati tek od podnošenja tužbe.

2. 9. Konačno, tuženik je istaknuo i prigovor zastare predmetne tražbine.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljice su u podnesku od 9. prosinca 2024. istaknule kondemnatorni tužbeni zahtjev po osnovi pozitivnih tečajnih razlika i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u tražeći isplatu iznosa od 12.375,28 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate. Tužiteljice su istaknule i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 13.352,06 EUR, koji zapravo predstavlja iznos zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose po osnovi promjene tečaja, obračunatih do dana izrade nalaza i mišljenja te su i na taj iznos zatražile isplatu zakonskih zateznih kamata od pojedinih mjesečnih iznosa kamata do isplate.

4. Kako je podneskom tužiteljica od 9. prosinca 2024. povećan tužbeni zahtjev, tuženik se protivio preinaci tužbe te je istaknuo prigovor zastare za povišeni dio tužbenih zahtjeva.

5. Sud je dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužiteljica od 9. prosinca 2024. jer prije provođenja financijskog vještačenja tužiteljice nisu mogle precizno znati za visinu svoje tražbine, pa ju bez svoje krivnje nisu mogle u potpunosti točno istaknuti u tužbi, odnosno prije tuženikovog upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari i prije zaključenja prethodnog postupka.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, koja se nalazi na stranicama 12-36 i 52-112 spisa, izvršio je uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka - Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb na stranicama br. 143-146 spisa, izvršio je uvid u predmet Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10438/2023 te je saslušao tužiteljice TG i DG u svrhu dokazivanja.

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. 1. Među strankama je bilo nesporno da je pravni prednik tužiteljica ŽG s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb 30. lipnja 2008. sklopio ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim ugovorom je banka korisniku kredita odobrila stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 67.400,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF kreditora, važećem na dan korištenja kredita. Namjena kredita je bila kupovina apartmana. Rok otplate kredita ugovoren je na vrijeme od pet godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Otplata kredita je ugovorena u 60 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.307,74 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

8. 2. Među strankama je bila sporna aktivna legitimacija tužiteljica za podnošenje tužbe, sporno je bilo svojstvo potrošača na strani pravnog prednika tužiteljica, potrošačka svrha ugovora o kreditu, činjenica jesu li odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u pravno valjane ili ništetne, mogu li se pravna utvrđenja iz postupka povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa i prava potrošača primijeniti na ovaj predmet ili ne, sporno je bilo je li nastupila zastara predmetne tražbine, dospijeće iste, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

9. 1. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor promašene aktivne legitimacije na strani tužiteljica. Nesporno je da je pravni prednik tužiteljica ŽG bio ugovorna strana u predmetnom ugovoru o kreditu i to kao korisnik kredita, a nesporno je da su rješenjem o nasljeđivanju iza pokojnog ŽG, umrloga **.**.2019., njegovim nasljednicama proglašene supruga TG i kći DG, dok se kći OG odrekla nasljedstva. Nesporno je također da tražbina pravnog prednika tužiteljica ŽG prema tuženiku po predmetnom ugovoru o kreditu nije utvrđena kao ostavinska imovina.

9. 2. Prije svega se ističe da Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07. i 125/07. – u daljnjem tekstu: ZZP/07) ne sadrži izričitu odredbu o prenosivosti tražbina potrošača prema trgovcu na njegove nasljednike, pa je potrebno primijeniti opća pravila obveznog prava, sadržana u Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23 – u daljnjem tekstu. ZOO), prema kojima su tražbine u pravilu prenosive, osim ako zakonom nije drugačije određeno ili ako je priroda obveze takva da prijenos tražbine nije moguć.

9. 3. Osim toga, prema stavu Suda Europske unije, pravo na ispunjenje obveze ne ovisi o identitetu stranaka, već o svojstvu ugovornih strana. Navedeno pravno shvaćanje Suda Europske unije izraženo je u predmetu C-519/19, DelayFi od 18. studenoga 2020. (točke 53. i 54.), koje glasi: „Kao drugo, treba istaknuti da je u okolnostima sličnima onima u glavnom postupku, o ustupu tražbina društvu za naplatu, Sud u pogledu Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.), presudio da činjenica da sporovi o kojima je riječ u tim predmetima isključivo između prodavatelja roba ili pružatelja usluga nisu prepreka primjeni instrumenta koji proizlazi iz prava potrošača Unije jer područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu nego o svojstvu ugovornih stranaka (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2019., Lexitor, C 383/18, EU:C:2019:702, t. 20.).“ Takvu sudsku praksu treba sagledati u pogledu primjene Direktive 93/13 (Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima - Službeni list Europske unije, L 095 29 od 5. travnja 1993.

9. 4. Za predmetnu tražbinu, koju tužiteljice temelje na ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u, niti jednim pozitivnim nacionalnim propisom nije zabranjen prijenos, a priroda novčane obveze nije takva da bi onemogućavala prijenos iste na nasljednike korisnika kredita.

9. 5. Činjenica što predmetna tražbina nije utvrđena kao ostavinska imovina pravnog prednika tužiteljica također ne isključuje aktivnu legitimaciju tužiteljica za podnošenje ove tužbe jer su sve tri tužiteljice pozvane na nasljedstvo iza pok. ŽG, kao nasljednice prvog nasljednog reda te su njegove univerzalne pravne slijednice, kako u procesno-pravnom, tako i u materijalno-pravnom smislu.

9. 6. Što se tiče tužiteljice OG, činjenica što se na ostavinskoj raspravi odrekla nasljedstva ne isključuje njezinu aktivnu legitimaciju u ovom predmetu, jer se prema odredbama Zakona o nasljeđivanju nasljednik ne može valjano odreći nasljedstva u odnosu na imovinu koja rješenjem o nasljeđivanju nije utvrđena kao ostavinska imovina, a ako bi bio pokrenut postupak radi rasporeda naknadno pronađene ostavinske imovine, nasljednik koji se prethodno odrekao nasljedstva, trebao bi biti ponovno pozvan na davanje nasljedničke izjave u pogledu naknadno pronađene ostavinske imovine.

9. 7. Sud je stoga ocijenio da su sve tri tužiteljice aktivno legitimirane za podnošenje tužbe u ovom predmetu.

10. 1. Ocjenjujući je li pravni prednik tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača i je li svrha ugovora bila potrošačka, sud je primijenio odredbu o definiciji potrošača, sadržanu u čl. 3. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, prema kojoj odredbi je »potrošač« fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., T, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

10. 2. Iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je korisnik kredita ŽG ugovor sklopio kao fizička osoba, a nigdje u ugovoru se ne spominje bilo kakva njegova samostalna poslovna ili profesionalna djelatnost. Kao namjena kredita ugovorena je kupnja apartmana.

10. 3. Iz iskaza tužiteljica TG i HG utvrđeno je da njihov pravni prednik (suprug i otac) ŽG u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bio vlasnik nikakvog obrta, niti trgovačkog društva. Sredstvima kredita kupljen je apartman na moru kako bi u istome ljetovali članovi obitelji. Kupljeni apartman nije iznajmljivan trećim osobama.

10. 4. Dakle, iz iskaza tužiteljica i iz samog ugovora o kreditu proizlazi da je njihov pravni prednik predmetni ugovor o kreditu sklopio kao potrošač s tuženikom kao trgovcem i da je svrha kredita bila potrošačka.

10. 5. Kako je pravni prednik tužiteljica sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/07 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

11. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika (s tadašnjom tvrtkom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

11. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

12. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

12. 4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

12. 5. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

12. 6. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

12. 7. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava pravnog prednika tužiteljica kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

13. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

13. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

13. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju neposredni učinak na ovaj postupak.

13. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

13. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 30. lipnja 2008., a solemniziran kod javnog bilježnika 4. srpnja 2008., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužiteljicama bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.

13. 6. Iz iskaza tužiteljica TG i HG utvrđeno je da one nisu sudjelovale u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, već je sve radnje obavljao njihov pravni prednik, slijedom čega one nemaju saznanja kakve su mu informacije o valutnoj klauzuli u CHF-u pružene od strane djelatnika tuženika. Međutim, kako je u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u, na tuženiku je teret dokaza da predmetni ugovor ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu iz razdoblja obuhvaćenog kolektivnom tužbom, što tuženik nije dokazao.

13. 7. Tuženik je dostavio u spis izjavu svoje djelatnice TGC koja je općenito opisala kakve su vrste kredita bile u ponudi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora te da je u to vrijeme banka svojim izvorima financiranja plaćala niže kamate za pozajmljivanje CHF-a od kamata za pozajmljivanje EUR-a, zbog čega je i korisnicima mogla ponuditi kredite s valutnom klauzulom u CHF-u s nižom kamatnom stopom od kamatne stope u kreditima s valutnom klauzulom u EUR. U izjavi je navedeno da niti ona, a niti banka nisu očekivale, niti su mogle predvidjeti rast tečaja u odnosu na kunu nakon 2009. Izjavila je da je Hrvatska narodna banka u cilju održavanja stabilnosti cijena i održavanja financijskog sustava u cjelini vodila monetarnu politiku na način da je tečaj hrvatske kune vezala prema EUR-u te je zbog toga mogla intervenirati u slučaju rasta tečaja EUR-a, ali da to ne znači da je tečaj kune u odnosu na EUR bio fiksni, već je isti bio sklon promjenama, ali je središnja banka imala mehanizme kojima je mogla kontrolirati rast ili pad tečaja. Zbog toga su ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u i oni s valutnom klauzulom u EUR bili različiti proizvodi banke. Nadalje, djelatnica banke je ukazala na povijesno kretanje tečaja CHF-a, što je ukazivalo na stabilnost te valute. Opisala je kako je tekao postupak ugovaranja kredita te kako su djelatnici banke redovito educirani o tome da korisnicima kredita daju jasne i potpune informacije o uvjetima ugovora o kreditima. Konačno, djelatnica banke je napomenula da je i sama bila korisnica kredita s valutnom klauzulom u CHF-u, kojeg je konvertirala u EUR nakon izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju.

13. 8. Iz opisane izjave djelatnice tuženika proizlazi da ona nema neposrednih saznanja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, njezina izjava je općenita i ne dokazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu bila poštena i pravno valjana, odnosno da bi korisniku kredita bilo omogućeno pregovaranje o uvjetima ugovora, pa tako i o valutnoj klauzuli te da bi on bio u potpunosti i jasno informiran o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF-u.

13. 9. Neosnovane su stoga tvrdnje tuženika da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru pravno valjana, odnosno poštena, da je ista bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, da je tuženik pravnom predniku tužiteljica pružio sve potrebne informacije o istoj, da je pravni prednik tužiteljica bio svjestan valutnog rizika, kako zbog pruženih informacija od strane tuženika, tako i zbog činjenice da je i ranije koristio kredit s valutnom klauzulom te da je po struci bio pravnik. Tuženik nije dokazao da bi pravnog prednika tužiteljica informirao o tome da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na tečaj CHF-a, a što je tuženik kao bankarska institucija svakako znao, kako to proizlazi i iz izjave njegove djelatnice TGC. Prosječni potrošač ne može znati koje mehanizme ima središnja banka za kontroliranje tečaja domaće valute u odnosu na strane valute, a upravo je ta okolnost u najvećoj mjeri ukazivala na rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a i tuženik nije dokazao da je o tome informirao pravnog prednika tužiteljica. Konačno, djelatnica tuženika je navela da niti ona, a niti banka nisu mogle predvidjeti nekontrolirani rast tečaja CHF-a nakon 2009., pa je stoga životno nelogično da bi potrošač kao korisnik kredita to mogao predvidjeti. U svakom slučaju, banka je valutni rizik u potpunosti prebacila na potrošača kako bi iz povećanih iznosa anuiteta mogla ispunjavati obveze prema svojim izvorima financiranja.

13. 10. Iz iskaza tužiteljica proizlazi da je zbog rasta tečaja CHF-a tijekom razdoblja otplate predmetnog kredita gotovo cijela plaća njihovog pravnog prednika korištena za podmirenje mjesečnih anuiteta kredita te da se to teško odrazilo na materijalnu situaciju cijele obitelji. Navedena okolnost dovodi do zaključka da je ugovaranjem predmetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu pravnog prednika tužiteljica kao potrošača.

14. 1. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

14. 2. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

14. 3. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14. 4. Slijedom navedenog, sud je utvrdio neosnovanom tvrdnju tuženika da se na ovaj predmet ne mogu primijeniti utvrđenja iz odluka u spomenutom kolektivnom sporu te je temeljem tih utvrđenja i temeljem provedenih dokaza utvrdio da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF ništetna, a ista je sadržana u čl. 4. ugovora.

15. 1. Tužiteljičin kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF-a tijekom razdoblja otplate kredita je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Pravnom predniku tužiteljica je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan dospijeća, odnosno plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

15. 2. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZPP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

15. 3. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15. 4. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ne povlači ništenost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

16. 1. Što se tiče spornog pitanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je plaćanje mjesečnih iznosa vezano uz tečaj CHF na dan dospijeća, odnosno plaćanja, sud je ocijenio da je pravni prednik tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu mogao biti valjano upozoren jedino na tečaj CHF-a koji je bio na snazi na dan isplate kredita, a to je bio tečaj od 4,426 kuna za 1 CHF. Iz navedenoga proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, u konkretnom slučaju 4,426 kn za 1 CHF, slijedom čega je financijskom vještaku naloženo utvrditi razliku uplata vršenih od strane pravnog prednika tužiteljica, uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja te valute u odnosu na kunu.

16. 2. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u kunama na dan sklapanja predmetnog ugovora, a iznosila je 9,32% jer između ugovornih strana u ovom predmetu nije ugovoren kunski kredit, niti je tuženik dokazao da je pravnom predniku tužiteljica ponudio takvu vrstu kredita, niti da bi pravni prednik tužiteljica bio kreditno sposoban za takav kreditni proizvod, a nije niti dokazao da je kod kunskih kredita kamatna stopa iznosila upravo 9,32% te kakvi su bili svi ostali uvjeti takvog navodnog kreditnog proizvoda. Sud također nije prihvatio prijedlog tuženika da se financijskim vještačenjem izračunaju tzv. negativne tečajne i kamatne razlike jer iste nisu predmet tužbe, niti tužbenih zahtjeva, a niti je tuženik po osnovi negativnih tečajnih i kamatnih razlika istaknuo protutužbeni zahtjev, materijalno-pravni prigovor prijeboja ili procesno-pravni prigovor radi prebijanja, pa sud nije dužan, niti ovlašten negativne tečajne i kamatne razlike uzimati u obzir kod utvrđivanja visine tražbine tužiteljica.

17. 1. Prije provođenja financijskog vještačenja sud je pribavio na uvid predmet Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10438/2023 u kojemu je vođena parnica tužitelja ŽG protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu, koji je predmet i ove parnice, ali u odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se određivala odlukom kreditora te radi isplate iznosa temeljem ništetnosti takve ugovorne odredbe, a sve kako bi se moglo razlučiti koja je tražbina bila predmet raspravljanja u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu od tražbine koja je predmet raspravljanja u ovoj parnici.

17. 2. Uvidom u navedeni predmet utvrđeno je da je tužitelj ŽG umro tijekom postupka, zbog čega je utvrđen prekid postupka, koji je nastavljen nakon što su njegove nasljednice (ujedno i tužiteljice u ovom predmetu) preuzele postupak. Presudom od 24. srpnja 2024. utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 6. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, a tuženiku je naložena isplata iznosa od 143,01 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate. Navedena presuda postala je pravomoćna i ovršna 26. kolovoza 2024. i to istekom roka za žalbu, jer stranke nisu podnijele žalbu protiv iste.

17. 3. Potrebno je za napomenuti da je i u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu utvrđeno da je korisnik kredita ŽG imao svojstvo potrošača te da je svrha ugovora bila potrošačka te da je ništetnost tamo predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena temeljem pravnih utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača.

18. 1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka – Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb utvrđeno je da ukupni iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 12.375,28 EUR. U nalazu i mišljenju prikazani su dani plaćanja preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta, odnosno iz istoga je vidljivo dospijeće mjesečnih tražbina. Financijski vještak je izračunao zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi promjene tečaja do dana izrade nalaza i mišljenja, a koje iznose 13.352,06 EUR.

18. 2. Tuženik je iznio prigovore pravne naravi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, dok u odnosu na matematički izračun vještaka nije imao prigovora. Prigovori pravne naravi istaknuti su u smislu da se nalaz i mišljenje financijskog vještaka ne mogu valjano uzeti kao dokaz visine tražbine tužiteljica jer bi se tako zanemarila činjenica da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Prihvaćanje tužbenog zahtjeva prema izračunu vještaka dovelo bi stoga tužiteljice u pravnu i činjeničnu poziciju da bi za njih vrijedio ugovor o kreditu u kunama i najniža kamatna stopa koja se odnosila na ugovor o kreditu u CHF, čime bi tužiteljice bile dovedene u povoljniji položaj od potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili kunama, što bi stvorilo neravnotežu na štetu tuženika.

18. 3. Sud je ocijenio navedene prigovore tuženika neosnovanima iz već gore navedenih razloga, zbog kojih sud nije prihvatio prijedlog tuženika za provođenje vještačenja na način da se prilikom izračuna koristi navodna kamatna stopa od 9,32%, koliko je prema tvrdnji tuženika iznosila kod kunskih kredita.

18. 4. Financijski vještak je nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda te temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, uključujući i dokumentaciju iz priklopljenog predmeta Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Nalaz i mišljenje su jasni i razumljivi te su izrađeni u skladu s pravilima struke te ih je sud u cijelosti prihvatio.

19. Sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužiteljice su podneskom od 9. prosinca 2024. precizirale tužbeni zahtjev pod točkom II. zahtjeva.

20. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tužiteljice kao pravne slijednice korisnika kredita, imaju pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana kada su tuženiku plaćeni pojedini mjesečni iznosi, a kako je to navedeno u tabeli iz nalaza i mišljenja vještaka i u skladu sa čime su precizirale tužbeni zahtjev.

21. 1. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine. Zakon o zaštiti potrošača ne sadrži odredbe o zastari te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. toga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. O pitanju zastare tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP- a o prekidu zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1402/12, koja je u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da „ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.“

21. 2. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara za zahtjev zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine. Tužba u ovom predmetu podnesena je 12. lipnja 2023., dakle prije isteka zastarnog roka, tako da zastara tužiteljičine tražbine nije nastupila.

21. 3. Sud je ocijenio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare na povišeni dio tužbenog zahtjeva, jer se povećanje tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, kao i prvotno postavljen tužbeni zahtjev, pa je podnošenjem tužbe prekinut tijek roka zastare.

21. 4. Sud je stoga prihvatio kondemnatorni tužbeni zahtjev koji se odnosi na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog povećanja tečaja CHF-a u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita, što ukupno iznosi 12.375,28 EUR i to sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta od strane korisnika kredita tuženiku, pa do dana isplate.

22. 1. Međutim, neosnovan je tužbeni zahtjev sadržan pod točkom III. podneska tužiteljica od 9. prosinca 2024. u iznosu od 13.352,06 EUR. Navedeni iznos predstavlja izračunat apsolutni iznos zakonskih zateznih kamata za razdoblje od plaćanja preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi povećanja tečaja pa do izrade nalaza i mišljenja. Tužiteljice su na iznos preplate uslijed povećanja tečaja CHF-a pod točkom II. opisno zatražile plaćanje zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog mjesečnog iznosa preplate do isplate, tako da pod točkom III. petita zapravo traže ponovno plaćanje zakonskih zateznih kamata, ali u nominalnom, odnosno apsolutnom iznosu te pored toga još traže plaćanje zakonske zatezne kamate na mjesečne iznose obračunatih kamata. Dakle, tužiteljice zapravo traže plaćanje zakonske zatezne kamate tri puta: pod točkom II. petita opisno od plaćanja mjesečnih iznosa, pod točkom III. petita u apsolutnom iznosu i pod istom točkom petita kamate na mjesečne apsolutne iznose kamata, a što je protivni odredbi čl. 31. st. 1. ZOO-a.

22. 2. Kako je pod točkom II. izreke ove presude prihvaćen tužbeni zahtjev za plaćanje zakonskih zateznih kamata, određenih opisno od dospijeća svakog mjesečnog iznosa, pa do isplate, sud je odbio kao neosnovan zahtjev za isplatu kamata u apsolutnom iznosu sa kamatama na pojedine mjesečne iznose kamata, također izražene u apsolutnom iznosu, koji je sadržan pod točkom III. petita.

23. 1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a. U odnosu na zahtjev istaknut pod točkom II. podneska od 9. prosinca 2024. (zahtjev za isplatu iznosa od 12.375,28 EUR) tužiteljice su uspjele u cijelosti i to kako u pogledu osnove, tako i u pogledu visine zahtjeva, jer je u pogledu osnove zahtjeva prihvaćen i deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje nitšetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u, na kojoj se temelji kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 12.375,28 EUR. U odnosu na zahtjev istaknut pod točkom III. podneska od 9. prosinca 2024. (zahtjev za isplatu iznosa od 13.352,06 EUR) tužiteljice nisu uspjele niti u pogledu osnove, niti u pogledu visine, tako da je u tom dijelu tuženik uspio u parnici. Uspjeh stranaka u parnici u kvalitativnom smislu jednak je stoga uspjehu u kvantitativnom smislu. Uzimajući u obzir ukupnu vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenim tužbenim zahtjevima, koja iznosi 25.727,34, uspjeh tužiteljica iznosi 48%, a uspjeh tuženika 52%, dakle stranke su približno jednako uspjele u parnici.

23. 2. Slijedom navedenog, sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja po punomoćniku.

23. 3. Troškove financijskog vještačenja predujmile su tužiteljice u ukupnom iznosu od 500,00 EUR. Financijsko vještačenja bilo je potrebno neovisno o postotku uspjeha stranaka u postupku, slijedom čega je tuženiku naloženo da tužiteljicama naknadi troškove istoga u cijelosti.

23. 6. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja presude, temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24).

24. 1. Punomoćnik tužiteljica je u okviru zahtjeva za naknadu troškova postupka zatražio naknadu troškova po osnovi izbivanja iz pisarnice te putnih troškova za pristup na ročišta prema udaljenosti sjedišta ureda do sjedišta ove stalne službe i prema broju prijeđenih kilometara. Sud je taj dio zahtjeva za naknadu troškova smatrao zahtjevom za naknadu troškova delegacije predmeta.

24. 2. Prema odredbi čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23) predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda će odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno i mjesno nadležni sud, ako sud koji je po zakonu stvarno i mjesno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, zbog postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova, a prema odredbi st. 4. i 5. istoga članka, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

24. 3. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, broj Su-IV-223/2023- 6 od 25. rujna 2023. određen je Općinski sud u Zlataru kao drugi stvarno nadležni sud za postupanje u ovom predmetu.

24. 4. Sud je prihvatio zahtjev punomoćnika tužiteljice za naknadu putnih troškova, ali ne za korištenje vlastitog automobila i prema broju prijeđenih kilometara, jer takav način naknade putnih troškova nije propisan odredbama Zakona o sudovima. Sud je stoga punomoćniku tužiteljice odmjerio naknadu putnih troškova nastalih zbog delegacije predmeta prema cijeni javnog prijevoza od Zagreba do Zaboka i natrag i to prema javno objavljenom cjeniku HŽ – putničkog prijevoza, prema kojemu cijena povratne karte za vlak na toj relaciji iznosi 5,76 eura, što za pristup punomoćnika tužiteljica na tri ročišta (2. listopada 2024., 17. prosinca 2024. i 4. veljače 2024.) ukupno iznosi 17,28 EUR.

24. 5. Sud je odbio kao neosnovan zahtjev punomoćnika tužiteljica za naknadu troškova delegacije predmeta za izbivanje iz pisarnice, jer putovanje od Zagreba do Zaboka traje kraće od tri sata, a što je i vidljivo iz zahtjeva za naknadu troškova u kojemu se traži naknada za izbivanje iz pisarnice za dva sata.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 26. ožujka 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetničko društvo Pintarić i Srednoselec Pintarić d.o.o. Zagreb, Jukićeva 36

2. Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47

3. ODO u Zlataru, Zlatar, Trg slobode 14a, u odnosu na točke VII. i VIII. Izreke

Po pravomoćnosti:

Ministarstvo financija Republike Hrvatske, u odnosu na točke VII. i VIII. izreke