Poslovni broj Gž-645/2022-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ani Smolčić, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika Addiko Bank d. d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j. t. d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-258/2020-31 od 15. ožujka 2022. godine, u sjednici vijeća koja je održana dana 26. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-258/2020-31 od 15. ožujka 2022. godine.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14. rujna 2006. godine, solemniziranom po javnom bilježniku Ivici Kraljičkoviću dana 15. rujna 2006. godine pod brojem OU-1023/2006, kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d. d. iz Zagreba, Koturaška 47 kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak (CHF).

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku kao pravnom sljedniku Hypo Alpe-Adria Bank d. d. iz Zagreba, Koturaška 47 da isplati tužitelju iznos od 59.711,73 kuna, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice tekućima od dana dospijeća do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku kao pravnom sljedniku Hypo Alpe-Adria Bank d. d. iz Zagreba, Koturaška 47 da naknadi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 11.493,61 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. ožujka 2022. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

4. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a potražuje i naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza svjedokinje ME i tužitelja, uvida u espis Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, te nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Vlatka Panjkovića i njegovog iskaza, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF radi utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14. rujna 2006. godine, solemniziranom po javnom bilježniku Ivici Kraljičkoviću dana 15. rujna 2006. godine pod brojem OU-1023/2006, kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d. d. iz Zagreba kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (u nastavku teksta: Ugovor), kao i zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenog novčanog iznosa od ukupno 59.711,73 kuna, sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, temeljem ništetne Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

8. U vezi toga utvrđuje da je između tužitelja kao korisnika kredita i navedenog pravnog prednika tuženika kao kreditora zaključen gornji Ugovor, kojim je između tih stranaka ugovoren kredit u iznosu od 67.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju kreditora (prednika tuženika) na dan korištenja, s time da je kredit odobren tužitelju radi refinanciranja kredita i adaptacije kuće, a da je između ostalog ugovoreno da se kredit otplaćuje u 288 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 409,64 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan plaćanja, te da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, a prvi dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten.

9. Nadalje utvrđuje da je tužitelj u predmetnom Ugovoru imao svojstvo potrošača, u smislu odredbe članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03), koji propis se u konkretnom slučaju primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, dok je naznačeni prednik tuženika imao svojstvo trgovca, u smislu odredbe članka 3. toč. 2. ZZP/03, te da tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao o svakoj Ugovornoj odredbi, niti mu je bilo što objašnjavao u vezi rizika vezano za tečaj CHF, a da se radilo o tipskom Ugovoru.

10. Pri tome utvrđuje da je tečaj valute CHF prije sklapanja Ugovora bio duže vrijeme stabilan, pa da tužitelj nije mogao pretpostaviti da bi tečaj CHF u narednom razdoblju mogao porasti do te mjere da dovede do neravnoteže u pravima i obvezama Ugovornih stranaka, odnosno da rata kredita tužitelju toliko poraste da bi izvršavanje samog Ugovora bilo dovedeno u pitanje, a koja promjena bi sama po sebi, da je tužitelj bio upozoren na istu u vrijeme sklapanja Ugovora, zasigurno utjecala na njegovu odluku o prihvaćanju odredaba takvog ugovora.

11. Nastavno utvrđuje da je predmetni Ugovor sastavljen kao standardni (tipski) ugovor tuženika, pa da je na istome bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o pojedinim Ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o spornoj valutnoj klauzuli), što da isti nije dokazao, u vezi čega utvrđuje neosnovanim njegovo pozivanje na članke objavljene u medijima (Novi list, Slobodna Dalmacija i Večernji list), te na bilten Hrvatske narodne banke, jer utvrđuje da je ono paušalno i uopćeno, te suprotno preostalim provedenim dokazima, a prije svega iskazima tužitelja i svjedokinje ME (djelatnice tuženika).

12. Prvostupanjski sud utvrđuje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine, utvrđeno da je između ostalog i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d. d. u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time navedeni prednik tuženika postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/13), i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12.1. Stoga utvrđuje da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar navedene kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno tako što je utvrđeno da isti nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za CHF, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, te da iz naznačenih sudskih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, pri čemu ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

13. Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbu članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03, odredbe članaka 83., 84. i 87. stavak 1. ZZP/03, odredbe članaka 3., 4., 6., 7. stavak 1., 8., 10. stavak 2. i 322. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, u nastavku teksta: ZOO), te odredbe članaka 8. i 502.a ZPP-a, odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

14. Nadalje utvrđuje da je tuženik u skladu s odredbom članka 323. stavak 1. i 2. ZOO-a dužan isplatiti tužitelju novčani iznos od ukupno 59.711,73 kuna na ime razlike između mjesečnih anuiteta kredita u kunama za koje je tuženik stvarno zadužio tužitelja i mjesečnih anuiteta kredita koje bi tužitelj plaćao da su mu mjesečni anuiteti kredita obračunavani po tečaju CHF po kojem je tuženik isplatio kredit tužitelju, pa pozivom i na odredbu članka 1111. ZOO-a nalaže tuženiku da isplati tužitelju naznačeni novčani iznos, zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od dana stjecanja tih iznosa do isplate, u skladu s odredbama članaka 29. i 1115. ZOO-a, jer utvrđuje da je tuženik uzrokovao netransparentnost sporne Ugovorne odredbe, a posljedično tome i njezinu ništetnost, pa da je isti bio nepošteni stjecatelj.

15. Prethodno tome odbija prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka LEH i VE, jer utvrđuje da je njihovo saslušanje predloženo na općenite činjenice da su članci vezani za kredite uz valutu CHF izravno dostavljani i dijeljeni klijentima tuženika u poslovnicama banke, a ne konkretno na informiranje samog tužitelja vezano za predmetni Ugovor. Iz istog razloga odbija i prijedlog tuženika za saslušanje kao svjedoka javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića, jer utvrđuje da on nije bio dužan informirati tužitelja o općem riziku vezanom za valutu CHF, kao i vjerojatnost oscilacije odnosno rasta tečaja te valute, a koju dužnost je imao tuženik prema tužitelju kao potrošaču i koju dužnost je isti propustio izvršiti.

16. Osim toga, prvostupanjski sud utvrđuje neosnovanim i istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da je podnošenjem kolektivne tužbe u naznačenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu dana 04. travnja 2012. godine prekinuta zastara, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, pa tako i za najstarije potraživanje tužitelja koje je dospjelo dana 31. listopada 2008. godine, a da je zastara ponovno počela teći od pravomoćnosti naznačene presude Trgovačkog suda u Zagrebu, tj. od 14. lipnja 2018. godine, pa tako i za preinačeni tužbeni zahtjev, te da od tada pa do podošenja predmetne tužbe dana 06. srpnja 2020. godine nije protekao petogodišnji zastarni rok propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

17. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, kao i na odredbi članka 29. ZOO-a.

18. Prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u skladu s odredbom članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

19. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje žalba, te se u svemu može valjano ispitati.

19.1. U vezi toga na navode tuženika o neprovođenju „testa transparentnosti“ i „testa poštenosti“ treba odgovoriti da je u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19 Suda Europske Unije tumačen zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena, jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti prebacio na potrošača neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

19.2. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije proveo „test transparentnosti“ vezano uz valutu CHF, tj. da nije utvrđivao da li je sporna Ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Pri tome je za navesti da je u naznačenom kolektivnom sporu, čijim učincima je vezan i parnični sud u ovoj pravnoj stvari, utvrđeno da je predmetna Ugovorna odredba lako uočljiva i jasna, ali ne i razumljiva, jer je tuženik propustio dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi, čime je stvorio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača, zbog čega je ta ugovorna odredba i ocjenjena nepoštenom i ništetnom.

20. Nisu osnovane niti tvrdnje tuženika o počinjenoj bitnoj postupovnoj povredi iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja osnovano odbio njegov prijedlog za saslušanje kao svjedoka javnog bilježnika, sve to iz razloga na koje se kao pravilne upućuje žalitelja, pa odbijanjem tog dokaznog prijedloga tuženiku nije na nezakoniti način onemogućeno raspravljanje pred sudom, niti je potonja bitna povreda odredaba parničnog postupka ostvarena nekom drugom radnjom i/ili propustom suda.

21. Što se tiče navoda tuženika vezano za primjenu prava Europske unije, te u tom smislu pozivanje žalitelja na interpretativnu presudu Suda Europske unije od **.**.2013., L, C-415/11, EU:C:2013:164, valja istaći da je Sud u navedenoj presudi (u kojoj je prvi puta tumačio Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima-SL 1993., L 95, str. 29., SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24., u nastavku teksta:

Direktiva 93/13 EEZ, u kontekstu zaštite od nepoštenih odredbi u ugovoru o hipotekarnom kreditu u ovršnom postupku), oslanjajući se na svoja tumačenja iz svojih prijašnjih presuda u kojima je tumačio Direktivu 93/13 EEZ i njezin Prilog, detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz članka 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz članka 3/1 Direktive 93713 EEZ Sud je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže, te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca, odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora. Nadalje, u presudi od 16. siječnja 2014. godine, Constructora Principado, C-226/12, EU:C:2014:10, Sud je, nakon presude L, nastavio razvijati test znatne neravnoteže, te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koji bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

21.1. S time u vezi valja ukazati kako su sudovi u prethodno navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, a između ostalih i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

22. Pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio sve činjenice koje su od značaja za odluku o tužbenom zahtjevu, pa tako i o istaknutom prigovoru zastare utužene tražbine, a za svoja činjenična i pravna utvrđenja na temelju kojih je pravilnom primjenom naznačenih odredaba ZZP/03, ZOO-a i ZPP-a usvojio tužbeni zahtjev naveo je jasne, vrlo detaljne i pravno utemeljene razloge, koje kao takve u svemu prihvaća i ovaj sud i u kojima je sadržan odgovor na žalbene navode, a na koje razloge se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika, pa su slijedom toga neosnovani svi oni žalbeni navodi kojima tuženik ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kao i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

23. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, te na pravilnoj primjeni (u odnosu na pravo tužitelja na zatezne kamate na dosuđeni trošak postupka i njihov tijek) odredbe članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20).

24. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

25. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Rijeci, 26. ožujka 2025. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar