Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj:Pn-54/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSGURANJE, Mihanovićeva 3, Zagreb, OIB: 84397956623, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d. , Listopadska br. 2, Zagreb, OIB: 94472454976, zastupan po OD Grgić i partneri iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 4. veljače 2025., u nazočnosti punomoćnika stranka, 26. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Tuženik ADRIATIC OSIGURANJE d.d. , Listopadska br. 2, Zagreb, OIB: 94472454976, dužan je isplatiti tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSGURANJE, Mihanovićeva 3, Zagreb, OIB: 84397956623, s osnova naknade štete zbog isplate naknade za tjelesno oštećenje osiguraniku JA za period od 01.09.2021. do 30.06.2024. iznos od 3.366,30 EUR sa zz kamtom tekućom od dana podnošenja tužbe odnosno od 30.7.2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Preostali dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Tuženik ADRIATIC OSIGURANJE d.d. , Listopadska br. 2, Zagreb, OIB: 94472454976, dužan je isplatiti tužitelju s osnova naknade štete zbog isplate invalidske mirovine osiguraniku osiguraniku JA za period od 01.09.2021. do 30.06.2024., iznos od d 14.532,96 EUR sa zz kamatom počevši od dana podnošenja tužbe do 31. prosinca 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2025.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana." se o d b i j a.

III. Nalaže se tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSGURANJE, Mihanovićeva 3, Zagreb, OIB: 84397956623, da tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d. , Listopadska br. 2, Zagreb, OIB: 94472454976, naknadi parnično trošak u iznosu od 775,00 EUR sa zz kamatom tekućom od 26. ožujka 2025. pa do ispate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je rješenjem HZMO, Područna služba u Karlovcu od 30.03.2011. osiguraniku JA iz [adresa], priznato pravo na tjelesno oštećenje, a rješenjem Područnog ureda u Karlovcu od 27.11.2013. istom osiguraniku priznato je pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad. Uzrok nastale invalidnosti je 100% ozljeda na radu kao posljedica prometne nezgode u kojoj je osiguranik tužitelja EA zadobio teške tjelesne ozljede. Navodi da je isplata invalidske mirovine i tjelesnog oštećenja UA je u uzročno posljedičnoj vezi s prometnom nesrećom koja se dogodila dana 28.11.2008. koju je skrivio AA upravljajući osobnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka], broj police: [broj police].

Navodi da je tužitelj od tuženika već potraživao iznos naknade štete za period od 14.11.2013. do 31.03.2018., te za period od 01.04.2018. do 31.08.2021. za koje periode je tuženik odbio platiti po odštetnim zahtjevima, pa je tužitelj za prvo razdoblje podnio tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu gdje je predmet vođen pod brojem: P-2982/2016, a u kojem predmetu je tužitelj podnio prijedlog za dopuštenost revizije, a za drugo razdoblje je podnijeta tužba kod naslovnog suda i predmet je u tijeku pod poslovnim brojem: Pn-99/2021.

