Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj:Ppž-4925/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Tomislava Tomašića i Marjane Rajić kao članova vijeća, uz sudjelovanje Diane Pavlečić, u svojstvu više sudske savjetnice - specijalistice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv I-okr. pravne osobe HRVATSKI TELEKOM d.d. i II-okr. odgovorne osobe ĆZ, zastupane po braniteljima iz odvjetničkog društva Bogdanović, Dolički & partneri iz Zagreba, zbog prekršaja iz članka 119. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o elektroničkim komunikacijama (NN 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14, 72/17), odlučujući o žalbama okrivljenika, podnijetim protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 10. ožujka 2023., broj: 77. Pp-6860/2022, na sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe I-okr. pravne osobe HRVATSKI TELEKOM d.d. i II-okr. odgovorne osobe ĆZ i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

II. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), okrivljenici su obvezani naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 40,00 eura (četrdeset eura) - svaki, u roku od 30 (trideset) dana računajući od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu okrivljenici su proglašeni krivima i kažnjeni i to I-okr. pravna osoba novčanom kaznom u iznosu od 6.636,14 eura te II-okr. novčanom kaznom u iznosu od 1.327,23 eura, zbog prekršaja iz članka 119. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o elektroničkim komunikacijama, činjenično opisanog u izreci pobijane presude.

2. Istom presudom okrivljenici su obvezani naknaditi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 132,72 eura.

3. Protiv prvostupanjske presude okrivljenici su pravodobno, putem branitelja, podnijeli žalbe iz svih zakonom propisanih razloga, navodeći istovjetno u bitnom da je postojanje predmetnog ugovora o služnosti nesporno dokazano i potvrđeno pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj Pž-3717/2018 od 26. listopada 2020., kao i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revd-2834/2021 od 7. prosinca 2021. Nesporno je da je I. okrivljenik poštivao ugovor i pravomoćnu presudu te da je uredno izvršavao sva prava i njime preuzete obveze, a osobito da je oštećeniku uredno platio naknadu služnosti, a oštećenik postupa protivno ugovoru i pravomoćnoj presudi te je protiv okrivljenika neosnovano podnio optužni prijedlog i to isključivo kako bi ishodio višestruko veći iznos naknade za pravo puta na koju nema pravo. S obzirom da je nesporno da između I. okrivljenika i oštećenika postoji neko drugo pravo odnosno pravni odnos i to upravo temeljem ugovora o služnosti čije je postojanje potvrđeno pravomoćnom presudom, to ne postoji obveza okrivljenika na plaćanje naknade za pravo puta utvrđene rješenjem HAKOM-a, a sve iz razloga jer su za prestanak te obveze ispunjene pretpostavke iz čl. 63. st. 8. ZEK-a i čl. 8. st. 4. Pravilnika u vezi sa čl. 160. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Prvostupanjski sud je pored utvrđenog činjeničnog stanja i uz navođenje primjenjivih odredbi čl. 63. st. 8. ZEK-a i čl. 8. st. 4. Pravilnika, iste propušta primijeniti te i pored toga ne nalazi da bi primjena tih odredbi bila razlog za ocjenu kako u konkretnom slučaju kod okrivljenika ne postoji krivnja temeljem koje bi bilo ostvareno obilježje prekršaja koje okrivljenicima stavlja na teret.

Ako okrivljenici postupaju na način da poštuju i postupaju sukladno pravomoćnoj presudi i ugovoru te ako je samim zakonom (ZEK) i njegovim provedbenim propisom (Pravilnik) jasno, nedvojbeno i izričito propisano da u tom slučaju infrastrukturni operator (ovdje I. okrivljenik) nije dužan plaćati naknadu za pravo puta, to se tada postupanje kojim je ispunjeno obilježje počinjenog prekršaja iz čl. 119. st. 1. toč. 3. ZEK-a, a sve upravo iz razloga jer pravo na takvo (ne)postupanje proizlazi iz samog zakona i njegovog provedbenog propisa. Kad se uzme u obzir da je aktualni ZEK zadržao koncept supsidijarnosti koji je kao takav bio sadržan i u ranijem ZEK-u i Pravilniku, to proizlazi da je odnos između prava i obveza ugovorenih predmetnim ugovorom o služnosti u odnosu na prava i obveze koja proizlaze iz prava puta kao zakonske služnosti, supsidijarne prirode tj. Da pravo puta te prava i obveze vezano za pravo puta, uključuje i ona prava i obveze koja proizlaze i koja su utvrđena rješenjem HAKOM-a, se primjenjuju samo u slučaju nepostojanja ugovornog odnosa.

Iako prvostupanjski sud čini nespornim postajanje ugovora o služnosti kojim su I. okrivljenik i oštećenik primjenom pravila o autonomiji i supsidijarnosti u odnosu na pravila o pravu puta uredili svoj odnos, prvostupanjski sud za potrebe donošenja presude i utvrđivanja krivnje uopće nije cijenio što navedeni ugovor, pravomoćna presuda te načela autonomije stranaka i supsidijarnosti znače u ovom postupku. Primjenom načela argumentum a contrario, pravo jedne strane (I. okrivljenika) da u slučaju postojanja ugovora o služnosti ne plaća naknadu na ime prava puta, s druge strane ujedno znači i odgovara obvezi oštećenika da on nema pravo naplaćivati naknadu na ime tog prava, i to neovisno o postojanju pravomoćnog i izvršnog rješenja HAKOM-a. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je kod izricanja kazne naročito cijenio činjenicu što je I. okrivljenik oštećeniku izvršio određena plaćanja, ali u manjem iznosu i po drugoj osnovi (sukladno ugovoru) pa mu je u tom smislu izrekao blažu kaznu od one propisane ZEK-om. Tijekom postupka I. okrivljenik je dokazao postojanje ključnih činjenica i ukazao na mjerodavno pravi i njegovu pravilnu primjenu, a povrh svega uporište za svoje stavove potkrijepio je i tumačenjem nadležnog ministarstva, sadržanog u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3024/2022 od 20. prosinca 2022. i njezinom obrazloženju pod IV. U svom obrazloženu prvostupanjski sud niti jednom riječju nije spomenu odluku USRH niti je obrazložio zašto nije uzeo u obzir tvrdnje I. okrivljenika o dispozitivnosti i supsidijarnoj primjeni prava puta, pa ovakva presuda ne odgovara općim standardima kojima svaka sudska odluka mora odgovarati. Neprihvatljivo je i pogrešno obrazloženje prvostupanjskog suda na kojoj temelji presudu kada navodi da predmet ovog prekršajnog postupka nije ocjena zakonitosti i osnovanosti pravomoćnih i izvršnih upravnih akata već utvrđenje jesu li okrivljenici po tim aktima postupali ili nisu, a nesporno je da to nisu učinili. Isključivo opreza radi se ističe da se u ovoj pravnoj stvari ne radi o prekršaju čak i ako bi se uzelo da je I. i II. okrivljenik bio dužan postupati po rješenju HAKOM-a odnosno da je I. i II. okrivljenik pogrešno smatrao da to nije dužan učiniti, a sve iz razloga što bi se u tom slučaju radilo o situaciji u kojoj je I. i II. okrivljenik bio u zabludi pa primjenom čl. 30. st. 1. i 3. Prekršajnog zakona ne bi bio kriv jer u vrijeme počinjenja prekršaja nije bio svjestan nekog njegovog zakonom ili drugom propisom određenog obilježja. U prilog nepostojanju prekršaja koji se okrivljenicima stavlja na teret dodatno se navodi da je u nadležnosti HAKOM-a nadzirati provedbu ZEK-a i njegovih podzakonskih propisa, kao i nadzirati postupanje infrastrukturnih operatora po pravomoćnosti upravnim aktima koje je to tijelo donijelo. Da je u konkretnom slučaju HAKOM utvrdio da I. i II. okrivljenik postupa protivno odredbama ZEK-a ili upravnom aktu, tada bi po prigovoru oštećenika sam poduzeo mjere iz svoje nadležnosti kojima bi I. i II. okrivljeniku izrekao novčanu sankciju ili bi protiv njih po služnoj dužnosti pokrenuo prekršajni postupak. Naknadno u dokaz svojih navoda prilažu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2704/2022, te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1397/2021, Rev-458/2023

4. Žalitelji predlažu da se iz razloga iznijetih u žalbama, iste prihvate.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Odlučujući o žalbama te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), uz ocjenu navoda žalbi, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da presudom nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, a na što sud pazi po službenoj dužnosti, te je našao da je Općinski prekršajni sud u Zagrebu točno utvrdio činjenično stanje, te na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno pravno označio djelo.

7. Naime, prvostupanjski sud je na temelju obrane okrivljenika, kao i uvida u priloženu dokumentaciju, imao valjane osnove zaključiti da su se u ponašanju okrivljenika ostvarila sva bitna obilježja prekršaja iz članka 119. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o elektroničkim komunikacijama.

8. Neosnovano žalitelji poriču počinjenje prekršaja, što se temelji na stavu da je rješenje HAKOM-a neosnovano jer da pravo jedne strane (I. okrivljenika) da u slučaju postojanja ugovora o služnosti ne plaća naknadu na ime prava puta, s druge strane ujedno znači i odgovara obvezi oštećenika da on nema pravo naplaćivati naknadu na ime tog prava, i to neovisno o postojanju pravomoćnog i izvršnog rješenja HAKOM-a.

9. Naime, odredbom članka 119. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o elektroničkim komunikacijama propisan je prekršaj pravne i odgovorne osobe ako u propisanom ili ostavljenom roku ne postupi u skladu s odlukom ili drugim upravnim aktom Agencije iz članka 18. ovoga Zakona, osim odluka iz članka 118. stavka 1. točke 3. ovoga Zakona, te je materijalnom odredbom članka 18. Zakona propisano da Vijeće Agencije donosi odluke većinom glasova svih članova Vijeća Agencije (1). (2) Protiv odluka i drugih upravnih akata Agencije nije dopuštena žalba, ali se protiv njih može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske. Iznimno, protiv odluka Agencije u sporovima između krajnjih korisnika usluga i operatora iz članka 51. ovoga Zakona može se pokrenuti upravni spor pred mjesno nadležnim upravnim sudom. (3) Odluke i drugi upravni akti Agencije postaju izvršni dostavom stranci. Kada je u odluci ili drugom upravnom aktu Agencije određeno da se radnja, koja je predmet izvršenja, može izvršiti u ostavljenom roku, odluka ili drugi upravni akt Agencije postaju izvršni istekom tog roka. (4) U slučaju nepostupanja prema izvršnoj odluci ili drugom upravnom aktu Agencije iz stavka 3. ovoga članka inspektor elektroničkih komunikacija može izdati prekršajni nalog ili predložiti podnošenje optužnog prijedloga radi pokretanja prekršajnog postupka, u skladu s odredbama članka 112. ovoga Zakona.

10. Nadalje, u postupku je nedvojbeno utvrđeno da je rješenje HAKOM-a od 14. studenog 2018., klasa: UP/I-344-03/16-11/263, ur.br: 376-10-18-20, s dopunom od 2. lipnja 2020., postalo pravomoćno i izvršno, te u postupku nije utvrđeno da bi takvo rješenje HAKOM-a bilo ukinuto, time više što je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 17. srpnja 2020. broj UsII-515/18 odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja HAKOM-a od 14. studenoga 2018.

11. Slijedom navedenoga, pravilno je prvostupanjski sud naveo da u konkretnom slučaju sud u prekršajnom postupku ne može ulaziti u osnovanost odluke HAKOM-a koja egzistira, pa stoga neosnovano žalitelji inzistiraju na sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, prema njihovim priloženim odlukama, koje se odnose na osnovanost otkaza ugovora o osnivanju prava služnosti i prava građenja.

12. Također, neosnovano se žalitelji pozivaju na primjenu članka 63. Zakona o elektroničkim komunikacijama, budući se u konkretnom slučaju okrivljenicima ne stavlja na teret postupanje u suprotnosti s navedenom materijalnom odredbom novog Zakona o elektroničkim komunikacijama (NN 76/2022, 14/2024), već isključivo propust postupanja u skladu s rješenjem Agencije.

13. U vezi s navodom žalitelja da je I. i II. okrivljenik pogrešno smatrao da navedeno nije dužan učiniti, a sve iz razloga što bi se u tom slučaju radilo o situaciji u kojoj je I. i II. okrivljenik bio u zabludi pa primjenom čl. 30. st. 1. i 3. Prekršajnog zakona ne bi bio kriv jer u vrijeme počinjenja prekršaja nije bio svjestan nekog njegovog zakonom ili drugom propisom određenog obilježja, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o zabludi iz članka 30. Prekršajnog zakona, budući su okrivljenici, s obzirom na djelatnost koju obavljaju, trebali biti svjesni obveze postupanja po rješenju Agencije, te presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, a što su propustili učiniti.

14. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i pravnu oznaku djela, ovaj sud je našao da su izrečene novčane kazne okrivljenicima za navedeno djelo u granicama zakona i primjerene težini djela, stupnju odgovornosti okrivljenika i u skladu s ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne, te nisu prestroge, time više što su izrečene znatno ispod zakonom propisanih minimuma, jer je za prekršaj iz članka 119. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o elektroničkim komunikacijama, važećeg u vrijeme počinjenja prekršaja, za pravnu osobu bila propisana novčana kazna u rasponu od 100.000,00 do 1.000.000,00 kn (13.272,28 do 132.722,28 eura), te za odgovornu osobu u rasponu od 20.000,00 do 100.000,00 kn (2.654,46 do 13.272,28 eura).

15. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona, obvezan svaki okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

16. Iz navedenih razloga, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, valjalo je žalbu okrivljenika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi.

U Zagrebu 26. ožujka 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Diana Pavlečić v.r.

Mario Soljačić v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.