REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2606/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i Gorane Aralica Martinović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD OSIJEK, OIB 30050049642, Osijek, Franje Kuhača 9, kojeg zastupa punomoćnica ČCĆ, dipl. iur., na temelju generalne punomoći kod Trgovačkog suda u Osijeku broj 39 Su-750/2022, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, radi naknade na temelju odredbe članka 68. Zakona o upravljanju državnom imovinom, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-112/2023-11 od 14. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-112/2023-11 od 14. lipnja 2023. te se predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je suđeno:

„I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj u sudski spis dostaviti podatke o imovini (nekretninama ili pravima) u svom vlasništvu, a koja može biti predmetnom naknade sukladno članku 68. Zakona o upravljanju državnom imovinom. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587 tužitelju Gradu Osijeku, OIB 30050049642 prenijeti bez naknade u vlasništvo nekretninu/pravo koju će tužitelj specificirati nakon dostave podataka od strane tuženika i provođenja vještačenja, te izdati tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva za korist tužitelja, u roku 15 dana, u protivnom će takvu ispravu zamijeniti ova presuda. II Tužitelj je dužan tuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 8.987,86

EUR (osamtisućadevetstoosamdesetsedam eura i osamdesetšest centi)/52.650,00 kn (pedesetdvijetisućešestopedeset kuna) u roku od 8 dana.“

2. Sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev kojeg tužitelj temelji na odredbi članka 68. stavka 1. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj 52/18) tvrdeći da je isplatio naknadu za dio preuzetog nacionaliziranog građevinskog neizgrađenog zemljišta označenog kao kčbr. [katastarska čestica] površine 1601 m2 k. o. [katastarska općina] i kčbr. [katastarska čestica] površine 5788 m2 k. o. [katastarska općina], da se sukladno odredbi članka 68. stavka 1. Zakona o upravljanju državnom imovinom u propisanom roku obratio Ministarstvu državne imovine sa zahtjevom za naknadu u nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske, a u vrijednosti iznosa kojeg je tužitelj isplatio ovlaštenicima naknade na temelju pravomoćnog rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo Klasa: UP/II- 944-07/14-01/38, Ur.broj: 514-04-02-01-01-17-03 od 21. kolovoza 2017. Naime, sud obrazlaže da se u konkretnom slučaju ne radi o isplati naknade za zemljište oduzeto za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a koje je sukladno posebnom propisu postalo vlasništvo Republike Hrvatske po sili zakona, već iz obrazloženja presude Upravnog suda u Osijeku poslovni broj Usl-1199/17 od 3. listopada 2018. proizlazi da je naknada prijašnjim vlasnicima dosuđena na temelju odredbe članka 46. Zakona o izvlaštenju („Narodne novine“ broj: 9/94, 35/94, 112/00, 114/01, 79/06, 45/11 i 34/12). Stoga sud smatra da se ne radi o pravnoj osnovi iz odredbe članka 68. stavka 1. Zakona o upravljanju državnom imovinom, iako je otklonjen tuženikov prigovor da se ne radi o stvari iz sudske nadležnosti i da tužba nije pravodobna.

3. Tužitelj je protiv presude podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i odluke o trošku postupka. U bitnome smatra da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje navodeći da su predmetne nekretnine eksproprirane radi izgradnje ceste, južne obilaznice, iako i sam navodi kako se radi o nacionaliziranom građevinskom neizgrađenom zemljištu. Pri tome sud zanemaruje učinak Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Službeni list FNRJ broj 52/58 ) prema kojem je prijašnjim vlasnicima oduzeto pravo vlasništva nad nekretninama, u naravi neizgrađenom građevinskom zemljištu pa su te nekretnine prešle u društveno vlasništvo, a prijašnji je vlasnik imao pravo zadržati zemljište u posjedu. Nadležno tijelo je donijelo 13. studenog 1972. rješenje kojim je prijašnji vlasnicima oduzet posjed, dakle zemljište je deposedirano, što ne utječe na činjenicu da je predmetna nekretnina ranije nacionalizirana. Ukazuje da se eksproprijacijom oduzima pravo vlasništva, a deposedacijom posjed već nacionalizirane nekretnine. Pogrešno sud utvrđuje da je zemljište oduzeto na temelju Zakona o eksproprijaciji iz 1978. godine, jer je evidentno da su raniji vlasnici deposedirani rješenjem Općinskog sekretarijata za opće i upravne poslove od 13. studenog 1972., a u vrijeme oduzima na snazi Zakon o eksproprijaciji (Službeni list FNRJ broj 12/57) koji je vrijedio do 23. ožujka 1978., kada je stupio na snagu Zakon o eksproprijaciji na koji se odnosi članak 6. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Pogrešnu primjenu materijalnog prava žalitelj vidi u pogrešnoj primijeni odredaba Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96 do 98/19; u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi). Člankom 2. toga Zakona se propisuje da se prijašnjem vlasniku utvrđuje pravo na naknadu za imovinu oduzetu na teritoriju Republike Hrvatske, između ostalog, na temelju Osnovnog zakona o eksproprijaciji Službeni list FNRJ broj 28/47 te Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta Službeni list FNRJ broj 52/58. Iz spisu priloženih isprava proizlazi da je predmetno zemljište prijašnjim vlasnicima oduzeto na temelju Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta nakon čega je uslijedila deposedacija rješenjem od 13. studenog 1972. Sve da se i radilo o eksproprijaciji, primjenjivao bi se onaj koji je bio na snazi u vrijeme oduzimanja, a to je Zakon o eksproprijaciji iz 1957., dok se prema članku 6. Zakona o naknadi odredbe toga zakona ne odnose na imovinu koja je u društveno vlasništvo prenesena na temelju Zakona o eksproprijaciji iz 1978. godine. Žalitelj prilaže i povijesni izvadak za predmetnu nekretninu iz kojeg proizlazi da se temeljem odredbe članaka 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta dopušta uknjižba prava korištenja na predmetnom zemljištu u korist ČC i ĐC, pravnih prednika osoba kojima je isplaćena naknada. Žalitelj stoga smatra da su ispunjeni uvjeti iz članka 68. Zakona o upravljanju državnom imovinom što je pravna osnova tužbenog zahtjeva. Bitnu povredu postupka nalazi u tome što razlozi presude proturječe i nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama pa sud tako navodi da je zemljište oduzeto prijašnjim vlasnicima temeljem rješenja Općinskog sekretarijata za opće upravne poslove Općine Osijek od studenog 1972. godine, a nakon toga utvrđuje da je nekretnina oduzeta na temelju Zakona o eksproprijaciji („Narodne novine“ broj 10/78). Isto tako sud prihvaća da se radi o nacionaliziranom neizgrađenom građevinskom zemljištu, a s druge strane smatra da je zemljište prešlo u društveno vlasništvo na temelju Zakona o eksproprijaciji, što je i odlučujući razlog odbijanja tužbenog zahtjeva, a predstavlja proturječnost između sadržaja pisanih dokaza i onoga što je sud na temelju tih isprava utvrdio. Osporava odluku o trošku, te predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno istu preinačiti i udovoljiti tužbenom zahtjevu.

4. Tuženik je odgovorio na žalbu, ističući da je već u odgovoru na tužbu tvrdio kako je tužba nedostatna činjenično i dokazno pokrjepljena, a osporio je i procesno pravnu dopustivost pokretanja i vođenja parničnog postupka. Također ističe da je tužitelj zahtjev za mirno rješenje spora nadležnom Državnom odvjetništvu podnio tek po proteku prekluzivnog roka od 60 dana iz članka 68. Zakona o upravljanju državnom imovinom, a kako sud po službenoj dužnosti za cijelo vrijeme trajanja postupka pazi na postojanje apsolutnih procesnih smetnji, predlaže ukinuti presudu i odbaciti tužbu, podredno odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba je osnovana.

6. Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP).

7. Pri donošenju presude ostvareni su žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede postupka, a i činjenično stanje je pogrešno utvrđeno.

8. Uvodno valja istaknuti da je sud pravilno odlučio o tuženikovu prigovoru apsolutne nenadležnosti suda za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, pravilno obrazlažući da se ovdje radi o građanskopravnoj, a ne upravnoj stvari u smislu odredbe članka 2. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 i 110/21). Naime, ovdje se ne radi o rješavanju o pravima, obvezama ili pravnim interesima stranke u upravnom postupku, već se radi o zahtjevu kojeg tužitelj prema tuženiku postavlja na temelju odredbe članka 68. Zakona o upravljanju državnom imovinom. Sukladno odredbama toga Zakona, kada se radi o nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske, njima upravlja na temelju odredbe članka 36. toga Zakona nadležni ministar, pri tome donoseći odluke o raspolaganju nekretninama, u smislu odredbe članka 37. toga Zakona, a sve stoga što je člankom 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom propisano da Vlada Republike Hrvatske u ime Republike Hrvatske povjerava nadležnom ministarstvu vršenje vlasničkih ovlasti u odnosu na državnu imovinu koja je predmet uređenja toga Zakona. Dakle, raspolaganje imovinom pa i u smislu naknade koja je propisana člankom 68. stavcima 1. i 2. Zakona o upravljanju držanom imovinom predstavlja vršenje vlasničkih prava Republike Hrvatske nad državnom imovinom, a ne upravnu stvar. Stoga je pravilno prvostupanjski sud tužiteljev zahtjev ocijenio građanskopravnim zahtjevom odnosno sporom koji u smislu odredbe članka 1. ZPP-a spada u imovinske sporove za koje je nadležan parnični sud.

9. Također pravilno je, iako s pogrešnim razlozima obrazloženja, ocijenjen neosnovanim tuženikov prigovor nepravodobnosti tužbe pozivom na odredbu članka 68. stavka 1. Zakona u opravljanju državnom imovinom. Naime, tužitelj se u roku od 60 dana od primitka presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-4963/18 od 23. listopada 2019., a to je 7. siječnja 2020., dakle od primitka pravomoćne odluke na temelju koje je morao isplatiti naknadu ovlaštenicima naknade za oduzeto zemljište, obratio sa zahtjevom nadležnom Ministarstvu državne imovine, kako to proizlazi iz zahtjeva na listu 24. spisa, dakle unutar roka od 60 dana od primitka pravomoćnog rješenja. Pogrešno pri tome tuženik smatra da je tužitelj prekludiran u roku za podnošenje zahtjeva u smislu odredbe članka 186.a ZPP-a nadležnom državnom odvjetništvu. Naime, odredbom članka 186.a stavka 7. ZPP-a propisano je da se odredbe toga članka neće primjenjivati u slučajevima kada je posebnim zakonom propisan postupak podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu ili nekom drugom tijelu. U ovom slučaju tužitelj je održao rok iz članka 68. stavka 1. Zakona o upravljanju državnom imovinom pravodobno se obrativši sa zahtjevom za naknadu u smislu odredaba toga Zakona Ministarstvu državne imovine.

10. Međutim, žalitelj pravilno ukazuje kako na pogrešno utvrđeno činjenično stanje tako i na pogrešnu primjenu materijalnoga prava kada sud ocjenjuje da je prijašnjim vlasnicama sporna nekretnina eksproprirana radi izgradnje ceste, južne obilaznice te da im je tužitelj platio naknadu na temelju odredaba Zakona o izvlaštenju („Narodne novine“ broj 9/94) što sud utvrđuje uvidom u obrazloženje presude Upravnog suda u Osijeku, potvrđene ranije citiranom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

11. Iako žalitelj nedopušteno tek u žalbi iznosi činjenične navode i dostavlja povijesni izvadak za predmetne nekretnine tvrdeći da se radi o nacionaliziranom zemljištu na temelju odredaba Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, koje tvrdnje i isprave ovaj sud nije mogao uzeti u obzir u smislu odredbe članka 352. stavka 1. ZPP-a, valja reći da je osnovan žalbeni razlog počinjene bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a kada sud u presudi istodobno govori o deposediranom neizgrađenom nacionaliziranom građevinskom zemljištu s jedne strane, a onda navodi da su predmetne nekretnine eksproprirane, dakle da je oduzeto vlasništvo predmetnih nekretnina, što pak nije moguće za zemljišta koja su ranije nacionalizirana i postala društveno vlasništvo.

12. Zbog takvog pogrešnog pravnog pristupa izostale su ocjene o odlučnim činjenicama kako onih koje se tiču primjene odredbe članka 68. stavka 1. Zakona o upravljanju držanom imovinom tako i one koje se tiču tuženikovih prigovora, pa se presuda ne može ispitati.

13. Uz navedeno, nerazumljiva je i izreka presude, s obzirom na činjenicu da je tužitelj postavio zahtjev iz stupnjevite tužbe u smislu odredbe članka 186.b ZPP-a u kojem slučaju sud prije svega mora odlučiti je li osnovan i hoće li prihvatiti zahtjev u smislu odredbe članka 186.b stavaka 1. i 2. ZPP-a, o čemu mora donijeti rješenje za slučaj da je takav zahtjev osnovan. Ako ocjeni da takav zahtjev nije osnovan, mora donijeti rješenje iz članka 186.b stavka 4. ZPP-a odnosno pozvati tužitelja u određenom roku postaviti određeni tužbeni zahtjev, kako je to propisano odredbom članka 325.a stavaka 1. i 2. ZPP-a.

14. Zbog navedenog je presudu na temelju odredbe članka 369. stavka 1. i članka 370. ZPP-a valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će prije svega odlučiti o osnovanosti zahtjeva za dostavu podataka o imovini u vlasništvu tuženika te će donijeti odluku u smislu odredbe članka 325.a stavaka 1. i 2. ZPP-a. U daljnjem tijeku postupka sud će, vodeći računa o pravilnoj primjeni materijalnoga prava na koju je ukazano ovim ukidnim rješenjem, ponovno ocijeniti izvedene dokaze i iznijete odlučne prigovore te će donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku kojom će odlučiti i o ukupnim troškovima postupka.

Zagreb, 26. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas