REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1002/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse, Goranke Barać-Ručević i Mirjane Magud, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AD Apatinska Pivara, Apatin, Trg oslobođenja 5, Republika Srbija, kojeg zastupaju punomoćnici Berislav Stanković i Vesna Koški, odvjetnici u Osijeku protiv prvotuženice Republike Hrvatske, OIB 18683136487, koju zastupa Županijskog državno odvjetništvo u Vukovaru i drugotuženika Stečajna masa Vučedol d.d. u stečaju, Vukovar, Glagoljaška 52, koju zastupa stečajna upraviteljica Nada Gagro odvjetnica u Vinkovcima, radi utvrđenja i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 9040/13-3 od 22. rujna 2015., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku, poslovni broj P-1201/08-65 od 4. svibnja 2009., u sjednici održanoj 26. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja se odbija.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku, poslovni broj P-1201/08-65 od 4. svibnja 2009. odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je uknjižba prava vlasništva drugotuženika na nekretnini, u naravi zgrada - stovarište, dvor i oranica, upisane na kč. br. [katastarska čestica], površine 5.316m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pravno nevaljana i da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Osijeku brisanje prava vlasništva drugotuženika na toj nekretnini i uspostava prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja, što je drugotuženik dužan trpjeti. Nadalje, je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništavim ugovora o prijenosu nekretnine, zaključenog 8. lipnja 2001. između prvotuženice i drugotuženika i odbijen je zahtjev za naknadom parničnog troška. Odbijen je i alternativni tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 903.846,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 28. kolovoza 2006. do isplate, te je naloženo tužitelju da naknadi prvotuženici parnični trošak u iznosu od 45.200,00 kn, a drugo tuženiku iznos od 57.340,00 kn.

2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-9040/13- 3 od 22. rujna 2015. potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14

- dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnoga prava, s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu, a podredno preinače.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Ispitujući pobijanu presudu, u smislu istaknutog revizijskog razloga počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. To iz razloga što pobijana presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi te ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi u sadržaju isprava i zapisnika, o iskazima u postupku i samih isprava i zapisnika.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništavosti uknjižbe prava vlasništva, izvršene u korist drugotuženika uz uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, a pozivom na Zakon o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije („Narodne novine“, broj 2/04) koji se u Aneksu G Ugovora odnosi na pitanje zaštite privatne imovine i stečenih prava, a koje su fizičke i pravne osobe bivše SFRJ imale na dan 31. prosinca 1990. Nadalje, predmet spora je i utvrđenje ništetnosti ugovora o prijenosu nekretnine od 8. lipnja 2001., te zahtjev za naknadom štete u iznosu od 903.846,00 kn.

9. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova u bitnome proizlazi: da je predmetna nekretnina na dan 31. prosinca 1990. bila upisana u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo s pravom korištenja u korist tužitelja; da je prvotuženica stekla vlasništvo predmetne nekretnine na temelju odredbe čl. 3. st. 1. Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 40/92- dalje: Uredba) te da je prvotuženica kao vlasnica nekretnine bila upisana u zemljišnim knjigama i to na temelju odredbe čl. 10. Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 29/94 - dalje: ZZRPS); da je prvotuženica po Hrvatskom fondu za privatizaciju kao prodavatelj sa drugotuženikom kao kupcem, 8. lipnja 2001. sklopila Ugovor o prijenosu nekretnine, na temelju kojega je drugotuženik upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetne nekretnine.

10. Suprotno revizijskim navodima, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zahtjev tužitelja odbili.

11. Odredbom čl. 3. st. 1. Uredbe, propisano je da sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika pravnih osoba, sa sjedištem na teritoriju Republike Srbije i Crne Gore, autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine, koja se do dana stupanja na snagu te Uredbe nisu organizirala temeljem Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 39/91, 5/92) prenose se u vlasništvo Republike Hrvatske, odnosno prema odredbi čl. 7. st. 1. ta sredstva „prenose se na raspolaganje Hrvatskom fondu za razvoj“.

11.1. Člankom 10. ZZRPS-a, propisano je da sudovi po službenoj dužnosti provode uknjižbu nekretnina koje su postale vlasništvo Republike Hrvatske na temelju čl. 3. st. 1. Uredbe.

11.2. Kada je prvotuženica na temelju Uredbe postala vlasnicom predmetne nekretnine i kada je u zemljišne knjige upisana kao vlasnica te nekretnine na temelju odredbe čl. 10. ZZRPS-a, onda je dakle, prvotuženica na zakonit način postala vlasnicom predmetne nekretnine te na zakonit način bila i upisana u zemljišne knjige kao vlasnica nekretnine. U takvom slučaju upis u zemljišne knjige nema konstitutivni značaj.

12. Člankom 6. alineja 1. ZZRPS-a, propisano je da prvotuženica putem Hrvatskog fonda za privatizaciju može sredstvima poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika koji su na temelju Uredbe postali vlasništvo Republike Hrvatske, raspolagati i na način da ta sredstva proda u cijelosti ili djelomično.

12.1. Kada je prvotuženica, po Hrvatskom fondu za privatizaciju, prodala drugotuženiku predmetne nekretnine 8. lipnja 2001. onda je dakle, taj pravni posao dopušten (bio je u skladu sa zakonom) pa suprotno tvrdnji tužitelja taj Ugovor o prodaji nije ništav. Posljedično tome, drugotuženik je na zakonit način na temelju toga Ugovora, upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetne nekretnine.

13. S obzirom na revizijske navode tužitelja da bi Ugovor sklopljen između tuženika 8. lipnja 2001. bio protivan Ugovoru o pitanjima sukcesije od 29. lipnja 2001. (potvrđen Zakonom o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije - „Narodne novine“ broj 2/04 - stupio na snagu 2. lipnja 2004.) za ukazati je da Ugovor od 8. lipnja 2001. sklopljen prije sklapanja Ugovora o pitanjima sukcesije i prije njegovog stupanja na snagu. Stoga, već iz samog tog razloga taj ugovor o prodaji nije ništav, jer je u vrijeme njegovog sklapanja bio dopušten.

14. Radi iznesenih razloga, su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti Ugovora od 8. lipnja 2001. te za brisanje prava vlasništva tuženika u zemljišnim knjigama uz uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije 31. prosinca 1990., nije osnovan.

15. Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo i kada su odbili eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za naknadom štete.

16. Odredbama Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije, samo su određena načela za rješavanje odnosa između država proizašlih iz bivše države SFRJ, zbog čega nema mogućnosti izravne primjene Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije, već je potrebno sklopiti dodatne ugovore kojima će se konačno riješiti uzajamna prava i obveze između država potpisnica toga Ugovora. Osporavajući pravilnost takvog pravnog shvaćanja, tužitelj u reviziji ustraje u shvaćanju kako je Ugovor o pitanjima sukcesije, kao međunarodni ugovor po svojoj pravnoj snazi iznad Ustava i zakona Republike Hrvatske i kao takav da se izravno ima primijeniti, bez potrebe sklapanja dodatnih ugovora s državama sljednicama bivše SFRJ, kao i da je taj Ugovor derogirao sve dotadašnje zakonske uredbe odnosno zakonske propise.

16.1. Prvenstveno se navodi, a s obzirom na revizijske navode, da je ovaj sud o navedenom pitanju već izrazio svoje pravno shvaćanje, kao npr. u odluci Rev-1292/12- 2 od 11. ožujka 2015., a identično takvo shvaćanje zauzeo je i Ustavni sud Republike Hrvatske (U-III-5808/2013 od 20. lipnja 2017.) kao i Europski sud za ljudska prava (zahtjev broj 73035/14 - Mladost turist A.D. protiv RH). Navedeno je shvaćanje potvrđeno i u odluci Revt-10/2018-2 od 2. ožujka 2022. i reafirmira se ovom odlukom. U odluci Revt-10/2018-2 od 2. ožujka 2022. je navedeno:

„16. U ugovorima o pitanjima sukcesije dana su načelna rješenja pitanja sukcesije u skladu s Međunarodnim pravom i sporazumom stranaka, te načinu rješavanja eventualnih sporova oko tumačenja i primjene njegovih odredbi.

17. Zakonom o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 2/04) u članku 7. je propisano da taj ugovor zajedno sa svim kasnijim ugovorima za provedbu Aneksa „G“ tom ugovoru konačno rješava uzajamna prava i obveze država sljednica glede pitanja sukcesije obuhvaćenih tim ugovorom.

18. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za provedu Aneksa „G“ Ugovora o pitanjima sukcesije za bivšu SFRJ koji se odnosi na privatnu imovinu bit će potrebno sklopiti nove ugovore koji će s ugovorom o pitanjima sukcesije riješiti sva prava i obveze država članica.

19. Prema odredbama Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske propisano je da sredstvo poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika pravnih osoba sa sjedištem na teritoriju Republike Srbije i Crne Gore, te autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine, a koji se do dana stupanja na snagu Uredbe (26. lipnja 1992.) nisu organizirali u Hrvatsko društveno poduzeće sukladno Uredbi o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske, imovina tih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske postaju vlasništvo Republike Hrvatske, kojim sredstvima upravlja Hrvatski fond za privatizaciju.

20. Temeljem naprijed iznesenog, korištenja koje je eventualno tužitelj imao na predmetnim nekretninama na temelju navedene Uredbe i Zakona prestalo i pretvoreno je u pravo vlasništva u korist Republike Hrvatske. U pogledu primjene Aneksa „G“ Sporazuma o pitanju sukcesije za bivšu SFRJ, a koji se odnosi na privatnu imovinu stečenog prava drugih pravnih osoba SFRJ u članku 4. isti propisuje da će države sljednice poduzeti mjere koje mogu zahtijevati opća načela, prava ili su na drugi način pogodne za osiguranje učinkovite primjene načela iznijetih u tom Aneksu, kao što je sklapanje poslovnih ugovora i obavještavanje njihovih sudova i drugih državnih tijela. Dakle, same odredbe Aneksa „G“ Ugovora o pitanju sukcesije govore da su u njemu navedena samo načela, a koja - da bi se primijenila - treba sklopiti dodatne ugovore.

21. U Zakonu o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije u članku 7. se navodi da Ugovor zajedno sa svim kasnijim ugovorima potrebnim za provedbu Aneksa ovom Ugovoru konačno rješava uzajamna prava i obveze država sljednica glede pitanja sukcesije obuhvaćene tim Ugovorom. Činjenica da se on ne bavi nekim drugim pitanjima izvan sukcesije nema utjecaja na prava i obveze država stranaka iz tog Ugovora u odnosu na druga pitanja.

22. Dakle, izričito je navedeno da je za provedbu Aneksa Ugovora potrebno sklopiti kasnije ugovore potrebne za provedbu Aneksa, a što će u konačnici riješiti uzajamna prava i obveze država sljednica.

23. Prema odredbi članka 2. stavak 1. podstavka a) Aneksa „G“ prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednice bivše SFRJ na koju su građani i druge pravne osobe imale pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se, te će biti zaštićene i vraćene u države u skladu sa utvrđenim standardima i normama međunarodnoga prava.

24. Prema odredbi članka 3. Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije, njegova provedba u djelokrugu je nadležnosti državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova. Dakle, nadležno upravno tijelo treba odlučiti o tome ima li tužitelj pravo na naknadu za imovinu ili ne.“.

17. S obzirom na sve navedeno, a kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužitelja, reviziju je valjalo odbiti, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 26. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić