REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
STALNA SLUŽBA U LABINU
G. Martinuzzi 2, 52220 Labin
P-231/2024-14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, po sutkinji Zdenki Raguž Zupičić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika UNIQA osiguranje d.d., OIB 75665455333, Zagreb, Planinska ulica 13A, zastupana po punomoćniku Luki Vukasoviću, odvjetniku u Rijeci, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. prosinca 2024. u nazočnosti punomoćnice tužitelja ŽP, zaposlenice tužitelja i punomoćnika tuženika Luke Vukasovića, odvjetnika u Rijeci, 26. ožujka 2025., objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:
"I. Nalaže se tuženiku UNIQA osiguranje d.d., Zagreb, Planinska 13A, OIB: 75665455333 da isplati tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623 iznos od 587,95 eura (petstoosamdesetsedameuraidevedesetpetcenti) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 29.11.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te plati trošak parničnog postupka, sve u roku od 15 dana."
II. Odbija se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev (u iznosu od 5.172,66 eura), te se u preostalom dijelu odbija i zahtjev za naknadom troškova postupka.
III. Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku troškove ovog postupka u iznosu od 675,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 29 ZOO- a, počev od presuđenja pa do isplate sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je sudu dostavio tužbu protiv tuženika radi naknade štete. U tužbi navodi da se dana 19.9.1996. na parkiralištu „Valdibora“ u Rovinju dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovao NP upravljajući osobnim vozilom marke „Mercedes“ tipa 190, reg. oznake [registarska oznaka], osiguranog kod prednika tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti broj120000253252. U predmetnoj prometnoj nezgodi sudjelovao je i osiguranik tužitelja TP. Radi naknade štete u predmetnom štetnom događaju, vodio se je parnični postupak između tužitelja FP protiv „OSIGURANJE ZAGREB“- prednika ovdje tuženika, u kojem je Županijski sud u Puli donio je presudu posl. br. Gž-2411/02- 2 od 19.4.2004. te je utvrdio doprinos nastanku štetnog događaja osiguranika tuženika sa 60%. Rješenjem tužitelja HZMO-a Područne službe u Puli broj 9835 od 30.10.2003. osiguraniku tužitelja SP priznato je počevši od 17.3.2003. pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovane povredom izvan rada – ovdje predmetnom prometnom nezgodom. Iz obrazloženja rješenja razvidno je da je isto donijeto na temelju nalaza i mišljenja vještaka broj dnevnika I- 363/03 od 17.3.2003. te Mišljenja Stručnog povjerenstva za reviziju (Vijeće III, broj dnevnika 70) od 3.4.2003. Tuženik je namirio tražbine tužitelju za prethodna razdoblja, dok je predmet ove tužbe šteta koja je tužitelju nastala isplatom invalidske mirovine osiguraniku SP u razdoblju od 01.02.2021. do 30.9.2023., a koja šteta prema Obračunu isplata od 30.10.2023. iznosi 5.760,61 eura, što zbog suodgovornosti i doprinosa osiguranika tuženika predstavlja 60% isplaćenog iznosa od 9.601,01 eura. Također, tužitelj se radi naknade štete iz ove tužbe obratio tuženiku izvansudskim odštetnim zahtjevom od 6. studenog 2023., a temeljem kojeg tuženik nije platio dug.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu po osnovi i po visini. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije dokazao da mu je nastala stvarna šteta, kao i visinu navedene štete, a koja mu pripada u razmjernom iznosu sukladno odredbi iz čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Tuženik skreće pažnju na primjenu aktualne sudske prakse. – Naime, Vrhovni sud RH je u svojim odlukama Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., kao i drugim odlukama, zauzeo pravno shvaćanje da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. U konkretnom slučaju, s obzirom na utuženo razdoblje, odnosno na razdoblje u kojem je nastala šteta tužitelju isplatama obiteljske mirovine, je valjalo primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Prema odredbi iz čl. 27. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). Tužitelj u tužbi ne navodi, a niti dokazuje, sukladno odredbama iz čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, da postoji (te da potražuje) razmjeran iznos mirovine koji predstavlja razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Slijedom naprijed navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti kao neosnovane te naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni trošak postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dosude ovog troška pa do isplate.
