REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-25/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Perice Rosandića i Melite Božičević-Grbić kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika AZ zbog kaznenog djela iz članka 295. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015. i 61/2015. - ispravak; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Splitu od 19. prosinca 2022. broj K-Us-2/2019 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 20. veljače 2024. broj I Kž-Us-38/2023-10, u sjednici održanoj 26. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenika AZ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Splitu od 19. prosinca 2022. broj K-Us-2/2019 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 20. veljače 2024. broj I Kž-Us-38/2023-10 AZ proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela trgovanja utjecajem iz članka 295. stavka 1. KZ/11. za koje mu je utvrđena kazna zatvora 11 mjeseci i kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. za koje mu je utvrđena kazna zatvora sedam mjeseci te je uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora jedna godina. Na temelju članka 56. KZ/11. AZ je izrečena uvjetna osuda na način da se jedinstvena kazna zatvora jedna godina neće izvršiti ako u roku četiri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

2. Protiv te pravomoćne presude osuđenik AZ je, u skladu s odredbom članka 518. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/2022.; dalje: ZKP-22.), po branitelju Vinku Ljubičiću podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) zbog svih razloga navedenih u odredbi članka 517. ZKP-22. i to povrede Kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 469. točaka 1. do 5. ZKP- 22., povreda odredaba kaznenog postupka predviđenih u članku 468. stavku 2. ZKP-

22., povreda prava okrivljenika na obranu te povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a ta je povreda utjecala na presudu. Predlaže "utvrditi da je zahtjev osnovan, te da se preinači pravomoćnu odluku suda II stupnja, na način da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak". Ujedno, moli "postupiti sukladno odredbi čl. 518. st. 5. ZKP-a i baš na način da se odgodi izvršenje kazne zatvora".

3. Prvostupanjski sud je, prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, postupio u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024.; dalje: ZKP-24.).

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Osuđenik u zahtjevu, prije svega, tvrdi da je drugostupanjskom presudom počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer da nema razloga o odlučnim činjenicama odnosno razloga zbog kojih je umjesto uvjetne osude izrečena bezuvjetna kazna zatvora, upirući da nije dovoljno napisati da je kazna "primjerena okolnostima počinjenog djela težini i društvenoj opasnosti tih djela, stupnju krivnje i ličnosti optuženika" te da takva formulacija predstavlja "obični klišej i paušalno pristupanje odmjeravanju kazne zatvora". Prema tome, zahtjev u tom dijelu podnosi iz osnove iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP-22., smatrajući da je u žalbenom postupku ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka, koja je mogla utjecati na presudu.

6. No, iz sadržaja drugostupanjske presude proizlazi da je drugostupanjski sud, postupajući u cijelosti u skladu sa zakonskim ovlaštenjima, odgovarajući na žalbene navode Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) podnesene zbog odluke o uvjetnoj osudi, u izostanku prigovora u žalbi osuđenika iznesenih zbog odluke o kazni, ocijenivši da u konkretnoj situaciji nije bilo mjesta izricanju uvjetne osude, iznio dostatne i relevantne razloge zbog kojih je prihvatio argumentaciju iz žalbe USKOK-a.

6.1. Tako je u odlomku 10.2. drugostupanjske presude naveo da USKOK s pravom tvrdi da je prvostupanjski sud olakotne okolnosti u vidu neosuđivanosti, obiteljskih prilika, sudjelovanja u Domovinskom ratu uz činjenicu da osuđenik više nije zaposlen u sustavu Ministarstva unutarnjih poslova, precijenio, dok je istovremeno zanemario činjenicu da je osuđenik počinio teško koruptivno kazneno djelo te kazneno djelo prijetnje prema podređenom policijskom službeniku kojima se obezvrjeđuju temeljne društvene vrijednosti na kojima počivaju demokratski uređene države te predstavljaju izuzetnu društvenu opasnost. Potom je naveo da su po prvostupanjskom sudu pojedinačno utvrđene kazne zatvora te jedinstvena kazna zatvora, u izostanku u tom dijelu žalbe USKOK-a, primjerene okolnostima počinjenja djela, težini i društvenoj opasnosti tih djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika te da će takvom kaznom biti postignuti učinci specijalne i generalne prevencije, ali i da će se dovoljno utjecati na optuženika i na sve ostale da ne čine kaznena djela.

6.2. Prema tome, drugostupanjski sud je jasno iznio razmatranjem i preocjenom kojih okolnosti je došao do zaključka da uvjetna osuda ovdje nije primjerena sankcija odnosno kojim se argumentima rukovodio pri prihvaćanju stava USKOK-a da se svrha kažnjavanja, u konkretnoj situaciji, ne može ostvariti i bez izvršenja kazne. Stoga, nema povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP-22. pa zahtjev ni u tom dijelu nije osnovan.

7. Osuđenik u nastavku zahtjeva, smatrajući da nije bilo mjesta preinaci uvjetne osude u kaznu zatvora, ukazuje na okolnosti čija je pravilna ocjena, prema mišljenju osuđenika, trebala dovesti do blaže kaznene sankcije. Tako, ukazuje na osobne i obiteljske prilike osuđenika, okolnosti i ozračje u kojima se inkriminirani događaj odvio te ponavlja činjenicu da više nije službenik Ministarstva unutarnjih poslova. Takvim se navodima, u biti, pobijaju činjenična utvrđenja u pravomoćnoj presudi i traži preocjena okolnosti važnih za izbor vrste i visine kaznene sankcije. No, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti samo zbog povreda zakona iz članka 515. stavka 1. ZKP-22. i članka 517. stavka 1. ZKP-22. Prema tome, zahtjevom se ne može problematizirati i ispitivati odluka o kazni (članak 471. ZKP-22.), osim ako nije riječ o takvoj povredi kojom je pri izricanju kazne sud prekoračio ovlasti koje ima po zakonu. Stoga, a budući da su ovdje utvrđene pojedinačne kazne zatvora odmjerene u propisanim zakonskim okvirima, kao što je i jedinstvena kazna zatvora, u skladu s odredbama o izricanju kazne za djela u stjecaju iz članka 51. KZ/11., zakonito odmjerena, zahtjev osuđenika ni u tom dijelu nije osnovan.

8. Nadalje, osuđenik u zahtjevu tvrdi da drugostupanjski sud "potpuno pogrešno obrazlaže zbog čega ne prihvaća da se u konkretnom slučaju radi o prividnom stjecaju kaznenih djela po principu konsumpcije" ističući da je prividni stjecaj moguć i kod kaznenih djela koja se nalaze u različitim glavama KZ/11. te djela kod kojih je zaštitni objekt različit, a da je ovdje prijetnja konzumirana kaznenim djelom iz članka 295. stavka 1. KZ/11. kao težim kaznenim djelom.

8.1. Dakle, osuđenik zahtjev u ovom dijelu podnosi iz osnove u članku 517. stavku 1. točki 1. u vezi s člankom 469. točkom 4. ZKP-22. smatrajući da je pravomoćnom presudom na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon u pitanju je li u pogledu kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

9. Prividni stjecaj postoji kada se jedna ili više radnji mogu podvesti pod više zakonskih opisa različitih kaznenih djela, a ipak stjecaja nema jer zbog međusobnog odnosa konkurirajućih zakonskih bića dolazi u obzir primjena samo jednog, koji isključuje primjenu ostalih, čiji su elementi također ostvareni. Kod formalnog oblika prividnog stjecaja ostvarenog u obliku konsumpcije jedno zakonsko biće u svom ostvarenju obuhvaća drugo biće djela u čitavom njegovom deliktnom sadržaju.

10. U ovom kaznenom predmetu osuđenik je pravomoćnom presudom proglašen krivim da je, nakon što se CZ oglušio na njegovo traženje da obavi služenu radnju koja se ne bi trebala obaviti (stornira sva pismena koja je ispisao PZ te PZ ne sankcionira za počinjeni prekršaj), s nakanom da CZ, jer nije postupio po njegovom nalogu, uznemiri i zastraši gubitkom zaposlenja, u dva navrata nazvao na telefon te mu izrekao riječi prijetnje. Prema tome, iz činjeničnih opisa navedenih kaznenih djela proizlaze bitna zakonska obilježja dva različita kaznena djela koja su potpuno samostalna, kako u odnosu na namjeru osuđenika, tako i u odnosu na povrijeđeno pravno dobro. Uostalom, iz činjeničnog opisa jasno proizlazi da prijetnja nije izrečena u trenutku realizacije kaznenog djela trgovine utjecajem, kako to pogrešno tvrdi osuđenik, nego tek nakon što osuđenik u svojoj nakani posredovanja nije uspio. Također, ni jedno od tih kaznenih djela se ne može ocijeniti zanemarivim odnosno takvim da bi nizak stupanj neprava opravdao njegovo nekažnjavanje. Stoga prvostupanjski sud s pravom zaključuje da se oba djela iscrpljuju u međusobno odvojenim, zasebnim radnjama te da kazneno djelo prijetnje nije nekažnjivo prateće djelo konzumirano u radnjama ostvarenja kaznenog djela trgovine utjecajem kao glavnog djela niti je obuhvaćeno nepravom tog djela.

11. Prema tome, nije riječ o prividnom stjecaju između navedenih kaznenih djela nego o dva kaznena djela počinjena u realnom stjecaju slijedom čega nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP-22. pa je zahtjev i u tom dijelu neosnovan.

12. U nastavku zahtjeva osuđenik tvrdi da drugostupanjski sud potpuno zanemaruje sadržaj žalbe kojom se osporava ostvarenje kaznenog djela prijetnje upirući da "sudovi zanemaruju osnovni oblik prijetnje, a to je da ista mora biti ozbiljna prijetnja" te da drugostupanjski sud "potpuno pogrešno identificira položaj okrivljenog u odnosu na oštećenog".

12.1. No, drugostupanjski sud je, odgovarajući na žalbene prigovore osuđenika o ostvarenju povrede kaznenog zakona, u smislu da "nije naznačeno na koji to način optuženik utječe na službenu osobu, je li ugledom, položajem ili autoritetom te kako se ne radi o ozbiljnoj prijetnji'', u odlomku 7.1. drugostupanjske presude naveo da iz činjeničnog i zakonskog opisa djela jasno i nedvojbeno proizlazi da je "optuženik izrečenim riječima kod oštećenika kao službene osobe izazvao osjećaj uznemirenosti i straha za gubitak radnog mjesta te da se radi o takvoj prijetnji koja je objektivno prikladna da kod svakog policijskog službenika niže rangiranog od optuženika izazove osjećaj ozbiljnog straha za gubitak posla što se u konkretnom slučaju i dogodilo". Pritom je u odlomku 5.3. drugostupanjske presude iznio i razloge za zaključak o tome da činjenica da je osuđenik tempore criminis bio formalno raspoređen kao Voditelj tranzitnog prihvatnog centra za strance Trilj ne dovodi u pitanje nadređenost osuđenika žrtvi.

12.2. Stoga, ni u tom dijelu drugostupanjske presude nema povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP-22.

13. Konačno, osuđenik u zahtjevu tvrdi da oštećenik u svom iskazu nije obrazložio koja su to poznanstva osuđenika niti da je osuđenik poduzeo radnju u cilju realizacije prijetnje, kao i da je osuđenik u vrijeme inkriminacije obavljao poslove radnog mjesta voditelja Tranzitnog prihvatnog centra za strance u Trilju koji je po organizacijskoj strukturi i ovlastima odvojen i nema nikakve veze s Policijskom postajom Imotski u kojoj je u svojstvu policijskog službenika radio oštećenik. Takvim navodima osuđenik, u biti, nastoji dovesti u sumnju činjenična utvrđenja, nalazeći da je na temelju provedenih dokaza trebalo utvrditi drukčije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom. No, već je navedeno da se ovaj izvanredni pravni lijek može podnositi samo iz osnova točno propisanih odredbama članka 515. i članka 517. stavka 1. ZKP-22. koji ne obuhvaćaju i osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga, zahtjev osuđenika ni u tom dijelu nije osnovan.

14. Slijedom svega navedenog, trebalo je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP-24., odlučiti kao u izreci. S obzirom na takvu odluku, nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 518. stavka 5. ZKP-24.

Zagreb, 26. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo