Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj P-533/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Meliti Šmentanec-Klarić, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika-specijalista Aleksandra Drakulića, u parničnom predmetu tužitelja RU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Sanji Smontara, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave, zaključene 14. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te objave presude i rješenja, 26. ožujka 2025.,

r i j e š i o  je

I. Dopušta se preinaka tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, sukladno podnesku tužitelja od 26. studenog 2024.

II. Tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 1,01 EUR, smatra se povučenim.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu od 29. ožujka 2016. broj 600051, sklopljenog između tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. (ranije Volksbank d.d.), OIB: 87939104217, kao kreditora i/ili predlagatelja osiguranja i tužitelja RU, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i protivnika osiguranja, potvrđenog od javnog bilježnika Marine Ostović iz Koprivnice, dana 30. ožujka 2006., pod brojem OU-328/06-1, u dijelu koji glasi:

"2.1. Redovna kamata:

(…) promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.

2.4. Redovna kamata po dospijeću:

Promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora."

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži utvrđenje ništetnosti preostalog dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu od 29. ožujka 2016. broj 600051, sklopljenog između tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. (ranije Volksbank d.d.), OIB: 87939104217, kao kreditora i/ili predlagatelja osiguranja i tužitelja RU, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i protivnika osiguranja, potvrđenog od javnog bilježnika Marine Ostović iz Koprivnice, dana 30. ožujka 2006., pod brojem OU-328/06-

1, odnosno u dijelu koji glasi:

"2.1. Redovna kamata:

5,10% godišnja (…)

2.3. Interkalarna kamata:

Naplaćuje se tijekom otplate kredita i sadržana je u anuitetima, a obračunava se u visini redovne kamatne stope.

2.4. Redovna kamata po dospijeću:

(…) Obračunava se i naplaćuje na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dospijeća do dana naplate."

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanka banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da tužitelju RU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.172,35 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do plaćanja, i to na slijedeće pojedinačne iznose:

- na iznos od 3,50 EUR od 1. svibanj 2006.,

- na iznos od 4,69 EUR od 1. lipanj 2006.,

- na iznos od 3,36 EUR od 1. srpanj 2006.,

− na iznos od 10,00 EUR od 1. kolovoz 2006.,

− na iznos od 10,00 EUR od 1. rujan 2006.,

− na iznos od 10,00 EUR od 1. listopad 2006.,

− na iznos od 10,00 EUR od 1. studeni 2006.,

− na iznos od 10,00 EUR od 1. prosinac 2006.,

− na iznos od 10,00 EUR od 1. siječanj 2007.,

− na iznos od 10,00 EUR od 1. veljača 2007.,

− na iznos od 10,00 EUR od 1. ožujak 2007.,

− na iznos od 10,00 EUR od 1. travanj 2007.,

− na iznos od 10,00 EUR od 1. svibanj 2007.,

− na iznos od 10,00 EUR od 1. lipanj 2007.,

− na iznos od 10,00 EUR od 1. srpanj 2007.,

− na iznos od 10,00 EUR od 1. kolovoz 2007.,

− na iznos od 10,00 EUR od 1. rujan 2007.,

− na iznos od 10,00 EUR od 1. listopad 2007.,

− na iznos od 10,00 EUR od 1. studeni 2007.,

− na iznos od 10,00 EUR od 1. prosinac 2007.,

- na iznos od 10,00 EUR od 1. siječanj 2008.,

− na iznos od 10,00 EUR od 1. veljača 2008.,

− na iznos od 16,64 EUR od 1. ožujak 2008.,

− na iznos od 16,64 EUR od 1. travanj 2008.,

− na iznos od 16,64 EUR od 1. svibanj 2008.,

− na iznos od 16,64 EUR od 1. lipanj 2008.,

− na iznos od 16,64 EUR od 1. srpanj 2008.,

− na iznos od 16,64 EUR od 1. kolovoz 2008.,

− na iznos od 16,64 EUR od 1. rujan 2008.,

− na iznos od 16,64 EUR od 1. listopad 2008.,

− na iznos od 16,64 EUR od 1. studeni 2008.,

− na iznos od 23,27 EUR od 1. prosinac 2008.,

− na iznos od 23,41 EUR od 1. prosinac 2010.,

− na iznos od 341,81 EUR od 1. siječanj 2011.,

− na iznos od 26,73 EUR od 1. svibanj 2011.,

− na iznos od 76,36 EUR od 1. lipanj 2011.,

− na iznos od 388,26 EUR od 1. srpanj 2011.,

− na iznos od 136,75 EUR od 1. kolovoz 2011.,

− na iznos do 129,44 EUR od 1. rujan 2011.,

− na iznos od 36,55 EUR od 1. listopad 2011.,

− na iznos od 89,24 EUR od 1. studeni 2011.,

− na iznos od 83,00 EUR od 1. prosinac 2011.,

− na iznos od 90,43 EUR od 1. siječanj 2012.,

− na iznos od 92,29 EUR od 1. veljača 2012.,

− na iznos od 94,28 EUR od 1. ožujak 2012.,

− na iznos od 116,18 EUR od 1. travanj 2012.,

− na iznos od 116,18 EUR od 1. svibanj 2012.,

− na iznos od 116,18 EUR od 1. lipanj 2012.,

− na iznos od 23,27 EUR od 1. srpanj 2012.,

− na iznos od 91,63 EUR od 1. kolovoz 2012.,

− na iznos od 90,96 EUR od 1. rujan 2012.,

− na iznos od 89,63 EUR od 1. listopad 2012.,

− na iznos od 90,30 EUR od 1. studeni 2012.,

− na iznos od 92,42 EUR od 1. prosinac 2012.,

− na iznos od 92,29 EUR od 1. siječanj 2013.,

− na iznos od 89,63 EUR od 1. veljača 2013.,

− na iznos od 89,63 EUR od 1. ožujak 2013.,

− na iznos od 90,92 EUR od 1. travanj 2013.,

tekućim do 30.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011.g. pa do 31.07.2015.g. po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015.g. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju, naknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu 1.575,00 EUR (tisuću petsto sedamdeset i pet eura) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi isplate.

2. U tužbi, u bitnome, navodi:

- da je 29. ožujka 2006. tužitelj u svojstvu korisnika kredita i protivnika osiguranja, sklopio sa Volksbank d.d. (kasnije Sberbank d.d., sada Nova hrvatska banka d.d.), u Varaždinu, Ugovor o kreditu br. 600051 na iznos od 24.712,00 CHF, uz redovnu kamatu od 5,10% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora i efektivnu kamatnu stopu od 6,33%; da je Ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca uz mjesečni anuitet u kunskoj protuvrijednosti 350,44 CHF po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća.

- da prilikom sklapanja Ugovora, suprotno uvriježenoj dobroj poslovnoj praksi i zakonskoj obvezi, tužitelju uopće nisu bili uručeni Opći uvjeti poslovanja banke, mehanizam promjene kamatne stope, odnosno parametri od kojih ovisi kretanje visine kamatne stope tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, niti je bio upozoren na sve rizike sklapanja specifičnog pravnog posla – Ugovora o kreditu,

- da je tuženik tijekom ugovornog odnosa u više navrata jednostrano povisio kamatnu stopu na koji je način tužitelj platio veći iznos redovnih kamata od ugovorenih, da je rastao i tečaj CHF-a, a tuženik je povećani iznos kamata stekao bez osnove s obzirom da je predmetna odredba o promjenjivosti kamatne stope ništetna,

- da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014., broj: Pž-7129/13-4, u pravnoj stvari zaštite kolektivnih interesa potrošača, u postupku pokrenutim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj: P- 1401/2012, pokrenut po udruzi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam hrvatskih banaka, a na temelju Zakona o zaštiti potrošača, pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenjivosti stope redovnih kamata potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, nepoštene, stoga i ništetne,

- da je navedeno utvrđeno i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., broj: P-1401/12, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018., broj: Pž-6632/2017-10, te iako ova presuda ne obuhvaća Sberbank d.d. da smatra da je pravno stajalište zauzeto u njoj primjenjivo i na ovdje tuženika,

- da tužitelju prilikom sklapanja nije predočeno da postoji razlika na ime više isplaćenih redovnih ugovorenih kamata ako bi se izvršila konverzija na način da je tužitelj dužan isplatiti tuženiku mjesečni anuitet u kunskoj protuvrijednosti 350,44 CHF po tečaju na dan sklapanja Ugovora o kreditu odnosno fiksni iznos anuiteta u protuvrijednosti kuna; da je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora u konačnici bilo jedino predočeno i rečeno da će mu rata mjesečno iznositi oko 1.650,00 kn i to je tužitelju bilo jedino poznato i on je sukladno tome i smatrao da će u tom iznosu njegove financije biti mjesečno opterećene; da konverzijom nije bio obuhvaćen porast mjesečne rate kredita zbog rasta tečaja CHF-a,

- da tuženik prije sklapanja tog Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja Ugovora, kao trgovac, nije tužitelja kao potrošača prethodno upozorio i informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za sklapanje Ugovora o kreditu te tužitelj nije dobio nikakve informacije vezano uz ugovorenu valutu CHF i za moguće izmjene tečaja, a time i izmjene u anuitetima i u otplatnom planu; da je tužitelju u banci bilo izričito rečeno da može sklopiti i dobiti Ugovor o kreditu vezan uz valutnu klauzulu CHF i da je to najpovoljnija varijanta za tužitelja i da mu svakako preporučaju sklapanje Ugovora na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica uz švicarski franak, te nije bio upozoren na ekonomske posljedice sklapanja takvog Ugovora, što je imalo i ima za posljedicu neravnotežu između tužitelja i tuženika, slijedom čega su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta tako da je glavnica vezana uz švicarski franak kod kojeg su bile izvjesne promjene u tečaju, te tužitelj nije bio svjestan da je dao pristanak i da to može pridonijeti znatnom povećanju anuiteta,

- da je predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor i standardni ugovor, te je bio unaprijed pripremljen od strane banke i banka prije i u vrijeme sklapanja Ugovora nije informirala tužitelja o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, o riziku vezanom uz činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku i o tome da je rast tečaja u švicarskim francima izvjestan, dapače tužitelju je rečeno da će sklapanje Ugovora vezanog uz CHF za njega biti najpovoljnije i nitko nije uopće spominjao bilo kakve moguće oscilacije u tečaju u odnosu na švicarski franak, već je tužitelju rečeno da je to najsigurnija i najpovoljnija varijanta za njega,

- da je tužitelj kao korisnik kredita u odnosu na banku, kao ugovorna strana, u znatno slabijem položaju, jer je bio stavljen u poziciju da može jedino prihvatiti Ugovor o kreditu, pod uvjetima koje je banka određivala jednostrano, a na koje tužitelj nije imao niti mogao imati bilo kakvog utjecaja,

- da je ugovorena kamata činidba na koju se tužitelj kao korisnik kredita obvezao Ugovorom o kreditu i to naknada koju on kao korisnik kredita plaća za korištenje određenog iznosa novčanih sredstava koje mu je banka stavila na raspolaganje kroz određeno vrijeme, pa stoga, kao i svaka druga ugovorna činidba mora biti određena ili odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima jer je u suprotnom ugovor ništetan u smislu čl. 270. st. 1. ZOO-a; da s obzirom da je Ugovorom o kreditu ugovoreno plaćanje anuiteta po tečaju za CHF koji određuje tuženik i da je prema Ugovoru iznos anuiteta ovisan samo u odluci tuženika, a da istovremeno nisu precizno određeni uvjeti tj. kriteriji korekcije visine kamatne stope ovisno o tečaju tako da tužitelj nije mogao znati i niti približno ocijeniti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kada će se, u kojem postotku odnosno iznosu i kako tijekom budućeg razdoblja mijenjati tečaj, tužitelj nalazi da činidbe na način kako su ugovorene u Ugovoru nisu određene niti odredive i da su u smislu čl. 81. st. 1. i st. 2. te čl. 84. ZZP/03, kao i čl. 270. st. 1. ZOO-a ništetne,

- da je tužitelj nesporno izvršio isplate po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, a ništetnost djeluje ex tunc (tj. od trenutka sklapanja ugovora), pa potražuje razliku između tako isplaćenih povećanih iznosa anuiteta u odnosu na iznose anuiteta izračunate po kamatnoj stopi od 5,10% koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu izražene u kunama po tečaju na dan sklapanja Ugovora o kreditu odnosno početka korištenja kredita, a sve temeljem čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer je tuženik tu razliku stekao bez osnove odnosno dužan mu je naknaditi vrijednost postignute koristi; ukazuje da su odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisane posljedice ništetnosti ugovora tako da je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

- da je prijelaz novčanih sredstava tužitelja ka tuženiku obavljen bez valjane pravne osnove pa je stoga tuženik obvezan vratiti tužitelju primljena novčana sredstva uvećana za iznos zakonskih zateznih kamata od dana dospijeća svakog primljenog novčanog obroka do potpune isplate.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnome, navodi:

- da prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Varaždinu, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu,

- da su, u bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani zbog sljedećih razloga: da je potraživanje tužitelja u zastari; da utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; da nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS- a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; da ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP).

4. Uzimajući u obzir da je tuženik prigovorio mjesnoj nenadležnosti ovoga suda, o prigovoru je doneseno posebno rješenje br. P-533/2023-8 od 14. veljače 2024. koje je postalo pravomoćno 21. ožujka 2024., te je postupak nastavljen pred ovim sudom kao stvarno i mjesno nadležnim.

5. Tužitelj je podneskom od 5. veljače 2024. preinačio tužbeni zahtjev na način da u nastavku postupka, uz dosadašnji tužbeni zahtjev, traži i utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu, i to:

− „2.1. Redovna kamata: 5,10% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.

- 2.3. Interkalarna kamata: Naplaćuje se tijekom otplate kredita i sadržana je u anuitetima, a obračunava se u visini redovne kamatne stope.

−2.4. Redovna kamata po dospijeću: Promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Obračuna se i naplaćuje na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dospijeća do dana naplate.“

6. Preinaci se tuženik nije protivio te se upustio u raspravljanje po preinačenoj tužbi; stoga je sud dopustio preinaku tužbe na temelju odredbe čl. 190. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) te odlučio kao u točki I. izreke rješenja.

7. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 3. listopada 2024. djelomično povukao tužbu za iznos od 1,01 EUR, te specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da u nastavku postupka potražuje od tuženika iznos od 3.172,35 EUR s kamatom na pojedinačne mjesečne iznose. O djelomičnom povlačenju tužbe tuženik se nije posebno očitovao već se upustio u daljnje raspravljanje, time iskazujući prešutnu suglasnost na takvo djelomično povlačenje tužbe; stoga je na temelju odredbe čl. 193. st. 2 ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.

8. Tijekom dokaznog postupka pročitani su: ugovor o kreditu (stranice 10-13 spisa), sudska praksa (stranice 14-127 spisa), obavijest o promjeni anuiteta po ugovoru o kreditu (stranica 128 spisa), prometna kartica po kreditu (stranice 129-138 spisa), informativni otplatni plan po kreditu (stranice 139-140 spisa), izračun više plaćenog kredita (stranice 141-153 spisa), rješenje Trgovačkog suda (stranice 174-175 spisa) nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka (stranice 205-218 spisa), te su saslušani svjedoci ČU i RUA, financijsko-knjigovodstveni vještak i tužitelj.

7. Odluku kao u izreci sud je donio prema svojem uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Nesporno je među strankama, a proizlazi i iz provedenih dokaza, da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika (Volksbank d.d., čiji je pravni slijednik Sberbank d.d. odnosno Nova hrvatska banka d.d., a njezin slijednik ovdje tužitelj) sklopio ugovor o namjenskom kreditu radi kupnje vozila, da je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 24.712,00 CHF obračunat prema srednjem tečaju HNB-a, da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica kredita te promjenjiva kamatna stopa.

10. Sporna je osnova potraživanja tužitelja; prije svega jesu li odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i promjenjiva kamatna stopa ništetne te ima li tužitelj pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora, odnosno je li tužitelj kao potrošač informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti o rizicima koje nosi zaključenje predmetnog ugovora, a u odnosu na obvezu plaćanja rata kredita vezanih uz valutnu klauzulu CHF i promjenjivu kamatnu stopu, može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., te je li potraživanje tužitelja obuhvaćeno zastarom.

11. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora.

12. Navedeno proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove pa je tako čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pritom je čl. 1115. istog zakona regulirano plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13. Sukladno čl. 81. st. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Sukladno čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava, pri čemu ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i pravnog prednika tuženika kao banke, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak odnosno promjenjiva kamatna stopa, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao banka potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti navedena presuda.

16. Valja reći da je i u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio da se odbija kao neosnovana revizija kreditora iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP/09).

17. Dakle, u ovome predmetu radi se o parnici koja tematski pripada velikom broju u bitnome istovjetnih parnica, a odnosi se na pravna pitanja o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj predmet. Pritom ovaj sud polazi od nespornih utvrđenja gore navedenih sudova da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te ugovaranje plaćanja na način da je glavnica vezana za valutu u švicarskom franku bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

18. Sukladno čl. 502.a ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

19. Sukladno čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20. Upravo se na spomenuta utvrđenja tužitelj i poziva u ovoj tužbi i na njima temelji tužbeni zahtjev.

21. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.

22. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni ugovor o kreditu sklopljen 29. ožujka 2006. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora određena primjena valutne klauzule (na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF) te promjenjive kamatne stope sukladno odluci tuženika, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud nalazi kako je istaknutim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

23. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze protivnika.

24. Nadalje, odredbom čl. 221.a. ZPP-a propisano je da će sud ukoliko na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

25. Sukladno odluci Ustavnog suda RH broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., uzimajući u obzir tvrdnju tuženika da je tužitelj bio informiran o bitnim parametrima promjene kamatne stope i riziku fluktuacije tečaja švicarskog franka, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja, te svjedoka – sestre tužitelja i zaposlenika auto kuće u kojoj je tužitelj kupio vozilo na koje se odnosi predmetni kredit.

26. Iz iskaza svjedoka ZU, saslušanog na ročištu od 25. lipnja 2024. - koji ovaj sud nalazi vjerodostojnim, uzimajući u obzir da svjedok iskazuje životno i okolnosno, te je njegov iskaz komplementaran ostalim provedenim dokazima – proizlazi da je njemu tužitelj poznat, da se sjeća da je on u Auto kući Krivak, u kojoj je on bio zaposlenik, sklopio ugovor o kupoprodaji vozila te da je on vodio taj predmet; da je procedura kod kupoprodaje vozila bila takva da bi se obično stranci dala ponuda te se uzela određena kapara, te bi se tada istoj ponudio najpovoljniji kredit; da je u to vrijeme Volksbank imala najpovoljnije uvjete što se tiče kamatne stope te da su tada krediti u valuti CHF bili znatno povoljniji od ostalih; da misli da u slučaju tužitelja čak nije bilo niti kontakta između njega i banke; da su oni kao autokuća prikupljali potrebnu dokumentaciju od stranaka, a zatim bi istu skenirali i poslali banci koja bi na temelju nje odobravala kredit, s time da su se prije same finalizacije banci dostavljali originali dokumenata; da ne može sa sigurnošću reći je li sam ugovor o kreditu bio tužitelju dostavljen s njihove strane pa ga je tužitelj otišao potpisivati kod javnog bilježnika ili je po ugovor morao prethodno otići u poslovnicu banke, a tek onda kod javnog bilježnika; da stranke nisu mogle utjecati na određene odredbe samog ugovora o kreditu, radilo se o obrascu koji je stranka mogla prihvatiti ili odbiti.

26. Iz iskaza svjedoka RUA, saslušane na istom ročištu - koji ovaj sud nalazi vjerodostojnim, uzimajući u obzir da svjedok iskazuje životno i okolnosno, te je njezin iskaz komplementaran ostalim provedenim dokazima – proizlazi da je imenovana sestra tužitelja te je s njim obilazila auto kuće kad je on kupovao osobni automobil; da se on odlučio za jedan Citroen u autokući Krivak u Reki kraj Koprivnice te su mu prodavači ponudili sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF i naglasili da se radi o najpovoljnijoj opciji za njega; da mu nisu objašnjavali ništa vezano za nekakve rizike sklapanja ugovora u valuti švicarskog franka niti je bilo spomena o mogućnosti da bi se rata kredita tako jako povećala; da su se, nakon što se brat odlučio za to vozilo, nakon nekog vremena vratili u poslovnicu gdje su ga čekali gotovi obrasci kupoprodajnog ugovora odnosno ugovora o kreditu, a koje je potom potpisao kod javnog bilježnika; da nije bilo mogućnosti da se na tim ugovorima pregovara o bilo kojoj njihovoj odredbi odnosno da se radilo se o sklapanju ugovora po principu uzmi ili ostavi.

26. Iz iskaza tužitelja, saslušanog na istom ročištu - koji ovaj sud nalazi vjerodostojnim, uzimajući u obzir da isti iskazuje životno i okolnosno, te je njegov iskaz komplementaran ostalim provedenim dokazima – proizlazi da je predmetni kredit uzeo radi kupnje osobnog vozila; da je pronašao vozilo koje mu se svidjelo u auto kući Krivak u Reki kraj Koprivnice te su mu prodavači navedene auto kuće ponudili sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF naglasivši da se radi o najpovoljnijoj opciji za njega, da mu nisu pojasnili nikakve eventualne rizike vezano za sklapanje ugovora u valuti švicarskog franka; da je u auto kući primio obrasce ugovora o kreditu, pri čemu na sam sadržaj ugovora nije mogao nikako utjecati te se isti sklapao po principu uzmi ili ostavi; da je s tim obrascima otišao na potpisivanje ugovora izravno javnom bilježniku, odnosno da se ne može sjetiti da bi vezano za sam ugovor bio u poslovnici banke; da je rate kredita otplaćivao sam i to osobnim dolaskom u poslovnicu banke u Varaždin; da je vozilo kupio isključivo za osobne potrebe te su rate kredita u početku iznosile oko 1.600,00 kn, da bi se kasnije podigle na iznos od više od 2.300,00 kn, a što mu je pričinjavalo velike poteškoće; da je znao da postoji mogućnost da se rate kredita u toj mjeri povećaju sasvim sigurno ne bi uzeo kredit u švicarskim francima; da je primao obavijesti banke o promjeni kamatne stope odnosno anuiteta, međutim mu nikad nije ponuđena konverzija kredita u euro; da je predmetni kredit uzeo stoga što mu je kamata odnosno rata kredita odgovarala tadašnjoj platežnoj mogućnosti, jer je u to vrijeme imao poprilično nisku plaću, a rata kredita je iznosila gotovo trećinu plaće; da u vrijeme sklapanja ugovora nije imao nikakav obrt niti trgovačko društvo, a da ga nema ni u vrijeme saslušanja, da mu je ugovor o kreditu javni bilježnik djelomično pročitao, i to u onim osnovnim stvarima; da mu je ugovor uglavnom bio jasan, a naročito u dijelu koji se odnosio na njegovu povoljnost, s obzirom na niske mjesečne rate; da mu je poznat pojam promjenjive kamatne stope, međutim da mu nitko nije pojasnio parametre na temelju kojih bi se mijenjala kamatna stopa; da je od banke primao obavijesti o promjeni kamatne stope, međutim da mu je istima ta informacija samo dana na znanje te nije bilo mogućnosti ikakvog prigovora.

27. Stoga, kako iz navedenih iskaza svjedoka i tužitelja ne proizlazi da bi tužitelj bio informiran o bitnim parametrima promjene kamatne stope odnosno metodi njezina obračuna, niti o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF (a kako to tvrdi tuženik), a navedeno ne proizlazi iz preostalih provedenih dokaza, to je tuženik propustio dokazati svoje tvrdnje.

28. Nadalje, prigovor tuženika da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu odnosno promjenjivoj kamatnoj stopi, sud nije našao osnovanim budući ga tuženik ničime ne dokazuje. S druge strane, iz iskaza tužitelja te saslušanih svjedoka proizlazi da je tužitelju bio ponuđen tipski ugovor te da nije bilo mogućnosti utjecaja na bilo koju njegovu odredbu. Stoga, uzevši u obzir iskaze tužitelja i svjedoka te činjenicu da tuženik tijekom postupka nije ponudio odgovarajući dokaz kojim bi dokazao da su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i to na način da su mu od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donijeti razboritu i informiranu odluku te da na temelju toga može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe za njegove financijske obveze mogle imati, sud je našao da tuženik nije dokazao da je o spornim odredbama ugovora bilo pregovora i da su iste tužitelju protumačene.

29. Na koncu, neosnovan je i istaknuti prigovor zastare tuženika. Naime, opći zastarni rok sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima iznosi pet godina. Kako se tužitelj poziva na spomenutu presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17-10 od 14.6.2018., a imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnijeta 13. lipnja 2023., to je evidentno da nije protekao rok zastare od pet godina. Pritom valja uputiti i na zaključak građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donijet na sjednici od 30. siječnja 2020., a koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

30. Napominje se da je potrošač, u smislu čl. 3. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

31. Kako kupnja vozila za osobne potrebe - zbog koje namjene je sklopljen predmetni ugovor o kreditu, a što proizlazi iz iskaza tužitelja i svjedoka te sadržaja samog ugovora, odnosno činjenice da je ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba - predstavlja svrhu koja nije namijenjena poslovnoj aktivnosti odnosno poduzetničkoj djelatnosti tužitelja, a tuženik ničime ne dokazuje suprotno, to proizlazi da je tužitelj u konkretnom pravnom odnosu djelovao kao potrošač.

32. Sukladno iznesenom, sud nalazi da tuženik sukladno čl. 219. st. 1. i čl. 221.a. ZPP- a u ovome postupku nije dokazao da bi prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu informirao tužitelja o rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno parametrima od kojih ovisi promjena stope ugovorne kamate, dok s druge strane iz samog Ugovora te iskaza tužitelja i svjedoka RUA (iz kojih se utvrđuje da je ugovor sklopljen za kupnju osobnog vozila i to za potrebe tuženika kao fizičke osobe, a koji je u tu svrhu i utrošen) jasno proizlazi kako je tužitelj spram tuženika kao banke djelovao kao potrošač. Stoga proizlazi da su ništetne sporne odredbe čl. 2. ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika o kamatnim stopama, zbog čega je odlučeno kao u točki I/ izreke presude. Kako u preostalom dijelu iste odredbe ugovora nisu zahvaćene ništetnošću, valjalo je u tome dijelu odbiti postavljeni tužbeni zahtjev te odlučiti kao u točki II/ izreke.

33. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za ekonomiju – financije i računovodstvo – koji sud u cijelosti prihvaća s obzirom da je izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije sadržane u spisu, da isti jasno i razumljivo prikazuje izračun preplaćenog iznosa, te da stranke u odnosu na matematički izračun vještaka nisu imale prigovora - ovaj je sud utvrdio da je tužitelj zbog promjene tečaja CHF odnosno zbog promjene kamatne stope, u razdoblju od 1. svibnja 2006. do 1. travnja 2013. više platio ukupno 3.172,35 EUR. Pri tome je vještak uzeo u obzir i razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, a ovaj je sud stava da je upravo takav način izračuna ispravan jer je potrebno sagledati ukupni period otplate i ukupni iznos preplate uz primjenu tečaja koji se primjenjivao na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja, a takav pristup je u skladu i s načelom pravičnosti i poštenja u pravnom prometu. Sukladno iznesenom, sud je usvojio tužbeni zahtjev (u pogledu isplate) i naložio tuženiku isplatiti tužitelju preplaćeni iznos kako je utvrđen nalazom stalnog sudskog vještaka, a s kojim je tužitelj uskladio svoj tužbeni zahtjev, pri čemu je isti utvrđen sukladno protuvrijednosti u valuti EUR sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj. Odluka o zateznoj kamati donijeta je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke.

35. Odluku o trošku sud je donio temeljem čl. 154., čl. 155. i 158. ZPP-a. Visina troškova određena je sukladno vrijednosti predmeta spora, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa). Pritom se napominje kako je tužitelj nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužbeni zahtjev povukao u odnosu na neznatni dio inicijalnog zahtjeva (za iznos od 1,01 EUR), a u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi; također u odnosu na odbijeni dio tužbenog zahtjeva valja reći kako se radi isključivo o odbijanju radi preciznijeg utvrđenja dijela odredbi ugovora koje su obuhvaćene ništetnošću, te kako isto ne utječe na sam uspjeh u sporu tužitelja.

36. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe te sastava podneska od 3. listopada 2024., u iznosu od 250,00 EUR po podnesku (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 46. Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 6. veljače 2024., 25. lipnja 2024. i 14. veljače 2025. u iznosu od 250,00 EUR po ročištu (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 46. Tarife), trošak zastupanja na ročištu od 28. siječnja 2025. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 9. t. 2. i Tbr. 46. Tarife), trošak vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, odnosno ukupan trošak u iznosu od 1.575,00 EUR. Nije mu priznat trošak podneska od 5. veljače 2024., a koji je podnesen dan prije pripremnog ročišta održanog 6. veljače 2024. (i to nakon radnog vremena suda) kao nepotreban, uzimajući u obzir da je tužitelj sadržaj istog mogao bez prepreke iznijeti na navedenom ročištu; nisu mu priznati niti troškovi sastava podnesaka od 9. veljače 2024. te 4. prosinca 2024. kao nepotrebni za vođenje ovog postupka. Na koncu, nije mu priznat niti trošak preliminarnog vještačenja za potrebe tužbe, kao nepotreban za vođenje postupka, pri čemu je uzeto u obzir i da tužitelj tijekom postupka nije dostavio račun za navedeni trošak. Zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak određene su sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

37. Slijedom iznesenog odlučeno je kao u izreci.

Varaždin, 26. ožujka 2025.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisanim putem u tri primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a ZPP-a, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelj – po punomoćnici Sanji Smontara, odvjetnici iz Varaždina

2. tuženik – po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba