REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kž-5/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u trećestupanjskom Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Perice Rosandića i Melite Božičević-Grbić kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika DĆ, zbog kaznenog djela iz članka 158. stavaka 2. i 6. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i 114/22. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenima protiv presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 29. kolovoza 2024. broj I Kžzd-12/2024-11, u sjednici Vijeća održanoj 26. ožujka 2025., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika DĆ,

p r e s u d i o  j e:

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika DĆ odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje drugostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Kzd-2/2023 od 6. prosinca 2023. optuženik DĆ proglašen je krivim što je djelima pod točkama 1/ do 6/ počinio dvije stotine četrdeset i jedno kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta i to: pod točkom 1/ stotinu kaznenih djela, spolnom zlouporabom djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavaka 2. i 6. KZ/11.; pod točkom 2/ četrdeset kaznenih djela, teškim kaznenim djelom spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 2. u vezi članka 158. stavaka 1. i 5. KZ/11., a kažnjivo po članku 166. stavku 2. KZ/11.; pod točkom 3/ jedno kazneno djelo, teškim kaznenim djelom spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, iz članka 166. stavka 2. u vezi članka 158. stavaka 1. i 5. KZ/11., a kažnjivo po članku 166. stavku 2. KZ/11.; pod točkom 4/ stotinu kaznenih djela, teškim kaznenim djelom spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, iz članka 166. stavka 2. u vezi članka 158. stavaka 1. i 5. KZ/11., a kažnjivo po članku 166. stavku 2. KZ/11.; pod točkama 5/ i 6/ počinio stotinu i jedno kazneno djelo protiv spolne slobode i to: pod točkom 5/ stotinu kaznenih djela, teškim kaznenim djelom protiv spolne slobode, iz članka 154. stavka 1. točke 1. u vezi članka 153. stavka 1. KZ/11., a kažnjivo po članku 154. stavku 1. KZ/11., pod točkom 6/ jedno kazneno djelo, teškim kaznenim djelom protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 1. točke 1. u vezi članka 153. stavka 1. KZ/11., a kažnjivo po članku 154. stavku 1. KZ/11. te pod točkom 7/ jedno kazneno djelo protiv braka, obitelji i djece, povredom djetetovih prava iz članka 177. stavka 2. KZ/11., sve uz primjenu članka 51. KZ/11. činjenično i pravno pobliže opisanih u izreci prvostupanjske presude. Sud je optuženiku za svako kazneno djelo na temelju članka 158. stavka 6. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, na temelju članka 166. stavak 2. KZ/11. za svako kazneno djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od pet godina, za svako kazneno djelo na temelju članka 154. stavka 1. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine, a na temelju članka 177. stavka 2. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te je optuženika, na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvadeset i tri godine. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru od 16. kolovoza 2022. pa nadalje.

1.1. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22. - dalje: ZKP/22.), oštećenica IĆ je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/22., optuženik je oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/22. te nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti pa isti padaju na teret državnog proračuna.

2. Drugostupanjskom presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 29. kolovoza 2024. broj I Kžzd-12/2024-11 odbijene su žalbe državnog odvjetnika i optuženika DĆ kao neosnovane i potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske žalbu je pravovremeno podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da žalbu prihvati i „preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda“.

3.1. Žalbu je podnio i optuženik po branitelju po službenoj dužnosti Dinku Sičiću, odvjetniku u Velikoj Gorici, također zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „prihvati žalbu te preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda“.

4. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik osobno bez konkretnog prijedloga Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, njegova ranija braniteljica po službenoj dužnosti (u međuvremenu razriješena dužnosti braniteljice po službenoj dužnosti) odvjetnica Aleksandra Vareškić Fodor, koja je u odgovoru na žalbu zahtijevala i obavijest o sjednici vijeća te branitelj po službenoj dužnosti optuženika odvjetnik Dinko Sičić. U odgovorima na žalbu branitelja predloženo je odbiti žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu.

5. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. u svezi s člankom 490. stavkom 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24. - dalje: ZKP/24.), spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. Sjednica vijeća je održana u odsutnosti uredno izviještenog Glavnog državnog odvjetnika i branitelja optuženika, sukladno članku 475. stavku 3. ZKP/24., a u prisutnosti optuženika DĆ čija prisutnost je osigurana uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu iz Zatvora u Zagrebu, sukladno članku 475. stavku 7. ZKP/24.

7. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika DĆ nisu osnovane.

8. Državni odvjetnik u žalbi navodi da „olakotne i otegotne okolnosti nisu cijenjene adekvatno njihovom stvarnom značaju pa da su olakotne okolnosti precijenjene, dok su otegotne okolnosti podcijenjene.“ Po mišljenju državnog odvjetnika precijenjena je olakotna okolnost optuženikove ranije neosuđivanosti i njegovog života u skladu s pozitivnim propisima „u situaciji kada posljednjih više od devet godina vrši inkriminirana kaznena djela na štetu svoje kćeri“. smatra da je precijenjena i olakotna okolnost optuženikove financijske brige za obitelj jer da je njegova zakonska obveza skrbiti o interesima svoje djece.

8.1. U odnosu na otegotne okolnosti, također, smatra da nisu cijenjene u dovoljnoj mjeri, adekvatno njihovom stvarnom značenju i u „kontekstu vidljivog izostanka bilo kakve empatije optuženika prema posljedicama koje pogađaju njegovu vlastitu kćer, izostanka samokritičnosti prema vlastitom postupanju i ikakvog žaljenja zbog učinjenog.“.

8.2. Državni odvjetnik smatra da nije bilo mjesta utvrđivanju pojedinačnih kazni zatvora za svako djelo u najkraćem zakonom propisanom trajanju, uvažavajući brojnost kaznenih djela počinjenih na štetu vlastite kćeri kroz period od preko devet godina „uz izrazitu upornost i enormnu količinu kriminalne volje koja proizlazi iz učestalosti inkriminiranih radnji uslijed kojih je došlo do traumatiziranosti žrtve i njezinih psiholoških i emocionalnih poremećaja“. Uvažavajući brojnost kaznenih djela i cijeneći ličnost optuženika, mišljenja je da je jedinstvena kazna zatvora preblaga, kako za ostvarenje specijalne, tako i generalne prevencije „u društvenom okruženju povećane pozornosti i osjetljivosti na pojavnost ovakvih kaznenih djela“.

9. S druge strane, optuženik u žalbi navodi da je kazna „prestroga i neprimjerena s obzirom na ličnost okrivljenika i težinu kaznenih djela. Smatra da je sud pravilno utvrdio „sve relevantne okolnosti glede izbora mjere izrečene kazne, ali one okolnosti koje navodi kao olakotne očito nije ispravno i u dovoljnoj mjeri valorizirao“. Mišljenja je da će se, cijeneći sve olakotne okolnosti, a osobito optuženikovu raniju neosuđivanost, svrha kažnjavanja u smislu generalne i specijalne prevencije postići i blažom kaznom.

10. Nisu u pravu ni optuženik ni državni odvjetnik kada pobijaju drugostupanjsku presudu zbog odluke o kazni.

10.1. Naime, i prema mišljenju ovog trećestupanjskog suda, utvrđene otegotne i olakotne okolnosti nisu podcijenjene niti precijenjene, već su pravilno vrednovane.

10.2. Optuženikova ranija neosuđivanost za kaznena djela i financijska briga o obitelji, koje okolnosti su, i prema mišljenju ovog suda, pravilno cijenjene kao olakotne, nisu precijenjene prilikom odmjeravanja kazni za svako pojedino kazneno djelo, neovisno o tome što je optuženik vršio kaznena djela u konkretnom slučaju kroz duži vremenski period i što je optuženik kao roditelj bio dužan uzdržavati svoju malodobnu djecu, kako to tvrdi državni odvjetnik. To iz razloga što su prijašnji život optuženika, koji je prije inkriminiranih događaja bio u skladu s društvenim normama i njegove osobne i imovinske prilike koje se ogledaju u nastojanju da za četvero malodobne djece, radeći dva posla, osigura sredstva za njihovo uzdržavanje, one okolnosti koje je sud , u smislu članka 47. KZ/11., pravilno cijenio olakotnima i dao im primjeren značaj kod izbora vrste i mjere kazne u konkretnom slučaju.

10.3. Nije u pravu državni odvjetnik ni kada tvrdi da su sudovi podcijenili značaj pravilno utvrđenih otegotnih okolnosti, već upravo suprotno, dali su im primjeren značaj kada su naglasili da je optuženik u počinjenju kaznenih djela kroz učestalost inkriminiranih radnji iskazao izuzetnu upornost i visok stupanj kriminalne volje. Izostanak žaljenja i kajanja u odnosu na počinjena kaznena djela, za koju okolnost državni odvjetnik smatra da nije adekvatno vrednovana, prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nije okolnost koja je u konkretnom slučaju optuženiku trebala biti cijenjena otegotnom. Naime, optuženik se tijekom kaznenog postupka branio šutnjom i očitovao se da se ne smatra krivim za kaznena djela koja su mu stavljena na teret optužnicom. S obzirom da optuženik ima pravo u postupku braniti se na način koji njemu najbolje odgovara i za koji smatra da će mu osigurati najpovoljniju procesnu poziciju, njegov stav prema kaznenom djelu ne može biti cijenjen i vrednovan na njegovu štetu, kako to pogrešno smatra državni odvjetnik u žalbi. Također, okolnost da je počinjenim kaznenim djelima došlo do traumatiziranosti žrtve i njezinih psiholoških i emocionalnih poremećaja, odnosno štetnih posljedica za razvoj djeteta, nasuprot mišljenju državnog odvjetnika, zbog zabrane dvostrukog vrednovanja nije okolnost kojoj je trebalo dati otegotni značaj kod odmjeravanja kazne jer ta okolnost predstavlja kvalifikatorno obilježje kaznenih djela iz članka 166. stavka 2. i članka 177. stavka 2. KZ/11. za koja je optuženik proglašen krivim i osuđen, dok je traumatizacija žrtve neizbježna posljedica kod počinjenja ostalih kaznenih djela protiv spolne slobode i kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, za koja je optuženik također proglašen krivim i osuđen.

10.4. Cijeneći sve naprijed iznijete okolnosti, polazeći pritom od stupnja krivnje optuženika i svrhe kažnjavanja, kazne zatvora odmjerene za svako kazneno djelo iz članka 158. stavka 6. KZ/11. u trajanju od jedne godine, kazne zatvora za svako kazneno djelo iz članka 166. stavka 2. KZ/11. u trajanju od pet godina, kazne zatvora za svako kazneno djelo iz članka 154. stavka 1. KZ/11. u trajanju od tri godine i kazna zatvora za kazneno djelo iz članka 177. stavka 2. KZ/11., i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerene su svim okolnostima konkretnog slučaja i svrsi kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

10.5. Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvadeset tri godine preblaga, a niti je prestroga kako to u žalbi navodi optuženik.

10.6. Jedinstvena kazna, sukladno odredbi članka 51. stavka 2. KZ/11. sastoji se u povišenju najviše pojedinačne utvrđene kazne, ali ne smije doseći zbir pojedinačnih kazni, niti premašiti najveću mjeru kazne dugotrajnog zatvora, odnosno novčane kazne. S obzirom da je u konkretnom slučaju najviša izrečena pojedinačna kazna zatvora pet godina, jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvadeset tri godine, cijeneći ličnost optuženika i brojnost kaznenih djela počinjenih kroz višegodišnji vremenski period uz naročito iskazanu upornost optuženika, sukladno pravilima za izricanje jedinstvene kazne za kaznena djela u stjecaju, nije preblaga, kako to smatra državni odvjetnik, a ni prestroga kako to u žalbi tvrdi optuženik. Upravo tom kaznom će se, i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., odnosno utjecati, kako na optuženika, tako i na sve ostale da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno. Izrečena kazna sadržava dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenih djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela.

11. Slijedom iznijetoga i budući da ispitivanjem drugostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. u svezi s člankom 490. stavkom 2. ZKP/24., pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/24.

Zagreb, 26. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo