Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Stalna služba u Ivancu
Ak. Mirka Maleza 3
Poslovni broj: P-155/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E N J E
Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljica KT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i DT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], obje zastupane po punomoćniku Darku Grafu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Alija Hrastinski & Graf iz Zagreba, protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, OIB:52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, nakon zaključene glavne rasprave 2025., održane u nazočnosti tužiteljice KT uz punomoćnika tužiteljica te zastupnice tužene KTN, ZODO u Varaždinu, Građansko-upravni odjel, na ročištu za objavu i uručenje odluke 26. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbijaju se tužbeni zahtjevi tužiteljica, a koji glase:
"1. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužiteljici KT, [adresa].ul., 42000 Varaždin, OIB: [osobni identifikacijski broj]: a. na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 20.000,00 EUR (slovima: dvadeset tisuća eura), uvećan za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 23.12.2014. godine do isplate, obračunate u razdoblju od 23.12.2014. do 31.7.2015. po godišnjoj kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, u razdoblju od 1.1.2023. do 29.12.2023. po godišnjoj kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u razdoblju od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2., 7. i 8. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju predstavlja kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana; b. s naslova naknade izmakle koristi na ime izgubljenih bruto plaća u razdoblju od 1.11.2011. do 13.9.2012. iznos od 3.884,19 EUR, uvećan za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 13.9.2012. do isplate, obračunate u razdoblju od 13.9.2012. do 31.7.2015. po godišnjoj kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, u razdoblju od 1.1.2023. do 29.12.2023. po godišnjoj kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u razdoblju od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2., 7. i 8. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju predstavlja kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.
2. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužiteljici ĆT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]: a. na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 12.263,59 EUR (slovima: dvanaest tisuća dvjesto šezdeset tri eura i pedeset devet centi), uvećan za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 23.12.2014. godine do isplate, obračunate u razdoblju od 23.12.2014. do 31.7.2015. po godišnjoj kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, u razdoblju od 1.1.2023. do 29.12.2023. po godišnjoj kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u razdoblju od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2., 7. i 8. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju predstavlja kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.
3. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 naknaditi tužiteljicama KT, [adresa].ul., [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i ĆT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovog parničnog postupka, uvećane za zakonske zatezne kamate koje na iznos tih troškova teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, obračunatima po godišnjoj stopi koja se određuje, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2., 7. i 8. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju predstavlja kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.", kao neosnovani.
II. Svaka stranka snosi svoje troškove ovog postupka.
i
r i j e š i o j e
I. Tužba tužiteljice KT sa tužbenim zahtjevom s osnova neimovinske štete, a u iznosu od 39.725,26 eura smatra se povučenom.
II. Tužba tužiteljice DT sa tužbenim zahtjevom koji se odnosi na naknadu imovinske štete u obliku izmakle koristi je povučena.
Obrazloženje
1. Tužiteljice su, po punomoćniku, protiv tužene, podnijele tužbu radi naknade štete, navodeći da su prije podnošenja tužbe podnijele nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu zahtjev za mirno rješenje spora, međutim, Očitovanjem br. N-DO-5/15-2 od 22. siječnja 2015. isto je otklonilo mogućnost mirnog rješenja spora. Tužiteljice u tužbi navode da su, kao fizičke osobe, državljani RH, imale legitimna očekivanja da će 1. siječnja 2012. početi raditi kao javni ovršitelji i da će kao nositelji te nove javne službe raditi i od svog rada ostvarivati zaradu do svoje 70. godine, sukladno odredbi čl. 20. st. 1. toč. 2. Zakona o javnim ovršiteljima, koji je RH donijela u realizaciji obveza koje je preuzela tijekom pregovora o pristupanju Europskoj uniji, u Poglavlju 23. - Pravosuđe i temeljna prava. Pod legitimnim očekivanjima da podrazumijevaju opće pravno načelo formirano u europskom kontinentalnom pravnom krugu u kontekstu načela pravne sigurnosti i vladavine prava, te zaštite imovinskih prava pojedinaca, zaštićeno odredbom čl. 1. Protokola br. 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Navedeno načelo legitimnih očekivanja da je izraženo i pojašnjeno u odlukama Suda Europske unije, a isto je priznao i Europski sud za ljudska prava, dok, što se tiče domaćih sudova, navedeno načelo izraženo je u odluci Ustavnog suda RH posl. br. U-I-5612/2011 od 23. siječnja 2013. Legitimna očekivanja da su kod njih nastala u trenutku kada im je dostavljeno konačno i pravomoćno rješenje Ministarstva pravosuđa RH o imenovanju javnim ovršiteljima od 24. listopada 2011. Pasivna legitimacija i odgovornost RH za naknadu cjelokupne utužene imovinske i neimovinske štete da je utvrđena toč. III. izreke i toč. 19. obrazloženja navedenog rješenja Ustavnog suda RH. Isto da proizlazi i iz ustavne odgovornosti RH za naknadu im nastale štete, kao hrvatskim građanima, temeljem čl. 26. Ustava RH zbog protupravnog rada Vlade RH i Hrvatskog sabora u vidu predlaganja, a potom i donošenja od strane Hrvatskog sabora Zakona o izmjeni Zakona o javnim ovršiteljima (ZI ZoJOvr/11 i ZI ZoJOvr/12) te Zakona o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima, kojima je prekršena obveza RH iz Međunarodnog ugovora o pristupanju od 9. prosinca 2011., a time i čl.141. Ustava RH. Navedena protupravnost, a time i protupravnost Zakona o javnim ovršiteljima da predstavlja drugu pravnu osnovu, što je potvrđeno odlukama Ustavnog suda RH (U- III-822/2005 od 13. veljače 2008. i U-IIIB-1373/2009 od 7. srpnja 2009.), kojima je utvrđena objektivna odgovornost tuženice za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave koji se temelji na načelu uzročnosti, a ne na načelu krivnje. Tijekom pregovora o pristupanju Europskoj uniji započetih 3. listopada 2005. RH da se u okviru pregovaračkog Poglavlja 23. obvezala na uvođenje službe javnih ovršitelja u hrvatski pravni poredak u više pravnih akata svojih ovlaštenih tijela. Vlada RH da je 20. svibnja 2010. donijela revidirani akcijski plan za reformu pravosuđa, unutar strateškog okvira Strategije reforme pravosuđa iz 2006. Nakon otvaranja navedenog Poglavlja Vlada RH da je u suradnji s pravnim stručnjacima Europske unije izradila Stratešku studiju za učinkovitiji način ovrhe i uvođenje javnih ovršitelja tijekom srpnja 2009., nakon čega su u koordinaciji s Europskom komisijom doneseni Ovršni zakon iz 2010. i Zakon o javnim ovršiteljima. Nakon donošenja navedenih zakona Hrvatski sabor da je na sjednici 15. prosinca 2010. donio Strategiju reforme pravosuđa, u čijim točkama V.4. i VI.2.2.1. da je izričito predviđeno uvođenje javnih ovršitelja u hrvatski pravni poredak s početkom rada 1. siječnja 2012. Nakon stupanja na snagu dijela Zakona o javnim ovršiteljima (Narodne novine br. 139/10) s 1. siječnja 2011., kojim su propisane pripremne radnje za uvođenje javnoovršiteljske službe u hrvatski pravni poredak od 1. siječnja 2012., po objavi ispitnih rokova za polaganje javnoovršiteljskog ispita od strane Ministarstva pravosuđa RH, da su podnijele prijave za polaganje tog ispita i uplatile naknadu troškova polaganja ispita u iznosu od 2.200,00 kn. Nakon položenog ispita da su se prijavile na natječaj Ministarstva pravosuđa RH za imenovanje 100 javnih ovršitelja za područje cijele RH od 18. kolovoza 2011. (objavljen u Narodnim novinama br. 96/11 od 19. kolovoza 2011.). Uz prijavu na natječaj da su trebale priložiti izjavu kojom se obvezuju da će ukoliko budu imenovane za javnog ovršitelja napustiti drugu naplatnu službu ili drugo naplatno zaposlenje ili članstvo u tijelu pravne osobe. Uvjeti za početak rada javnih ovršitelja RH da su bili propisani Zakonom o javnim ovršiteljima te Javnoovršiteljskim poslovnikom, Pravilnikom o javnoovršiteljskim uredima i radnom vremenu, Pravilnikom o službenoj iskaznici javnog ovršitelja, javnoovršiteljskog zamjenika, javnoovršiteljskog pomoćnika, javnoovršiteljskog službenika i javnoovršiteljskog vježbenika, Pravilnikom o službenim sjedištima javnih ovršitelja, Pravilnikom o javnoovršiteljskim ispravama i obrascima za provedbu ovrhe pred javnim ovršiteljima i Pravilnikom o nagradi za rad i naknadi troškova javnih ovršitelja. Rješenjem tadašnjeg ministra pravosuđa g. ET od 24. listopada 2011. da je imenovan 71 hrvatski javni ovršitelj za većinu područja nadležnosti propisanih Pravilnikom 3, i to prvotužiteljica KT za javnog ovršitelja u Čakovcu, a drugotužiteljica ĆT za javnog ovršitelja u Koprivnici. Nakon imenovanja da je organiziran sastanak s tadašnjim ministrom pravosuđa 2. studenoga 2011., na kojem sastanku su imenovani javni ovršitelji upoznati s procedurom i vremenskim rasporedom priprema za početak rada s 1. siječnja 2012. Nakon toga Ministarstvo pravosuđa da je zatražilo dostavu fotografija za izradu službenih iskaznica te je dodijelilo svim imenovanim javnim ovršiteljima porezni broj te zaprimilo prijave i obavljalo komisijske preglede javnoovršiteljskih ureda, koji su bili nužan preduvjet za početak rada temeljem rješenja Ministarstva pravosuđa izdanog nakon uspješno obavljenog pregleda ureda. Kod općinskih sudova nadležnih prema sjedištu svog javnoovršiteljskog ureda, da su ishodile ovjeru svog službenog potpisa, odobrenje za izradu natpisne ploče te podnijele zahtjev za ovjeru službenih pečata i štambilja, za čiju ovjeru je bilo nadležno Ministarstvo uprave. Po pozivu Ministarstva pravosuđa 12. prosinca 2011. u Novinarskom domu u Zagrebu da su dale svečanu prisegu pred predsjednikom Vrhovnog suda RH, u prisutnosti tadašnjeg ministra pravosuđa, kojom prigodom im je uručena povelja o postavljenju javnim ovršiteljem. Počevši od imenovanja da su poduzimale sve radnje propisane tada važećim zakonodavstvom u skladu sa svojim legitimnim očekivanjima da će s 1. siječnja 2012. početi s radom, uključujući tu osiguravanje odgovarajućeg ureda za obavljanje javnoovršiteljske službe putem zakupa, kupnju ili zakup propisane opreme, pregovore o zapošljavanju radnika, pregovore s osiguravajućim kućama radi osiguranja od profesionalne odgovornosti, napuštanje dotadašnje naplatne službe i zanimanja te posljedični gubitak redovnih prihoda zbog odgode početka rada, a konačno i odustanka od uvođenja javnoovršiteljske službe u pravni poredak RH. Deset dana nakon polaganja svečane prisege 22. prosinca 2011. Hrvatski sabor da je nakon održanih parlamentarnih izbora 4. prosinca 2011., na konstituirajućoj sjednici donio Zakon o izmjeni Ovršnog zakona iz 2010., Zakon o izmjeni Zakona o javnim ovršiteljima i Zakon o izmjeni Zakona o javnoovršiteljskim pristojbama, kojima se primjena dijelova tih zakona odgađa do 1. srpnja 2012. Zbog navedenog, imenovani javni ovršitelji da su bili u poziciji izuzetne pravne nesigurnosti, posebno oni koji su napustili svoja dotadašnja radna mjesta te su se počevši od 1. siječnja 2012. doslovno našli na cesti i kao nezaposleni prijavili na Hrvatski zavod za zapošljavanje. Pored izrazito teške profesionalne i egzistencijalne situacije u kojoj su se našle zbog gubitka posla i materijalnih troškova koje su imale radi pripremanja za početak rada, da su trpjele i sve do danas trpe veliku neimovinsku štetu u obliku povrede njihovog prava osobnosti zbog izrazito negativnih i široko dostupnih javnih objava i izjava najviših državnih dužnosnika, koje se nisu ograničavale samo na tiskanim medijima nego su neprestano objavljivane na Internet portalima, radiju i nacionalnim televizijama u sklopu organizirane kampanje usmjerene na sprečavanje početka rada javnoovršiteljske službe u Republici Hrvatskoj. Osim toga, dugotrajnost, upornost i društveni položaj onih koji su takvim javno dostupnim izjavama i nastupima omalovažavali imenovane javne ovršitelje dodatno da su pojačavali osjećaj manje vrijednosti i ogorčenosti svake tužiteljice. Zbog svih tih okolnosti i težine povrede prava osobnosti da su bile izložene ogovaranju i podsmjehu sredina u kojoj rade, doživjele su različite zdravstvene tegobe u obliku nesanice, preskakanja srca, prekomjernog znojenja, nemogućnosti koncentracije na radnom mjestu i u privatnom životu, visoke razine stresa kroz dugo vremensko razdoblje od 22. prosinca 2011. pa sve do danas i potrebe za određenim propisanim i/ili nepropisanim medikamentima, u svezi kojih zdravstvenih stanja su svakodnevno razmišljale o potrebi medicinske intervencije, ali se na nju nisu odvažile zbog straha od stigme koju bi im takav potez mogao donijeti, a koja bi bila dodatan teret u izuzetno teškoj situaciji u kojoj su se našle. Zatražene iznose neimovinske štete da smatraju pravičnom naknadom za povrede prava osobnosti u vidu mnogobrojnih povreda njihove časti, profesionalnog i osobnog ugleda i dostojanstva tijekom razdoblja od konstituiranja Vlade i Sabora 22. prosinca 2011. pa sve do protupravnog ukidanja hrvatske javnoovršiteljske službe 15. listopada 2012. Osim toga, zbog postupanja tuženice koje je dovelo do odgode početka rada javnoovršiteljske službe, a zatim i do njezinog ukidanja, u svojim privatnim i poslovnim kontaktima da su trpjele neprekidnu povredu prava osobnosti te je tako prvotužiteljica KT bila nezaposlena u razdoblju od 31. listopada 2011. kada je sporazumno raskinula radni odnos s tadašnjim poslodavcem, radi priprema i započinjanja s radom u svojstvu javnog ovršitelja, pa sve do 13. rujna 2012., što je izuzetno štetno utjecalo na njezino duševno zdravlje, jer je s 1. siječnja. 2012. trebala početi raditi kao javni ovršitelj, a ne se prijaviti u evidenciju nezaposlenih osoba, pa je obzirom na ovaj drastičan obrat stres za nju bio tim veći. Nadalje, radi pokušaja umanjivanja štete koja joj je u tom razdoblju nastala zbog opisanog protupravnog ponašanja tuženice, da je morala u neposrednim kontaktima sa svojim vjerovnicima, primjerice zakupodavcem, teleoperaterima i dr. pregovarati o pravnoj poziciji u kojoj se našla i nastojati minimizirati štetu, što je stresno i za zaposlenu osobu, a kamoli za osobu koja je ostala bez radnog mjesta i ikakvih primanja te s troškovima i dugovanjima koje je na sebe preuzela, radi udovoljavanja specifičnim zahtjevima koje je tuženica pred nju postavila zakonodavnim okvirom, te vlastitim maloljetnim djetetom koje je bila dužna uzdržavati. Drugotužiteljica ĆT da je u skladu s propisima koji su regulirali javnoovršiteljsku službu morala zatražiti ispis iz Imenika odvjetnika pa zatim, nakon što je prvi put odgođen početak rada javnoovršiteljske službe, odustati od tog zahtjeva kod Hrvatske odvjetničke komore (HOK) i tražiti obustavljanje postupka brisanja iz Imenika odvjetnika, kojom je prilikom osim velikog stresa kojeg je doživjela zbog iznenadne promjene zakonodavnog okvira i nužnosti da na te promjene u kratkom roku reagira i na taj način si osigura ostanak na radnom mjestu na kojem je do tada radila, doživjela i omalovažavanje specifične vrste i oblika koje se manifestiralo u komunikaciji s nadležnom osobom HOK-a povodom odustanka od brisanja iz Imenika odvjetnika, koja je bila izrazito neugodna i koja ju je podsjećala da je sama zatražila ispis, te ju pitala što sada konačno hoće i sl. Nadalje, u razdoblju od 24. listopada 2011. kao dana imenovanja pa do podnošenja tužbe da im je nastala obična šteta u vidu troškova nabave opreme i zakupa - najma prostora namijenjenih obavljanju javnoovršiteljske službe, koju opremu i prostor su trebale osigurati te je tužiteljici KT nastala stvarna imovinska šteta u ukupnom iznosu od 49.576,86 kn, a tužiteljici ĆT stvarna imovinska šteta u ukupnom iznosu od 7.355,54 kn. Također, da im je nastala šteta u vidu izmakle koristi izračunate kao razlike između hipotetičke zarade koju bi u razdoblju od 1. siječnja 2012. do zaključno 14. listopada 2012. ostvarile obavljanjem javnoovršiteljske službe i zarade koju su od 1. siječnja 2012. do zaključno 14. listopada 2012. ostvarile svojim radom, time da na okolnost utvrđivanja iznosa alternativne zarade predlažu da sud službenim putem od Ministarstva financija RH pribavi podatke o njihovim bruto i neto prihodima za razdoblje od 1. siječnja 2012. do zaključno 14. listopada 2012. Za potrebe izračuna hipotetičke zarade da predlažu da sud prvo službenim putem od Ministarstva pravosuđa zatraži podatke za sve ovršne postupke pokrenute temeljem ovršnih isprava pred hrvatskim općinskim i trgovačkim sudovima sa sjedištem u [adresa] na području Međimurske županije i Koprivničko-križevačke županije za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 14. listopada 2012. i to: datum pokretanja ovršnog postupka, iznos glavne tražbine odnosno zbroj iznosa svih glavnih tražbina u ovršnom postupku, jesu li u ovršnom postupku sudjelovali sudski tumači ili ne, popis odluka koje je sud u ovršnom postupku donio tj. popis svih rješenja i zaključaka, popis službenih radnji provedenih tijekom provedbe ovršnog postupka te broj ovrhovoditelja i ovršenika u ovršnom postupku. Stoga da podnose ovu stupnjevitu tužbu obzirom da ne mogu utvrditi točnu visinu imovinske štete zbog izmakle zarade, odnosno ne mogu postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što se utvrde navedeni podaci kojima raspolaže tuženica, dok što se tiče neimovinske i obične imovinske štete, prvotužiteljica KT potražuje naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 450.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2014. do isplate i na ime naknade imovinske obične (stvarne) štete iznos od 49.576,86 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2012. do isplate, a drugotužiteljica ĆT na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 320.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2014. do isplate i na ime naknade imovinske obične (stvarne) štete iznos od 7.355,54 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2012. do isplate.
2. Međupresudom poslovni broj P-107/2015-32 od 11. svibnja 2018., utvrđena je odgovornost tužene za naknadu štete tužiteljicama, a navedena međupresuda ukinuta je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4173/2018-5 od 1. listopada 2019. i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
3. Presudom broj: 25 P-107/2015-51 od 21. prosinca 2022. u toč.I. izreke, odlučeno je:
Nalaže se tuženoj REPUBLICI HRVATSKOJ, OIB: 52634238587, da prvotužiteljici KT iz [adresa], na ime naknade štete, plati iznos od 21.722,63 kune (slovima: dvadesetjednatisućasedamstodvadesetdvije kune i šezdesettri lipe)/2.883,09 eur (slovima: dvijetisućeosamstoosamdesettri eura i devet centi), uvećan za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 01. 01. 2012. godine pa do isplate, po godišnjoj kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženoj REPUBLICI HRVATSKOJ, OIB: 52634238587, da drugotužiteljici ĆT iz [adresa], na ime naknade štete, plati iznos od 7.355,54 kune (slovima: sedamtisućatristopedesetpet kuna i pedesetčetiri lipe)/976,25 eur (slovima: devetstosedamdesetšest eura i dvadesetpet centi), uvećan za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 01. 01. 2012. godine pa do isplate, po godišnjoj kamatnoj stopi iz čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev prvotužiteljice preko iznosa dosuđenog u toč. I. izreke, a do zatraženog iznosa od 450.000,00 kuna, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i s osnove imovinske štete u vidu izmakle koristi za razdoblje od 01. 01. 2012. do 14. 10. 2012., kao neosnovan.
IV. Odbija se tužbeni zahtjev drugotužiteljice preko iznosa dosuđenog u toč. II. izreke, a do zatraženog iznosa od 92.400,00 kuna, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i s osnove imovinske štete u vidu izmakle koristi za razdoblje od 01. 01. 2012. do 14. 10. 2012., kao neosnovan.
V. Svaka stranka snosi svoje troškove ovog postupka.”
4. Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: 16 Gž-4555/2023-2 od 2. travnja 2024., ukinuta je presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-107/2015-52 od 21. prosinca 2022. u točki III, IV i V izreke i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a odlučeno je i da će se o zahtjevu tužiteljica za naknadu troška sastava žalbe odlučiti konačnom odlukom.
5. U ponovnom postupku, podneskom od 13. siječnja 2025. (list 420-423 spisa), prvotužiteljica KT je odustala od manifestacijskog zahtjeva usmjerenog na pribavu daljnje dokumentacije koja se odnosi na podatke potrebne radi izračuna točnog iznosa izmakle dobiti u razdoblju od 1.1.2012. do 14.10.2012. godine kao razlike između prihoda koji je u tom razdoblju ostvarila i prihoda koji bi ostvarila radom u svojstvu javnog ovršitelja odnosno povlači prijedlog za donošenje rješenja u tom smislu postavljen podneskom u ovome predmetu od 24.8.2015. godine, specificirala i uredila tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu izmakle dobiti (toč. 1.2. tužbenog zahtjeva iz podneska od 24.8.2015.) s naslova izgubljenih bruto plaća u razdoblju od 1.11.2011. do 13.9.2012. (razdoblje njezine nezaposlenosti zbog napuštanja dotadašnjeg zaposlenja radi otpočinjanja rada u svojstvu javnog ovršitelja; v. potvrdu HZMO kao prilog tužbe) u visini minimalne plaće propisane tadašnjim Zakonom o minimalnoj plaći („Narodne novine“ br. 67/08., 39/13.), a prema podatku koji je objavio Državni zavod za statistiku za razdoblje od 1.6.2011. do 31.5.2012. („Narodne novine“ br. 58/11. – 2.814,00 HRK / 373,48 EUR) odnosno za razdoblje od 1.6.2012. do 31.5.2013. („Narodne novine“ br. 60/12. – 2.814,00 HRK / 373,48 EUR), smanjuje tužbeni zahtjev koji se odnosi na neimovinsku štetu za iznos od 39.725,26 EUR (na sada 20.000,00 EUR) i uređuje ga na način da iznose naknade štete ranije iskazane u kunama izražava u eurima, u skladu sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.), te usklađuje zahtjev za isplatom zateznih kamata s izmijenjenim propisom o zateznim kamatama iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.). Drugotužiteljica ĆT je povukla tužbu u dijelu koji se odnosi na naknadu imovinske štete u obliku izmakle koristi (toč. 2.2. tužbenog zahtjeva iz podneska od 24.8.2015.) te je uredila tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu neimovinske štete na način da iznos ranije iskazan u kunama izražava u eurima, u skladu sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.), te usklađuje zahtjev za isplatom zateznih kamata s izmijenjenim propisom o zateznim kamatama iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.).
