REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-168/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po Velimiru Galiću, odvjetniku iz Požege, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, Radnička cesta 44, Zagreb, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-579/2019-24 od 5. studenog 2024., Općinskog suda u Slavonskom Brodu, u sjednici održanoj 26. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda poslovni broj: P-579/2019-24 od 5. studenog 2024., Općinskog suda u Slavonskom Brodu te se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđena je najprije ništetnom odredba članka – točke 4. Ugovora o kreditu broj: 9012427788 od 20. travnja 2007. koji je tužitelj NG sklopio s tuženikom Privrednom bankom Zagreb d.d. a kojom je ugovoreno plaćanje kamata po stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,5% godišnje, a potom je prihvaćen i kondemnatorni tužbeni zahtjev pa je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 931,35 eura na ime stečenog bez osnove zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose u razdoblju dospjelosti od 7. rujna 2007. do zaključno 29. travnja 2014. te naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.603,40 eura sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga, posebno pobijajući odluku o troškovima postupka. Naglašava činjenicu prestanka ugovora o kreditu smatrajući da se ne može utvrđivati ništetnost ugovora koji je prestao. Ističe i kako nijedna banka nije nudila kredite u švicarskim francima s fiksnom kamatnom stopom pa je slijedom toga neosnovano sada omogućiti tužitelju položaj kao da je sklopljen ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao i na taj se način tuženiku gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja stavlja u povoljniji položaj. I dalje smatra da je nastupila zastara potraživanja. U pogledu odluke o troškovima postupka smatra kako dosuda troška pristupa ročištu za objavu presude nije osnovana jer da to nije trošak nužan za vođenje postupka.

2.1. Tuženik predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te nalaganjem tužitelju naknaditi tuženiku sve parnične troškove uključujući i troškove žalbe u iznosu od 234,38 eura, a podredno predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet je spora tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivosti stope redovnih kamata prema odlukama tuženika sadržane u članku-točki 4. Ugovora o kreditu broj: 9012427788 od 20. travnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) te zahtjev za isplatu iznosa od 931,35 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa dospjele u razdoblju od 7. rujna 2007. do zaključno 29. travnja 2014. pa do isplate.

5.1. Kondemnatorni se zahtjev odnosi na iznose koje je tužitelj preplatio prilikom vraćanja kredita uslijed ništetnosti navedene odredbe o kamatama sadržane u Ugovoru o kreditu koji je tužitelju odobren u iznosu od 19.429,05 švicarskih franaka za kupnju vozila.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti jer je prvostupanjski sud ocijenio da se radi o ništetnoj odredbi kako je to utvrđeno presudom donesenom po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača uslijed čega je vezan za ta utvrđenja i u ovoj parnici u kojoj se tužitelj na njih pozvao, sve u skladu s člankom 502.c Zakona o parničnom postupku("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP).

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava (prema članku 365. stavku 2. ZPP), ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.

7.1. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP (koju tuženik ističe u žalbi) jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7.2. Nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno.

8. U ovoj parnici nije sporno da je između stranaka 20. travnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu kao namjenskom kreditu za kupnju osobnog automobila, na iznos od 19.429,05 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, na rok otplate od 84 mjeseca i uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 5,15% godišnje a promjenjivu prema tuženikovoj jednostranoj odluci o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila te da je kamatna stopa već u kolovozu 2007. povećana na 6,50% a u veljači 2008. na 7,45%.

8.1. Nesporno je i da je tužitelj u cijelosti vratio kredit još u travnju 2014. a utvrđeno da je kredit preplaćen za iznos od ukupno 931,35 eura ako se uzme u obzir da je trebao platiti kamate samo po početnoj stopi od 5,50%.

9. Sporno je i u žalbenoj fazi postupka radi li se o valjanoj ili pak ništetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, je li nastupila zastara tužiteljeva restitucijskog zahtjeva, može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i je li činjenica što je ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost, odnosno ta ništetnost razmatra kao prethodno pitanje o čijem rješenju ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu novčanih iznosa koje je tužitelj isplatio tuženiku na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu.

10. Tuženik najprije neosnovano ističe kako je prvostupanjski sud pošao od pretpostavke da je Ugovor o kreditu i dalje na snazi budući da je u prvostupanjskom postupku jasno utvrđeno da je tužitelj vratio primljeni kredit u cijelosti i da je time Ugovor o kreditu kao dvostranoobvezni ugovor izvršen, međutim ta činjenica, protivno navodima tuženika, nije zapreka da se naknadno, dakle i nakon prestanka ugovora, utvrdi njegova ništetnost.

10.1. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u odredbi članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO/05) bila vrlo često neprimjenjiva a tom je odredbom propisana obveza restitucije odnosno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje pa je zapravo vrlo jasno kako se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO/05).

10.2. Slijedom toga je neosnovana i tuženikova žalbena tvrdnja da se iz tog razloga na predmetni ugovor ne mogu odnositi ni pravna utvrđenja iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (ovdje potrošača) koja je podnesena 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 u kojemu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je u relevantnom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014.

11. Što se tiče prethodno navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske protiv koje su tuženici u tome postupku (a tuženik je bio i Privredna banka Zagreb d. d., dakle aktualni tuženik) podnijeli revizije koje su odbijene kao neosnovane presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., ovaj drugostupanjski sud podržava ocjenu prvostupanjskog suda o izravnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na posebne parnice koje vode potrošači radi ostvarenja prava na naknadu ako se potrošač pozove na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502. stavka 1. ZPP.

11.1. Ovo iz razloga što je presuda u navedenom kolektivnom sporu donesena i protiv tuženika Privredne banke Zagreb d. d. a tužitelj se pozvao na pravna utvrđenja iz te presude, što je sve u skladu s odredbom članka 502.c ZPP, dok je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano kako odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.2. Konačno – o ovom se pitanju na isti način već izričito izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske (tako i u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

12. U presudi je donesenoj u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik Privredna banka Zagreb d. d. povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača sklapajući u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način što je u tim ugovorima ugovorena redovna kamatna stopa kao promjenjiva tijekom postojanja obveze u skladu s jednostranom odlukom tuženika a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu o tome pojedinačno pregovarali niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa se radilo o nepoštenim i time ništetnim odredbama, a u ovom individualnom sporu tuženik nije dokazao drugačije.

12.1. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenima u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje eventualne naknadne mogućnosti utvrđivanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

12.2. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su naime biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da su te odredbe opravdano ocijenjene kao nerazumljive pa time i nepoštene, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. godine pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije).

13. Može se prihvatiti tuženikova tvrdnja kako je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača, ne zbog ugovaranja same promjenjivosti već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara, kao što je i navedeno u ranijem dijelu obrazloženja.

13.1. Nije dakle nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana za konačno 1,95 postotnih poena (7,45% u odnosu na početnih 5,50), te povećala kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužiteljice.

13.2. Iako se na kraju tužiteljeva obveza iz Ugovora o kreditu doista svela na fiksnu te relativno nisku kamatnu stopu s obzirom na namjenu kredita (kupnje novog motornog vozila) – onu početno ugovorenu od 5,50% na koji se način kredit pokazao povoljnijim od kredita u kunama i eurima, tek je na ovaj način unesena pravična ravnoteža u ovaj obveznopravni odnos koji zbog toga nije izgubio identitet jer ugovor o kreditu može opstati bez odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14. Nije osnovan ni tuženikov prigovor zastare, kako je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud pa ni u tom smislu žalba nije osnovana.

15. I u pogledu pitanja zastare treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako uzeti u obzir i presude Europskog suda, konkretno presudu u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba.

15.1. Riječ je o trima pravilima koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita koja se sastoji u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

15.2. Kako je prema odredbi članka 502.c ZPP sud u posebnim parnicama za naknadu štete vezan za pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba smatrati da je podnošenjem takve tužbe došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, i to ne nužno samo za tražbine radi naknade štete, već i za tražbine po osnovi restitucije uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba.

15.3. U protivnom, kada se dakle ne bi smatralo da je podnošenjem tužbe za kolektivnu zaštitu prekinuto zastarijevanje pojedinačnih zahtjeva potrošača, odredbe članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP/14 u mnogim slučajevima ne bi ni imale smisla jer bi do pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (13. lipnja 2014.) bili zastarjeli svi zahtjevi iz Ugovora o kreditu dospjeli do 13. lipnja 2009. što zasigurno ne bi bilo u duhu prava Europske unije glede zaštite prava i interesa potrošača i njihove jednakosti pred zakonom te u skladu s pravilima o ostvarenju prava na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa neovisno o tome je li ugovorna odredba utvrđena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba.

15.4. Osim toga, u konkretnom slučaju do 4. travnja 2012. kada je podnesena tužba u kolektivnom sporu zahtjev ovdje tužitelja nije bio zastario u bilo kojemu dijelu te je tužitelja opravdano smatrao da će se pitanje osnovanosti osnove njegova zahtjeva za restituciju, a to je pitanje postojanja povrede propisa zaštite potrošača odnosno povreda ili ugrožavanja kolektivnih interesa i prava potrošača koje je tužitelj iz članka 502.c ZPP ovlašten štititi, riješiti u kolektivnom sporu pa bi bilo nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije pravomoćnog dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće i individualni spor iako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite (i) njegovih prava i interesa.

15.5. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se stoga odnosilo i na subjektivno pravo ovdje tužitelja kao potrošača koji se u aktualnoj parnici na to pozvao, a tuženik je to bio i u kolektivnom sporu koji je pokrenut 4. travnja 2012. pa se ne može pozivati na zastaru jer je znao da se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. pa da slijedom toga nije riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojega korisnika kredita i da potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva odnosno da podnošenje tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava njegovih korisnika kredita kao potrošača predstavlja okolnost koja izaziva prekid zastarijevanja.

15.6. Time nije dovedena u pitanje svrha zastare u okviru sređenog pravnog poretka Republike Hrvatske niti se radi o povredi zabrane promjene roka zastare iz članka 218. ZOO/05 kojom je propisano da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom a ni odrediti da zastara neće teći za neko vrijeme.

15.7. Uzimajući u konkretnom slučaju u obzir da je najstarije tužiteljevo potraživanje dospjelo 7. rujna 2007. i da je tužba u kolektivnom sporu podnesena 4. travnja 2012. a presuda u tom sporu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. te tužba u pojedinačnom sporu podnesena 5. lipnja 2019., proizlazi da do podnošenja tužbe, uzimajući u obzir i prekid zastare, nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO/05.

15.8. Na ovom mjestu treba spomenuti i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. (broj: Su-IV-33/2022-2) iz kojega proizlazi kako u slučaju kada je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača na pravne učinke koje presude donesene u tom postupku se potrošači pozivaju u individualnim parnicama, a tako je upravo bilo i u konkretnom slučaju.

16. Tužitelj u ovoj parnici stoga ima pravo na restituciju odnosno vraćanje svih više plaćenih iznosa utvrđenih nalazom i mišljenjem vještaka, a sama njihova visina u žalbenoj fazi postupka više i nije sporna, što znači da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio vraćanje tih iznosa tužitelju.

17. Žalba nije osnovana ni protiv odluke o parničnim troškovima jer je prvostupanjski sud i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo uključujući i dosuđenje nagrade odvjetniku za ročište na kojemu je objavljena presuda (50 bodova prema Tbr.9.t.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine" broj: 138/2023.) na kojemu je bila nazočna zamjenica tužiteljeva punomoćnika Alma Opačak, odvjetnica iz Slavonskog Broda (prema zamjeničkoj punomoći od 14. listopada 2024. – stranica 111 spisa).

17.1. Iako je točno da tužitelj nije obvezan biti na ročištu na kojemu se objavljuje presuda i da nedolazak na to ročište ne može rezultirali bilo kakvim posljedicama za tužitelja, tuženik nije u pravu kada smatra da se ne radi o potrebnom trošku, o čemu već postoji opsežna sudska praksa pa tako i praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je shvaćanje o tome da se radi o potrebnim troškovima za koje stranke imaju pravo na naknadu u smislu članka 155. stavka 1. ZPP izrazio i u odluci Rev- 832/2022 od 22. ožujka 2022.

18. Iz svega navedenog proizlazi nepostojanje žalbenih razloga zbog kojih tuženik pobija presudu a ni razloga na koje se pazi po službenoj dužnosti pa je žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda te ujedno odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova nastalih u povodu žalbe, sve na temelju članaka 368. stavka 1. i 166. stavka 1. ZPP.

U Puli 26. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić