Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1142/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, sutkinje Lane Putrić izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Danijelu Papak, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima Krešimiru Ćurkoviću i Iris Šanjug, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-6435/2021-22 od 21. travnja 2023., ispravljene rješenjem istog suda broj P-6435/2021-27 od 9. svibnja 2023., dana 26. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-6435/2021-22 od 21. travnja 2023., ispravljena rješenjem istog suda broj P-6435/2021-27 od 9. svibnja 2023.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tužitelja se djelomično prihvaća te se preinačuje odluka o trošku sadržana u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-6435/2021-22 od 21. travnja 2023., ispravljenoj rješenjem istog suda broj P-6435/2021-27 od 9. svibnja 2023., u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 124,38 EUR i sudi:

„Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 124,38 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 20,83 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nepobijano rješenje prvostupanjske odluke ostaje neizmijenjeno.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, ispravljenom rješenjem, naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 5.022,32 EUR/37.840,68 kn, na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, a tekućim od uplate svakog pojedinačnog iznosa anuiteta, pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.125,17 EUR/16.012,06 kn sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, a tekućim od presuđenja do isplate. Nepobijanim rješenjem utvrđeno je povlačenje tužbe za iznos od 0,05 EUR zajedno sa zatraženom zateznom kamatom.

2. Navedenu presudu pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tužitelj u dijelu odluke o trošku zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da ovaj sud svojom presudom preinači predmetnu presudu u pobijanom dijelu na način da se naloži tuženici da tužitelju naknadi na ime troškova postupka daljnji iznos od 186,56 EUR, kao i trošak sastava žalbe.

3. Nadalje, navedenu presudu pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija i tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući da ovaj sud preinači predmetnu presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, te naloži tužitelju da tuženici naknadi trošak postupka uključujući i trošak sastava žalbe, podredno ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5.1. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

5.2. Žalba tuženice nije osnovana.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 466- 188/2008 od 14. srpnja 2008. na iznos od 22.301,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita (stranica 8-11, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), a da je u čl. 4. iskazan način otplate toga kredita u valuti CHF. Nije sporno niti to da je tužitelj ovaj kredit u cijelosti otplatio.

7. Sporno je jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovorenog tečaja CHF kao i to je li za navedeno potraživanje nastupila zastara.

8. Prvostupanjski sud ističe da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa koji je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. a u kojem postupku je utvrđeno da su tuženici (među kojima i ovdje tuženica) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na taj je način tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 96/03, 46/07, 79/07, dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. istog, odnosno suprotno odredbama ZZP iz 2007. („Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14 dalje: ZZP/07) i to odredbama čl. 96. i 97. istog. Tom presudom odbijene su revizije u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Prvostupanjski sud pozivom na odredbu 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22, dalje: ZZP/22) i čl. 502. a i c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) zaključuje da tužitelj ostvaruje pravo na zaštitu svog potrošačkog interesa pa u tom dijelu prigovor tuženice ocjenjuje neosnovanim.

9. U tom pravcu prvostupanjski sud smatra neodlučnima navode tuženice u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima obrazlaže kako je ugovaranje valutne klauzule bilo zakonom dopušteno. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, te je odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica utvrđena citiranom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu nepoštenom te stoga ništetnom, prvostupanjski sud smatra kako navedena odluka u skladu s odredbom čl. 126. ZZP/22 obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke, to sukladno čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pri čemu je sud imao u vidu odredbu čl. 502.c ZPP smatrajući da je vezan za takva utvrđenja navedenih sudova.

10. Kako je radi utvrđenja visine pretplaćenih iznosa prvostupanjski sud proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da ukupan zbroj plaćenih anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja CHF tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu, iznosi 5.022,32 EUR/37.840,68 kn, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i 2. ZOO, uz primjenu čl. 1115. ZOO, sud je tužitelju dosudio taj iznos, bez umanjenja tog iznosa za negativne razlike za dio razdoblja kada je tečaj CHF/HRK bio niži od početnog tečaja, tj. tečaja kod korištenja kredita, pri čemu za razdoblje kada je tečaj bio niži i tužitelj platio anuitet po nižem tečaju od početnog tečaja, tuženica nije istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja niti protutužbeni zahtjev.

11. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud ističe da je odredbom čl. 215. st. 1. ZOO propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., dakle kako se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, to je tužba od 28. srpnja 2021. podnesena unutar zastarnog roka.

12. U žalbi tuženica opširnim žalbenim navodima u bitnom tvrdi da se prvostupanjski sud ne može pozivati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., obzirom da je valutna klauzula zakonom dopuštena i uobičajeno korištena klauzula, a da sud nije uzeo u obzir dokaz saslušanjem svjedoka -javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor. Također osporava nalaz i mišljenje sudskog vještaka ističući da je isti trebao biti izrađen po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kunske kredite koje su važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te da je trebalo uvažiti prigovore tuženice za razdoblja kad su anuiteti po tečaju švicarskog franka bili niži od onog početno ugovorenog. Ustraje na prigovoru zastare, a uslijed ranije iznesene argumentacije pobija i odluku o troškovima postupka u cijelosti, kao i primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 126/2022) i to za razdoblje prije stupanja na snagu Izmjena, odnosno i za razdoblje prije 5. studenog 2022. Zaključno traži trošak žalbenog postupka.

13.1. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

13.2. Nije ostvarena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženica ističe u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

13.3. Nadalje, u smislu istaknutog žalbenog razloga relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 502.c ZPP, tuženici se ukazuje da postoji ustaljena sudska praksa oko učinka odluke u kolektivnom sporu koja obvezuje sud i u ovom parničnom postupku, na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, na temelju čl. 502.c ZPP vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). U tom smislu, vezano za isticanje prigovora da bi se u konkretnom slučaju radilo o dispozitivnim normama oko ugovaranja valutne klauzule, valja ukazati na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama. Naime, tuženica je sve navedene prigovore mogla i morala isticati u postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi na temelju činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužitelj, a za koja utvrđenja je vezan sud u ovome postupku na temelju odredaba čl. 502.a – čl. 502.h ZPP.

13. 4. S druge strane, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa stranaka, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženica mogla tvrditi, te joj je sud morao omogućiti dokazivanje da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nije utvrdila konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dala odgovarajuće obavijesti potrošaču- tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, iz iskaza svjedoka – zaposlenice tuženice ne proizlazi da bi tužitelju tada bilo posebno objašnjeno što znači valutna klauzula, koji je njezin cilj i svrha te kakve su ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na tužiteljeve kreditne obveze odnosno kakvi rizici mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF, pa tuženica nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda.

13.5. U odnosu na dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika - treba uputiti na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom se prihvatljivom ocijenila praksa nižestupanjskih sudova po kojoj se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (v. odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. etc.).

14. U odnosu na navode tuženice kojima osporava nalaz i mišljenje sudskog vještaka ističući da je isti trebao biti izrađen po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kunske kredite koje su važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, treba reći da isplata preplaćenih iznosa na ime promjenjive kamatne stope nije predmet ovog postupka. Načelno se tuženici ukazuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 308/2022 od 19. travnja 2022., izrazio pravno shvaćanje, koje je reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5179/2022 i U-III-4136/2024 od 12. studenoga 2024., da potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.

15.1. Tuženica u žalbu ističe da je prilikom donošenja odluke trebalo uzeti u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku odnosno kada je tužitelj uplatio manji iznos od onog tečaja koji je bio ugovoren prilikom sklapanja ugovora.

15. 2. Međutim, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. prije čijeg donošenja je sud odlučivao u proširenom vijeću prema čl. 390. st. 2. ZPP izraženo je sljedeće pravno shvaćanje:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

15.3. Iz navedenog proizlazi da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženica na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženica istaknula takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP, kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP.

15.4. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama koje bi predstavljale korist koju je druga strana (tužitelj) imala od takve ništetne ugovorne odredbe.

15.5. U ovom predmetu tuženica samo osporava visinu potraživanja tužitelja na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, smatrajući da se prilikom izračuna iznosa koje je tužitelj preplatio na ime takve ništetne odredbe trebalo uzeti u obzir i iznose koje je tužitelj manje platio u vrijeme kada je tečaj CHF bio niži, a da pri tome nije stavila prigovor u smislu izloženog pravnog shvaćanja.

15.6. Stoga u konkretnom slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita te je odluka prvostupanjskog suda u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda izraženim u odluci broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

16. Nadalje, pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa tužitelj kao potrošač ima pravo tražiti da se utvrdi da su sporne ugovorne odredbe ništetne te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer ih je platio bez pravne osnove (članak 1111. ZOO), kako je to i zaključio prvostupanjski sud te pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi tijeka kamata i primjenu odredbe 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova, reafirmirana i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III- 4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

17. Nadalje, u pogledu istaknutog prigovora zastare od strane tuženice, kojeg tuženica ponavlja i u žalbi, valja reći kako niti navodima žalbe ista nije uspjela dovesti u sumnju utvrđenja koja je u tom pravcu iznio sud prvog stupnja i koja ovdje stoga prihvaća i ovaj sud. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženica je istaknula prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz čl. 323. st. 1. ZOO, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO, a koja u konkretnom slučaju teče od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe.

18.1. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s već izraženim, ustaljenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

18.2. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

18. 3. U konkretnom slučaju, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO za zastaru novčane tražbine tužitelja, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženice glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

19. U odnosu na primjenu materijalnog prava prilikom odmjeravanja troškova postupka pobijana odluka ne odstupa od pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., iz kojih proizlazi da kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška nakon stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) 5. studenog 2022. kojom je izmijenjena vrijednost boda koja od tada iznosi 15,00 kuna (1,99 eura), valja primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka pa parničnoj stranci valja dosuditi parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna (1,99 eura) i za radnje koje su poduzete prije izmjene vrijednosti boda 5. studenog 2022., a ne prema vrijednosti boda od 10,00 kuna (1,33 eura).

20. Cijeneći naprijed navedeno, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijanjem žalbe tuženice potvrditi prvostupanjsku presudu.

21. Na navode tužitelja kojim osporava odluku o troškovima postupka te ističe da je pogrešno izračunata visina PDV-a, treba ukazati da je prvostupanjski sud donio rješenje o ispravku kojim je navedena pogreška u pisanju otklonjena.

22. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tužitelja u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troškova za pristup na ročište za objavu presude (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023.), u iznosu od 99,50 EUR (Tbr. 9.t.3. Tarife), što uvećano za trošak PDV iznosi 124,38 EUR, pa je valjalo primjenom odredbi čl. 380. toč. 3. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke ovog rješenja.

23. U odnosu na trošak sastava podneska od 17. veljače 2023., kojim tužitelj izražava utuženi iznos u valuti EUR, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da isti nije bio potreban za vođenje parnice jer je time tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen, a sud ga je bez tog podneska mogao (i bio dužan) izraziti u drugoj valuti.

24. Tuženici nisu priznati troškovi žalbenog postupka jer sa žalbom nije uspjela (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP), pa je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.

25. Tužitelju je valjalo priznati trošak sastava žalbe protiv prvostupanjskog rješenja o trošku po Tbr. 10. toč. 5. Tarife prema vrijednosti spora osporenog dijela (186,56 EUR), u iznosu od 12,5 bodova što uz vrijednost boda od 1,99 EUR i 25% PDV-a iznosi 31,09 EUR, te razmjerno uspjehu u žalbenom postupku (67%), iznosi ukupno 20,83 EUR. Trošak pristojbe na žalbu nije priznat jer tužitelj nije dostavio dokaz da je ista plaćena. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod stavkom III. izreke ovog rješenja.

26. U nepobijanom rješenju prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu 26. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer