Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1822/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja FC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Davor Palatinuš, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Palatinuš i partneri d.o.o. u Zagrebu protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-721/2019-38 od 4. studenog 2022., u sjednici vijeća 26. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-721/2019-38 od 4. studenog 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 6. kao i i druge odredbe Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, zaključenog između tužitelja FC i tuženika Addiko Bank d.d. 30. prosinca 2005. potvrđenog po javnom bilježniku Gordani Frković – Ljubici Jožinec u Samoboru pod brojem OU-1/2006, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika kao banke kao i u dijelu u kojem je sukladno promjenama kamatne stope ugovoreno povećanje mjesečnog anuiteta.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 57.526,40 kn / 7.635,06 eur sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 12.625,00 kn / 1.675,62 eur sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

4. U točki IV. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.

5. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

6. U žalbi navodi kako u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03 – dalje ZZP/03), a niti uvjeti iz odredbe čl. 81. ZZP/03, da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom. Ta odredba nije ništetna jer nije protivna nijednom prisilnom propisu. Navodi da pitanje primjene promjenjive kamatne stope ne može biti dovedeno u pitanje sve dok je visina ugovorene kamate unutar granica predviđenih zakonom. Također navodi da je riječ o odredbi koja je sasvim uočljiva, jasna i razumljiva i ne može se cijeniti njezina poštenost, i to sukladno odredbi čl. 81. ZZP/03. Navodi da je do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (1. siječnja 2009.) mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama, rukovodeći se tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovorene kamate, navodi da je do promjene kamatne stope došlo isključivo zbog promjene u faktorima koji utječu na povećanje i smanjenje kamatnih stopa. Iz navedenog proizlazi da nije bez adekvatnih kriterija mijenjao kamatnu stopu, već je odlučivao temeljem objektivnih tržišnih kriterija.

7. Navodi da je tužitelj 2015. odbio retroaktivno izmijeniti spornu ugovornu odredbu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine 102/15), što je potvrdio na ročištu održanom 16. studenog 2021. i pri tome je kazao da nije proveo konverziju ugovora o kreditu iz razloga "Ja sam tražio tu konverziju u EUR, no rekli su mi da moram platiti 6.000,00 kn i ja sam od toga odustao". Tvrdi da je citirani dio iskaza neistinit zato što je konverzijom tužitelj mogao izmijeniti retroaktivno prvotno sklopljeni ugovor o kreditu u eurski ugovor o kreditu s bitno drugačije određenom kamatnom stopom. Navodi da je Zakon o konverziji potvrdio zakonitost ugovaranja kamatne stope kako je ona ugovorena predmetnim ugovorom o kreditu, jer takav način promjene kamatne stope nije proglasio ništetnim. S obzirom da se tužitelj odlučio na prvu mogućnost, informirano se odrekao zahtjeva utvrđenja ništetnosti sporne odredbe.

8.Navodi da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu a ne fiksnu kamatnu stopu, pa je stoga nejasno zbog čega je sud prihvatio prijedlog tužitelja da se vještači kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa, dok je s druge strane prijedlog tuženika u vezi zadatka koji se treba postaviti vještaku ocijenio neosnovanim, a da za takvu ocjenu sud nije dao nikakve razloge i objašnjenja u obrazloženju pobijane presude. Nejasnim smatra zašto sud nije prihvatio njegov prijedlog za provođenje financijskog vještačenja. Naime, ako sud smatra da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tada je trebao usporediti visinu kamatne stope Hrvatske narodne banke s visinom kamatne stope koju je tuženik jednostrano mijenjao, a ovo iz razloga što je referentna kamatna stopa bila okidač za promjenu kamatne stope koju je tuženik mijenjao. Tuženik ustraje i kod prigovora zastare. Prigovara i tijeku zatezne kamate, te smatra da bi kamata trebala teći od dana pravomoćnog utvrđenja ništetnosti a ne od dana stjecanja kako to proizlazi iz prvostupanjske presude.

9. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

10. Odgovor na žalbu nije podnesen.

11. Žalba nije osnovana.

12. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) na koju sadržajno ukazuje žalba jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

13. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda.

14. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove ništetne odredbe ugovora o [broj kredita] od 30. prosinca 2005. na iznos od 125.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa početno ugovorenom kamatnom stopom od 3,99% te rokom otplate od 340 mjeseci.

15. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 30. prosinca 2005. na iznos od 125.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa početno ugovorenom kamatnom stopom od 3,99% godišnje i rokom otplate od 340 mjeseci,

- da je predmetna ugovorna odredba o promjeni kamatne stope jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva,

- da je istom odredbom nedvojbeno određeno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika, no ne i koje će kriterije tuženik pri donošenju navedene odluke primijeniti niti koji su parametri za donošenje ove odluke, a obzirom da je riječ o bitnim sastojcima predmetnog ugovora koji ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja te za drugog ugovaratelja, bez precizno određenih uvjeta za koje se veže promjena kamatne stope, takva odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja jer dovodi do situacije da tuženik kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu tužitelja kao dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema nikakvih jasnih kriterija,

- da je financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću iz Delfin d.o.o. utvrđeno da je tužitelj platio više zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju od 31. listopada 2006. do zaključno 31. prosinca 2013. iznos od 57.526,40 kn.

16. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da je odredba Ugovora o kreditu o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke o visini stope takve kamate ništetna. S obzirom na takvu odredbu, da je došlo do povrede interesa i prava potrošača korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost takve odredbe, s time da odluka suda donesena u svrhu zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje ZZP) obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 118. ZZP.

17. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio više na ime ugovorenih kamata u odnosu na iznos koji je trebao platiti da je ugovorena kamata plaćena po stopi od 3,99 % godišnje, tuženik je stekao bez osnove, te je naloženo tuženiku da navedene iznose vrati tužitelju, odnosno da mu naknadi vrijednost postignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta sve sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23; dalje ZOO ).

18. Vezano za prigovor zastare, sud prvog stupnja utvrđuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo do prekida zastare, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle 14. lipnja 2014. u odnosu na odredbu Ugovora o kreditu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa u skladu s kamatnim stopama banke, pa je tužba podnesena 13. lipnja 2019. podnesena unutar zastarnog roka od pet godina.

19. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

20. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da je Addiko Bank d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

21. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužitelj u ovom postupku mogao se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

22. Suprotno žalbenim navodima tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravo shvaćanje iz postupka «Potrošač», zbog čega se u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitati poštenje spornih odredaba potrošačkih ugovora, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja u pogledu direktnog učinka, pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, prema odredbi 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koji su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a. S obzirom da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak.

23. Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

24. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 30. prosinca 2005. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 3,99 %. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

25. Naime, kako je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da je tužiteljeva obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamatne stope od 3,99 % godišnje što je početna kamatna stopa.

26. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na zakonom dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope nisu od utjecaja na pravilnost zaključka o nepoštenoj ugovornoj odredbi. To iz razloga jer za razrješenje konkretnog spora nije odlučno što je legitimno pravo banke u ugovorima o kreditu ugovarati promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine, već je odlučno da je tužitelj trebao biti upoznat s parametrima na temelju kojih će se tako ugovorena kamatna stopa mijenjati. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelju prije sklapanja predmetnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe na određivanje njegove novčane obveze (parametrima promjene kamatne stope) i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

27. Također, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kako prilikom obračuna preplaćenog nije mjerodavna početno ugovorena kamatna stopa od 3,99 %, već da je u postupku valjalo utvrditi kamatnu stopu s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita, kako je to predlagao tijekom postupka, s obzirom na utvrđenje o ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se na ugovorni odnos primjenjuje odredba o kamati po stopi ugovorenoj u trenutku sklapanja ugovora.

28. Točan je žalbeni navod da je tužitelj saslušan kao stranka iskazao da nije sklapao ugovor o konverziji, međutim navedeno nije od utjecaja na presudu jer tuženik tijekom parničnog postupka nije dokazao da je tužitelj korištenjem ugovorene mogućnosti konverzije kredita u EUR mogao otkloniti nepostojanje pravične ravnoteže u međusobnim pravima i obvezama.

29. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

30. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014.) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO- a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4.travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 14. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, pa tužba podnesena 13. lipnja 2019., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

31. Naime, kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da tužiteljeva obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamate po stopi od 3,99 %, to je početna kamatna stopa. Točan je navod tuženika da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, međutim u trenutku sklapanja ugovora ona je iznosila 3,99%, pa slijedom toga na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po visini od 3,99 % sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim.

32. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženiku na ime ugovorene kamate iznos od 57.526,40 kn/7.635,o6 eur, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju.

33. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 1115. ZOO-a obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dana primitka preplaćenih iznosa. Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio i prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012, pravomoćno utvrđeno da je tuženik razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 te suprotno odredbama ZOO-a.

34. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

35. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 26. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan