Poslovni broj: Usž-2092/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ŠLT, državljanina [adresa], smještenog u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Kutini, Sisačka 3, kojeg zastupa opunomoćenica Nataša Ružička, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta, Garešnica, V. Nazora 15a, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, odlučujući o žalbi tužitelja protiv točke II. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-362/24-8 od 16. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Žalba se odbija i potvrđuje točka II. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-362/24-8 od 16. travnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom poništena je točka II. izreke rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/22-06/6892, URBROJ: 511-01-212-23-12 od 1. prosinca 2023. (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje točke I. izreke rješenja tuženika, a točkom III. izreke tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura u roku od petnaest dana od dostave pravomoćne presude, a u ostalom dijelu odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

2. Osporavanim rješenjem tuženika od 1. prosinca 2023. odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (točka I. izreke) te je određeno da je tužitelj dužan u roku od petnaest dana od dana izvršnosti rješenja napustiti Europski gospodarski prostor (dalje: EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a (točka II. izreke).

3. Iz sadržaja žalbe proizlazi da tužitelj pobija zakonitost točke II. izreke prvostupanjske presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredbi postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da se pobijana presuda u većem dijelu sastoji od ponavljanja utvrđenja iz upravnog postupka, a dio obrazloženja koji se tiče upravnog spora i navoda tužbe i podneska od 12. prosinca 2023. je šturo, odnosno neobrazloženo. Navodi da se pobijana presuda prvenstveno temelji na utvrđenju suda da je njegov iskaz nevjerodostojan i nedosljedan, a sud nije uzeo u obzir ni jedan drugi dokaz koji je predložio niti je obrazložio zašto nije proveo predložene dokaze. Navodi da mu je ne provođenjem predloženih dokaza sud onemogućio da dokaže svoje tvrdnje. Smatra da je pogrešan zaključak suda da nije utvrđeno postojanje ključnih elemenata proganjanja i da ne ispunjava uvjete za priznanje supsidijarne zaštite. Ističe da iz njegovog iskaza proizlazi da je bio mučen i doživio je nečovječno, ponižavajuće postupanje i kažnjavanje od strane vlasti i omladine trenutno vladajuće stranke. Tvrdi da je kao politički neaktivna osoba na osnovi obiteljske povezanosti izložen nasilju od strane pobunjenika koje je kod njega izazvalo bojazan za život i traumatiziranost viđenim i proživljenim zbog čega je odlučio napustiti zemlju i zatražiti međunarodnu zaštitu. Smatra da su mu neodobravanjem međunarodne zaštite povrijeđena ustavna prava iz članka 29. stavka 1. i članka 35. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine", 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. - dalje: Ustav) i prava zajamčena člancima 2., 3., 6., 8. i 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17., dalje - Konvencija). Ističe da je dokazao da osnovano strahuje zbog svoje obiteljske poveznice s bratićem koji je nestao, a vladajuća stranka i dalje misli da on ima saznanja gdje se nalazi njegov bratić. Smatra da je dokazao da bi povratkom u zemlju podrijetla bio suočen s rizikom trpljenja nepravde, ali i da bi ponovno trpio fizičko i psihičko nasilje. Ističe da se prvostupanjski sud isključivo usredotočio na okolnost da nije jednako iskazivao prilikom ispitivanja ne uzimajući u obzir možebitne i očekivane kulturološke, vjerske, nacionalne, ideološke i etničke razlike kao i protek vremena koji razlozi su očigledni u konkretnom slučaju, kao i nedvojbeni utjecaj proživljenog nasilja i traume. Navodi da je prvostupanjski sud utvrdio da se u njegovoj državi podrijetla redovito događaju građanski i radnički nemiri iz čega je razvidno da bi povratkom u zemlju podrijetla ponovno bio izložen psihičkom i fizičkom nasilju koje je već ranije pretrpio. Nadalje navodi da sud nije uzeo u obzir Direktivu 2011/95/EU o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu (u daljnjem tekstu: Direktiva) te sadržaj odobrene zaštite iako je citirana Direktiva po pravnoj snazi iznad zakona Republike Hrvatske. Navodi da je sukladno članku 28. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, 70/15., 127/17. i 33/23., dalje: Zakon) sud bio dužan provesti procjenu činjenica i okolnosti, što je u konkretnom slučaju izostalo. Ističe da ocjena činjenica mora uzeti u obzir predvidive posljedice vraćanja tražitelja međunarodne zaštite u zemlju u koju treba biti vraćen, pri čemu se ocjenjuje opća situacija u toj zemlji i podnositeljeva osobna situacija. Ako se utvrdi da postoji opasnost da će osoba, u zemlji u koju bi trebala biti vraćena, biti podvrgnuta postupanju protivnom članku 23. stavku 1. Ustava, odnosno članku 3. Konvencije, neovisno o tome proizlazi li ta opasnost iz opće situacije, osobne situacije ili kombinacije i jedne i druge situacije, takvo protjerivanje dovest će do povrede tih odredaba. Ističe da nadležna tijela imaju obvezu uzeti u obzir ne samo dokaze koje je predložio tražitelj međunarodne zaštite, već i sve druge dokaze koji su relevantni za predmet koji se ispituje. Navodi da je zaposlen u Republici Hrvatskoj, a prvostupanjski sud ocijenio je da mu je trebalo odrediti najdulji rok od trideset dana za napuštanje zemlje, a prije toga mu pružiti priliku da ishodi radnu dozvolu i odradi zaključeni ugovor o radu na određeno vrijeme barem do 18. kolovoza 2024. Ističe da mu je nemoguće ishoditi radnu dozvolu jer nema putovnicu ni osobne dokumente koje je izgubio na putu do Republike Hrvatske. Predlaže da ovaj Sud poništi presudu (u pobijanom dijelu) i predmet vrati na ponovni postupak. Traži trošak sastava žalbe.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže odbiti žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući točku II. izreke presude prvostupanjskog suda u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS-a) Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.

7. Suprotno navodima tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenice koje su odlučne za rješavanje predmetne upravne stvari, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke tuženika, kao i činjenice koje je sam utvrdio u sporu, na temelju priloženih dokaza i navoda tužitelja iznesenih u tužbi i na raspravi pred prvostupanjskim sudom. Sud je, ocjenjujući provedene dokaze, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavne i u presudi citirane članke 20. i 21. Zakona. Upravni sud je odluku donio na temelju razmatranja relevantnih pravnih i činjeničnih pitanja i za istu dao valjano obrazloženje.

8. S obzirom na podatke spisa, prema ocjeni ovoga Suda, prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva tuženik je proveo detaljan postupak procjene materijalnih činjenica i valjanosti dokaza, procjene budućeg rizika te je s obzirom na dokaze koje je iznio tužitelj u upravnom postupku (saslušan na zapisnik 26. svibnja 2023.), prikupljena izvješća i opće informacije o zemlji podrijetla tužitelja, pravilno ocijenjeno da u konkretnom slučaju nisu dokazani ključni elementi u smislu djela proganjanja, progonitelja i razloga proganjanja koji bi ukazivali na postojanje osnovanog straha u smislu članka 20. Zakona niti na postojanje uvjeta za priznanje supsidijarne zaštite prema članku 21. istog Zakona. S obzirom na postojeća izvješća, razmatrajući opće stanje u zemlji podrijetla i osobne okolnosti tužitelja koje iznosi u postupku uz razloge napuštanja zemlje podrijetla (problemi koje je zbog bratića imao s pripadnicima Imbonerakure - lige mladeži vladajuće stranke te s tim u vezi privođenje od strane policije 2021.), sud je (kao i tuženik) osnovano zaključio da ne postoji stvarni rizik da će povratkom u zemlju podrijetla tužitelj biti izložen ozbiljnoj nepravdi te je, imajući na umu sigurnosnu i političku situaciju u zemlji, svoju odluku obrazložio u smislu mjerodavnih odredaba Zakona. S tim u vezi valja reći da je tužitelj u upravnom postupku izjavio da nije politički aktivan i da je 2021. bio pozvan na razgovor u policiju i pušten jer nisu nađeni razlozi za njegovo zadržavanje, a godinu i pol nakon toga legalno je napustio zemlju podrijetla. Ovo upućuje na pravilnost zaključka da tužitelj nije bio u riziku od proganjanja od strane vlasti.

9. Imajući na umu podatke spisa predmeta te članak 20. i članak 21. Zakona, Sud zaključuje da tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka ovaj Sud nije našao. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja, dok se pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi zasniva na pravilnom tumačenju i primjeni mjerodavnog prava.

10. Vezano za prigovor tužitelja da je prvostupanjski sud utvrdio da se u njegovoj zemlji događaju građanski i radnički nemiri, valja reći da to ne proizlazi iz obrazloženja pobijane presude.

11. Tužitelju se napominje da je prema članku 2. stavku 1. podstavku 3. Zakona, u hrvatsko zakonodavstvo preuzeta, između ostalih akata Europske unije i Direktiva 2011/95/EU na koju se u žalbi tužitelj poziva.

12. Člankom 288. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (SL C 202, 7.6.2016.) propisano je da je direktiva obvezujuća, u pogledu rezultata koji je potrebno postići, za svaku državu članicu kojoj je upućena, a odabir oblika i metoda postizanja tog rezultata prepušten je nacionalnim tijelima. Iz navedenog proizlazi da za razliku od uredbe, koja se izravno primjenjuje u državama članicama nakon što stupi na snagu, direktiva se ne primjenjuje izravno, već se najprije mora prenijeti u nacionalna zakonodavstva prije nego što postane primjenjiva u svakoj državi članici, a svaka (pojedina) država članica može u zakonu odrediti način na koji će se ta pravila primjenjivati.

13. Stoga tužitelj pogrešno smatra da je u predmetnom slučaju trebalo izravno primijeniti Direktivu 2011/95/EU jer se direktive izravno ne primjenjuju, dok je iz članka 2. Zakona razvidno da je isti usklađen s navedenom direktivom.

14. Prvostupanjski sud se u obrazloženju pobijane presude u smislu članka 60. stavka 4. ZUS-a propustio izjasniti o svim dokaznim prijedlozima. Međutim, taj propust ne predstavlja bitnu povredu pravila sudskog postupka. Naime, ako je upravni sud povrijedio pravilo sudskog postupka, a ta povreda nije utjecala na zakonitost i pravilnost presude, tada se ne radi o bitnoj povredi pravila sudskog postupka. U konkretnom predmetu prvostupanjski sud osnovano nije proveo sve predložene dokaze (saslušanje u svojstvu svjedoka ŠL, Š, ZL i ZLT) koje je tužitelj predlagao na okolnost utvrđivanja svog zaposlenja i boravka u Kutini jer te činjenice, imajući na umu razloge za odobrenje međunarodne zaštite, nisu relevantne za ocjenu zakonitosti točke II. izreke pobijane presude.

15. U predmetnom postupku, prema ocjeni ovoga Suda, tužitelju nije uskraćena mogućnost da izloži činjenice ili iznese dokaze koji idu u prilog osnovanosti njegovog zahtjeva te ovaj Sud ne nalazi da je postupak proveden na način da je tužitelj stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na protivnu stranu.

16. Tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost točke II. izreke pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih relevantnih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok bitne povrede pravila postupka kao ni ustavnih i konvencijskih prava ovaj Sud nije našao.

17. Kako je žalba odbijena, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 79. stavak 4. ZUS-a).

18. Trebalo je stoga, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 26. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Radmila Bolanča Vuković