6. Tužena je, u podnesku od 13. svibnja 2024. (list 410-411 spisa) i dalje ostala kod odgovora na tužbu i svih navoda iznijetih tijekom postupka, navodeći da je pravno shvaćanje vezano za izmaklu korist izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1532/14-3 od 23. siječnja 2018. (predmet K c/a RH) gdje se apostrofiraju pravna shvaćanja i odluke Europskog suda po kojima legitimno očekivanje tužiteljica u ostvarivanju zarade kao javnog ovršitelja nema vlasničku komponentu i ne podliježe konvencijskoj zaštiti. Konvencijsku zaštitu imaju samo budući prihodi i to oni koji su već zarađeni ili definitivno naplativi (presuda Anheuser- Busch Inc. protiv Portugala). I u ovome predmetu u ukidnom rješenju Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4173/2018-5 od dana 01. listopada 2019. primjenjuju se isti stavovi i razlozi. Na isti način zaključuje i Županijski sud u Slavonskom Brodu presudom Gž- 1196/2017 od 08. listopada 2018. (predmet D c/a RH), te Županijski sud u Zagrebu presudom Gž-2308/19-2 od dana 26. svibnja 2020. i dalje je osporavala zahtjev za naknadom neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti jer je tužiteljicama već isplaćena zadovoljština prema odluci Ustavnog suda u iznosu od 18.000,00 kn; jer Republika Hrvatska ne odgovara za negativne reakcije okoline, društva, javnosti i političara; jer tužiteljice nisu zatražile liječničku pomoć. Navedeni razlozi su također u skladu s već postojećom sudskom praksom. U istovrsnom predmetu (D) Županijski sud u Slavonskom Brodu presudom Gž-1196/2017 od 08. listopada 2018. tužiteljici koja nije zatražila liječničku pomoć ili pomoć psihologa ne dosuđuje naknadu za povredu prava osobnosti jer: "… obzirom da je zbog ukidanja javnoovršiteljske službe osjećala neugodu i iznenađenje i nije potražila liječničku pomoć, ukazuje da se kod tužiteljice ne radi o povredi prava osobnosti koja bi po svom objektivnom intenzitetu opravdavala dosuđenje pravične novčane naknade, a reakcije okoline zbog kojih je tužiteljica osjećala osobnu krivnju, posljedica su napisa u medijima o službi javnoovršitelja, za koje nije odgovorna tuženica."
7. U dokaznom postupku, izvršen je uvid u priležeću dokumentaciju tužiteljica s lista 20 spisa, u tečajnu listu s lista 70 spisa i u potvrde o visini dohotka tužiteljice KT s lista 75 spisa, pročitani su zapisnici sa iskazima svjedoka TT, UT, ČT i PT te iskaz tužiteljice DT, dok je tužiteljica KT saslušana na ročištu 26. veljače 2025., kao stranka u svrhu dokazivanja.
8. Prije svega, valja reći da je tužiteljica DT povukla tužbu sa zahtjevom koji se odnosi na naknadu štete u obliku izmakle koristi (koji i nije bio određeno postavljen), dok je tužbeni zahtjev koji se odnosi na neimovinsku štetu smanjila za iznos od 39.725,26 eura. Obzirom da je zastupnica tužene u podnesku od 28. siječnja 2025. pristala na povlačenje, ukazujući da se i smanjenje tužbenog zahtjeva tijekom postupka smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, primjenom čl.193. st.1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP-a), riješeno je kao u izreci.
9. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice KT s osnove naknade izmakle koristi na ime izgubljenih bruto plaća u razdoblju od 1. 11. 2011. do 13. 9. 2012., a u iznosu od 3.884,19 eura, sud je imao u vidu odredbu iz čl. 1089. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18-dalje: ZOO-a) kojom je propisano da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, kao i odredbu čl.1089. stavku 3. ZOO-a, prema kojoj pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
10. Nesporno je da tužiteljica uopće nije započela s obavljanjem javnoovršiteljske službe jer za to nije bilo zakonskog uporišta, s obzirom na to da je primjena zakona najprije odgađana, a potom je služba i ukinuta. Donošenje zakona i izbor mehanizma provođenja ovrhe u nadležnosti je zakonodavca, Hrvatskog sabora, a kako je zakonodavac odustao od službe javnih ovršitelja to tužiteljica nema pravo na izmaklu korist koju bi ostvarila na radnom mjestu kojega nikada nije obavljala, jer je služba ukinuta prije započinjanja s radom. Naime, da bi tužiteljica ostvarila pravo na naknadu izmakle koristi kumulativno mora biti ispunjen niz pretpostavki i to nužnost postojanja namjere stjecanja koristi koja se zbog štetnikova postupka izjalovila, postojanje objektivne vjerojatnosti da bi oštećenik zaista stekao dobitak da nije bio u tome spriječen i postojanje dopuštenja za korist, što znači da treba biti povrijeđen neki oštećenikov pravno zaštićeni interes. Postojanje objektivne vjerojatnosti da bi tužiteljice zaista stekle dobitak nije ostvarena jer javnoovršiteljska služba nije zaživjela i tužiteljice nisu ni počele ostvarivati nikakvu dobit od nje, a projekcije tužiteljica koliko bi imale dobiti, očito su željena posljedica činjenice imenovanja, ali i želja za pribavom prikazane dobiti. Dakle, u situaciji kada je tužena, postupajući u okviru svojih legitimnih ovlaštenja odustala od reforme ovršnog sustava uvođenjem službe javnih ovršitelja, po redovnom tijeku stvari izmakla dobit se ne bi mogla ostvarivati pa legitimna očekivanja tužiteljice u ostvarenje dobiti kao javnog ovršitelja nema vlasničku komponentu i ne podliježe zaštiti u smislu čl.1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99-ispravak i 14/02). Na navedeno upućuje i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1469/2019-2 od 28. veljače 2023.
11. Stoga je tužiteljičin zahtjev za naknadu izmakle koristi u vidu izgubljene zarade koju bi ostvarivala obavljanjem javnoovršiteljske službe neosnovan. O visini, glede koje je punomoćnik tužiteljica priložio podatke o minimalnoj plaći (list 426-427 spisa), nije bilo potrebno raspravljati.
12. Dalje, tužiteljice su tražile naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti.
13. Prema čl.19. st.1. ZOO-a, svaka fizička osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, dok se prema st.2. istog članka pod pravima osobnosti razumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled i čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.
14. No, svaka povreda prava osobnosti, ne daje bezuvjetno pravo osobi kojoj je povrijeđeno pravo osobnosti na pravičnu novčanu naknadu, već će sud samo u slučaju ako nađe da težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju dosuditi pravičnu novčanu naknadu. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud je dužan sukladno odredbi čl.1100. st.2. ZOO-a, voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.
15. Tužiteljice su u činjeničnom opisu tužbe navele da su trpjele i dalje trpe veliku neimovinsku štetu u obliku povrede njihova prava osobnosti, zbog izrazito negativnih i široko dostupnih javnih objava izjava najviših državnih dužnosnika tužene, koja se nisu ograničavale samo na tiskanim medijima, nego su neprestano objavljivane na Internet portalima, radiju i nacionalnim televizijama u sklopu organizirane kampanje usmjerene na sprječavanje početka rada javnoovršiteljske službe u Republici Hrvatskoj, da su zbog težine povrede prava osobnosti tužiteljice bile izložene ogovaranju i podsmjehu sredine u kojoj žive i rade, doživjele su različite zdravstvene tegobe, nemogućnosti koncentracije na radnom mjestu i u privatnom životu, velike razine stresa kroz dugo vremensko razdoblje od 22. 12. 2011. pa i dalje.
16. Prvotužiteljica je glede razdoblja kroz koje se osjećala jako loše, iskazala da je to bilo onda kada je trebala razgovarati sa svojim vjerovnicima koji su ju pitali za podmirenje duga, kao i u situacijama neposredno prije sudskih ročišta u ovršnim predmetima, od kojih je zadnji završio sredinom 2016., da joj je u preostalom dijelu teško bilo vidjeti i razumjeti nerazumijevanje javnosti, njoj osobno neki pojedinci su otvoreno iskazivali prijezir prema javnoovršiteljskoj službi koju je trebala obnašati, a posebno su bili zanimljivi komentari njenih kolega pa čak i nekih sudaca, u smislu njene velike naivnosti, što je uopće pokazala interes za obnašanje javnoovršiteljske službe, da je rješenje Ustavnog suda iz 2013. g. napravilo je bitni pomak, te su kasnije razgovori i u samoj struci bili s puno manje tenzija i s uvažavanjem situacije u kojoj se našla ne svojom krivnjom, da su na njezin osjećaj nelagode, loše psihičko stanje utjecale i medijske objave, a da su mediji loše utjecali na negativan stav društva prema tužiteljici osobno, da je intenzitet uvreda putem medija izuzetno loše utjecao na njeno zdravlje do te mjere da se bojala za svoju fizičku sigurnost kako će budući ovršenici nju doživjeti prilikom provedbe ovršnih radnji kod ovršenika, obzirom da je ovršitelje javnost doživjela kao gramzive i pokvarene osobe.
17. Drugotužiteljica je iskazala da nije bilo epizode za javnog ovršitelja, mišljenja je da bi joj profesionalna karijera tekla i odigrala se na drugi način, istaknula je da ju je pogađala i negativna medijska kampanja odnoseća se na Službu javnih ovršitelja, jer ih se obilježavalo kao nekoga tko će dolaziti noću, guliti kožu, plijeniti imovinu, izbacivati iz domova, kao lokalne šerife i sl., da je ne samo od poznanika već i kolega osjetila posprdan odnos prema njoj te su ju posebno pogađali komentari da misle puno zarađivati na jadnim ljudima i da im tako treba, što je zakon ukinut, da je uz podršku obitelji i bliskih osoba uspjela proživjeti to razdoblje, koje ne samo da ju je fizički iscrpilo, nego je u sve to uložila i znatna materijalna sredstva, misleći da će sve biti u redu, da kada se svega toga sjeti, zatim kada se spominju javni ovršitelji pa i prilikom dolaska na ročišta u ovom predmetu, osjeća mučninu i grčeve u želucu, da je imala problema i sa spavanjem, zabrinjavalo ju je kako će se razvijati ta situacija, hoće li ju vratiti u Imenik odvjetnika, hoće li ponovo morati platiti upisninu u iznosu od oko 5.000,00 €, hoće li Služba uopće profunkcionirati obzirom na odgode i sl. Istaknula je da usprkos tome što ju je psihički sve to jako opterećivalo i loše se osjećala, nikakvu stručnu medicinsku pomoć nije zatražila, niti je uzimala kakvu terapiju, osim povremeno tablete za spavanje.
18. Sud je prihvatio iskaze tužiteljica u kojima su iste realno i životno opisale situaciju u kojoj su se našle, dale su subjektivnu, osobnu sliku stresnog događaja, svoj nesumnjiv angažman i poduzimanju svih radnji koje su bile dužne poduzeti da bi bile imenovane javnim ovršiteljem, počevši od prijave na natječaj, pripreme i polaganje ispita, pronalaženje odgovarajućeg prostora i opremanje odgovarajućim namještajem te priključcima, što je sve zahtijevalo značajan utrošak vremena i energije, a što je, obzirom na ukidanje javnoovršiteljske službe, bilo uzaludno te se njihov angažman u svemu pokazao beskorisnim, a što je sigurno utjecalo na njihovo pravo osobnosti. Međutim, obje tužiteljice, unatoč iskazanom stresu, radi eventualnih posljedica nastalih zbog ukidanja javnoovršiteljske službe, nisu zatražile stručnu (liječničku) pomoć. Navedeno ukazuje da se kod tužiteljica ne radi o povredi prava osobnosti koja bi po svom objektivnom intenzitetu opravdavala dosuđenje pravične novčane naknade. Na navedeno upućuje i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1469/2019- 2 od 28. veljače 2023. Osim toga, za reakcije okoline, kao posljedicu natpisa u medijima te natpisi u medijima vezano za javnoovršiteljsku službu, ne postoji odgovornost tužene. Način na koji su mediji prezentirali javnoovršiteljsku službu, prenoseći izjave nositelja tadašnje izvršne vlasti, političari, ovisi o pojedinom mediju, a predstavnici vlasti, kao i cjelokupna javnost imaju pravo izražavati svoj stav o pojedinim službama. Izražavanje stavova o javnoovršiteljskoj službi ne može se dovesti u uzročnu vezu s njezinim ukidanjem, a samo reagiranje javnosti, političara, poznanika, očito bi bilo i izraženije da je javnoovršiteljska služba opstala.
19. Slijedom navedenoga, tužbeni zahtjevi tužiteljica u odnosu na neimovinsku štetu odbijeni su kao neosnovani.
20. Sud posebno ne obrazlaže iskaze saslušanih svjedoka TT, UT, ČT i PT, obzirom da je relevantne činjenice utvrdio analizirajući iskaze tužiteljica i priležeće dokumentacije.
21. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154. st.2. ZPP-a te je sukladno navedenoj zakonskoj odredbi odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Naime, tužiteljice su u ovom postupku zastupane po stručnom punomoćniku-odvjetniku, a tuženu zastupa nadležno državno odvjetništvo koje također ima pravo na naknadu parničnog troška. Međutim, odmjeravanje parničnog troška pukom matematičkom računicom predstavljalo bi prekomjerni individualni teret za tužiteljice koji se ne može opravdati općim interesom sprječavanja nepotrebnog parničenja jer, bez obzira na dosuđenu visinu, tužiteljice imaju osnov za naknadu štete. Uvažavajući zaključke Europskog suda u pogledu povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iznesene u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (Zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) sud nalazi kako nalog tužiteljicama da snose troškove zastupanja države u parničnom postupku razmjerno uspjehu u postupku, predstavlja nerazmjerno ograničenje njihovih prava na pristup sudu, a zbog visoko postavljenih tužbenih zahtjeva za tuženu nisu nastali nikakvi dodatni troškovi u odnosu na one koji bi nastali da je zahtjev postavljen u dosuđenom iznosu. Prilikom odlučivanja o parničnom trošku sud se stoga rukovodio i kriterijima iz presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Klauz protiv Hrvatske (zahtjev broj 28963/10-tako i presuda Županijskog suda u Slavonskom brodu poslovni broj: 10 Gž-1196/2017-2 od 8. listopada 2018.
22. Dodaje se da je zastupnica tužene tražila trošak obzirom na povlačenje tužbe sa dijelom tužbenih zahtjeva. Međutim, o troškovima glede navedenog povlačenja tužbe, odlučeno je konačnom odlukom o troškovima u glavnoj stvari.
Ivanec, 26. ožujka 2025.
Sutkinja
Nataša Sever
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave istih. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. Darko Graf, odvjetnik u OD Alija Hrastinski&Graf iz Zagreba
2. ODO u Varaždinu, Građansko-upravni odjel
