REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-860/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Domagoju Franji Frntiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, zastupanog po punomoćnici UO, dipl. iur., protiv I-tuženika ŠO, vl. " [obrt]" obrt za ugostiteljstvo i trgovinu, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i II-tuženice HO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja NO, dipl. iur., te I. i II. tuženika osobno, dana 26. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je Ugovor o radu, kojeg su dana 8. prosinca 2023. sklopili " [obrt]", obrt za ugostiteljstvo i trgovinu, vl. ŠO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i HO, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], ništetan.".

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi i tijekom postupka navodio da se II-tuženica zaposlila kod I- tuženika dana 11. prosinca 2023., s isključivim ciljem da bi II-tuženica ostvarila prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja sukladno Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju, na teret tužitelja, jer prije toga nije imala status zdravstveno osigurane osobe Zavoda. Uvidom u priloženu dokumentaciju kao i službenu bazu podataka Zavoda, tužitelj navodi da je vidljivo da je II-tuženica s 11. prosinem 2023. zasnovala radni odnos, koji je trajao do 15. prosinca 2023., te da se nakon toga u zakonskom roku javila Zavodu radi ostvarivanja statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju kao nezaposlena osoba. Tužitelj ističe da je cilj II-tuženice i I-tuženika bio ostvariti prava iz Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju na teret sredstava tužitelja, a ne obavljanje radnog odnosa iz čega proizlazi da radni odnos nije zakonit (kao ni stečeni status osiguranika prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju), a što proizlazi i iz izjave II-tuženice od dana 29. ožujka 2024.. Tužitelj također ističe da čl. 122. st. 4. Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN, 80/13, 137/13, 98/19, 33/23) propisuje kako u slučaju sumnje da se podnesena prijava, odnosno utvrđen status osiguranika osnovom zaključenog ugovora o radu ne temelji na istinitom činjeničnom stanju i postojanju stvarnih okolnosti koje su osnova za stjecanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno da svrha zaključenog ugovora o radu nije bila obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom već isključivo ostvarivanje prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, Zavod ima pravo i obvezu, pokrenuti postupak pred nadležnim sudom za osporavanje tako zaključenog ugovora o radu, s obzirom da i sukladno čl. 187. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/91 i dr.) tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe, kojom se traži utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora od 8. prosinca 2023..

2. I. i II. tuženici su u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodili da se protive prethodnim navodima tužitelja, u kojem smislu je predloženo odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. Sud je u svrhu utvrđenja činjeničnog stanja tijekom postupka izvršio uvid u pisanu izjavu II-tuženice od 29. ožujka 2024. (str. 4 spisa), ugovor o radu od 8. prosinca 2023. (str. 5-6 spisa), sporazum o prestanku ugovora o radu od 15. prosinca 2023. (str. 7 spisa), presliku e-mail poruke (str. 8 spisa), presliku osobne iskaznice I-tuženika (str. 9-10 spisa), Zaključke tužitelja od 11. ožujka 2024. (str. 11-12, 13-14 spisa), ispis iz evidencije tužitelja o statusu osiguranja II-tuženice (str. 15-18 spisa), potvrda Porezne uprave o neto prihodima II-tuženice za 2023. (str. 36 spisa), Potvrdu Porezne uprave o visini dohotka i primitaka (str. 42-43 spisa) i presliku JOPPD obrasca (str. 44- 46 spisa), kao što je saslušan I-tuženik te II-tuženica, oboje na ročištu održanom 13. veljače 2025. (str. 48-50 spisa).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

5. Među strankama nije sporno da se II-tuženica zaposlila kod I-tuženika dana 11. prosinca 2023. s trajanjem do 15. prosinca 2023., pri čemu tužitelj navodi da je do navedenog došlo s isključivim ciljem kako bi II-tuženica ostvarila prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja sukladno Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju, na teret tužitelja, jer prije toga nije imala status zdravstveno osigurane osobe Zavoda, s tim da je vidljivo da se II-tuženica nakon 15. prosinca 2023. u zakonskom roku javila Zavodu radi ostvarivanja statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju kao nezaposlena osoba, i što onda po stajalištu tužitelja dokazuje da je cilj I. i II. tuženika bio ostvariti prava iz Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju na teret sredstava tužitelja, a ne obavljanje radnog odnosa iz čega, kako smatra tužitelj, proizlazi da radni odnos nije zakonit (kao ni stečeni status osiguranika prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju), no kakvim tvrdnjama tužitelja su se I. i II. tuženici protivili.

6. S obzirom na prethodno navedene suprotstavljene tvrdnje stranaka, tijekom postupka su izvođeni predloženi dokazi, tj. izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju te je saslušan I-tuženik i II-tuženica, a u svrhu utvrđenja činjeničnog stanja.

7. Tako je I-tuženik navodio da je vlasnik obrta " [obrt]", koji i nadalje postoji i radi, na način da se bavi trgovačkom i ugostiteljskom djelatnošću tj. ima trgovinu te kafić. Također je I-tuženik iskazao da se tijekom vremena ukazala potreba za dodatnim zapošljavanjem, prvenstveno radi čišćenja i održavanja prostora na dnevnoj bazi, u koju svrhu je onda sklopio ugovor o radu sa ovdje II-tuženicom tj. HO, koju je znao ranije iz viđenja. II-tuženica je isprva obavljala svoje poslove, no s vremenom se požalila da su poslovi naporni i zahtjevni, radi se uz čišćenje i o prenošenju robe, npr. "gajbi" s pićima i sl. te je u tom smislu rekla da više ne bi željela raditi, te je sukladno navedenom ugovor bio i raskinut nakon kraćeg vremena. Navodi da je na kraju na tim poslovima zaposlio vlastitu sestru, a moguće je s vremenom da i sam preuzme te poslove, s tim da su za sada u obrtu zaposleni sestra i on (I-tuženik).

8. Zaključno, istaknuto je u iskazu da I-tuženik nema nikakvih saznanja o tome da bi do radnog odnosa došlo u svrhu bilo kakve zlouporabe ili ostvarenja ne pripadajućih prava, te potvrđuje da je II-tuženica za to vrijeme dok je ugovor o radu bio na snazi zaista radila, no proizlazi da taj posao nije bio za nju kako zbog težine, tako i uslijed drugih obveza koje ima tj. obveza vezano za školovanje.

9. II-tuženica je u svom iskazu navela da je točno da je jedno kraće vrijeme bila zaposlena u spomenutom obrtu " [obrt]", iznoseći da je to bila nužnost za nju jer su joj bila potrebna sredstva, s obzirom da je izvanredni student, a otac joj je u to vrijeme obolio te nije ostvarivao uobičajene prihode. Sukladno dogovoru ona je počela po sklapanju ugovora obavljati poslove čišćenja trgovine i kafića, no ubrzo je zamoljena da radi i dodatne poslove u vidu prenošenja robe, npr. "gajbi" s pićem i sl., a što je njoj bilo prenaporno, uzimajući u obzir i obveze na studiju, pojašnjava da se educira za fizioterapeuta. Na taj način navodi da je ovdje I-tuženiku nakon nekoliko dana rekla da neće moći obavljati taj posao te je došlo do prestanka radnog odnosa, ne sjeća se više no moguće je da je dobila pisani dokaz o prestanku ugovora. Inače, radno vrijeme je bilo po dogovoru i kroz cijeli tjedan, osim nedjelje. Nije sigurna da li je bila prijavljena na zdravstveno i mirovinsko, vjeruje da je trebala biti.

10. Ne spori da ona niti prije zapošljavanja nije ostvarivala odgovarajuća prava kod tužitelja, no nije bila niti svjesna da bi zapošljavanjem takva prava ostvarila, njoj su prvenstveno trebala novčana sredstava i to je bila svrha zapošljavanja. U tom smislu navodi da je u to vrijeme koristila sredstva koja joj je I-tuženik isplatio s naslova njezinog rada, nešto joj je posudila sestra a i otac se nakon kraćeg vremena oporavio te nastavio raditi i zarađivati kao i prije, inače je otac bravar i ima vlastiti obrt, koji je aktivan i u vrijeme davanja iskaza. Navodi da se ne može više sjetiti koliko joj je I- tuženik platio s naslova plaće, također navodi da se poslije toga više nije zapošljavala već je nastavila izvanredno studirati, dok joj je potrebna sredstva za život osiguravao prvenstveno otac temeljem svog rada, kako je već spomenula, a potvrđuje i da joj je sestra posudila određeni iznos, možda 300-400 eura.

11. Zaključno ističe da se nije zapošljavala kako bi ostvarila neku ne pripadajuću korist, ranije je prava kod tužitelja ostvarivala odgovarajućim uplatama te redovitim prijavama, što i sada radi. Dotadašnje zdravstveno osiguranje joj je isteklo jer ga nije na vrijeme produžila, to zato jer se morala brinuti o ocu, a kada je došla bilo joj je rečeno da su joj prava istekla i da ih više nema, nisu joj dali nikakve dodatne upute, s tim da nije sporno da se po prestanku radnog odnosa kod I-tuženika prijavila kao nezaposlena.

12. Ocjenjujući prethodno izneseno tj. navode stranaka iz postupka, priloženu dokumentaciju te iskaze tuženika, za zaključiti je da tužitelj, na kojem je teret dokazivanja, nije s uspjehom dokazao da su se ostvarili uvjeti za utvrđenje ništetnosti ugovora o radu od 8. prosinca 2023. .

13. Naime, mada je sam radni odnos zaista trajao vrlo kratko (od 11. do 15. prosinca 2023.) iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da bi, kako tvrdi tužitelj, predmetno zapošljavanje bilo ostvareno s "… isključivim ciljem da bi II-tuženica ostvarila prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja sukladno Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju …", s obzirom da tužitelj ne tvrdi niti ne dokazuje da bi u smislu tog Zakona postojao propisani uvjet minimalnog trajanja radnog odnosa za ostvarenje naknadnih prava (nije sporno da iz službene baze podataka tužitelja proizlazi kako II-tuženica prije zasnivanja radnog odnosa dana **.**.2023. kod " [obrt]", obrt za ugostiteljstvo i trgovinu, vl. ŠO nije imala status u obveznom zdravstvenom osiguranju budući je prethodni status izgubila dana 21. studenog 2023. a istekli su joj zakonski rokovi za stjecanje novog statusa kao nezaposlenoj osobi, s tim da je obnovljeni status, sukladno prethodno citiranom Zakonu, mogla steći uz plaćanje doprinosa, preko supružnika ukoliko ga ima ili zasnivanjem radnog odnosa, kako je to učinila II-tuženica, koja se upravo u tom razdoblju po prvi put zapošljava u obrtu " [obrt]", te je u spornom radnom odnosu bila 5 dana, tj. od 11. prosinca 2023. do 15. prosinca 2023., da bi se dana 22. prosinca 2023. javila Zavodu, u svrhu osiguranja u zakonskom roku od 30 dana nakon prestanka radnog odnosa), kao što niti Zakon o radu (NN, 93/14 i dr.) ne poznaje minimalno razdoblje važenja ugovora o radu, dok niti iz iskaza I. i II. tuženika ne proizlazi kao dokazana njihova namjera za zlouporabom koju spominje tužitelj.

14. To iz razloga što I. i II. tuženici u bitnome suglasno iskazuju o okolnostima vezanim za predmetni radni odnos tj. da je motivacija II-tuženice bila prvenstveno stjecanje određenih novčanih sredstava, te da je zaista i započela s radom no da je ubrzo i odustala, kako zbog fizičke zahtjevnosti posla tako i zato što joj je predmetni posao otežavao studiranje, a što je II-tuženica u bitnome navodila i u pisanoj izjavi od 29. ožujka 2024., i koje iskaze onda nije bilo moguće otkloniti (II-tuženica je iskazivala da je naknadno potrebna sredstva ostvarivala putem manjih pozajmica te uzdržavanjem od strane oca, koji se u međuvremenu oporavio od bolesti koja mu je umanjivala zaradu), tim više što tužitelj nije predlagao dodatne dokaze (npr. daljnja saslušanja, i dr.) kojima bi opovrgnuo navode I. i II. tuženika iz njihovih iskaza.

15. Također, ukazuje se da su tijekom postupka od nadležnog Područnog ureda Porezne uprave pribavljeni i podaci o plaći II-tuženice zaprimljene od strane I-tuženika (tužitelj je u podnesku od 25. listopada 2024. navodio da "I-tuženik za II-tuženika nije niti isplaćivao plaću"), te iz dopisa Porezne uprave od 4. prosinca 2024. (str. 41 spisa) proizlazi da je II-tuženica zaista bila prijavljena u radni odnos od 11. prosinca do 15. prosinca 2023., te su joj plaće i doprinosi bili isplaćeni u siječnju 2024., što je i vidljivo iz priloženog JOPPD obrasca, koji sadrži podatke o visini dohotka i primitaka od nesamostalnog rada od poslodavca tj. I-tuženika. Dakle, proizlazilo bi da je II-tuženica dobila razmjerni dio plaće za odrađene dane za I-tuženika iz prosinca 2023., a što je u suprotnosti sa navodima tužitelja da isplata nije bilo te da je radni odnos bio fiktivan.

16. Na taj način, a ocjenom utvrđenog činjeničnog stanja (kako je već rečeno, teret dokazivanja ništetnosti je na tužitelju, s tim da tužitelj pri zaključenju glavne rasprave nije predlagao izvođenje daljnjih dokaza), nije bilo moguće prihvatiti tvrdnje tužitelja da bi se u slučaju predmetnog ugovora o radu radilo o ništetnosti istog, jer da bi cilj sklapanja predmetnog ugovora između I. i II. tuženika bio isključivo ostvariti prava iz Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju na teret sredstava tužitelja, a ne obavljanje radnog odnosa.

17. Navedeno iz razloga, a kako je prethodno već izneseno, što tužitelj tijekom postupka nije dokazao takvu tvrdnju, tj. osnovanost tvrdnji tužitelja ne proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja, uzimajući u obzir da je II-tuženica obrazložila u iskazu te u izjavi od 29. ožujka 2024. svoje postupke i motivaciju, što je u bitnome u svom iskazu potvrđivao i I-tuženik, te da je II-tuženica bila plaćena za svoj rad, kako proizlazi i iz podataka Porezne uprave, s tim da sama dužina postojanja radnog odnosa ne dokazuje ništetnost ugovora o radu (ugovor o radu može prestati u svako doba sporazumom radnika i poslodavca /čl. 112. toč. 5. Zakona o radu/, do čega je došlo u konkretnom slučaju, i što stoga ne predstavlja nezakonito postupanje), tj. ne dokazuje nezakonitost radnog odnosa, kao niti nezakonitost stečenog statusa osiguranika II- tuženice prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju.

18. Na taj način je onda valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, kojim se traži utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o radu, kojim slijedom je onda odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 26. ožujka 2025.

Sudac:

Domagoj Franjo Frntić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u pisanom obliku putem ovog suda u pet (5) istovjetnih primjeraka u roku od petnaest (15) dana, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

DNA:

- tužitelju

- I-tuženiku

- II-tuženici