3. Tužitelj se podneskom od 19.ožujka 2024. očituje na Odgovor na tužbu u kojem tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev jer da tužitelj nije dokazao da mu je nastala stvarna šteta, kao i visinu štete, a koja tužitelju pripada šteta u razmjernom iznosu sukladno odredbi čl. 27. st.3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Takvi navodi tuženika su pravno neutemeljeni iz razloga koji se nastavno navode. Tužitelj potražuje od tuženika iznos od 5.760,61 eura na ime isplate invalidske mirovine za razdoblje od 1.2.2021. do 30.9.2023., sa zateznom kamatom tekućom od 29.11.2023. do isplate. Za utuženo razdoblje tužitelj je priložio Obračun isplate i Ispise iz baze podataka doznačenih mirovinskih primanja. Tužitelj trpi štetu upravo radi posljedica predmetnog štetnog događaja (prometne nesreće koju je skrivio osiguranik tuženika) zbog kojeg je i posljedično došlo do priznavanja prava na invalidsku mirovinu. Tužitelj je visinu svog tužbenog zahtjeva postavio sukladno izričitoj zakonskoj normi koja tužitelju daje pravo da potražuje štetu za sve vrijeme isplate. Naime, odredbom čl. 161. st. 1. i 2. ZOMO (NN 157/13) i čl. 41. ZIDZOMO (NN 115/18) koja je u primjeni od 01.01.2019.g. i kojom se uređuje pravna osnova naknade štete, eksplicitno se definira pitanje prava HZMO na naknadu štete prema trećim osobama, koja glasi: „(1) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. (2) Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1) novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu 2) novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine, bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu" U odnosu na osporavanje visine utuženog potraživanja tužitelj navodi da je HZMO pravna osoba s javnim ovlastima te izdaje uvjerenja odnosno druge isprave o činjenicama u svezi s poslovima koje obavlja na temelju javnih ovlasti, to takve isprave imaju zakonsku presumpciju potpunog dokaza o činjenicama u svim pravnim postupcima, pa tako i u ovom konkretnom slučaju, odnosno imaju značenje javne isprave, a u konkretnom slučaju to je obračun isplate iznosa invalidske mirovine, o čemu je već zauzet stav u sudskoj praksi ( presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2233/2016-2 od 19. ožujka 2018.g.). Tužitelj ističe kako sukladno zakonima Republike Hrvatske, kao i aktima tužitelja priloženi obračuni isplate i elektronički ispisi doznačenih primanja iz banke podataka osiguranika HZMO-a, jesu potvrde o činjenicama o kojima HZMO na temelju javnog ovlaštenja vodi službenu evidenciju i imaju se smatrati valjanim i relevantnim dokazima o tome da je isplata utuženih iznosa izvršena i kada je izvršena, a to sukladno odredbi čl. 159. ZUP-a, 140.a ZOMO-a i čl. 230. ZPP-a. U parnicama u kojima sudovi po službenoj dužnosti od HZMO-a potražuju podatke o isplatama, ili bilo koje druge podatke o kojima HZMO temeljem zakona vodi službenu evidenciju; istovjetne isprave o isplatama – neisplatama mirovine ne dovode se u pitanje, štoviše suprotno postupanje tužitelja prema osiguranicima, osim što je tehnički neizvedivo zbog automatske obrade doznaka mirovina poslovnim bankama (izlisti iz iste baze podataka), bilo bi i nezakonito, te bi podlijegalo kaznenoj i prekršajnoj odgovornosti tužitelja kao pravne osobe i ravnatelja kao odgovorne fizičke osobe. Sudska praksa potvrdila je ovdje izneseni stav tužitelja: Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 3835/11 od 03.03.2013. potvrđena po Presudi Visokog trgovačkog suda RH br. Pž- 83/2014 od 02.01.2017., Presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-4923/05 od 20.02.2007.g. kao i Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 386/2018- 2 od 29. siječnja 2020. Tužitelj je opreza radi predložio da se provede dokaz financijskim vještačenjem po vještaku financijske struke, na okolnost obračuna i visine nastale štete ali sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju. U odnosu na navode tuženika da u ovoj pravnoj mjerodavan čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, tužitelj ističe da u ovoj pravnoj stvari potrebno je primijeniti odredbe čl. 162. st.1. i 2.toč.1. Zakona o mirovinskom osiguranju (N.N. 157/13), jer je predmet ovog spora regresni zahtjev Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz odredbe čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13…115/18, primjena od 1.1.2014. - dalje u tekstu ZMO) za razdoblje isplate mirovine od 1.2.2021. do 30.9.2023., a ne subrogacija iz čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/2005, primjena od 1.1.2006. – dalje u tekstu ZOOP). Kod prava subrogacije i prava regresa potražuje se iz različitih osnova. Kod subrogacije određena prava prelaze sa jednog subjekta obveznog odnosa na drugi, dakle radi se o izvedenom pravu, dok je regres izvorno pravo na naknadu štete. Tužitelj ima izvorno pravo na naknadu štete od osiguravajućeg društva prema odredbama članka 164. ZOMO-a. Odredbe ZOMO-a predstavljaju poseban propis kojim je uređena materija naknade štete koju tužitelj trpi isplatom mirovinskih primanja, dok ZOOP uređuje samo materiju iz područja obveznog osiguranja u prometu i ne može se odnositi na štetu nastalu isplatom mirovinskih primanja. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima temeljem odredbi ZMO-a izravno pravo regresa od osiguravajućeg društva što podrazumijeva i pravo na izravnu tužbu, što je i ovdje slučaj. Direktni zahtjev odnosno direktna tužba je pravo treće oštećene osobe kojoj je prouzročena šteta upotrebom motornog vozila da zahtjeva naknadu štete neposredno od osiguravatelja kod kojeg je osoba koja je odgovorna za štetu bila osigurana. Osiguranik osiguravatelja ima ugovorni odnos sa svojim osiguravateljem temeljem sklopljenog ugovora o osiguranju, dok je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje treća osoba. Obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti za štetu nastale trećim osobama ugovara se kako bi se zaštitile treće oštećene strane. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima svojstvo treće osobe sukladno odredbama čl. 1069. Zakona o obveznim odnosima kao i sukladno odredbama čl. 23. ZOOP-a. Tužitelj trpi štetu iz predmetne prometne nezgode obzirom da je po odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju bio obvezan priznati pravo na obiteljsku mirovinu zbog smrti nastale kao posljedica povreda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi. Da se ovdje radi o regresnoj odgovornosti iz ZMO-a a ne o subrogaciji iz ZOOP-a potvrđuje i Ustavni sud u svojoj odluci broj: U-III-1088/2017 od 28.9.2021. (prilaže se) koja navodi: „ U ovom predmetu riječ je o parničnom postupku radi regresnog potraživanja nositelja mirovinskog osiguranja koji oštećenici isplaćuju invalidsku mirovinu, nositelju osiguranja od automobilske odgovornosti, na ime štete (invalidnosti oštećenice, preuranjenog umirovljenja i, posljedično isplate invalidske mirovine) koju je svojim vozilom prouzročio njegov osiguranik.“ Posljedica primjene odredbe čl. 27. ZOOP-a kako to zahtjeva tuženik, bila bi da svi vozači u Republici Hrvatskoj koji su odgovorni za nastanak prometne nezgode, odgovaraju za naknadu štete prema HZMO-u, iako su se osigurali od odgovornosti za štetu prema trećima. Tužitelj ipak smatra da intencija zakonodavca nije bila osloboditi osiguravajuća društva obveze naknade štete ili ih dovoditi u povlašteniji položaj od drugih pravnih i fizičkih osoba. Šteta, kao relevantna činjenica prema vremenu čijeg nastanka se određuje koja će se odredba primijeniti, za tužitelja nastaje prilikom isplate svake invalidske mirovine, pa se shodno svemu navedenom, u konkretnom slučaju za utvrđivanje osnove i visine štete za tužitelja, kao lex specialis primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju. Odredbom članka 27. stavak 1. do 3. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05), na koji se poziva tuženik i koji je u osnovnom tekstu je stupio na snagu 1. lipnja 2006., bilo je propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a st. 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, dok se prema st. 3. razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Odredba članka 14. Zakona o izmjenama i dopunama ZOOP-a (NN 76/2013) koji je stupio na snagu 1. srpnja 2013., mijenjala je citirani članak 27. na način da se iza stavka 4. dodaje stavak 5. koji glasi: „ Obvezu iz stavka 1. ovog članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje“. Dakle, ta odredba nije relevantna za rješenje ovog spora, jer se ne radi o izvršavanju obveze tuženika prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja. Tužitelj ukazuje na sudsku praksu drugačiju od one na koju se poziva sud a prema kojoj u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19,84/21) i to odredbe članka 161.st.2.toč.1. prema kojima šteta za tužitelja predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na mirovinu u punom iznosu; odredbe članka 164.st.1. prema kojima se naknada štete zahtjeva izravno od društva za osiguranje kod kojega je vozilo osigurano od odgovornosti za štetu te odredbe članka 164.st.5. prema kojima su za utvrđivanje visine štete mjerodavne odredbe ZMO-a. Takvo stajalište prihvaća Visoki trgovački sud RH u brojnim sudskim odlukama, i to primjerice Pž-5462/2020 od 22. travnja 2022., Pž-1345/2019 od 26.10.2020., Pž-6097/2019 od 30.10.2020.; Vrhovni sud RH u svojim odlukama Revd 163/2021 od 2.2.2021., Revd 966/2021 od 9.6.2021. (Pž-1345/2019 od 26.10.2020.), Revt 412/2018 od 22.4.2020., Revd 501/2021 od 16.3.2021. i Rev 1664/2016 od 3.6.2020.; Županijski sud u Puli u svojim odlukama Gž- 800/2022 od 18.7.2022. i Gž-746/2021 od 14.12.2021; Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž-451/2020 od 15.7.2020. te Općinski građanski sud u Zagrebu u odlukama P-5671/2020 od 27.5.2022., P-1607/2020 od 28.4.2022. Tužitelj dostavlja i najnoviju sudsku praksu, primjerice slijedeće odluke: Općinski sud u Varaždinu posl. br.: Pn- 101/2021 od 15.7.2022.; Općinski sud u Zlataru P-237/2023 od 20.10.2023.; Županijski sud u Osijeku Gž-2075/2022 od 29.6.2023.; Trgovački sud u Zagrebu P- 348/2023 od 2.9.2023. i Visokog trgovačkog suda RH Pž-786/2022 od 17.8.2023. Tužitelj posebno ukazuje na Rješenje Vrhovnog suda RH BROJ Revd 1177/2023 od 21.3.2023. kojim se Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje dopušta revizija u odnosu na slijedeće pravno pitanje: „1. Da li za HZMO u parničnom postupku naknade štete, kojom potražuje naknadu štete po isplaćenoj invalidskoj mirovini nakon 1. siječnja 2014. stvarnu štetu predstavlja puni iznos isplaćene mirovine u skladu s člankom 161. ZOMO („Narodne novine“ 157/13) ili kako smatra tuženik štetu predstavlja razlika između rješenjem priznate i isplaćene mirovine i pretpostavljenog iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u skladu sa čl. 27. ZOOP-a („Narodne novine“ 151/05) „…. uz obrazloženje da se radi o pravnom pitanju o kojem sudska praksa viših sudova nije jedinstvena.
4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete, odnosno zahtjev za povrat iznosa isplaćenih tužiteljevom osiguraniku TP, a koji je sudjelovao u prometnoj nezgodi u kojoj je upravljao KP, osiguranik tuženika, te u kojoj nezgodi je osiguraniku tužitelja TP priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovane predmetnom prometnom nezgodom, počevši od 17. ožujka 2003. (Rješenje Klasa 140- 04/03-01 OB 06851873209, Ur broj: 341-13-03/1-03-015311, Broj spisa: 9835, od 30.10.2003., na stranici 9-11 spisa).
6. Predmet spora je naknada štete koja je tužitelju nastala u razdoblju od 1. veljače 2021., do 30. rujna 2023., a koja šteta prema obračunu tužitelja iznosi 5.760,61 zbog suodgovornosti i doprinosa osiguranika tuženika predstavlja 60% isplaćenog iznosa od 9.601,01 eura.
7. U ovoj pravnoj stvari je sporno po kojem propisu tužitelj ima pravo potraživati štetu i što je stvarna šteta u ovom slučaju. Dakle, sporno je da li primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 33/15, 93/15, 151/14, 120/16, 115/18, 102/19- ZOMO) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 – dalje ZOOP).
8. Prema odredbi čl. 1045 st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN, br 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO), tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema čl. 1046 ZOO, šteta je umanjenje nečije imovine ( obična šteta), spriječavanje njezina povećanja ( izmakla korist) i povreda prava osobnosti ( neimovinska šteta. Odredbom čl. 953 propisano je da je osiguratelj dužan naknaditi štete nastale slučajno ili krivnjom ugovaratelja osiguranja, osiguranika ili korisnika osiguranja, osim ako je za određenu štetu ta njegova obveza izrijekom isključena ugovorom o osiguranju.
9. Tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbama čl. 164. ZOMO, a tuženik smatra da njegova eventualna obveza može proizlaziti isključivo iz odredbe čl. 27. ZOOP-a.
10. Iz odredbe čl. 164 ZOMO proizlazi da ZMO, tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja I iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, pri čemu naknada stvarne štete, koju tužitelj ima pravo zahtijevati u slučajevima I ZMO, obuhvaća ukupne svote davanja I troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, I to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.
11. Iz odredbe čl čl. 27. ZOOP-a, je pod st. 1. propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidnog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a u st. 2. da se stvarnom štetom u smislu st. 1. tog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a u st. 3. istog članka da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, jer se radi o osiguranju u prometu i tuženik kao osiguratelj se ne nalazi u poziciji u kojoj je štetnik (vozač), već je njegova odgovornost kao osiguravatelja regulirana jedino odredbama ZOOP-a obzirom da tuženik ima odgovornost naknaditi štetu umjesto štetnika (vozača) prema ugovoru o osiguranju u smislu čl. 8. ZOOP-a.
12. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka (primjerice Rev-66/2022-2 od 1. veljače 2022., Rev- 1437/2021-2 od 5. siječnja 2022., Rev-866/2022-2 od 30. kolovoza 2022., Rev- 5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021.), Vrhovnog suda Republike Hrvatske navedenim u točki 9. obrazloženja ove presude, a na koje se odluke pozvao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revd-786/2023-2 od 1. ožujka 2023., kojim je odbio prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1725/2021-2 od 30. kolovoza 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5089/2020-7 od 23. veljače 2021., a kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je od tuženika zahtijevao isplatu iznosa od 19.227,02 kn s osnova naknade štete na ime invalidske mirovine isplaćene tužiteljevom osiguraniku AČ za razdoblje od 1. kolovoza 2017. do 31. ožujka 2020, a koje prihvaća i ovaj sud, u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.
13. Odredbom čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a, a što je po mišljenju ovog suda i pravna situacija u ovom konkretnom slučaju, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju do iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženika na ime osiguranja stvarnog štetnika.
14. Polazeći od utvrđenja da obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo ukoliko bi razmjerni iznos mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, provedeno je vještačenje po vještaku financijske struke, čiji nalaz sud prihvaća u cjelosti.
15. Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja dostavili su financijsko vještačenje na okolnost visine pretpostavljene invalidske mirovine i visine razlike između te mirovine i isplaćene invalidske mirovine te mišljenje vještaka je u skladu s pretpostavkama i izračunima iz osnovnog nalaza, mišljenja smo da u razdoblju od 1. veljače 2021. do 30. rujna 2023., razlike između isplaćenih invalidskih mirovina i pretpostavljenih invalidskih mirovina koje bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku u slučaju ozljede na radu, u omjeru od 60 % (suodgovornost osiguranika tuženika za predmetni štetni događaj) iznose ukupno 587,95 eura.
16. Radi navedenog, sud je djelomično usvojio tužbeni zahtjev u iznosu od 587,95 eura, sa zakonskim zateznim kamatama počev od dospijeća zadnjeg razlike, odnosno od 29. studenog 2023., sukladno odredbi čl. 29 ZOO-a, dok je u preostalom dijelu odbio tužbeni zahtjev i to u iznosu od 5.172,66 eura.
17. Tužitelj potražuje i kamate na navedeni iznos počev od 29. studenog 2023., dakle, od dospijeća navedene tražbine, a što je sud u cijelosti i prihvatio sukladno odredbi čl. 29 ZOO-a.
18. Tuženik je potraživao trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200 eura, zastupanje na ročištu 27. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 eura i zastupanje na ročištu 16. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura, uvećano za PDV 25% u iznosu od 150,00 eura te za sudske pristojbe po odluci suda u iznosu od 500,00 eura. Ukupno potražuje 1.250,00 eura. Tužitelj je potraživao troškove vještačenja u iznosu od 500,00 eura.
19. Opravdanim je ocijenjen zatraženi trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. tarife), te trošak pristupa ročištima 27. svibnja 2024., i 16. prosinca 2024., za svako po 200,00 eura, odnosno sveukupno iznos od 600,00 eura uz PDV u iznosu od 150,00 eura, odnosno sveukupno iznos od 750,00 eura.
20. Tužiteljev trošak na ime vještačenja u iznosu od 500,00 eura, je osnovan u cijelosti.
21. Sukladno odredbi članka 154. stavku 2. ZPP-a, u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, tužitelj je u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio sa 10,00 %. Tuženik je u pogledu osnove tužbenog zahtjeva uspio sa 100%, dok je u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio sa 90 %. Tuženikov ukupan uspjeh u sporu iznosi 95,00%. Kada se od uspjeha tuženika koji je u većoj mjeri uspio u sporu oduzme uspjeh tužitelja koji je u manjoj mjeri uspio u sporu, (5%) dobije se postotak troška ovog postupka koji je tužitelj dužan naknaditi tuženiku, a to je 90% ukupno priznatog troška, odnosno iznos od 675,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, sukladno odredbi čl. 29 ZOO-a, počev od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
22. Radi svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Labin, 26. ožujka 2025.
Sutkinja
Zdenka Raguž Zupičić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu odluke za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
- tužitelju
- tuženiku putem punomoćnika
