REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: 76 P-4255/24-38
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ana Ćurković Dražić, u pravnoj stvari tužitelja VP OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Antonio Medić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12.veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 26.ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju VP iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 355,35 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje se obračunavaju na:
EUR 2,40 30.11.2007
EUR 2,39 31.12.2007
EUR 2,43 31.1.2008
EUR 2,46 29.2.2008
EUR 2,50 31.3.2008
EUR 2,44 30.4.2008
EUR 3,50 31.5.2008
EUR 3,54 30.6.2008
EUR 3,48 31.7.2008
EUR 3,48 31.8.2008
EUR 3,52 30.9.2008
EUR 3,81 31.10.2008
EUR 3,62 30.11.2008
EUR 3,86 31.12.2008
EUR 3,90 31.1.2009
EUR 3,91 28.2.2009
EUR 7,13 31.3.2009
EUR 7,15 30.4.2009
EUR 7,02 31.5.2009
EUR 6,92 30.6.2009
EUR 6,95 31.7.2009
EUR 7,00 31.8.2009
EUR 6,99 30.9.2009
EUR 6,94 31.10.2009
EUR 7,04 30.11.2009
EUR 7,12 31.12.2009
EUR 7,23 31.1.2010
EUR 7,20 28.2.2010
EUR 7,35 31.3.2010
EUR 7,32 30.4.2010
EUR 7,38 31.5.2010
EUR 7,86 30.6.2010
EUR 7,76 31.7.2010
EUR 8,06 31.8.2010
EUR 7,96 30.9.2010
EUR 7,79 31.10.2010
EUR 8,14 30.11.2010
EUR 8,60 31.12.2010
EUR 8,28 31.1.2011
EUR 8,39 28.2.2011
EUR 8,24 31.3.2011
EUR 8,27 30.4.2011
EUR 8,88 31.5.2011
EUR 8,93 30.6.2011
EUR 9,09 31.7.2011
EUR 8,84 31.8.2011
EUR 8,57 30.9.2011
EUR 7,83 31.10.2011
EUR 7,81 30.11.2011
EUR 7,93 31.12.2011
EUR 8,04 31.1.2012
EUR 8,05 29.2.2012
EUR 7,98 31.3.2012
EUR 8,03 30.4.2012
EUR 8,06 31.5.2012
po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) (uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena) do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju VP iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.332,89 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje se obračunavaju na:
0,02
30.6.2005
1,41
31.8.2005
1,86
30.9.2005
1,87
31.10.2005
2,27
30.11.2005
0,69
31.12.2005
0,25
31.1.2006
4,75
31.10.2008
7,43
31.12.2008
9,36
31.1.2009
10,24
28.2.2009
7,83
31.3.2009
8,29
30.4.2009
4,61
31.5.2009
1,90
30.6.2009
2,62
31.7.2009
4,05
31.8.2009
3,93
30.9.2009
2,48
31.10.2009
5,19
30.11.2009
7,36
31.12.2009
10,45
31.1.2010
9,74
28.2.2010
13,93
31.3.2010
13,14
30.4.2010
14,69
31.5.2010
28,11
30.6.2010
25,34
31.7.2010
33,78
31.8.2010
30,86
30.9.2010
26,18
31.10.2010
36,07
30.11.2010
48,65
31.12.2010
39,74
31.1.2011
42,87
28.2.2011
38,89
31.3.2011
39,61
30.4.2011
56,48
31.5.2011
58,12
30.6.2011
72,22
31.7.2011
64,98
31.8.2011
57,05
30.9.2011
56,20
31.10.2011
55,59
30.11.2011
59,37
31.12.2011
62,67
31.1.2012
63,11
29.2.2012
60,83
31.3.2012
62,37
30.4.2012
63,42
31.5.2012
godine pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) (uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena) do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju VP iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.059,12 € sa zateznom kamatom od dana donošenja ove presude pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Odlukom Gž-890/2022 ŽS u Karlovcu ukinuta je ranija presuda ovoga suda P- 9471/2019 od 30. kolovoza 2022 kojom je usvojen zahtjev, te predmet vraćen na ponovno suđenje, uz obrazloženje da je odbijanjem prijedloga za saslušanje zaposlenice banke i tužitelja o davanju odgovarajuće obavijesti potrošaču prilikom sklapanja ugovora, tuženiku je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske u aspektu prava na jednakost oružja, činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a time je upitna i pravilna primjena materijalnog prava.
2. U daljnjem tijeku postupka tuženik odustaje od dokaznog prijedloga da se sasluša zaposlenica banke UP, stoga je sud saslušao tužitelja kao stranku.
3. Tužitelj tijekom postupka navodi kao i u tužbi; da je 17.5.2005. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu 188-50-2838538 na iznos od 20.971,17 CHF na rok otplate 84 mjeseca, a Ugovor je sklopljen na standardnom unaprijed formuliranom ugovoru ponuđenom od strane tuženika. U istom je tuženik koristeći se ništetnom i nepoštenom odredbom ugovorio promjenjivost redovne kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom tuženika. Temeljem ništetne odredbe Ugovora tuženik je kroz razdoblje otplate kredita od 18.05.2005. do 01.10.2011. pet puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, na način da je sa početno ugovorene stope od 5,85% ista na kraju otplate iznosila 6,75%, te je na taj način tužitelj plaćao tuženiku iznose anuiteta koji su se uslijed promjena kamatne stope nezakonito povećavali u valuti CHF u odnosu na anuitete utvrđene početnim otplatnim planom, te je ujedno uslijed primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli plaćao povećane kunske protuvrijednosti anuiteta u odnosu na kunsku protuvrijednost prema ugovorenom tečaju za CHF važećem na dan isplate kredita, čime je tuženik predmetne povećane iznose stekao bez osnove.
4. Iz presude VTS RH Pž-7129/13 (predmet Potrošač) proizlazi da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.
5. Tužitelj potražuje sa osnove razlike ugovorenog tečaja kune u odnosu na švicarski franak na dan isplate kredita iznos od 1.332,89 €, te s osnove povećanja anuiteta zbog jednostrane promjene kamatne stope iznos od 355,35 € , sve po anuitetima i sa zateznim kamatama kako je precizirano u izreci, te parnični trošak.
6. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu zahjteva, ne osporava sadržaj presude VTS RH Pž-7129/13 (predmet Potrošač) odnosno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Dana 09.04.2015. godine donesena je i presuda Vrhovnog suda RH posl. br. Revt- 249/14, ali se tužba temelji na pogrešnom tumačenju Zakona o zaštiti potrošača i presude VTS Pž-7129/13. Tužitelj neosnovano zaključuje da bi navedenom presudom odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit zbog presude u predmetu Potrošač trebao smatrati kreditom sa fiksnom kamatom. Obrazloženjem presude VTSRH posl. br. Pž-7129/13 jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope.
7. Tuženik je kamate naplatio temeljem valjanog ugovora o kreditu i valjane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ako tužitelj smatra da ga je promjenom kamatne stope tuženik oštetio, onda je to tužitelj dužan i dokazati. Sporna odredba nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.
8. Tvrdi da je kamatna stopa odrediva i kao takva je dopuštena, a ista je posljedica objektivnih tržišnih okolnosti, što je također predviđeno Općim uvjetima tuženika. Prilikom promjene kamatne stope tuženik je koristio konkretne kriterije i to: 1. 6- mjesečni LIBOR za CHF, 2. 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv CDS) i 3. 6-mjesečni trošak za obveznu pričuvu banaka. Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima, ističe prigovor zastare, osporava tijek zatezne kamate na svaki pojedini pretplaćeni iznos od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Navedeno je suprotno s pravnim shvaćanjem sa Sjednice građanskog odjela VSRH Su-IV-222/04 od 05.03.2004. prema kojem se u slučaju ništetnost ugovora o zajmu ugovorne strane imaju smatrati savjesnim stjecateljima te bi kamate eventualno mogao potraživati od dana podnošenja tužbe. Ističe prigovor zastare.
9. Sklapajući ugovor o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. Tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor sa fiksnom kamatnom stopom. Predlaže saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita.
10. Tuženik nema prigovora na matematički izračun vještaka, no ističe da isti ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa, a iako je nesporno ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Predmetnim nalazom i mišljenjem vještaka nije utvrđeno jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno je li takvo postupanje tuženika uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i prouzročilo štetu na strani potrošača, a navedeno je pretpostavka za donošenje odluke u ovom predmetu obzirom da se tužitelj poziva na presudu donesenu u postupku kolektivne zaštite. Prigovori koje tuženik iznosi pravne su prirode i zbog istih nije potrebno pozvati vještaka radi saslušanja.
11. Tuženik se protivi preinaci tužbe, ističe da je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev u odnosu na kamatu, jer je inicijalno potraživao samo razliku po osnovi valutne klauzule, ističe prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.
12. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu između stranaka (list 9-13), otplatni plan (list 16-18,64), knjigovodstvenu karticu (list 53-62), opće uvjete (list 81), proveo financijsko vještačenje po vještaku Darko Prpić (list 91-104) , saslušao tužitelja kao stranku (list 229), te temeljem čl. 8 i 219 ZPP utvrdio da je tužbeni zahtjev u najvećem dijelu osnovan.
13. U odnosu na prigovor zastare, prema shvaćanju prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22), Su-IV- 33/2022-2 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.
14. Kolektivnom tužbom od 4. travnja 2012. zastara prekinuta i nakon prekida zastara počela ponovno teći primjenom čl. 245. st. 1. ZOO-a i to 14. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, obzirom je presuda TS Zagreb P-1401/12 postala pravomoćnom 13. lipnja 2014., (Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014) a tužba je podnesena 12.06.2019. u odnosu na razliku u kamatnoj stopi, pa je prigovor zastare u neosnovan.
15. U odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka TS Zagreb P-1401/12 je postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., s datumom donošenja te odluke. Kako je tužba je podnesena 12.06.2019. za razliku u valuti, to je prigovor zastare u tom dijelu neosnovan.
16. U odnosu na prigovor preinake koji ističe tuženik u odnosu na postavljeni zahtjev za kamatu, tužitelj sadržajno u tužbi potražuje isplatu s obje osnove (i sa osnove razlike u kamatnoj stopi i sa osnove valutne klauzule) međutim ne postavlja u tužbi zahjtev za isplatu određenog iznosa, već postavlja stupnjeviti zahjtev sukladno čl 186 b st 4 ZPP.
17. Nakon financijskog vještačenja, valja primijeniti odredbu čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku koji se primjenjuje na sve postupke u tijeku, a koja propisuje da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
18. Kako je tužitelj postavio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka od 22.04.2021.g., to on svoj zahtjev nije mogao na drugačiji način uređivati ili postavljati sve dok se nije utvrdila točna visina tražbine. Nadalje, prema Zaključku sa sastanka Predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova i građanskih odjela VSRH pod brojem Su-IV-162/2021 od 26. studenog 2021.g. zauzet je jasan stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
19. Treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti i čl.5. direktive 93/13/EEZ.
20. Prema čl. 269 i 272 ZOO/05 ugovorna kamata sadržajno predstavlja naknadu koju se korisnik kredita obavezuje platiti za korištenje novčanih sredstava što mu ih banka stavlja na raspolaganje na određeno vremensko razdoblje, a na način i pod uvjetima utvrđenim ugovorom. Stoga kamata mora biti određena ili odrediva. Uz to vrijede i opća načela obveznog prava, kao i kod svakog obvezno pravnog odnosa, a to su načelo ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje, jednake vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja.
21. Temeljem čl. 502c ZPP i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) sud je vezan utvrđenjem iz pravomoćne presude TS u Zagrebu P 1401/12 u kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita.
22. Čl. 86 i 87, tada važećeg (u vrijeme sklapanja ugovora) Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), kao i Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, itd.) čl. 81, 82 i 90, obzirom da tuženik nije tužitelja u informirao o svim parametrima koji mogu utjecati na odluku tužitelja da sklopi ugovor, čime je narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Pri tome se misli na ugovaranje "promjenjive kamatne stope" u skladu sa odlukama tuženika, a da tužitelj prilikom ugovaranja ne zna kojom dinamikom i na temelju kojih parametara će se ta stopa formirati.
23. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2005. godine tražio kredit za auto. Iz auto kuće su ga uputili u banku odnosno kod tuženika. Banka mu je ponudila kakav kredit može dobiti za tu namjenu. Ta auto kuća je radila sa tuženikom tako da nije pitao da li može u nekoj drugoj banci dobiti kredit. U banci je dobio gotov ugovor, mogao ga je pročitati. Nije pitao ništa vezano za valutu CHF, odnosno zašto je kredit u CHF, jer je dobio gotov špranciran ugovor na potpis i otplatni plan i vidio da mu je ta rata prihvatljiva i to mu je jedino bilo bitno sve do trenutka dok ta rata nije počela neprihvatljivo rasti. Osobno je išao plaćati ratu na šalter banke i pitao zašto je rata narasla toliko, da li se tu može što učiniti, oni su mu rekli da je to takav ugovor i da može jedino isplatiti unaprijed kredit, odnosno zatvoriti, nastavio je plaćati. Bankar mu nije rekao da bi rate kredita mogle rasti, odnosno nije mu objašnjeno temeljem čega bi anuiteti mogli rasti. Površno je znao što je valutna klauzula odnosno znao je da se kuna veže za valutu, bilo mu je jasno da se kamatna stopa može mijenjati, ali da će rata toliko rasti to mu nije bilo ni na kraj pameti.
24. Sud nije imao razloga posumnjati u istinitost iskaza tužitelja, iz kojeg je razvidno kako mu je tuženik ponudio kredit u CHF kao najpovoljniju i najsigurniju opciju, ne objašnjavajući tužitelju rizik sklapanja ugovora u toj valuti. Pri tome mu nije objašnjeno temeljem čega bi anuiteti mogli rasti, a tužiteljev isključivi motiv sklapanja ugovora je bila – na početku prihvatljiva mjesečna rata.
25. Iz iskaza tužitelja i dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. tč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 45/07, dalje: ZZP), a obzirom je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
26. Sukladno čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99 Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Uz same odredbe o promjenjivih kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku VTS u Zagrebu broj Pž-7129/13, VSRH Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. smatra da terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva, a razlozi za promjenjivost kamatne stope, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.
27. Prema stavu VSRH zauzetom u odluci Revt-249/14 formulacija "promjenjiva kamatna stopa" ne definira tu stopu određenom odnosno odredivom. Potrošač na taj način jedino znade stopu kamate prilikom ugovaranja, a nema mogućnost predvidjeti kako će se ona kretati za vrijeme trajanja ugovora, pa prosječnom potrošaču nije jasan pojam promjenjive kamatne stope.
28. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu bile su nepoštene pa su u smislu odredbe čl. 87 st.1 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 102 Zakona o zaštiti potrošača 2007., te ugovorne odredbe ništetne. Sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj presudi jest da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti informira potrošača o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozori ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju.
29. Nadalje, ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl.269.st.2. i čl.272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 29/18), a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnost suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je to učinio tuženik jest suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika.
30. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, pa je kao predhodno pitanje razmotrio valjanosti odredbe čl 2 Ugovora. Navedenu ugovornu odredbu sud smatra ništetnom u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takve odredbe ugovora.
31. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Darko Prpić, ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 498,20 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 2.677,39 kn (sada 355,35 €) primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan plaćanja za anuitete koje je utvrđen više uplaćen iznos, a ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 10.042,63 kn (sada 1.332,88 €).
32. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kojem stranke nisu prigovarale u matematičkom dijelu.
33. Iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 7. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.
34. Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.
35. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.
36. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.
37. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl.- 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.
38. Obzirom da su stranke u čl. 7 Ugovora ugovorile način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeće svakog anuiteta, a sukladno otplatnom planu, u kojem su anuiteti bili određeni u CHF, a isplata u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, tuženik je stekao određene novčane iznose temeljem nepoštene (i djelomično ništetne) odredbe, a tužitelj ih ima pravo potraživati od tuženika temeljem čl. 1111 ZOO/05.
39. Visina pojedinih anuiteta, nakon izrade nalaza i mišljenja financijskog vještaka, nije bila sporna među strankama, kao niti dospijeće istih.
40. Stopa zatezne kamate na dosuđene iznose utvrđena je kamatama do 31.12.2007. po stopi iz Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05; dalje u tekstu: ZOO/05), a u smislu čl. 1165 ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 78/15.).
41. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbama čl. 154 st. 1 ZPP i čl. 155 ZPP, a prema VPS 1.688,23 € u kojem je tužitelj uspio u cijelosti .
42. Tužitelju je za zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno Tbr 7/1, Tbr 8/1, 8/3, Tbr 9/1 i Tbr 42 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 75/09, 18/11, 126/21, 138/23, dalje: OT), uz vrijednost boda iznosi 2,0 EUR prema tbr. 52.Odvjetničke tarife, prema zatraženom i specificiranom trošku odmjereno je za sastav tužbe – 100 bodova, ročište 12.02.21. – 100 bodova, podn. 14.01.21. 100 b, roč.12.02.21. 100 bod, podnesak 02.06.21. 100 b, roč 07.03.22 100 b, podnesak 11.02.25. 100 bodova, roč. 12.02.25 100 bodova, pristojba na tužbu 53,09 € i pristojba na presudu 53,09 €, pribrojen je trošak vještačenja 265,44 €, ukupno 2.371,62 € 43. Tuženiku je priznat trošak žalbe sukladno čl 166 ZPP i Tbr 10 OT u iznosu od 125 bodova što sa pdv iznosi 312,50 €.
44. Na taj način ukazuje se razlika u trošku u korist tužitelja u iznosu od 2.059,12 € koja je tužitelju dosuđena.
45. Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove temelji se na odredbi čl. 30 st. 2 Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13 i 94/14), a po stopi iz čl. 29 st. 2 ZOO-a/05.
U Zagrebu, 26.ožujak 2025. godine
Sudac:
Ana Ćurković Dražić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od objave ove presude. Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.
DNA:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun.
