REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-2077/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužitelja MB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Nenad Cetinja, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa Petra Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. ožujka 2025. godine, u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, odvjetnice Jasne Matičević i punomoćnice tuženika, odvjetnice Petre Vatavuk, dana, 26. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 dužna je tužitelju MB iz [adresa], OIB OIB [osobni identifikacijski broj] platiti iznos od 18.634,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a i to na iznos od:

- 30,05 EUR od 1. studenog 2008. godine do isplate,

- 32,15 EUR od 1. siječnja 2009. godine do isplate,

- 37,36 EUR od 1. veljače 2009. godine do isplate,

- 39,60 EUR od 1. ožujka 2009. godine do isplate,

- 32,56 EUR od 1. travnja 2009. godine do isplate,

- 33,68 EUR od 1. svibnja 2009. godine do isplate,

- 24,51 EUR od 1. lipnja 2009. godine do isplate,

- 16,18 EUR od 1. srpnja 2009. godine do isplate,

- 18,38 EUR od 1. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 22,88 EUR od 1. rujna 2009. godine do isplate,

- 22,38 EUR od 1. listopada 2009. godine do isplate,

- 18,08 EUR od 1. studenog 2009. godine do isplate,

- 26,11 EUR od 1. prosinca 2009. godine do isplate,

- 31,97 EUR od 1. siječnja 2010. godine do isplate,

- 41,38 EUR od 1. veljače 2010. godine do isplate,

- 38,93 EUR od 1. ožujka 2010. godine do isplate,

- 51,09 EUR od 1. travnja 2010. godine do isplate,

- 578,45 EUR od 15. travnja 2010. godine do isplate,

- 37,33 EUR od 1. svibnja 2010. godine do isplate,

- 54,07 EUR od 1. lipnja 2010. godine do isplate,

- 90,94 EUR od 1. srpnja 2010. godine do isplate,

- 83,06 EUR od 1. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 104,31 EUR od 1. rujna 2010. godine do isplate,

- 625,63 EUR od 29. rujna 2010. godine do isplate,

- 37,33 EUR od 1. listopada 2010. godine do isplate,

- 18,39 EUR od 1. listopada 2010. godine do isplate,

- 82,36 EUR od 1. studenog 2010. godine do isplate,

- 108,49 EUR od 1. prosinca 2010. godine do isplate,

- 142,55 EUR od 1. siječnja 2011. godine do isplate,

- 120,71 EUR od 1. veljače 2011. godine do isplate,

- 129,35 EUR od 1. ožujka 2011. godine do isplate,

- 117,75 EUR od 1. travnja 2011. godine do isplate,

- 119,49 EUR od 1. svibnja 2011. godine do isplate,

- 163,97 EUR od 1. lipnja 2011. godine do isplate,

- 167,04 EUR od 1. srpnja 2011. godine do isplate,

- 206,46 EUR od 1. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 185,52 EUR od 1. rujna 2011. godine do isplate,

- 164,65 EUR od 1. listopada 2011. godine do isplate,

- 162,05 EUR od 1. studenog 2011. godine do isplate,

- 160,19 EUR od 1. prosinca 2011. godine do isplate,

- 169,36 EUR od 1. siječnja 2012. godine do isplate

- 179,01 EUR od 1. veljače 2012. godine do isplate,

- 179,73 EUR od 1. ožujka 2012. godine do isplate,

- 173,27 EUR od 1. travnja 2012. godine do isplate,

- 176,47 EUR od 1. svibnja 2012. godine do isplate,

- 179,49 EUR od 1. lipnja 2012. godine do isplate,

- 174,70 EUR od 1. srpnja 2012. godine do isplate,

- 176,31 EUR od 1. kolovoza 2012. godine do isplate,

- 173,60 EUR od 1. rujna 2012. godine do isplate,

- 166,74 EUR od 1. listopada 2012. godine do isplate,

- 173,99 EUR od 1. studenog 2012. godine do isplate te

- 12.533,51 EUR od 14. studenog 2012. godine do isplate, po stopi koja se do dana 31.7.2015.g. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 4.952,95 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. ožujka 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 988,47 eura.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom dana 22. siječnja 2008. godine zaključio Ugovor o kreditu broj 9013350500, koji ugovor je ovjeren kod Javnog bilježnika Alemke Gajski u Zagrebu dana 21. veljače 2008. godine pod brojem OV- 5255/2008. Navodi da mu je tuženik po navedenom ugovoru odobrio i stavio na raspolaganje ukupan iznos od 97.620,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan puštanja kredita sa rokom otplate istoga u 180 mjesečnih anuiteta.

Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je ovdje tuženik kao i ostale tužene banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u kojima su otplatu glavnice vezali uz švicarski franak i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače, u konkretnom slučaju i tužitelja, u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti protivno načelu savjesnosti i poštenja, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Navodi da je isti sud u tom kolektivnom sudskom postupku koji se odnosi i na ovaj pojedinačni spor utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Nadalje se tužitelj poziva i na čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03), kojim je propisano je da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istom odredbom propisano je da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Navodi da je u konkretnom slučaju, tuženik trgovac, a tužitelj potrošač.

Kako je zbog ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivosti tečaja valute tuženik povrijedio odredbu članka 3. ZOO-a koja propisuje ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu koje u konkretnom slučaju nije bilo, to je tuženik pored ostalog naplatio tužitelju više od onoga što mu je tužitelj bio dužan platiti. Stoga je tuženik dužan tužitelju vratiti sve što je primio na temelju takvih ništetenih odredbi Ugovora o kreditu.

Tužitelj ovom tužbom od tuženika potražuje razliku tečaja valute po svakom plaćenom anuitetu u odnosu na početni tečaj valute važeći na dan isplate kredita sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospjeća svake pojedine razlike pa do isplate.

Navodi da se dana 13. lipnja 2023. godine, prije pokretanja ovog parničnog postupka neposredno obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavom dokumentacije potrebne za izračun svih preplaćenih iznosa i to između ostalog za dostavom plana otplate s promjenama kamatne stope, pregleda prometa i uplata klijenta po ugovoru o kreditu, knjigovodstvene karticu te obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu. Tuženik do podnošenja tužbe nije udovoljio zahtjevu tužitelja.

Stoga je tužitelj, podneskom od 4.12.2023., nakon što je zaprimio dokumentaciju od tuženika, uredio tužbeni zahtjev, kojim potražuje od tuženika isplatu iznosa od 19.622,51 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Međutim, konačno uređenim tužbenim zahtjevom od 14.10.2024., a nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa od 18.634,04 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

Kako je sniženjem tužbenog zahtjeva sa 19.622,51 euro, na 18.634,04 eura, tužitelj povukao tužbu za iznos od 988,47 eura, a kojem povlačenju tužbe se tuženik nije protivio, to je primjenom čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP), sud odlučio kao u izreci rješenja pod I.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare. Smatra da povreda interesa pojedinog potrošača direktno ne proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa, jer da presuda u kolektivnom sporu nema učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja, već je kolektivnim sporom pružena jedna apstraktna pravna zaštita.

Navodi da je odredbom čl. 22 Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovaranje valutne klauzule, pa da iz tog razloga nije dopušteno ispitivati jesu li te ugovorne odredbe poštene ili nisu, dakle isključene su iz primjene Direktive Vijeća EEZ 93/13, jer da se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenog ugovora.

Međutim, bez obzira na to ističe da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i bez dodatnih uvjeta, lako razumljive, pa da i zbog toga nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ili ne. Smatra da je tužitelj poslovno sposobna osoba, te da je bio upoznat s tim da između pojedinih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih valuta u odnosu na kunu nije isti, pa nije logično da tužitelj to nije mogao znati za taj rizik. Osim toga smatra da kreditno zaduženje podrazumijeva da osoba koja se zadužuje prikupi sve potrebne obavijesti bilo od banke bili iz ostalih sredstava informiranja, kako bi se potpuno informirala prije sklapanja ugovora. Stoga smatra da je tužitelj mogao pojašnjenja i dodatne informacije tražiti od službenika banke, ali je mogao biti upoznat i kroz priopćenja HNB-a koja je štitila tečaj domaće valutu u odnosu na Euro, od mogućih oscilacija, ali ne i u odnosu na valutu CHF. Navodi da je predmetni ugovor solemniziran u od stranke javnog bilježnika. Navodi također da u trenutku zaključenja predmetnog ugovora na tržištu nisu postojale okolnosti koje bi izgledno i izvjesno mogle utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve informacije kojima je raspolagao. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

4. Tijekom postupka sud je pročitao e-mail korespondenciju između stranaka (list 7-9 spisa), Ugovor o kreditu od 22.1.2008. (list 10-15 spisa), otplatnu tablicu (list 16-19 spisa), plan otplate (list 106-107 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 108-116 spisa), pregled uplata po kreditu (list 117-118 spisa), preliminarni izračun (list 119- 121 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Mariu Tkalecu iz Vještak Tkalec d.o.o., saslušan je tužitelj (list 156-157 spisa), te je pročitana dostavljena sudska praksa.

5. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je konačno uređen tužbeni zahtjev osnovan.

6. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom utuženog iznosa koji je tuženik stekao temeljem ništave odredbe Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke dana 22.1.2008. godine, u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja.

8. Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Navedenom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženi postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018., kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda.

9. Uvidom predmetni ugovor o kreditu, sud je utvrdio da isti sadrži odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos anuiteta vezan uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo su navedene odredbe o valutnoj klauzuli bile predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

10. Da je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača proizlazi iz iskaza samog tužitelja sa ročišta 18.6.2024. godine, gdje je rekao da je predmetni kredit uzeo jer je kupovao stan, pa je isti iskorišten za kupnju stana za stanovanje. Na ročištu 14.3.2025., punomoćnica tuženika se izričito očitovala da nije sporan status tužitelja kao potrošača.

11. Stoga je sud stava da je na temelju čl. 502.c ZPP-a u ovom predmetu vezan za utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. Navedeno vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 1. rujna 2019. (Narodne novine RH br. 70/19) odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. To iz razloga jer općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla.

12. Međutim, bez obzira na utvrđenja iz kolektivne presude, sud, imajući u vidu shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke br. U-III/5358/21, smatra da tuženik ima pravo dokazivati da je konkretnom potrošaču dao potrebne obavijesti o spornim ugovornim odredbama.

Međutim, tuženik nije dokazao da su upozorenja tužitelja o riziku valutne klauzule bila odgovarajuća, a upravo je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora. Naime, navodi tuženika u tom smislu su paušalni. Pozivanja tuženika na članke u novinama, biltene, promotivni materijal, koje tvrdi da je bilo javno dostupno potrošačima banci i putem Interneta, te medija, ne može se smatrati odgovarajućim upozorenjem i informiranošću koje je dužan bio tužitelju dati tuženik u svakom konkretnom slučaju.

12.1. Saslušan je tužitelj koji je u svom iskazu između ostalog rekao da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio klijent PBZ-a i da se zato kod tuženika interesirao za kredit, jer je smatrao da mu on može pružiti najpovoljnije uvjete kreditiranja. Znao je da je to kredit sa valutnom klauzulom, jer kunski kredit tada nije postojao. Odmah su mu ponudili kredit u valuti CHF kao najpovoljniji. Njemu je rata koju su mu izračunali bila prihvatljiva. O valutnoj klauzuli nije mogao sa bankom pregovarati, a nije mu objašnjeno na koji način se tečaj CHF u odnosu na kunu može mijenjati, odnosno povećavati. Pročitao je predmetni ugovor, ali navodi da iako je ekonomist, nije stručnjak za kredite, već je radio kao komercijalni referent. Novac mu je trebao i naravno da je potpisao ugovor koji mu je ponuđen.

12.2. Sud je stava da iz iskaza tužitelja, kojeg ocjenjuje životnim, logičnim i vjerodostojnim, ne proizlazi da bi tuženik u konkretnom slučaju tužitelju dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, niti da bi se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo. Pritom se ponovno napominje da je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora.

13. Slijedom navedenog, kako tuženik nije dokazao da se o ugovornoj odredbi kojom je određena obveza povrata iznosa kredita plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF, važeće na dan plaćanja pojedinačno pregovaralo pa tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što takvu odredbu u potrošačkom ugovoru (kakav je i predmetni ugovor o kreditu), čini ništetnom.

14. Nadalje, odredbom čl. 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO), je propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan tužitelju vratiti razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetne odredbi o valutnoj klauzuli.

15. Financijskim vještačenjem od 11.6.2024., koje je ispravljeno dopunom 2.10.2024. koji je izradio vještak Mario Tkalec iz Vještak Tkalec d.o.o. je utvrđeno:

- da ukupne pozitivne razlike između plaćenih iznosa na ime otplate kredita i obveza po kreditu utvrđenih po tečaju na dan isplate kredita iznose 140.398,20 kn, odnosno protuvrijednost od 18.634,04 eura;

- da ukupne negativne razlike na ime plaćenih iznosa na ime otplate kredita i obveza po kreditu utvrđenih po tečaju na dan isplate kredita iznose -823,98 kn, odnosno protuvrijednost od 109,36 eura;

- da ako se negativne tečajne razlike uračunaju sa najstarijim pozitivnim razlikama, ukupno je više plaćeno na ime otplate kredita 139.574,22 kn, odnosno protuvrijednost iznosa od 18.524,68 eura.

15.1. Tužitelj ispravljenom i dopunjenom nalazu i mišljenju od 2.10.2024. nalazu i mišljenju vještaka nije prigovarao, a tuženik je istaknuo da na matematički izračun vještaka iz dopune nalaza i mišljenja od 2.10.2024. nema prigovore, ali tuženik načelno osporava metodologiju izračuna (kao da su stranke ugovorile kunski kredit), međutim, kako je nalaz i mišljenje izrađen sukladno zadatku suda, sud nije smatrao potrebnim pozivati vještaka da se usmeno očituje, niti je na tome tuženik inzistirao.

15.2. Vještak je izračun izvršio sukladno zadatku suda, temeljem dokumentacije o kreditu, stručno, detaljno i jasno ga je obrazložio, s tim da su dopunom od 2.10.2024., otklonjene sve omaške iz nalaza i mišljenja od 11.6.2024. i dopune od 10.9.2024. na koje su stranke upirale, tako da u konačnici na dopunu nalaz i mišljenje od 2.10.2024. nije bilo nikakvih pitanja niti prigovora, a niti dokaznih prijedloga.

Sud je prihvatio izračun samo pozitivnih tečajnih razlika koje iznose 18.634,04 eura, jer u odnosu na negativne tečajne razlike nije bilo nikakvih zahtjeva tuženika (prijeboj, protutužbeni zahtjev).

16. Što se tiče zastare u odnosu na potraživanje iz tužbe, treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba u CHF od 1.3.2022., zastarni rok će početi teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača. Prema tome, s obzirom da je tužba podnesena 14.6.2023., a pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ugovora je donesena 16.6.2014. (promjenjiva kamatna stopa), odnosno 16.6.2018. (valutna klauzula), zastara u konkretnom slučaju nije nastupila u odnosu na zahtjev tužitelja, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok.

Pri tome valja reći da je u konkretnom slučaju zastara prekinuta podnošenjem tužbe 14.6.2023., a ne tek 4.12.2023. kada je tužitelj nakon što mu je dostavljena dokumentacija od strane tuženika specificirao tužbeni zahtjev, a imajući u vidu čl. 186b ZPP-a.

17. Slijedom navedenog, sud smatra da bi tužitelju pripadao iznos od 18.634,04 eura koji iznos je tužitelj tuženiku isplatio s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli (toč. I. izreke presude).

18. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je banka kod ugovaranja odredbi o valutnoj klauzuli bila svjesna posljedica i rizika tih odredbi, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja (plaćanja), koji tuženik ne spori, a isti proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka (toč. I izreke presude).

Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

19. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 154. st. 1. i 155 ZPP-a, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023 - dalje: Tarifa) i zahtjevu tužitelja. Tako je tužitelju dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 7/1), za sastav podneska od 4.12.2023., 7.3.2024. i 14.10.2024., iznos od 500,00 eura, za svako (Tbr. 8/1), te za sastav podneska od 18.9.2024. iznos od 125,00 eura (Tbr. 8/4), za zastupanja na ročištima 16.4.2024., 18.6.2024. i 14.3.2025., za svako po 500,00 eura (Tbr. 9/1), zastupanja na ročištu 26.8.2024. u iznosu od 125,00 eura (Tbr. 9/5),što iznosi ukupno 3.750,00 eura, uvećano za 25% PDV-a od 937,50 eura, te financijsko vještačenje u iznosu od 265,45 eura, iznosi ukupno 4.952,95 eura.

19.1. Sud tuženiku nije priznao trošak za sastav podneska od 26.4.2024. kojim obavještava sud je plaćen predujam za financijsko vještačenje, jer taj podatak je vidljiv u sustavu suda, pa taj podnesak nije bio potreban. Nije mu priznat trošak koji potražuje za ročište 26.9.2024., jer to ročište nije održano, niti je na to ročište punomoćnik tužitelja pristupio.

19.2. Zatezna kamata na parnični trošak teče od dana presuđenja do isplate, a imajući u vidu čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 26. ožujka 2025.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste, Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika