Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-436/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Filke Pejković predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Andrea Fosin, odvjetnica iz Varaždina, Pavlinska ulica 5, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Aniti Marković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-8639/2021-28 od 27. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-8639/2021-28 od 27. studenog 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 22.015,56 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznose od dospjelosti do isplate dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.154,21 eur za zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP) predlažući uvaženje žalbe uz naknadu mu troška žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa s osnova razlike u obračunatim anuitetima uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezane uz valutu CHF sadržane u Ugovoru o kreditu od 25. travnja 2008.

6. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje;

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Ugovor o kreditu od 25. travnja 2008.,

- da je predmetni Ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu vezano uz valutu CHF,

- da je Ugovorom tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kunsku,protuvrijednosti iznosa od 150.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita,

- da je namjena kredita stambeni kredit sa flexi otplatom bez počeka,

- da je tužitelj kredit sklopio kao fizička osoba radi ostvarivanja sredstva radi rješavanja stambenog pitanja za svoje osobne potrebe te da tužitelj ima status potrošača,

-da je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja presuda je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 6632/17 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je tuženik na taj način povrijedio važeće odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe Zakona o obveznim odnosima,

-da se učinci naprijed navedenih presuda donesenih u kolektivnom sporu protežu i na konkretni Ugovor o kreditu,

-da je tužitelj tijekom trajanja Ugovora o kreditu, kako je to utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Petri Blašković radi povećanja tečaja na dan dospijeća pojedinih anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate kredita platio više iznos od 22.015,56 eur,

- da je tijekom razdoblja otplate bilo mjeseci kada su anuiteti obračunavani po tečaju nižem od početnog te da negativna tečajna razlika iznosi 13,28 eur.

- da je Ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen,

7. Na temelju takvih utvrđenja prvostupanjski sud a sve uz primjenu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., ZZP/03) zaključuje da je među strankama ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF sukladno odredbi čl. 87. ZZP/03 nepoštena te kao takva ništetna . Ovo iz razloga jer da se o navedenoj odredbi Ugovora nije pregovaralo te da ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu da je takva ugovorna odredba ništetna.

8. Kako je ništetnost ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli vezane uz valutu CHF sadržane u potrošačkim ugovorenima utvrđena i u kolektivnom sporu naprijed citiranom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. a rukovodeći se odredbom čl. 502.c ZPP-a prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravna utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, u kojem slučaju je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se osoba na njih poziva, to prvostupanjski sud, zaključujući da je vezan za utvrđenja iz tog postupka u kojem je pravomoćno utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, tj. korisnika kredita, jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli smatra da je tuženik pozivom na odredbu čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23, dalje ZOO) dužan vratiti tužitelju vrijednost više plaćenih anuiteta budući da je iste stekao bez osnove.

9. Stoga kao posljedicu ništetnosti predmetne ugovorne odredbe prihvaća kao osnovan zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa u visini od 22.015,55 eur tj. mjesečne iznose naznačene u točki I. izreke a koje utvrđuje provedenim financijskim vještačenjem. Zaključak je prvostupanjskog suda da odlučujući o zahtjevu tužitelja za povrat preplaćenih iznosa nije u obvezi uzeti negativne tečajne razlike jer da tuženik nije istaknuo procesno pravni prigovor prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja ( kompenzacije) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a a koje pravno shvaćanje da je u suglasju i sa izraženim stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci posl.br. Rev-677/23. Na suđene mjesečne iznose preplaćenih iznosa pozivom na odredbu čl. 1115. ZOO-a obvezuje tuženika na plaćanje zakonske zatezne kamate tekuće od dana izvršenog plaćanja svakog pojedinog anuiteta smatrajući da je tuženik nepošteni stjecatelj više plaćenih iznosa cijeneći neosnovani po tuženiku istaknuti prigovor zastare jer je tužba za isplatu stečenog na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu pravna utvrđenja koje presude da se primjenjuju i na konkretan slučaj.

10. U donošenju prvostupanjske presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st.2. ZPP).

11. Presuda nije nerazumljiva te nije opterećena nedostacima zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da protivno žalbenim navodima tuženika u donošenju iste nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2. točke 11. ZPP-a na koju upire tuženik sadržajem žalbe.

12. Isto tako protivno žalbenim navodima tuženika nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354.st.1. ZPP-a jer obrazloženje prvostupanjske presude sadrži sve propisano odredbom čl. 338.st.4. ZPP-a.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je ništetna odredba među strankama sklopljenog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF pri čemu valja istaći da okolnost što se je prvostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbe čl. ZZP/03 umjesto ispravno na odredbe Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14., dalje ZZP/07)koji je bio na pravnoj stvari u vrijeme sklapanja ugovora nije od odlučnog značenja jer pravilnom primjenom odredbi čl. ZZP /07 valja jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

14. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

15. Bez osnove tuženik u žalbi osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o statusu tužitelja kao potrošača kada je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom iskaza tužitelja utvrdio da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba radi ostvarivanja sredstva za rješavanje stambenog pitanja za svoje osobne potrebe.

16. U ovakvim parnicama tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. ZZP/07, a ukoliko banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (VSRH broj Su IV-56/2023-9 23. studenog 2023., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) Stoga, cijeneći da tuženik za suprotni zaključak nije pružio relevantnih dokaza, proizlazi da ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu rješavanja privatnog stambenog pitanja, što je bila ugovorena namjena Ugovora o kreditu.

17. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c. ZPP-a. Odredbom čl. propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Iz predmetnog proizlazi da odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i ovlašćuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u užbi iz članka 502.a st. 1. ZPP-a.

19. Sporne odredbe Ugovora o kreditu od 25. travnja 2008. ugovorene su na sadržajno identičan način kao i u onima koje su u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim pri čemu u ovom postupku tuženik nije dokazao postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je ponašanje tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule vezano uz valutu CHF između stranaka bilo drugačije od onog utvrđenog u tom postupku.

20. S obzirom da se odluka o ništetnosti odredaba spornog potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da u određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tuženik je u konkretnom slučaju bio ovlašten utvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu, kao što je Ugovor od 25. travnja 2008. ipak na drugi način dao odgovarajuću obavijest potrošaču u naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošaču unatoč punoj obavijesti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora koje okolnosti tuženik u ovom postupku nije dokazao.

21. Neosnovni su žalbeni navodi tuženika da mu u postupku nije bilo dopušteno dokazivati da se je o valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu pregovaralo te da je prvostupanjski sud zanemario njegove dokaze. Ovo iz razloga jer je tuženik imao priliku dokazivati da se je o spornoj odredbi ugovora o kreditu pregovaralo te da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora dao odgovarajuće obavijesti pri čemu na žalbene navode tuženika valja istaći da je svojom dispozicijom odustao od saslušanja predložene svjedokinje F ABC zaposlenice tuženika dok druga predložena svjedokinja PE prema navodima tuženika nije sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora ( list 196 spisa) pa ne postoji ni proceduralna obveza suda saslušavati je na okolnost sklapanja ugovora i pregovaranja. Zaposlenika banke koji očigledno nije sklopio s potrošačem ugovor o toj odlučnoj okolnosti nema i ne može imati relevantna saznanja pa je takav dokaz neprikladan za utvrđivanjem odlučnih činjenica.

22. Nadalje iz stanja spisa proizlazi da je tuženik odustao i od dokaznog prijedloga saslušanjem u svojstvu svjedoka javno bilježničke prisjednice AE time da saslušanje javnog bilježnika te osoba zaposlenih u javnobilježničkom uredu koji su sudjelovali u solmnizaciji ugovora također nije adekvatan dokaz za utvrđenje da se je o sadržaju ugovora pregovaralo jer ovi nisu osobe koje s potrošačem pregovaraju o sadržaju ugovora.

23. Isto tako protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud odlučujući o restitucijskom zahtjevu za povrat preplaćenih iznosa kao posljedicu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u okviru tužbenog zahtjeva tužitelja uzeo u obzir samo pozitivne tečajne razlike te tužitelju dosudio iznos od 22.015,56 eur.

24. Slijedom iznijetog neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno te su neosnovani navodi tuženika da se naprijed citirana presuda donijeta u kolektivnom sporu ne primjenjuje na konkretan slučaj jer je parnični sud na temelju članka 502.c ZPP-a vezan pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora te su učinci podnošenja tužbe u kolektivnom sporu očito protegnuti po sili članka 502.c ZPP-a i na restitucijske zahtjeve potrošača kao što je zahtjev tužitelja u konkretnom slučaju.

25. U konačnosti valja istaći da su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja propustio utvrditi da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Ovo iz razloga jer se o sadržaju odredbe nije pregovaralo pa kako tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelju dao sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi, samim time ni razumljivost iste, to je evidentno da je prilikom sklapanja ugovora stvorio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da se radi o nepoštenoj te time i ništetnoj ugovornoj odredbi.

26. Jednako tako, činjenica da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti, suprotno žalbenim navodima, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, unatoč tome što je ugovor između stranaka izvršen, to nije zapreka da tužitelj traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe. Nepoštena odredba ne obvezuje potrošača od trenutka sklapanja ugovora te se potrošač dovodi u položaj koji je imao prilikom sklapanju ugovora, kao da nije bilo ništetne odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Osim toga presuda u kolektivnom sporu odnosi se ne samo na ugovore u tijeku već i na ugovore koji su isplaćeni i ne odnosi se samo na stambene već i na sve druge potrošačke ugovore. Za primjenu te presude odlučno je tek vremensko razdoblje u kojemu je ugovor sklopljen.

27. Tuženik kao trgovac vezano uz sklapanje konkretnog Ugovora o kreditu nije poštovao odredbe, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu važećeg ZZP/07 te je Ugovor sklopio protivno odredbama istog a žalbeni navodi tuženika da je tužitelj imao mogućnost izbora te odabira između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF nisu od odlučnog značenja jer je u konkretnom slučaju u kojem je ugovor sklopljen vezano uz valutu CHF prilikom njegova sklapanja postupljeno protivno odredbama ZZP/07.

28. Stoga su neosnovane sve žalbene tvrdnje kojima tuženik poriče djelomičnu ništetnost predmetnih odredbi.

29. Kako je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora kako je to propisano odredbom čl. 323.st.1. ZOO-a to je pravilno prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 1111. st.1. ZOO-a obvezao tuženika na naknadu tužitelju preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju na dan korištenja kredita te je pravilno u okviru tužbenog zahtjeva tužitelja tuženika obvezao na isplatu tužitelju iznosa od 22.015,56 eur sve prema nalazu i mišljenju vještaka pravilnost kojeg tuženik do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom ničim nije doveo u sumnju niti je iznio prigovore na matematički izračun istog.

30. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe smatra da je sud prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja trebao uzeti u obzir i manje plaćene iznose tj. tzv. negativne tečajne razlike. Ovo iz razloga što tuženik tijekom postupka nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja ili pak protutužbeni zahtjev pa sud nije dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima , odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblja kada je tečaj kune bio manji od tečaja CHF na dan isplate kredita.

31. Isto tako neosnovani su i žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na pitanje zastare. Kada je ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud u odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu stečenog po tuženiku temeljem te ništetne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Kaka je presuda u kolektivno sporu kojom je utvrđena ništetenost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. a tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 13. veljače 2020. to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od pet godina te da je po tuženiku istaknuti prigovor zastare neosnovan.

32. Nadalje, neosnovano tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenjeno materijalno pravo u vezi s tijekom zateznih kamata dosuđene mjesečne iznose te su neosnovani žalbeni navodi tuženika da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem.

33. Naime, tuženik kao trgovac, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, bio je svjestan rizika u odnosu na korisnika kredita kao potrošača ugovarajući kredite u CHF time da potrošača nije upozorio o mogućnosti promjene vrijednosti te valute. Budući da je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove nesavjesni je stjecatelj jer odredba nepoštenja podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

34. S obzirom na izloženo pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio isplatiti zakonsku zateznu kamata od stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate jer je tuženik u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj pa je obvezan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

35. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja te ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke.

36. U odnosu na odluku o trošku sadržanu u točki II. izreke pobijane presude za navesti je da tuženik nije uspio u sporu pa ga je pravilno prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a obvezao na naknadu parničnog troška tužitelju.

37. S ovim u vezi treba navesti da sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka time da tuženik sadržajem žalbe i ne iznosi razloge zbog kojih odluka o troškovima ne bi bila pravilna.

38. Slijedom naprijed iznijetog žalbu tuženika kao neosnovanu valjalo je odbiti te prvostupanjsku presudu potvrditi primjenom odredbe čl. 368.st.1. ZPP-a.

39. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je temeljem odredbe čl. 166. st. 1 ZPP jer tuženik nije uspio s žalbom.

U Rijeci 26. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković