REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-155/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Držena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zoran Vulović, odvjetnik u Supetru, protiv tuženice BF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Branko Čutura, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura u Splitu, radi predaje u posjed, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-630/2023-2 od 10. siječnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru broj P-1375/21 od 15. rujna 2023., u sjednici održanoj 26. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice, ukida se presuda Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-630/2023-2 od 10. siječnja 2024. i presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru broj P-1375/21 od 15. rujna 2023., kao i odluka o troškovima postupka, pa se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

"I. Nalaže se tuženici predati tužiteljici u posjed slobodan od osoba i njenih stvari stan slijedećih oznaka: Anagrafske oznake [adresa], Oznaka zgrade A, Ulaz II, Kat: visoko prizemlje lijevo, Broj stana ..., Površina u četvorim metrima: 56,86, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 1.101,60 EUR-a / 8.300,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana."

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-2168/2024-2 od 22. listopada 2024. tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-630/2023-2 od 10. siječnja 2024., zbog pravnih pitanja:

"1. Da li radnik može steći neko pravo nad stanom koji nije procijenjen u društvenom kapitalu u postupku pretvorbe društva (iz društvenog poduzeća u društvo kapitala), a temeljem Odluke o dodjeli stana na korištenje donesene od tog društva? 2. Da li se na ostvarivanje prava radnika temeljem Odluke o dodjeli stana na korištenje ima primijeniti opći, petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO ili desetogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 233. st. 1. ZOO?"

3. Tuženica je protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku, zbog pravnih pitanja zbog kojih joj je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da sud odbije tužbeni zahtjev, a tužiteljici naloži da joj naknadi trošak postupak.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. Prema odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženica preda u posjed stan anagrafske oznake [adresa], oznaka zgrade A, ulaz II, kat: visoko prizemlje lijevo, broj stana ..., površine 56,86 četvornih metara.

8. U postupku je utvrđeno:

- da je Nadzorni odbor društva Zlatni rat d.d. Bol predmetni stan dodijelio tužiteljici na korištenje Odlukom o dodjeli stana na korištenje od 8. kolovoza 1996. koja je postala pravomoćna u travnju 2011.,

- da je tuženica uselila u stan 1992., time da se na listi prvenstva za stan njen sada pokojni suprug, koji je bio zaposlen u društvu Zlatni rat d.d., nije nalazio,

- da je rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju klasa UP/I-943-01/10-02/34 od 24. prosinca 2010., odbijen zahtjev društva Zlatni rat d.d. Bol za izdavanje dopunskog rješenja kojim se pored nekretnina iz izreke rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju klasa UP/I-943-01/17-02/148 Ur.broj 563-04-407/97-3 od 14. srpnja 1997. (koje su procijenjene u postupku pretvorbe društvenog poduzeća Zlatni rat d.d. Bol), nekretninama procijenjenim u tom postupku utvrđuje i 56 stanova u zgradi [adresa], B, C. Iz obrazloženja navedenog rješenja od 24. prosinca 2010. proizlazi da je tih 56 stanova procijenio u vrijednost društvenog kapitala i to kao 15% vrijednosti od prodajne cijene tih stanova koja je utvrđena prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo,

- da je prigovor prava na dom koji je tuženica istaknula, odbijen kao neosnovan jer je prema rezultatima testa razmjernosti odgovor na svat tri eliminacijska pitanja bio pozitivan.

9. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev ocijenivši da je tužiteljica, kojoj je pravomoćnom odlukom predmetni stan dat na korištenje i koji tuženica koristi bez pravne osnove, stekla stanarski status u smislu čl. 59. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 – dalje: ZSO), te je dokazala pravni temelj i istinit način stjecanja stvari, pa joj je na temelju čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZVDSP) tuženica dužna predati predmetni stan u posjed. Sud je prigovor zastare ocijenio neosnovanim primjenom odredbe čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) kojom je propisan desetogodišnji zastarni rok, računajući početak tijeka zastare od pravomoćnosti odluke kojom je tužiteljici priznato pravo na korištenje predmetnog stana odnosno od travnja 2011.

10. Drugostupanjski sud je, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženice odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku odluku s obrazloženjem da predmetni stan nije Rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 24. prosinca 2010. procijenjen u postupku pretvorbe kao nekretnina Zlatnog rata d.d. Bol, već je procijenjen kao vrijednost društvenog kapitala i to 15% od prodajne cijene tih stanova utvrđene sukladno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Stoga zaključuje da ništa ne dovodi u pitanje pravo tužiteljice koja je predmetni stan dobila na korištenje Odlukom o davanju stana na korištenje iz 1996. te da se ne može bilo kakvom pretvorbom glede predmetne nekretnine u kojoj se nalazi predmetni stan dovesti u pitanje stečeno pravo tužiteljice. U odnosu na žalbene navode glede zastare, drugostupanjski sud samo navodi da je isti neosnovan.

11. Tuženica u reviziji podnesenoj po dopuštenju u glede prvog pravnog pitanja za koje joj je dopušteno podnošenje revizije u bitnome obrazlaže da je predmetni stan, koji nije procijenjen u vrijednost društvenog (temeljnog) kapitala u postupku pretvorbe i privatizacije, ex lega postao vlasništvo Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 47. Zakona o privatizaciji ("Narodne novine" broj 21/96) koji je stupio na snagu 22. ožujka 1996., prije donošenja Odluke od 8. kolovoza 1996. o dodjeli stana na korištenje tužiteljici. Stoga ističe da davatelj stana na korištenje nije ujedno i njegov vlasnik pa je akt kojim je predmetni stan dodijeljen na korištenje nevaljan. Poziva se na pravno shvaćanje zauzeto u odluci Županijskog suda u Splitu broj Gž 2029/2018-2 od 9. svibnja 2019., donesenoj u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima, koje je drugačije od pravnog shvaćanja sudova ovom predmetu.

11.1. Glede drugog pravnog pitanja za koje je dopušteno podnošenje revizije, tuženica navodi da nižestupanjski sudovi nisu naveli nikakve razloge za primjenu desetogodišnjeg zastarnog roka, propisanog odredbom čl. 233. st. 1. ZOO, niti je drugostupanjski sud odgovorio na žalbeni tuženice navod glede zastare već je samo arbitrarno naveo da je isti neosnovan. Pozva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 526/2006-2 od 6. veljače 2008. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje prema kojem u slučajevima kakav je predmetni primjenjuje petogodišnji zastarni rok.

12. Tužiteljica zahtjev za predaju predmetnog stana u posjed temelji na tvrdnji da joj je isti dodijeljen na korištenje pravomoćnom Odlukom Nadzornog odbora Zlatnog rata d.d. Bol od 8. kolovoza 1996., te da u stan nije uselila jer u njemu tuženica boravi bez pravnog osnova od 1992. i odbija joj ga predati.

12.1. Prema odredbi čl. 59. st. 1. ZSO stanarsko prave se stječe danom useljenja u stan na osnovi pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje ili koje druge valjane pravne osnove, ako tim zakonom nije drukčije određeno. Osoba kojoj je pravomoćnom odlukom dat na korištenje stan, u koji ne može useliti, jer se u njemu nalaze treće osobe, bez pravnog osnova, ima neposredno pravo na zaštitu protiv treće osobe. Takova osoba je stekla stanarski status u smislu čl. 59. ZSO i da bi mogla efikasno ostvariti svoje pravo na useljenje, priznaje joj se i pravo na zaštitu od svake treće osobe koja koristi stan bez pravnog osnova (tako ovaj sud u odluci broj Rev 375/1990 od 13. lipnja 1990.).

12.2. Međutim, da bi odluka o davanju stana na korištenje iz čl. 59. st. 1. ZSO bila valjana osnova za stjecanje stanarskog prava (uz useljenje u stan) potrebno je da između ostalog budu ispunjene slijedeće pretpostavke. Prvo, da je ta odluka o davanju stana na korištenje donesena od postojećeg tijela (stambene komisije). Drugo, da je davatelj stana na korištenje vlasnik određenog stana kojeg daje na korištenje, odnosno da ima pravo raspolagati tim stanom. Ovo stoga što odluka o davanju na korištenje tuđeg stana (stana treće osobe) ne proizvodi pravni učinak prema toj trećoj osobi, a posljedično tomu osoba kojoj bi stan bio dat na korištenje, ne bi na temelju te odluke niti mogla useliti u taj stan, te time niti steći stanarsko pravo (tako ovaj sud u odluci broj Rev 917/11-2 od 18. ožujka 2014.).

13. Slijedom navedenog, odgovor na prvo pravno pitanje za koje je tuženici dopušteno podnošenje revizije glasi:

Radnik bi mogao stjecati određena prava na stanu koji nije procijenjen u društveni kapital u postupku pretvorbe društva (iz društvenog poduzeća u društvo kapitala), na temelju Odluke o dodjeli stana na korištenje donesene od tog društva, u slučaju ako bi odluka o davanju stana na korištenje bila valjana i ako bi bile ispunjene druge pretpostavke za sjecanje konkretnog prava koje ovise o činjeničnim i pravnim okolnostima svakog pojedinog slučaja.

14. U odnosu na drugo pravno pitanje za koje je tuženici dopušteno podnošenje revizije ovaj sud je u odluci broj Rev 526/2006-2 od 6. veljače 2008. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem, budući da odredbama ZSO nije propisan zastarni ni prekluzivni rok u kojem bi radnik, kojem je stan dodijeljen na korištenje koji iz opravdanih razloga nije uselio u stan, mogao zahtijevati predaju stana na korištenje, niti je zakonom određen neki drugi rok zastare, zastara nastupa u roku od 5 godina u skladu s čl. 371. ZOO/91. Pritom treba navesti da odredbi čl. 371. ZOO/91 odgovara odredba čl. 225. ZOO/05 koji se primjenjuje u ovom predmetu. Iz navedenog proizlazi da je pobijana drugostupanjska odluka utemeljena na pravnom shvaćanju koje odstupa od pravnog shvaćanja ovog suda zauzetog u navedenoj odluci.

15. Iz spisa proizlazi da je tuženica tijekom postupka, kao i u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske odluke, isticala prigovor zastare obrazlažući da se u ovom slučaju primjenjuje petogodišnji zastarni rok propisan čl. 225. ZOO/05, te da Odluka o davanju stana na korištenje kojom je Nadzorni odbor društva Zlatni rad d.d. Bol od 8. kolovoza 1996. dodijelio predmetni stan na korištenje tužiteljici, nije valjana odluka jer davatelj stana na korištenje nije ujedno i vlasnik stana.

16. Međutim, u obrazloženjima nižestupanjskih odluka nisu navedeni razlozi za primjenu desetogodišnjeg zastarnog roka, niti je raspravio pitanje valjanosti Odluke o dodjeli stana na korištenje od 8. kolovoza 1996. u smislu odredbi ZSO, na kojoj tužiteljica temelji aktivnu legitimaciju i zahtjev za predaju predmetnog stana u posjed stana.

17. Slijedom iznesenog, proizlazi da nižestupanjske presude imaju takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati njihova pravilnost čime je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, sudovi su zaključili da se u ovom slučaju primjenjuje desetogodišnji zastarni rok iz čl. 233. st. 1. ZOO, te da je tužiteljica stekla stanarski status na temelju čl. 59. ZSO na temelju Odluke o davanju stana na korištenje od 8. kolovoza 1996., ne navodeći razloge za takve zaključke, čime je počinjena bitna povreda odredba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

18. Stoga je, na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP, ukinuta pobijana drugostupanjska i prvostupanjska presuda i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

19. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 26. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

mr.sc. Dražen Jakovina