REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-677/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Kamelije Parać, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 22413472900, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, Gundulićeva 29/A, protiv tuženika JAGO KOMERC d.o.o. u stečaju, OIB 52122725553, Split, Velebitska 147, kojeg zastupa Adria Rijeka d.o.o. OIB 07638053150, Rijeka, Užarska 28, a on zastupan po punomoćniku Alenu Ivkoviću, odvjetniku u Rijeci, radi utvrđenja osporene tražbine, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-631/2021-14 od 24. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-631/2021-14 od 24. listopada 2024. u točki I. izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se osnovanom tražbina Republike Hrvatske, Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta, OIB: 22413472900 u stečajnom postupku koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Splitu vodi nad stečajnim dužnikom JAGO KOMERC d.o.o. u stečaju, OIB: 52122725553 pod brojem St-2248/2015 u iznosu od 10.165,42 EUR (76.591,34 kn) kao tražbina drugog višeg isplatnog reda.“

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-631/2021-14 od 24. listopada 2024. u točki II. izreke.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-631/2021-14 od 24. listopada 2024. u točki III. izreke na način da se nalaže tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku pored dosuđenog troška u iznosu od 1.894,06 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 24. listopada 2024. do isplate, i daljnji trošak u iznosu od 4.462,31 EUR (slovima: četiritisućečetiristošezdesetdva eura i tridesetjedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja presude 26. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.624,87 EUR (slovima: dvijetisuće- šestodvadesetčetiri eura i osamdesetsedam centi).

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-631/2024-14 od 24. listopada 2024. utvrđena je osnovanom tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 10.165,42 EUR (76.591,34 kn) kao tražbina drugog višeg isplatnog reda (točka I. izreke), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva utvrđenje osnovanom njegove tražbine prema tuženiku u iznosu od 12.357,78 EUR (93.109,67 kn) kao tražbine drugog višeg isplatnog reda (točka II. izreke), te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.894,06 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (točka III. izreke).

2. Prvostupanjski sud je zaključio da je osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje osnovanom tužiteljeve tražbine u iznosu 10.165,42 EUR (76.591,34 kn), budući da je utvrdio da se osporeni dio tražbine u tom iznosu odnosi na komunalnu naknadu koja je dospjela u razdoblju od otvaranja predstečajnog postupka do otvaranja stečajnog postupka (odnosno od 31. prosinca 2014. do 31. prosinca 2018.) dok je primjenom pravila o teretu dokazivanja ocijenio neosnovanim zahtjev za utvrđenje osporenog djela tražbine koji se odnosi na zakonske i ugovorne kamate na priznatu tražbinu u predstečajnom postupku, budući da je tuženik osporio osnovu i visinu obračunatih kamata zbog čega je po prijedlogu tužitelja određeno izvođenje dokaza financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost pravilnosti obračunatih kamata, pa je s obzirom na to da tužitelj nije uplatio predujam na koji je pozvan sud odustao od izvođenja tog dokaza.

3. Protiv navedene presude obje stranke su podnijele pravodobno žalbu.

4. Tužitelj svojom žalbom pobija točku II. i III. izreke prvostupanjske presude iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. t. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku. Njegovi žalbeni razlozi svode se na to da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer je nejasno i nerazumljivo zašto osporena tražbina tužitelja u iznosu od 12.357,78 EUR (93.109,67 kn) ne bi bila osnovana, ističući da je prvostupanjski sud pogrešno zbrojio iznos koncesijske naknade dospjele nakon otvaranja predstečajnog postupka nad tuženikom, odnosno u razdoblju od 2015. do 2018. godine i da je stoga neosnovano odbijen zahtjev za iznos koncesijske naknade u iznosu od 2.162,50 EUR. Naime, tvrdi da se pravilnim zbrajanjem koncesijske naknade dospjele u tom razdoblju dolazi do iznosa od 12.327,92 EUR, a ne iznosa od 10.165,42 EUR kako je utvrdio prvostupanjski sud i za taj iznos prihvatio tužbeni zahtjev. Smatra da je zbog toga neosnovano odbijen zahtjev za utvrđenje osnovanom tražbine u iznosu 2.162,50 EUR. Nadalje, navodi da je neosnovano odbijen zahtjev u odnosu na tražbinu koja se odnosi na obračunate kamate iz razloga što sud nije odlučio o ponovljenom prijedlogu tužitelja da se izvede dokaz vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke, zbog čega je činjenično stanje u odnosu na taj dio tražbine ostalo nepotpuno utvrđeno. Ističe da je ukidanjem prije donesene presude, postupak vraćen u stadij glavne rasprave i da utoliko nije bilo zapreke izvesti dokaz financijskog vještačenja na okolnost visine obračunatih kamata, jer da to što u ranijem postupku tužitelj nije uplatio predujam ne znači da u ponovnom suđenju to ne bi učinio, te da ga sud, unatoč tome što je u ponovnom suđenju ponovo predložio izvođenje tog dokaza, nije pozvao na uplatu predujma. Na kraju ističe kako je tuženik osporio tražbinu tužitelja osporavajući mu pravo na kamate i to pravilnost obračuna, te pravo na zastarjele anuitete po predstečajnoj nagodbi. Odluku o trošku osporava zbog odluke o glavnoj stvari jer smatra da bi pravilnim odlučivanjem trebalo utvrditi i postojanje tužiteljeve tražbine iz odbijenog dijela tužbenog zahtjeva, što mijenja uspjeh stranaka u sporu. Predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu, provesti postupak glede utvrđenja visine kamata i za odbijeni dio iz točke II. izreke pobijane presude prihvatiti tužbeni zahtjev te naložiti tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka uvećano za žalbeni trošak u iznosu od 625,00 EUR.

5. Tuženik pak žalbom pobija točke I. i III. njene izreke zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Žalbeni navodi se u bitnom svode na to da je tužitelj u stečajnom postupku prijavio tražbinu koja je obuhvaćena sklopljenom predstečajnom nagodbom, kao i tražbine koje su nastale prije sklapanja predstečajne nagodbe, a nisu bile prijavljene u postupku predstečajne nagodbe, te da je tužitelj na ispitnom ročištu osporio tražbinu koja je veća od iznosa koji je obuhvaćen predstečajnom nagodbom, odnosno koji premašuje iznos sklopljene predstečajne nagodbe. Tvrdi kako uopće nije osporavao tražbinu koncesijske naknade koja je nastala nakon sklapanja predstečajne nagodbe, a čije utvrđenje osnovanom zahtjeva tužitelj u ovom postupku. Smatra da je zbog toga izraženo shvaćanje prvostupanjskog suda u točki 12. obrazloženja (da se radi o koncesijskoj naknadi koja nije bila prijavljena u predstečajnom postupku jer je nastala nakon 30. listopada 2014. - kada je ostvaren predstečajni postupak, u suprotnosti s činjenicama koje su tijekom postupka utvrđene što presudu u pobijanom dijelu čini nejasnom i proturječnom. Odluku o trošku pobija zbog odluke o glavnoj stvari jer smatra da je pravilno trebalo odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i dosuditi tuženiku cjelokupni zahtijevani trošak parničnog postupka, uvećan za troškove žalbe i to za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.875,00 EUR i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 1.328,00 EUR.

6. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika, a niti je tuženik podnio odgovor na žalbu tužitelja.

7. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

8. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 356. ZPP- a).

9. Predmet spora je utvrđenje osnovanom tužiteljeve tražbine u iznosu od 22.524,12 EUR (169.708,01 kn) u stečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom kao stečajnim dužnikom pred Trgovačkim sudom u Splitu pod poslovnim brojem St-2248/2015.

10. U ovoj pravnoj stvari već je bila donesena prvostupanjska presuda kojom je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen, a djelomično odbijen kao neosnovan. Ta presuda je ukinuta rješenjem ovoga suda poslovni broj Pž-4431/2021-2 od 2. studenog 2021. radi pravilnog utvrđenja na što se točno odnosi osporena tražbina radi čijeg utvrđenja njene osnovanosti je tužitelj kao vjerovnik osporene tražbine upućen na parnicu.

11. U ponovnom suđenju utvrđene su nespornim sljedeće činjenice:

- da je nad tuženikom bio otvoren predstečajni postupak rješenjem od 30. listopada 2014. te da je sklopljena predstečajna nagodba 9. srpnja 2015.,

- da je tužitelj u predstečajnom postupku prijavio tražbinu u ukupnom iznosu od 740.759,98 kn (glavnice u iznosu od 528.327,90 kn i obračunate kamate u iznos od 212.432,04 kn) s osnova koncesijske naknade dospjele do otvaranja predstečajnog postupka, koja je u cijelosti priznata, a nagodbom je određena isplata 50% utvrđene tražbine u iznosu od 370.379,99 kn u roku od 5 godina, ali da tuženik nije ispunio preuzete obveze iz predstečajne nagodbe,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-2248/15 od 5. ožujka 2019. otvoren stečajni postupak nad dužnikom,

- tužitelj je u stečajnom postupku prijavio tražbinu u iznosu od 1.050.564,56 kn i to s osnova koncesijske naknade po ID Ugovoru 6519 iznos od 206.733,25 kn (glavnica 137.025,00 kn i kamate 69.708,25 kn) za razdoblje od 15. travnja 2010. do 31. prosinca 2018. i po ID Ugovoru 23787 iznos od 843.831,31 kn (glavnica 485.746,72 kn i kamate 378.084,59 kn) za razdoblje od 15. siječnja 2007. do 15. listopada 2014.,

- da je stečajni upravitelj priznao tražbinu tužiteljice u iznosu od 510.476,00 kn, a osporio u iznosu od 540.088,50 kn iz razloga jer za taj iznos nije zaključena predstečajna nagodba, te da se stečajni vjerovnik Hypo Group d.o.o. pridružio osporavanju stečajnog upravitelja tražbine u iznosu od 540.088,50 kn te je uz to osporio daljnji iznos od 169.708,01 kn iz razloga jer je za taj iznos veća tražbina od iznosa utvrđenog predstečajnom nagodbom te jer je ista zastarjela,

- da je tužitelj kao vjerovnik osporene tražbine za koju ne raspolaže ovršnom ispravom upućen na parnicu radi utvrđenja osporene tražbine u iznosu od 709.796,51 kn, ali je podnio tužbu samo radi utvrđenja osporene tražbine u iznosu od 169.708,01 kn koji je osporio stečajni vjerovnik, dok je odustao od utvrđenja tražbine osporene u iznosu od 540.088,50 kn.

12. Tijekom postupka, a i u ovom žalbenom postupku sporno je na što se odnosi osporena tražbina u iznosu od 169.708,01 kn. Tužitelj je tužbom zahtijevao da se utvrdi osnovanom tražbina koja se odnosi na ugovorne i zatezne kamate po predstečajnoj nagodbi i koncesijsku naknadu prikazanu u prijavi tražbine. Nakon tuženikovog odgovora na tužbu u kojem je naveo da je taj iznos osporio jer nije obuhvaćen predstečajnom nagodbom, tužitelj je naveo da zahtjeva utvrđenje tražbine koja se odnosi na zatezne i ugovorne kamate na tražbinu iz odobrene predstečajne nagodbe, a radi utvrđenja pravilnosti obračunatih kamata je određeno vještačenje po vještaku financijske struke, od čijeg izvođenja je sud odustao jer tužitelj nije uplatio predujam na koji je pozvan, a nakon čega je naveo da se utvrđenje osnovanom tražbine odnosi na koncesijske naknade u iznosu od 81.924,73 kn koja je dospjela nakon zaključenja predstečajne nagodbe do otvaranja stečajnog postupka, ugovorne kamate po predstečajnoj nagodbi u iznosu od 45.299,65 kn i ugovorne kamate po predstečajnoj nagodbi u iznosu od 42.483,63 kn. Tuženik je pak ustrajao kod tvrdnje da je taj iznos prijavljene tražbine osporio jer se radi o tražbini koncesijske naknade koja je dospjela prije otvaranja predstečajnog postupka, a nije obuhvaćena predstečajnom nagodbom i za koju je nastupila zastara prije podnošenja prijave tražbine u predstečajnom postupku.

13. Prvostupanjski sud je zaključio da se tuženikovo osporavanje tražbine u iznosu od 169.708,01 kn može odnositi samo na koncesijsku naknadu dospjelu nakon otvaranja postupka predstečajne nagodbe i kamate na iznos iz predstečajne nagodbe.

14. Međutim, prema shvaćanju ovog suda osnovan je žalbeni navod tuženika da se njegovo osporavanje odnosi na koncesijsku naknadu dospjelu prije otvaranja predstečajnog postupka, a koja nije bila prijavljena u predstečajnom postupku i za koju je istakao da je u zastari. Naime, tražbina koncesijske naknade koja je dospjela nakon otvaranja predstečajnog postupka nije niti mogla biti prijavljena u tom postupku, pa se osporavanje iz razloga jer da taj dio tražbine nije obuhvaćen predstečajnom nagodbom, može odnositi samo na koncesijsku naknadu koja je dospjela prije otvaranja predstečajnog postupka nad tuženikom.

15. Iz isprava u spisu, dokaza o postojanju tražbine priloženih uz prijavu tražbine u stečajnom postupku, proizlazi da je s osnove koncesijske naknade po ID Ugovoru 65190 prijavljena tražbina glavnice dospjela od 15. travnja 2010. do 31. prosinca 2013. iznos od 74.025,72 kn, a po ID Ugovoru glavnica dospjela od 15. siječnja 2007. do 15. listopada 2014. u iznosu od 465.746,72 kn, dakle glavnica u ukupnom iznosu od 539.771,72 kn. Nesporno je da je u predstečajnom postupku prijavljena tražbina s osnova koncesijske naknade u iznosu od 740.759,98 kn (glavnice u iznosu od 528.327,90 kn i obračunatih kamata iznos od 212.432,04 kn). Iz navedenog proizlazi da u predstečajnom postupku nije prijavljen dio glavnice koji je dospio prije otvaranja predstečajnog postupka, a prijavljen je u stečajnom postupku s obračunatim kamatama.

16. Ovdje valja istaknuti da je stečajni upravitelj osporio tražbinu za koju nije zaključena predstečajna nagodba, dakle i tražbinu koncesijske naknade dospjele nakon otvaranja stečajnog postupka do otvaranja predstečajnog postupka, a tužitelj je odustao od utvrđenja tražbine koju je osporio stečajni upravitelj a osporavanju se pridružio stečajni vjerovnik koji u ovoj parnici na zastupa u ime i za račun tuženika.

17. Budući da tužitelj nije zahtijevao i dokazivao osnovanost tražbine s osnova koncesijske naknade dospjele prije otvaranja predstečajnog postupka, a tuženikovo osporavanje se odnosilo upravo na taj dio prijavljene tražbine, a ne na tražbinu koja je dospjela nakon otvaranja predstečajnog postupka, tužbeni zahtjev je u tom dijelu ispravno trebalo kao neosnovan odbiti.

18. Zato je na temelju odredbe čl. 373. t. 2. ZPP-a tuženikova žalba uvažena i preinačena točka I. izreke prvostupanjska presuda tako da je tužbeni zahtjev za utvrđenje osnovanom tražbine u iznosu od 10.165,42 EUR odbijen kao neosnovan, kako je odlučeno pod točkom I. izreke ove presude.

19. U odnosu na tužiteljevu žalbu protiv točke II. prvostupanjske presude.

20. Nakon što je tužitelj naveo da se osporeni iznos tražbine od 169.708,01 kn čine ugovorne i zatezne kamate na iznos iz predstečajne nagodbe (370.379,99 kn), koji je tuženik osporio po osnovi i visini (pravilnost obračuna), prvostupanjski sud je po prijedlogu tužitelja odredio izvođenje dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem i pozvao je tuženika na uplatu predujma. Budući da tužitelj nije uplatio predujam, prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 153. st. 3. ZPP-a odustao od izvođenja tog dokaza, te je uz primjenu pravila o teretu dokazivanja ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev u tom dijelu.

21. Neosnovan je žalbeni navod tužitelja kako je ukidanjem prije donesene presude postupak vraćen u fazu glavne rasprave i da stoga nije bilo zapreke izvesti dokaz vještačenjem, koji je tužitelj ponovo predložio u ponovnom suđenju, ali ga sud nije pozvao na uplatu predujma.

22. Prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbu čl. 153. st. 3. ZPP-a donio rješenje kojim je odustao od izvođenja dokaza vještačenjem. Odredbom čl. 299. st. 1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne najkasnije na pripremnom ročištu predložiti dokaze potrebne za utvrđenje iznesenih činjenica, dok je stavkom 3. tog članka propisano da nove dokaze koje su stranke predložile na glavnoj raspravi sud neće uzeti u obzir. Prema tome, suprotno shvaćanju tužitelja, predloženi dokaz vještačenja na glavnoj raspravi prvostupanjski sud pravilno nije uzeo u obzir, a bez izvođenja tog dokaza se nije mogla utvrditi pravilnost obračunatih kamata, a koje obračune tužitelj nije niti dostavio uz prijavu tražbine niti tijekom ovog postupka.

23. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 219. st. 1. i čl. 7. st. 1. ZPP-a) ocijenio neosnovanim zahtjev za utvrđenje tužiteljeve tražbine s osnova obračunatih kamata (zateznih u iznosu 45.299,65 kn i ugovorne u iznosu od 42.483,63 kn).

24. Žalbene navode tužitelja kako je nepravilno utvrđena (zbrojena) visina tražbine s osnove koncesijske naknade dospjele nakon otvaranja predstečajnog postupka odnosno da je nepravilno odbijen zahtjev za iznos 2.162,50 EUR ovaj sud nije ocjenjivao s obzirom na već izraženo shvaćanje da je se osporavanje tražbine s osnova koncesijske naknade odnosilo na naknadu dospjelu prije otvaranja predstečajnog postupka nad tuženikom.

25. Zbog navedenog je valjalo, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi točku II. izreke pobijane presude, kako je odlučeno u točki II. izreke ove presude.

26. Prema odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom. Preinačenjem točke I. izreke pobijane presude tuženik je u cijelosti uspio u sporu, pa mu pripada cjelokupni trošak (čl. 154. st. 1. ZPP-a) u iznosu od 5.781,25 EUR, koji je u točki 16. obrazloženja pobijane presude prvostupanjski sud ocijenio potrebnim za vođenje spora. Tuženiku je stoga dosuđen i zahtijevani trošak preko iznosa iz točke III. izreke pobijane presude, u iznosu od 3.887,19 EUR.

27. Pored toga tuženiku pripada i žalbeni trošak koji je dosuđen prema VPS-u pobijanog djela presude (10.165,42 EUR) i to za sastavljanje žalbe u iznosu od 312,50 EUR prema Tbr. 10. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) uvećano za PDV u iznosu od 78,12 EUR, te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 185,15 EUR.

28. Tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe na žalbu preko iznosa od 185,15 EUR, koliko iznosi prema VPS-u ožalbljenog dijela presude i na koji iznos je pozvan i rješenjem prvostupanjskog suda od 14. siječnja 2025. Nije mu priznat niti trošak za sastavljanje žalbe preko priznatog iznosa iz prethodnog stavka.

29. Stoga je naloženo tužitelju da pored već dosuđenog troška tuženiku nadoknadi i daljnje parnične troškove u ukupnom iznosu od 4.462,31 EUR, s kamatama po čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je tuženikov zahtjev preko tog iznosa odbijen kao neosnovan.

Zagreb, 26. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić