REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1554/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nevenke Marković, predsjednice vijeća, Tatjane Kujundžić Novak, sutkinje izvjestiteljice i Mirne Maržić, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja PROMONA, d.o.o., OIB: 96037409876, Split, Ulica Slobode 43 i 2. tužitelja RG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vuković & Lalić d.o.o. iz Splita, protiv tuženika HRVATSKI ZAVOD ZA ZAPOŠLJAVANJE, OIB: 91547293790, Zagreb, Savska cesta 64, radi isplate iznosa od 7.194,72 EUR, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-251/2021-7 od 17. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-251/2021-7 od 17. veljače 2022. i sudi:

1. Nalaže se tuženiku isplatiti prvotužitelju iznos od 4.423,11 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 2.201,86 EUR od 17. travnja 2018.,

- na iznos od 1.310,25 EUR od 18. svibnja 2018.,

- na iznos od 784,50 EUR od 23. travnja 2018.,

- na iznos od 14,20 EUR od 17. travnja 2018.,

- na iznos od 2,65 EUR od 23. travnja 2018.,

- na iznos od 14,20 EUR od 15. svibnja 2018.,

- na iznos od 2,65 EUR od 18. svibnja 2018.,

- na iznos od 15,26 EUR od 23. travnja 2018.,

- na iznos od 14,20 EUR od 23. travnja 2018.,

- na iznos od 29,46 EUR od 24. travnja 2018.,

- na iznos od 12,60 EUR od 24. travnja 2018.,

- na iznos od 23,22 EUR od 23. travnja 2018.,

- na iznos od 2,98 EUR od 18. svibnja 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku isplatiti drugotužitelju iznos od 2.711,60 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1.227,93 EUR od 24. travnja 2018.,

- na iznos od 1.440,94 EUR od 24. travnja 2018.,

- na iznos od 16,85 EUR od 17. travnja 2018.,

- na iznos od 2,65 EUR od 24. travnja 2018.,

- na iznos od 18,58 EUR od 24. travnja 2018.,

- na iznos od 29,46 EUR od 24. travnja 2018.,

- na iznos od 29,46 EUR od 24. travnja 2018. te

- na iznos od 5,71 EUR od 17. travnja 2018.; do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljima parnični trošak u iznosu od 1.073,30 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u cijelosti je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev na isplatu utuženog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Sud je tako odlučio jer je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da su parnične stranke nesporno bile u ugovornom odnosu na temelju više sklopljenih ugovora o stručnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa (list 8. do 23. spisa (dalje: Ugovori)) za koje Ugovore su kao sredstva osiguranja izdane zadužnice od strane prvotužitelja uz sudjelovanje drugotužitelja kao jamca-platca, te da su tako tuženiku predane četiri zadužnice i to OV-4022/15 od 24. travnja 2015., OV-11048/14 od 1. listopada 2014., OV-11049/14 od 1. listopada 2014. te OV-1391/13 od 1. listopada 2013. Nesporno je i da su na temelju tih ugovora prvotužitelju isplaćena poticajna sredstva za zapošljavanje, te da je tuženik na temelju zadužnica koje su mu tužitelji dali kao sredstvo osiguranja prisilno ta sredstva naplatio od tužitelja s obrazloženjem da je prvotužitelj kasnio u dostavi izvještaja i dokumentacije tuženiku te da je kasnio s uplatama doprinosa polaznicima stručnog osposobljavanja čime je povrijedio ugovorne odredbe koje za posljedicu imaju povrat uplaćenih sredstava po osnovi obveznih doprinosa. Prvostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 4., 5. i 6. Ugovora utvrdio da je tuženik osnovano naplatio ta sredstva od tužitelja jer da je prvotužitelj prekršio rokove iz navedenih odredbi Ugovora pa da tuženikovo postupanje ima osnove u njihovu ugovornom odnosu slijedom čega nema osnove za primjenu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) na koju se pozivaju tužitelji u tužbi. Navodi da u čl. 6. st. 2. Ugovora jasno piše da ako poslodavac prekrši ugovornu obvezu propisanu čl. 5. t. 2., a ta obveza je obračunati i uplatiti polazniku za svaki mjesec obvezne doprinose iz čl. 1. i 2. predmetnog ugovora do 15. dana u mjesecu za prethodni mjesec temeljem čl. 45. st. 1. Zakona o doprinosima, poslodavac se obvezuje Zavodu vratiti sredstva isplaćena za svaki mjesec za koji nije obračunao i uplatio doprinose u rokovima iz čl. 5. t. 2. ovog Ugovora.

3. Protiv pobijane presude tužitelji su podnijeli žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu da presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traže trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kn. U žalbi u bitnome navode da sud prilikom donošenja pobijane presude nije cijenio karakter značaj i svrhu sklopljenih ugovora. Ti ugovori su sklapani na temelju Zakona o poticanju zapošljavanja, prvotužitelj da je sve svoje obveze i ispunio, osobe koje su sklopile ugovor o stručnom osposobljavanju su u cijelosti odradile osposobljavanje i dobile potrebna stručna znanja i iskustvo, te da je prvotužitelj uplatio tim osobama sve doprinose i poreze. Stoga da je protivno osnovnim obvezno pravnim načelima postupanje tuženika koji je zbog manjih administrativnih kašnjenja prisilno naplatio sve dane subvencije. Dakle, prvotužitelj je u konačnici sam snosio trošak doprinosa osoba koje je stručno osposobljavao i koje nisu bili njegovi radnici, a što je protivno smislu stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa. Imalo bi smisla da tuženik traži povrat plaćenog iznosa za doprinose u slučaju da ti doprinosi nisu plaćeni ili stručno osposobljavanje nije provedeno, te radi toga bude raskinut ugovor o stručnom osposobljavanju. Međutim, to ovdje nije slučaj. Svi doprinosi su plaćeni, stručno osposobljavanje je izvršeno, te niti jedan ugovor nije raskinut. Dakle, tuženik nije raskinuo sklopljene ugovore nego su oni realizirani u cijelosti. Tuženik nije niti jednom upozorio tužitelje da će zbog kašnjenja u dostavi dokumentacije ići u prisilnu naplatu. Smatra da su takve odredbe ništetne. Navodi da su zadužnice koje je tuženik prisilno naplatio dane kao osiguranje nekih starih ugovora koji su davno prije realizirani. Prvostupanjski sud je potpuno zanemario činjenicu da je tuženik prisilno naplaćivao iznose od tužitelja pozivom i na odredbu čl. 4. sklopljenih ugovora pa u tom dijelu nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Smatra da odredba čl. 4. Ugovora ima karakter ugovorne kazne.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitavši prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 10., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj drugostupanjski sud nalazi da pobijana presuda nije pravilna i osnovana na zakonu.

7. Predmet spora je povrat utuženih iznosa koje je tuženik naplatio od prvotužitelja i drugotuženika na temelju četiri zadužnice i to OV-4022/15 od 24. travnja 2015., OV-11048/14 od 1. listopada 2014., OV-11049/14 od 1. listopada 2014. te OV-1391/13 od 1. listopada 2013. Nije sporno da su parnične stranke bile u ugovornom odnosu na temelju više sklopljenih ugovora o stručnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa (list 8. do 23. spisa (dalje: Ugovori)) za koje Ugovore su kao sredstva osiguranja izdane zadužnice od strane prvotužitelja uz sudjelovanje drugotužitelja kao jamca-platca. Radilo se o pet Ugovora koji su prvotužitelj kao poslodavca i tuženik kao ugovorna strana sklopili s KG, HG, ĐG i FG'orco na razdoblje od godinu dana (2016. do 2017.), na temelju kojih ugovora je tuženik tužitelju isplatio za svaku navedenu osobu određene iznose na ime obveznih doprinosa.

8. Člankom 4. st. 1. Ugovora propisano je da se poslodavac obvezuje za vrijeme stručnog osposobljavanja protekom svakih tri mjeseca, a najkasnije do zadnjeg dana mjeseca po isteku dokaznog razdoblja, dostaviti Zavodu za svaki mjesec stručnog osposobljavanja sljedeću dokumentaciju i to presliku izvatka žiroračuna o plaćenim obvezama za svaki mjesec za koji se podnosi dokumentacija i obrazac JOPPD-izvješće o primicima, porezu na dohodak i prirezu te doprinosima za obvezna osiguranja s potvrdom zaprimanja od Porezne uprave. Člankom 4. st. 2. Ugovora propisano je da ukoliko poslodavac ne postupi u skladu sa st. 1. ovoga članka, obvezan je Zavodu vratiti isplaćena sredstva na ime obveznih doprinosa iz čl. 2. st. 1. i 2. tog Ugovora uvećana za zatezne kamate obračunate temeljem čl. 29. ZOO-a u visini četvrtine stope zakonske zatezne kamate, za razdoblje za koje nije dostavio traženu dokumentaciju.

9. Člankom 5. st. 2. Ugovora propisano je da se poslodavac obvezuje obračunavati i uplaćivati Polazniku za svaki mjesec obvezne doprinose iz čl. 2. st. 1. i 2. tog ugovora, do 15. dana u mjesecu za prethodni mjesec, temeljem čl. 45. st. 1. Zakona o doprinosima.

10. Člankom 6. st. 2. Ugovora propisano je da ukoliko poslodavac prekrši ugovornu obvezu propisanu čl. 5. t. 2., poslodavac se obvezuje Zavodu vratiti sredstva isplaćena na ime obveznih doprinosa iz čl. 2. st. 1. i 6. tog ugovora, za svaki mjesec za koji nije obračunao i uplatio doprinose u rokovima iz čl. 5. t. 2. ovog ugovora.

11. Nije sporno da je prvotužitelj obavio sva plaćanja i dostavio svu propisanu dokumentaciju, međutim to je učinio nakon rokova propisanih citiranim odredbama, odnosno učinio je to sa zakašnjenjem. Dakle prvotužitelj je dostavio tuženiku dokumentaciju na čiju dostavu se obvezao na temelju naprijed citiranog čl. 4. st. 1. Ugovora, te je sredstva koja mu je tuženik uplatio za radnike na ime obveznih doprinosa doista i uplatio tim radnicima u cijelosti na temelju čl. 5. Ugovora st. 2., ali s određenim kašnjenjima s dostavom dokumentacije te kašnjenju s uplatama.

12. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su unatoč tim kašnjenjima, ugovorne strane i dalje, i nakon kašnjenja ostale u ugovornom odnosu na temelju naprijed navedenih ugovora na godinu dana, dakle ugovori nisu raskinuti zbog kašnjenja u plaćanju i dostavi dokumentacije od strane prvotužitelja, a niti je tuženik svojim ponašanjem tužitelju dao do znanja da zbog kašnjenja neće primiti ispunjenje ugovorne obveze. Tek naknadno, a nakon što je navedena dokumentacija dostavljena (djelomično sa zakašnjenjem), te nakon što su doprinosi u cijelosti uplaćeni radnicima od strane prvotužitelja (djelomično sa zakašnjenjem), nakon što je takvo ispunjenje sa zakašnjenjem tuženik primio, te nakon što su predmetni Ugovori prestali zbog proteka vremena od godinu dana na koji rok su bili sklopljeni, tuženik je obavijestio prvotužitelja da je utvrdio da su određene obveze od strane prvotužitelja izvršene sa zakašnjenjem, te da sada, nakon što su sve te obveze ispunjene, te ih je takve primio traži povrat uplaćenih iznosa na ime obveznih doprinosa sukladno čl. 4. i 6. Ugovora.

13. Dakle u konkretnom slučaju stranke su se suglasile o bitnim sastojcima ugovora i prvotužitelj je sa zakašnjenjem prema vlastitim tvrdnjama koje tuženik nije osporio, ispunio svoje ugovorne obveze. Ovaj sud smatra da je time prvotužitelj nesporno ispunio svoju ugovornu obvezu (iako sa zakašnjenjem) čime je njegova ugovorna obveza prestala prema tuženiku. Primajući takvo ispunjene obveze (sa zakašnjenjem), iz mjeseca u mjesec, tijekom trajanja Ugovora koji su zaključeni na razdoblje od godine dana može se zaključiti da je tuženik prešutno pristao na takav način ispunjenja. Stoga je prema ocjeni ovoga suda upravo ponašanje tuženika na ovaj način protivno temeljnim načelima Zakona o obveznim odnosima s obzirom na to da je tuženik podnesenom zadužnicom naplatio iznos potpore iako je prvotužiteljeva obveza iz ugovora prestala.

14. Osim toga, Ugovorom o sufinanciranju nije predviđeno pravo tuženika da odmah nakon što utvrdi da poslodavac ne isplaćuje radniku obvezne doprinose u roku raskine ugovor bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje. Iako takvo postupanje nedvojbeno predstavlja kršenje preuzetih ugovornih obveza, u tom pogledu ispunjenje u određenom roku očigledno nije ugovoreno kao bitni sastojak ugovora, u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO-a, jer sama činjenica propuštanja ispunjenja obveze u tom roku ne dovodi do raskida ugovora pa bi strani koja nije povrijedila ugovor preostajalo samo da pozove drugu stranu na ispunjenje ugovorne obveze u naknadnom primjerenom roku uz upozorenje da će se u protivnom, protekom tog roka, ugovor smatrati raskinutim (čl. 362. ZOO-a).

15. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da protivna strana to nije učinila, već je primila ispunjenje obveze sa zakašnjenjem. Odredbe Zakona o obveznim osiguranjima o pravnim posljedicama neispunjenja ugovorne obveze te pravnim učincima raskida su dispozitivne naravi, što znači da je dopušteno strankama ugovoriti drugačije. U konkretnom slučaju iz sadržaja ugovora proizlazi da su stranke ugovorile obvezu povrata primljene financijske potpore (uplaćenih obveznih doprinosa) ako prvotužitelj postupi protivno odredbi čl. 4. i 5. Ugovora. Međutim u situaciji kao što je ova, kada je prvotužitelj ispunio svoju obvezu u cijelosti i tuženik takvo ispunjenje primio, te kada je ugovor prestao protekom vremena na koji je sklopljen, ovaj sud smatra da iz sadržaja citiranih odredbi ne proizlazi obveza povrata sredstava potpore samo zato što je prvotužitelj zakasnio s ispunjenjem obveze a tuženik svojim ponašanjem tužitelju nije dao do znanja da zbog kašnjenja neće primiti ispunjenje ugovorne obveze, te je takvo ispunjenje i primio.

16. Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st. 1.). Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom (st. 2.). Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (st. 3.).

17. Tuženik tijekom postupka nije osporavao da je prvotužitelj platio dužne iznose iako je to učinio sa zakašnjenjem. Time je prvotužiteljeva obveza iz predmetnih ugovora prestala pa je tuženik bez pravne valjane osnove stekao utuženi iznos jer je na temelju predmetnih zadužnica, prisilno naplatio tražbinu koja je prestala, a osim toga obveza povrata plaćenih sredstava u okolnostima konkretnog slučaja nema uporišta u citiranim odredbama Ugovora samo zbog kašnjenja s ispunjenjem. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev na povrat utuženog iznosa koji je tuženik stekao bez valjane osnove na temelju čl. 1111. ZOO-a.

18. Prvotužitelju i drugotužitelju pripada povrat nepripadno isplaćenih sredstava s njihovih računa na račun tuženika u utuženom iznosu čija visina tijekom postupka nije bila sporna u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove sa zateznim kamatama od dana kada je tuženik taj iznos stekao, pa su im od toga dana i dosuđene i to po stopi koja se primjenjuje na izvanugovorne obvezne odnose (čl. 210. st. 1., 2. i 4. OZ-a u vezi čl. 50. st. 1. t. 9. i čl. 52. st. 1. i 3. OZ-a, čl. 1111. st. 1., čl. 1115., čl. 1045. st. 1., čl. 1046., čl. 1086. te čl. 29. st. 2. ZOO-a).

19. Slijedom navedenog valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev kojem tužitelji traže isplatu utuženog iznosa sa zateznim kamatama na temelju čl. 373. t. 3. Zakona o parničnom postupku (točka I. izreke ove presude).

20. Budući da se uslijed preinačujuće drugostupanjske presude promijenio uspjeh stranaka u sporu, to je valjalo na temelju čl. 166. Zakona o parničnom postupku odlučiti o troškovima parničnog postupka. Tužitelji su u ovom postupku uspjeli u cijelosti pa im je valjalo dosuditi parnični trošak.

21. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 2., čl. 155. i čl. 164. Zakona o parničnom postupku, Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18; dalje: ZSP) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT).

22. Tužiteljima je priznat trošak za sastav tužbe u zatraženom iznosu od 132,72 EUR (Tbr. 7. OT), za sastav podneska od 5. siječnja 2022. u iznosu od 132,72 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT), za zastupanje na ročištu od 14. siječnja 2022. u iznosu od 132,72 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT) za sastav žalbe protiv presude u iznosu od 165,90 EUR (Tbr. 10. t. 1. OT), što ukupno iznosi 564,07 EUR sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 141,02 EUR, te za sudsku pristojbu za tužbu u traženom iznosu od 66,36 EUR (Tbr. 1. t. 1. ZSP-a), sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 66,36 EUR (Tbr. 2. t. 1. ZSP-a), te sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 235,49 EUR. Dakle ukupni trošak tužitelja iznosi 1.073,30 EUR.

Zagreb, 26. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Nevenka Marković