Navodi da tužitelj i dalje trpi štetu koja nastaje isplatama invalidske mirovine i tjelesnog oštećenja JA, a obračun isplaćene mirovine imenovanom za period od 01.09.2021. do 30.06.2024. iznosi 14.532,96 eura, a naknada za tjelesno oštećenje za isti period iznosi 3.366,30 eura, dakle ukupno 17.899,26 eura. Navodi da je tužitelj je tuženiku dostavio odštetni zahtjev sa specifikacijom stvarne štete nastale isplatom invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje osiguraniku JA, međutim tuženik u mirnom postupku nije iskazao spremnost za mirno rješavanje ove pravne stvari. Navodi da predmetno potraživanje temelji na odredbama čl. 161. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, 84/2021, 119/2022) te da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete koju predstavljaju novčana davanja na teret Mirovinskog osiguranja, a temeljem čl. 164 citiranog zakona, tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od društva za osiguranje od kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu. Predlaže udovoljiti tužbenom zahtjevu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi, navodi da je tužitelj s istim zahtjevom za naknadu štete (drugo razdoblje od ovdje utuženog), potraživao od tuženika isplatu novčanog iznosa koji je tužitelj isplatio svom osiguraniku EA, a u svezi sa štetnim događajem prometnom nezgodom od 28.11.2008. u kojoj prometnoj nezgodi je njegov osiguranik ozlijeđen kao sudionik u prometu, a u kojoj nezgodi je sudjelovalo vozilo reg. [registarska oznaka] čiji je vlasnik u navedeno vrijeme sa tuženikom imao zaključen Ugovor o osiguranju od AO, te da se parnični postupak s tim u vezi između stranaka vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-2982/2016. U tom predmetu koji je pravomoćno okončan tužitelj je odbijen sa tužbenim zahtjevom sa obrazloženjem da isplaćeni iznosi njegovom osiguraniku (mirovina i naknada za tjelesno oštećenje) po mjerodavnom pravu Zakon o sigurnosti prometa na cestama nisu pravno priznata šteta na koju ima pravo. Navodi nadalje da se između istih parničnih stranaka iz istog činjeničnog i pravnog osnova i pred istim naslovnim sudom vodi se parnica za naknadu štete po tužbi ovdje tužitelja samo za drugo razdoblje (01.04.2018. -31.08.2021.) koje je prethodilo predmetnom razdoblju (01.09.2021. -30.06.2024.) u predmetu pod poslovnim brojem Pn-99/2021 kod ovoga suda, u kojem još nije zakazano pripremno ročište. Nadalje, ističe prigovor zastare i zastare samoga prava budući je od dana umirovljenja 30.03.2011. pa do dana podnošenja tužbe proteklo vrijeme duže od 5 godina. Nadalje navodi da se protivi tužbenom traženju i iz razloga što mjerodavno pravo, mjerodavni zakon, koji treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari jest Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (dalje: ZOOP), a osiguranik tužitelja je umirovljen po osnovi ozljede na radu.

Citira odredbu čl. 27. ZOOP-a, te navodi da obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, ukoliko takva razlika ne postoji tada ne postoji obveza tuženika, društva za osiguranje na naknadu štete HZMO-u, a o čemu je VSRH zauzeo pravno shvaćanje u nizu odluka, te citira brojeve odluka, a također se poziva na i na odluke VTS-a, koje citira u odgovoru na tužbu.

Nadalje navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i iz razloga što ne postoji uzročna veza između umirovljenja osiguranika tužitelja i ozljeđivanja u ovoj prometnoj nezgodi. Protivi visini postavljenog tužbenog zahtjeva jer tužitelj neosnovano potražuje cijeli iznos mirovine iako sukladno i odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju ne može potraživati iznos veći od razmjernog iznosa mirovine koji se određuje prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika odnosno osobe po kojoj su članovi obitelji stekli pravo na mirovinu potrebnih za stjecanje prava na punu mirovinu. Protivi se tužbenom traženju i iz razloga što je osiguranik tužitelja isključivo odgovoran ili pak suodgovoran, u nastanku ozljeda radi kojih tužitelj tvrdi da je osiguranik tužitelja umirovljen, a ovo zbog činjenice da osiguranik tužitelja nije koristio sigurnosni pojas radi čega je u sudaru isti razbio glavom vjetrobransko staklo i ispao iz vozila dok da je bio vezan sigurnosnim pojasom ne bi razbio glavom vjetrobransko staklo i ne bi ispao iz vozila. Upravo u ovoj dinamici nastanka ozljeda (razbijanje glavom vjetrobranskog stakla i ispadanje iz vozila) osiguranik tužitelja je zadobio tjelesne ozljede radi kojih tužitelj tvrdi da je isti umirovljen, a da je osiguranik tužitelja bio vezan sigurnosnim pojasom ne bi zadobio predmetne ozljede pa ne bi ni došlo do njegova umirovljenja. Osporava aktivnu legitimacija jer tužitelj nije dostavio dokaze da je doista i isplatio svom osiguraniku mirovinu i naknadu za tjelesno oštećenje koju potražuje na ime naknade štete u ovoj pravnoj stvari niti u tom pravcu nudi adekvatne dokaze, pa se i zbog ovoga razloga predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu.

4. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

5. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja na ime naknade štete za koju tužitelj tvrdi da je pretrpio isplatom invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje osiguraniku EA, u razdoblju od 01.09.2021. do 30.06.2024., a koja isplata invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje je u uzročno posljedičnoj vezi s prometnom nezgodom od 28. studenog 2008., u kojoj je osiguranik tužitelja nastradao, a koju prometnu nezgodu je skrivio osiguranik tuženika AA.

6. Uvidom u pravomoćnu presudu Općinskog suda u Karlovcu broj: K-885/2008 od 30. siječnja 2009., pravomoćna 9. ožujka 2009. (str. 18 do 19 spisa) utvrđeno je da je osiguranik tuženika AA proglašen krivim što je dana 28. studenog 2008. oko 22,30 sati u općini Bosiljevo upravljao osobnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka], autocestom A1, sjevernom prometnom trakom južnog kolničkog traka iz smjera Zagreba u smjeru Splita, protivno čl. 49 st. 2. i čl. 199. st. 2. ZSPC (NN 67/08) u alkoholiziranom stanju pri koncentraciji apsolutnog alkohola u krvi od najmanje 1,52 g/kg uslijed čega su njegove vozačke sposobnosti bile bitno smanjene pristajući da vožnjom na takav način ugrozi druge sudionike u prometu, tako da je uslijed stanja alkoholiziranosti navedenom autocestom upravljao u zabranjenom smjeru namijenjenom prometu vozila iz suprotnog pravca, uslijed čega je dolaskom na 62,7 km autoceste na ravnom cestovnom potezu prednjim lijevim dijelom svog automobila udario u prednji lijevi dio osobnog automobila reg oznake [registarska oznaka] kojim je tom prometnom trakom iz suprotnog smjera pravilno upravljao EA (osiguranik tužitelja) sa suvozačem RA, koje je vozilo od siline udara odbačeno te se zarotiralo i zaustavilo uz južnu stranu južnog kolničkog traka, dok su EA i RA ispali iz automobila prilikom čega je RA zadobio lake tjelesne ozljede, a (osiguranik tužitelja) EA je zadobio teške i po život opasne ozljede u vidu politraume, moždane kome, otvorenog prijeloma lijeve potkoljenice i zatvorenog prijeloma desne potkoljenice, te je osiguranik tužitelja osuđen na kaznu zatvora.

7. Uvidom u rješenje HZMO od 30. 3. 2011. (str. 4 i 5 spisa) utvrđeno je da je osiguraniku tužitelja EA kod kojeg je kao posljedica ozlijede na radu nastalo tjelesno oštećenje od 100%, priznato počevši od 21. 3. 2011. pravo na naknadu za tjelesno oštećenje koja će se isplaćivati iz sredstava HZMO mjesečno unatrag.

8. Uvidom u rješenje HZMO od 27. 11. 2013. (str. 6 do 8 spisa) utvrđeno je da je osiguraniku tužitelja EA kod kojeg je zbog ozljede na radu nastala opća nesposobnost za rad priznato priznato, počevši od 19. 2. 2013., pravo na invalidsku mirovinu koju će isplaćivati HZMO mjesečno unatrag.

9. Uvidom u Obračun HZMO isplaćene mirovine od 8. 7. 2024. (str. 29 spisa) utvrđeno je da je osiguraniku tužitelja EA na teret HZMO isplaćena u razdoblju od 1. 9. 2021. do 30. 6. 2024. invalidska mirovina u ukupnom iznosu od 14.532,96 EUR, a iz ovog obračuna su vidljivi i mjesečni iznosi invalidske mirovine.

10. Uvidom u Obračun HZMO isplaćene nakade za tjelesno oštećenje od 8. 7. 2024. (str. 30 spisa) utvrđeno je da je osiguraniku tužitelja EA na teret HZMO isplaćeno u razdoblju od 1. 9. 2021. do 30. 6. 2024. s osnova naknade za tjelesno oštećenje ukupno 3.366,30 EUR, a iz ovog Obračuna su vidljivi i mjesečni iznosi ove naknade.

11. Iz odštetnog zahtjeva od 9.7. 2024. (str. 31 do 32 spisa) vidljivo je da se tužitelj obratio tuženiku s ovim odštetnim zahtjevom za isplatu utuženog iznosa za utuženi period s osnova isplaćene invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje.

12. Dakle, sam štetni događaj u kojem je ozlijeđen osiguranik tužitelja je bio 28. studenog 2008., time da je osiguraniku tužitelja priznato rješenjima tužitelja HZMO iz 2011. i iz 2013. pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja i pravo na invalidsku mirovinu kao posljedice ozljede na radu, te tužitelj svom osiguraniku i isplaćuje invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu kao i naknadu za tjelesno oštećenje zbog ozljede na radu, a što je sve posljedica štetnog događaja tj. prometne nezgode od 28. studenog 2008. koju je skrivio osiguranik tuženika.

O regresnom zahtjevu s osnova naknade štete zbog isplate invalidske mirovine.

13. Utuženi period za koji tužitelj potražuje naknadu štete s osnova isplaćene invalidske mirovine svojoj osiguranici je od 01.09.2021. do 30.06.2024., u kojem periodu je tužitelj vršio isplatu invalidske mirovine svojoj osiguranici.

14. Tužitelj se potražujući naknadu štete poziva na Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018 i 115/2018, 102/2019, 84/2021, 119/2022), dalje: ZMO.

14.1. Naime, odredbom čl. 161. ZMO-a je, između ostalog, propisano: (1) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. (2) Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu (odnosno neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta za prijevremenu ili starosnu mirovinu), 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, 3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu radi tjelesnog oštećenja

15. U predmetu je u osnovi sporno da li se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, 84/2021, 119/2022), dalje: ZMO, a što tvrdi tužitelj ili se primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a što tvrdi tuženik.

16. O ovom pitanju je VSRH zauzeo pravna shvaćanja u nizu odluka pa tako i u odluci Revx-388/2018 od 25.kolovoza 2020., Rev-909/2021 od 8. rujna 2021., Rev- 5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2020., Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2022.

16.1. Prema pravnom shvaćanju VSRH za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode).

17. Odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, te NN 155/2023 od 22. 12. 2023. koji je stupio osmog dana od dana objave u NN u dalje: ZOOP), koji je bio na snazi u vrijeme izvršenih utuženih isplata, propisano je:

„(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

(5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“

18. Dakle, u smislu odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP, društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

19. Međutim, u konkretnom slučaju, a obzirom na st. 2. i. 3. čl. 27. ZOOP obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje na temelju rješenja HZMO i iznosa koji bi s te osnove bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na mirovinu bila ozljeda na radu.

20. Kako je nesporno da osiguranik tužitelja prima invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu to je nesporno da ne postoji razlika između mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja i invalidske mirovine zbog ozljede na radu jer osiguranik tužitelja upravo i prima tu invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu.

21. Dakle, kao što je rečeno, tužitelj je svom osiguraniku u utuženom periodu isplaćivao invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu pa slijedom toga nije ispunjena zakonska pretpostavka iz čl. 27. st.2. i 3. ZOOP-a za udovoljenje tužbenom zahtjevu, jer obzirom se osiguraniku tužitelja isplaćuje invalidska mirovina zbog ozljede na radu nema razlike za isplatu odnosno štete u smislu razmjernog iznosa mirovine, kod čega valja još reći da uostalom tužitelj na kojem je teret dokaza u pogledu visine zahtjeva nije predložio financijsko vještačenje da bi se utvrdila visina štete po čl. 27. st.3. ZOOP (razmjerni iznos mirovine).

22. Stoga je s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 14.532,96 EUR sa zz kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe, tužitelja valjalo odbiti.

O regresnom zahtjevu s osnova naknade štete zbog isplate naknade za tjelesno oštećenje.

23. Kada se radi o naknadi za tjelesno oštećenje utuženi period za koji tužitelj potražuje naknadu štete s osnova isplaćene naknade za tjelesno oštećenje svom osiguraniku je (također) od 1.9.2021. do 30.6.2024. (tužitelj potražuje s te osnove iznos od 3.366,30 EUR).

24. Kao što je naprijed navedeno u smislu odredbe čl. 161. ZMO st. 2. t. 3. naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati obuhvaća i novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu radi tjelesnog oštećenja, a prema odredbi čl. 164. st. 1. istog zakona Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ovog zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.

25. Kada se radi o ZOOP odredba čl. 27. je citirana u točki 17. ovog obrazloženja.

26. VSRH je u svojoj odluci broj: Rev-1437/2021 od 5. 1. 2022. na postavljeno pitanje:

"Je li naknada za tjelesno oštećenje koju je isplatio HZMO svom osiguraniku po propisima Zakona o mirovinskom osiguranju stvarna šteta u smislu odredbe čl. 27. st. 2. ZOOP-a koju bi osiguravatelja štetnika, u slučaju postojanja odgovornosti osiguratelja štetnika, bio u obvezi naknaditi HZMO-u ili se isplaćena naknada za tjelesno oštećenje ne može smatrati stvarnom štetom u smislu čl. 27. st. 2. ZOOP- a?"

iznio slijedeći pravni stav:

"Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe čl. 27. st. (ZOOP-a) društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Stoga, kako stavak 1. čl. 27. priznaje pravo na naknadu štete zavodima zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja, to po ocjeni ovog suda ne može se prihvatiti tumačenje tuženika izraženog u reviziji da bi obveza naknade štete postojala samo u odnosu na nužne izdatke isplaćene po pravilima o zdravstvenom osiguranju, pozivajući se na odredbu čl. 27. st. 2. ZOOP.

Da je tome tako upućuje i odredba čl. 27. st. 4. ZOOP po kojoj se pravila o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja (kao generički pojam za sve tri vrste osiguranja iz čl. 27. st. 1.) primjenjuju i na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Nije logično i pravno prihvatljivo da dobrovoljna osiguranja zbog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja imali privilegirani položaj glede prava na naknadu štete prema društvu za osiguranje spram zavoda za obvezna socijalna osiguranja.

Prema odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

Stoga, po ocjeni ovog suda svi izdaci koji su uzročno posljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda pa time i predstavlja stvarnu štetu pa je time odgovoreno i na drugo pitanje revidenta."

27. Proizlazi dakle da tužitelj ima pravo na naknadu štete od tuženika za isplaćenu naknadu za tjelesno oštećenje koju je tužitelj isplatio svojoj osiguranici.

28. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tvrdnju tužitelja o izvršenim isplatama svom osiguraniku jer da tužitelj nije dostavio dokaz da da su isplate zaista izvršene ii da u tom pravcu tužitelj ne nudi adekvatni dokaz.

29. Tužitelj svoju tražbinu u pogledu visine kao i plaćanja dokazuje Obračunom isplaćene naknade za tjelesno oštećenje koji obračun je izdao tužitelj 8.7.2024., na kojoj je kojoj je štambilj i potpis tužitelja, te je u tom obračunu navedeno da ima značaj javne isprave po čl. 159.Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/200), te čl. 161.170 ZMO.

30. U istoj odluci VSRH na postavljeno pitanje:

"Je li u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svom osiguraniku teret dokaza (čl. 219. st. 1. ZPP-a) glede plaćanja i visine isplaćenog na HZMO-u, ako je osiguravatelj štetnika osporio i osporava priloženu ispravu HZMO-a koju je HZMO priložio i na kojoj je naznačio da je izvršio plaćanje iako ta isprava nema u odnosu na svoj sadržaj značaj isprave koju u propisanom obliku izdaje tužitelj kao državno tijelo, odnosno, potvrde izdane za područje njegove nadležnosti zbog poslova za obavljanje kojih je osnovan?“.

naveo:

"Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a pripisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika.

Člankom 220. ZPP-a pripisano je da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a stavkom 2. istog članka sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

Prema tome, ne postoji u parničnom postupku pravilo o formalnim dokazima i svaka činjenica se može dokazivati svakim dokazom koji je prikladan da bi se utvrdile odlučne činjenice u sporu, u ovoj vrsti spora visina štete na strani tužitelja. U ovom sporu, a odgovarajući na postavljeno pitanje, vodeći računa o ispravi u spisu kojom se dostavlja obračun za isplatu tužiteljici (list 13 spisa) neovisno o tome što se na toj ispravi naznačuje po samom tužitelju da ona ima značaj javne isprave iz čl. 161.-170. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13 - dalje: ZOMO) to stoga što rečene odredbe ne uređuju niti propisuju karakter potvrde o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja već reguliraju pitanje naknade štete po ocjeni ovog suda takva potvrda nema značaj javne isprave u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a pa je time i teret dokaza o izvršenim isplatama na strani tužitelja, gdje i ovakva potvrda može biti dokaz."

31. Iako prema izraženom citiranom pravnom shvaćanju VSRH ovaj Obračun nema značaj jave isprave, isti je po stajalištu ovoga suda valjani dokaz o visini tražbine i izvršenom plaćanju naknade za tjelesno oštećenje, a prigovor tuženika ovaj sud cijeni paušalnim.

32. Tuženik ističe prigovor da je osiguranik tužitelja isključivo odgovoran ili pak suodgovoran, u nastanku ozljeda i to zbog činjenice da osiguranik tužitelja nije koristio sigurnosni pojas radi čega je u sudaru isti razbio glavom vjetrobransko staklo i ispao iz vozila, a da je bio vezan sigurnosnim pojasom ne bi razbio glavom vjetrobransko staklo i ne bi ispao iz vozila.

32.1. Tužitelj se u podnesku od 14.10.2024. očitovao na ovaj prigovor navodeći da je osiguranik tužitelja EA vrijeme štetnog događaja imao nepunih 25 godina, da je bio zaposlen kao policijski službenik PU Karlovačke, da je nakon prometne nezgode ostao vezan za krevet i invalidska kolica, da ne može samostalno jesti i govoriti i ovisan je o pomoći drugih osoba, da je kod Općinskog suda u Ogulinu vođen postupak za naknadu štete pod broje P-351/10 kojeg je pokrenuo osiguranik tužitelja J po svom skrbniku protiv ovdje tužitelja i koji postupak je pravomoćno okončan, kao i revizijski postupak presudom Rev-991/2013, u korist osiguranika tužitelja i da je u tom predmetu provedeno kombinirano vještačenje kojim je utvrđeno da ne postoji suodgovornost i doprinos osiguranika tužitelja nastanku štete bezobzira što nije bio vezan sigurnosnim pojasom.

32.2. Nema spora da osiguranik tužitelja kritičnog događaja nije bio vezan sigurnosim pojasom, međutim to samo za sebe na znači postojanje doprinosa šteti.

32.3. Iz presude VSRH broj Rev-991/2013 od 5. 2. 2019. (koja je objavljena na stranicama Vrhovnog suda) proizlazi i vidljivo je da je odbijena revizija tuženika u pogledu spornog pitanja doprinosa osiguranika tužitelja nastanku štete zbog nekorištenja sigurnosnog pojasa, te proizlazi da je u postupku pred niže stupanjskim sudovima utvrđeno da osiguranik tužitelja nije bio vezan sigurnosnim pojasom pa je zbog siline sudara izletio kroz staklo vjetrobrana, da bi u slučaju vezivanja iz ostale posljedice udarca u prednji dio automobila, ali nije moguće zaključiti da bi ozljede nastale u slučaju vezivanja pojasom bile opsežnije, podjednake ili manjeg opsega (naime u tom parničnom postupku je provedeno kombinirano vještačenje po vještacima prometne i sudsko medicinske struke), pa obzirom da na temelju rezultata dokaznog postupka nije bilo moguće zaključiti da bi ozljede nastale u slučaju vezivanja pojasom bile opsežnije, podjednake ili manjeg opsega VSRH zaključuje da je pravilno pravno shvaćanje na kojem se temelji pobijana presuda a prema kojem nije bilo doprinosa osiguranika tuženika štetnom događaju (zbog nevezivanja sigurnosnim pojasom).

32.4. Obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud nije prihvatio u ovom postupku istaknuti prigovor tuženika doprinosa osiguranika tužitelja šteti, niti je prihvatio dokazni prijedlog tuženika u tom pravcu za provođenjem kombiniranog vještačenja po vještacima prometne struke i sudske medicine (na okolnost utvrđenja činjenice je li osiguranik tuženika kritičnog događaja koristio sigurnosni pojas i bi li korištenjem sigurnosnog pojasa ozljede osiguranika tužitelja izostale ili bile manje), a obzirom je u ranijim postupcima tj. u navedenom parničnom postupku provedeno takvo kombinirano vještačenje i utvrđeno činjenično stanje naprijed obrazloženo, te je stoga sasvim suvišno provoditi novo vještačenje na istu okolnost.

32.5. Dakle, za štetu nema odgovornosti ni suodgovornosti osiguranika tužitelja, već je isključivo odgovoran osiguranik tuženika koji je kritičnog događaja vozilom upravljao pod utjecajem alkohola, i na autocesti vozio u suprotnom smjeru.

33. I konačno nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženiku.

33.1. U pogledu zastare utuženog tužiteljevog potraživanja ono zastruje u trogodišnjem zastarnom roku jer se radi o stvarnoj šteti koja nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom, u konkretnom slučaju naknade za tjelesno oštećenje, jer tim isplatama dolazi do umanjenja imovine tužitelja, pa tada počinje teći vrijeme potrebno za zastaru potraživanja. Ovakvo shvaćanje već je zauzeto u praksi ovog suda kao i u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice u odlukama poslovni broj Rev-110/10 od 16. veljače 2011, Rev-x 639/17 od 10. listopada 2019., Rev1251/2022 od 20. lipnja 2023., Rev-2015/2023 od 17. listopada 2023).

33.2. Utuženi period je od 01.09.2021. do 30.06.2024., a prema rješenju kojim je priznato pravo na naknadu (rješenje od 20.3.2011.- str. 4 i 5 spisa), naknada za tjelesno oštećenje se isplaćuje mjesečno unatrag, što znači da je naknada za tjelesno oštećenje za najstarije potraživanje za rujan 2021. isplaćena u listopadu 2021., a kako je tužba podnijeta 30.7.2024., to je ista podnijeta unutar zastarnog roka od tri godine, pa utužena tražbina nije u zastari.

34. Slijedom navedenog valjalo je ovom dijelu tužbe i tužbenog zahtjeva (naknada štete za isplaćenu naknadu za tjelesno oštećenje) udovoljiti i presuditi kao u točki II. izreke.

O troškovima postupka.

35. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.

35.1. Tužitelj je u odnosu na ukupno postavljeni tužbeni zahtjev uspio sa 19 %, a tuženik s 81 %, pa kad se od uspjeha stranke koja je u većoj mjeri uspjela (tuženik) oduzme postotak stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u postupku (tužitelj), proizlazi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak u omjeru od 62%.

35.2. Trošak tuženika sastoji se od troška zastupanja tuženika po punomoćniku odvjetniku, a koji trošak pripada sukladno VPS i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023).

35.3. Tuženiku pripada trošak kako slijedi:

- sastav odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 EUR

-trošak zastupanja na ročištu od 4.2.2025. u iznosu od 500,00 EUR,

što je ukupno 1.000,00 EUR što uvećano za iznos od 250,00 EUR na ime PDV čini 1.250,00 EUR što razmjerno uspjehu u postupku (62 %) čini 775,00 EUR.

U Karlovcu 26. ožujka 2025.

Sudac

Marija Mesić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. HZMO, Područni ured u Karlovcu

2. OD Grgić i partneri iz Zagreba