REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] S 5

Poslovni broj: Us I-1140/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja Natura Histrica - Javna ustanova za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode na području Istarske županije (OIB: 45370781471), Pula, Riva 8, kojeg zastupa opunomoćenik Inoslav Korinčić (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnik u Zaprešiću, Mihovila Krušlina 14, protiv tuženika Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije (OIB: 69608914212), Zagreb, Miramarska cesta 22, kojeg zastupaju službene osobe SB i KB, radi prigovora u postupku donošenja odluke o utvrđenoj nepravilnosti, 26. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, KLASA: UP/I-988-01/23-02/35, URBROJ: 538-05-3- 3-1/623-24-4 od 7. lipnja 2024. godine.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova ovog upravnog spora.

III. Nalaže se tužitelju Natura Histrica - Javnoj ustanovi za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode na području Istarske županije da tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije, nadoknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 20,00 (dvadeset) eura, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova spora u preostalom iznosu od 33,72 eura.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, u svojstvu posredničkog tijela razine 1, KLASA: UP/I-988-01/23-02/35, URBROJ: 538-05-3-3-1/623-24-4 od 7. lipnja 2024., odbijen je prigovor tužitelja izjavljen na postupanje Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije (SAFU, posredničkog tijela razine 2) u postupku donošenja Odluke o utvrđenim nepravilnostima (IRR04), KLASA: 910- 01/14-01/85, URBROJ: 358-04-23-4653 od 9. veljače 2021. godine. Predmet se odnosi na sudjelovanje tužitelja u postupku dodjele bespovratnih sredstava, u kojem je 26. studenoga 2018. sklopljen Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava radi provedbe projekta „geoIST3A - Valorizacija prirodne baštine u Istarskoj županiji unapređenjem konkurentnosti turističke ponude“, referentne oznake KK.06.1.2.02.0049. SAFU je prilikom provjere prihvatljivosti troškova u sklopu projekta utvrdio nepravilnost broj 16 - Nepoštivanje propisanih kriterija za odabir gospodarskog subjekta ili tehničkih specifikacija nakon otvaranja ponuda zbog koje dolazi do neispravnog odabira / isključenja ponuditelja ili prihvaćanja / odbijanja ponude, za koju vrstu nepravilnosti je Pravilima o financijskim korekcijama (verzija 7.0) propisana stopa financijske korekcije od 25%. Naime, SAFU navodi da je naručitelj propustio kontrolirati tehničke karakteristike u trenutku dostave ažuriranih dokumenata od strane izabranog ponuditelja, pri čemu ponuđeni proizvodi, pobliže označeni u obrazloženju rješenja (u okviru listova Elektroinstalacije, Oprema po mjeri i kupovna oprema, te Multimedija), ili ne zadovoljavaju tražene tehničke specifikacije i kriterije ili nije dostavljena tehnička dokumentacija iz koje bi bilo vidljivo da ponuđeni proizvodi svojim karakteristikama zadovoljavaju propisane tehničke specifikacije. Tuženik također utvrđuje da ponuditelj koji je ponudio ekonomski najpovoljniju ponudu dostavljenim ažuriranim dokumentima nije dokazao da ponuđeni predmet nabave ispunjava propisane tehničke specifikacije, a korisnik potpore propustio je zatražiti od ponuditelja da nadopuni ili objasni zaprimljene dokumente, kako bi se u fazi pregleda i ocjene ponude nesporno utvrdilo odgovaraju li ponuđeni proizvodi traženim tehničkim specifikacijama. Tuženik dodaje da je naručitelj taj koji uvjetima i zahtjevima Dokumentacije o nadmetanju određuje koja svojstva proizvoda su mu potrebna, pa se naručitelj kod pregleda i ocjene ponude u cijelosti trebao pridržavati navedenih zahtjeva. Svojstvo naručitelja u predmetnom je postupku imao Grad Rovinj, kao projektni partner tužitelja, ali je svojstvo korisnika imao ovdje tužitelj, čija je stoga isključiva odgovornost za utvrđene nepravilnosti.

2. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika, elaborira sporne troškovničke stavke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Pozivanje gospodarskog subjekta da nadopuni ili objasni zaprimljene dokumente jest pravo, a ne obveza javnog naručitelja (čl. 263. st. 2. Zakona o javnoj nabavi). Radi ažurnijeg postupanja, tužitelj je sam obavio uvid u mrežne stranice proizvođača kako bi utvrdio udovoljava li traženo pojačalo traženim tehničkim specifikacijama, a propuštanje snimanja zaslona te stranice ne može se smatrati nepravilnošću. Dalje, nabavljeni okrugli stropni ugradni zvučnik ima veću maksimalnu jačinu, pa ima bolje tehničke karakteristike od traženih. Kvalitetniji od traženoga su i linijski LED sistem, te procesor, dok se karakteristike mikroskopa kreću unutar dopuštenog odstupanja. Karakteristike kamere tužitelj je utvrdio uvidom u mrežnu stranicu proizvođača. Bitnim specifikacijama udovoljava i nabavljeno računalo. U predmetnom slučaju, dakle, nije došlo do nepravilnosti, niti je došlo do stvarne ili potencijalne štete za proračun Europske unije. Tuženik je ujedno povrijedio načelo razmjernosti, odredivši korekciju od 25% iako sporne troškovničke stavke čine samo 7,8% vrijednosti ugovora, pri čemu je sud ovlašten utvrditi koji postotak ugovora nose stavke u odnosu na koje je utvrđena možebitna nepravilnost. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura (PDV uključen).

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće. Tužiteljeva argumentacija ima selektivan pristup, izdvajanjem odlučnih činjenica iz konteksta. Tužitelj nije dokazao da ponuđeni proizvodi odgovaraju traženim tehničkim parametrima i karakteristikama opisanima u Dokumentaciji o nadmetanju. U dijelu u kojem upire da je nabavljen bolji proizvod od traženoga, tužitelj to također ne dokazuje. Naime, kvalitetniji uređaj ne znači ujedno i proizvod koji udovoljava propisanim specifikacijama. Na primjeru zvučnika, uređaj veće snage ne znači nužno da se radi o kvalitetnijem proizvodu, a jačina uređaja je samo jedna o njegovih komponenti. Naručitelj je mogao, umjesto propisivanja gornje granice prihvatljive jačine zvučnika koju ponuđeni proizvod nije zadovoljio, propisati minimalnu karakteristiku koju ponuđeni uređaj treba zadovoljiti, uz istovremeno propisivanje mogućnosti nuđenja i uređaja veće jačine. Tužitelj nije osigurao revizijski trag uvida u mrežne stranice proizvođača. Tuženik je pri odlučivanju u prigovoru tužitelja odlučivao u okviru navodâ iz tog prigovora. Tužitelj pogrešno tumači moguću štetu u kontekstu normativne definicije nepravilnosti, dok se tuženikovo tumačenje temelji na ustaljenoj sudskoj praksi. Ne može se prihvatiti stajalište tužitelja prema kojem su neke specifikacije većeg ili manjeg značaja, odnosno da su posrijedi neznačajna odstupanja od traženih tehničkih karakteristika proizvoda. Za konkretnu vrstu nepravilnosti nije predviđena stopa financijskog ispravka manja od 25 %, što je obuhvaćeno i ugovornim uvjetima koje je tužitelj u cijelosti prihvatio. Tuženik detaljno opisuje i sustav odgovornosti država članica Europske unije pri utvrđivanju nepravilnosti u programima koji se financiraju sredstvima Unije. Ovdje je utvrđena nepravilnost u postupku koji nadležna tijela vode po službenoj dužnosti, neovisno o volji ugovornih strana, radi ispunjavanja obveza kojima su podvrgnute države članice Unije. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev. Traži i naknadu troškova spora, koja je zatražena u ukupnom iznosu od 53,72 eura.

4. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovoga upravnog spora.

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 19. ožujka 2025., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Članak 2. točka 36. Uredbe (EU) br. 1303/2013 glasi:

„Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:

(36) „nepravilnost” znači svako kršenje prava Unije ili nacionalnog prava u vezi s njegovom primjenom koje proizlazi iz djelovanja ili propusta gospodarskog subjekta uključenog u provedbu ESI fondova koje šteti, ili bi moglo naštetiti proračunu Unije, tako da optereti proračun Unije neopravdanim izdatkom.“

7. U osporavanom rješenju tuženika citirani su i ostale relevantne odredbe Uredbe (EU) br. 1303/2013, te mjerodavne odredbe Uredbe o tijelima u sustavima upravljanja i kontrole korištenja Europskog socijalnog fonda, Europskog fonda za regionalni razvoj i Kohezijskog fonda, u vezi s ciljem "Ulaganje za rast i radna mjesta" ("Narodne novine", broj 107/14, 23/15, 129/15, 15/17, 18/17, 46/21 i 49/21), Zakona o javnoj nabavi („Narodne novine“, broj 120/16), Uredbe o tijelima u sustavima upravljanja i kontrole korištenja Europskog socijalnog fonda, Europskog fonda za regionalni razvoj i Kohezijskog fonda, u vezi s ciljem „Ulaganje u rast i radna mjesta“ („Narodne novine“, broj 107/14, 23/15, 129/15, 15/17, 18/17, 46/21 i 49/21), te Dokumentacije o nadmetanju i predmetnog ugovora. Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate.

8. Nadalje, mjerodavni dio obrazloženja presude Europskog suda u predmetu C-406/14 od 14. srpnja 2016., donesene u pogledu usporedivoga pravnog pitanja, glasi:

“44 Međutim, iz definicije iz članka 2. točke 7. te uredbe proizlazi da kršenje odredaba prava Unije predstavlja nepravilnost u smislu te odredbe samo ako šteti ili bi moglo naštetiti općem proračunu Europske unije tako da tereti opći proračun neopravdanim izdatkom. Stoga takvu povredu treba smatrati nepravilnošću samo u mjeri u kojoj kao takva može imati posljedice za proračun. Nasuprot tomu, ne treba dokazati postojanje točno određene financijske posljedice (vidjeti analogijom presudu od 21. prosinca 2011., Chambre de commerce et d’industrie de l’Indre, C-465/10, EU:C:2011:867, t. 47.).

45 Stoga treba zaključiti da povreda pravila postupka za javnu nabavu predstavlja nepravilnost u smislu članka 2. točke 7. Uredbe br. 1083/2006 ako se ne može isključiti mogućnost da je ta povreda utjecala na proračun uključenih Fondova.”

9. U pogledu odgovora na pitanje treba li za nastanak nepravilnosti postojati konkretna financijska šteta za proračun Europske unije, novija drugostupanjska praksa Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske može se smatrati ustaljenom. Prema toj praksi, za utvrđivanje nepravilnosti nije potrebno dokazivati postojanje točno određene financijske posljedice, već je dovoljno da su postojale nepravilnosti i povreda pravila o javnoj nabavi koje bi se mogle dovesti u vezu s potencijalnim i stvarnim učinkom na proračun Europske unije (npr. presuda Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-3420/22-2 od 12. listopada 2022.). Tom praksom prvostupanjski sudovi nisu vezani, ali Sud u ovome predmetu ne nalazi valjane razloge za otklon od nje. Naime, i članak 2. točka 36. Uredbe (EU) br. 1303/2013, i stajalište izneseno u presudi Europskog suda od 14. srpnja 2016., nedvojbeno upućuju na zaključak da za nastup nepravilnosti u ovovrsnim predmetima nije nužan nastanak točno određene financijske štete za proračun Unije, već se primjenjuje standard (ne)mogućnosti isključenja utjecaja povrede na proračun uključenih fondova.

10. Za utvrđenje činjenice može li se taj utjecaj ovdje posve isključiti mjerodavno je stanje stvari razine dokumentiranosti u vrijeme u kojem je tužitelj bio dužan utvrditi udovoljava li konkretna ponuda, odnosno pojedina stavka ponude, traženim tehničkim specifikacijama. Ako je tužitelj navedeno propustio učiniti onda kada je, u skladu s vlastitom Dokumentacijom o nadmetanju, to trebao učiniti, tužitelj to ne može sanirati kasnijim aktivnostima. Posrednička tijela obiju razina osnovano su zaključila da je u odnosu na sporne troškovničke stavke tuženik propustio zatražiti od ponuditelja da nadopuni ili objasni zaprimljene dokumente i to dokumentirati (dokazati). U tom je pogledu Sud suglasan s argumentacijom tuženika, koja je tužitelju poznata. Pri tome tužitelj nije pokazao da se utjecaj odnosnih nedostataka na proračun uključenih fondova ovdje može posve isključiti.

11. Slijedom dosad iznesenoga, Sud utvrđuje da su posrednička tijela obiju razina imala valjanu činjeničnu i pravnu osnovu za zaključak da je u dotičnom slučaju došlo do povrede broj 16.

12. Što se tiče stope financijske korekcije primijenjene u predmetnom slučaju, Sud naglašava sljedeće.

12.1. Određivanje stope financijske korekcije ne razumijeva primjenu slobodne (diskrecijske) ocjene, jer ovdje nema diskrecijskog, individualiziranog odlučivanja u okviru propisanog raspona prema okolnostima konkretnog slučaja primjenom načela svrhovitosti. Za svaku je nepravilnost propisana stopa korekcije, a u odnosu na dio nepravilnosti i pretpostavke za primjenu neke od drugih stopa. U tom je svjetlu potrebno promatrati i načelo razmjernosti u ovoj vrsti predmeta (članak 1. stavak 3. Pravila o financijskim korekcijama, a u odnosu na tuženika i članak 6. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP). Pri tome regulaciju subvencijskih predmeta i inače obilježava striktnost i stroga formalnost, uz sudjelovanje profesionalnih aktera od kojih nije nerazmjerno ni nerazumno očekivati odgovarajući stupanj poznavanja mjerodavnih pravila i pažnje u postupanju.

12.2. Pravilima o financijskim korekcijama, za nepravilnost broj 16 predviđena je samo stopa financijske korekcije od 25%, koja je ovdje i primijenjena.

12.3. Općenito u upravnome sporu, kada upravni sud (u cijelosti ili djelomice) usvaja tužbeni zahtjev i sam rješava stvar reformacijskom presudom (u cijelosti ili djelomično), sud ima one ovlasti koje pripadaju javnopravnom tijelu pri rješavanju konkretnog predmeta u upravnom postupku odnosno pri odlučivanju koje ima bitna obilježja postupanja izvan upravnog postupka. U kontekstu ove vrste predmeta, sud nema ovlast primijeniti stopu korekcije koju nisu ovlaštena primijeniti ni posrednička tijela.

12.4. Usto, člankom 288. stavkom 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, uredba ima opću primjenu, obvezujuća je u cijelosti i izravno se primjenjuje u svim državama članicama. Generalno, u materiji koja je uređena europskim pravom, vrijedi načelo prvenstva (primata, nadređenosti) prava Europske unije nad nacionalnim pravima država članica. Povezano s time, nacionalni sud, pa ni upravni sud u Republici Hrvatskoj, ne može odstupati od sustava financijskih korekcija uspostavljenog europskim pravom (ovdje ponajprije Uredbom (EU) br. 1303/2013), koji sustav je tuženik pravilno elaborirao u odgovoru na tužbu. Naposljetku, konkretna pravila utvrđivanja stope korekcije sastavni su dio ugovorne materije s kojom se tužitelj, u svojstvu korisnika potpore, suglasio.

13. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS), tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

14. Pri odbijanju tužbenog zahtjeva koji se odnosi na glavno traženje, trebalo je odbiti i zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova upravnog spora (članci 144. i 147. ZUS-a).

15. Odluka Suda o zahtjevu tuženika za nadoknadu troškova spora na teret tužitelja donesena je na temelju odredbi članaka 144. i 147. ZUS-a te Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima („Narodne novine“, broj 59/88, 3/94 i 150/05), u okviru troškovnika tuženika podnesenog do zaključenja rasprave, te imajući u vidu da je djelatnost tuženika centralizirana u Zagrebu. Priznat je trošak povratne autobusne karte na relaciji Zagreb - Rijeka - Zagreb (članak 20. stavak 1., vezano uz članak 6. i 7. navedenog Pravilnika), za jednu službenu osobu (20,00 eura). Ovlast je tuženika da odredi koliko će službenih osoba uputiti na raspravu, ali troškovi upućivanja više od jedne službene osobe ne mogu ići na teret protivne stranke (kao što, usporedbe radi, tužitelju, u slučaju uspjeha u sporu, na teret tuženika ne bi bili dosuđeni putni troškovi opunomoćenika - odvjetnika kada bi mu ured bio izvan grada u kojem je sjedište suda, bez obzira na pravo stranke da odabere odvjetnika iz drugoga grada). Stoga je zahtjev tuženika za nadoknadu troškova spora u preostalom dijelu odbijen.

U Rijeci 26. ožujka 2025.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- Odvjetniku Inoslavu Korinčiću, Zaprešić, Mihovila Krušlina 14

- Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije, Zagreb, Miramarska cesta 22