REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-80/2020-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri d.o.o. Slavonski Brod, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 25. veljače 2025., u nazočnosti tužiteljice i zamjenika punomoćnika ZG, odvjetničke vježbenice i zamjenika punomoćnika tuženika PG, odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom uredu IG, dana 26. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011475622 od 2.lipnja 2006. sklopljenog između tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kao kreditora i tužiteljice OG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, solemniziranog po javnom bilježniku Miroslavu Bračun iz Slavonskog Broda, pod brojem OU-801/2006 dana 5. lipnja 2006., koja u točki 1. glasi: „….koji odgovara protuvrijednosti od 10.802,47 CHF (slovima: desettisućaosamstodva CHF i četrdesetsedam C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“ , koja u točki 4. glasi: „Kamata se obračunava u CHF…“, koja u točki 5. glasi: „ Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…“, koja u točki 6.2 glasi: „plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…“ i koja u točki 11.9 glasi: „ Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te da potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, isplatiti tužiteljici OG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 1.151,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-5,10 eur od 1. studenog 2008. godine do isplate,

-5,48 eur od 1. siječnja 2009. godine do isplate,

-6,42 eur od 1. veljače 2009. godine do isplate,

-6,82 eur od 1. ožujka 2009. godine do isplate,

-5,54 eur od 1. travnja 2009. godine do isplate,

-5,74 eur od 1. svibnja 2009. godine do isplate,

-4,07 eur od 1. lipnja 2009. godine do isplate,

-2,65 eur od 1. srpnja 2009. godine do isplate,

-2,97 eur od 1. kolovoza 2009. godine do isplate,

-3,79 eur od 1. rujna 2009. godine do isplate,

-3,70 eur od 1. listopada 2009. godine do isplate,

-2,91 eur od 1. studenog 2009. godine do isplate,

-4,38 eur od 1. prosinca 2009. godine do isplate,

-5,45 eur od 1. siječnja 2010. godine do isplate,

-7,17 eur od 1. veljače 2010. godine do isplate,

-6,72 eur od 1. ožujka 2010. godine do isplate,

-8,95 eur od 1. travnja 2010. godine do isplate,

-8,46 eur od 1. svibnja 2010. godine do isplate,

-9,48 eur od 1. lipnja 2010. godine do isplate,

-16,20 eur od 1. srpnja 2010. godine do isplate,

-14,77 eur od 1. kolovoza 2010. godine do isplate,

-18,65 eur od 1. rujna 2010. godine do isplate,

-17,40 eur od 1. listopada 2010. godine do isplate,

-14,76 eur od 1. studenog 2010. godine do isplate,

-19,86 eur od 1. prosinca 2010. godine do isplate,

-26,22 eur od 1. siječnja 2011. godine do isplate,

-21,84 eur od 1. veljače 2011. godine do isplate,

-23,43 eur od 1. ožujka 2011. godine do isplate,

-21,30 eur od 1. travnja 2011. godine do isplate,

-21,62 eur od 1. svibnja 2011. godine do isplate,

-30,12 eur od 1. lipnja 2011. godine do isplate,

-30,69 eur od 1. srpnja 2011. godine do isplate,

-38,02 eur od 1. kolovoza 2011. godine do isplate,

-34,47 eur od 1. rujna 2011. godine do isplate,

-30,55 eur od 1. listopada 2011. godine do isplate,

-30,06 eur od 1. studenog 2011. godine do isplate,

-29,71 eur od 1. prosinca 2011. godine do isplate,

-31,43 eur od 1. siječnja 2012. godine do isplate,

-33,24 eur od 1. veljače 2012. godine do isplate,

-33,38 eur od 1. ožujka 2012. godine do isplate,

-32,17 eur od 1. travnja 2012. godine do isplate,

-32,77 eur od 1. svibnja 2012. godine do isplate,

-33,33 eur od 1. lipnja 2012. godine do isplate,

-32,43 eur od 1. srpnja 2012. godine do isplate,

-32,74 eur od 1. kolovoza 2012. godine do isplate,

-32,23 eur od 1. rujna 2012. godine do isplate,

-30,94 eur od 1. listopada 2012. godine do isplate,

-32,30 eur od 1. studenog 2012. godine do isplate,

-33,05 eur od 1. prosinca 2012. godine do isplate,

-32,79 eur od 1. siječnja 2013. godine do isplate,

-29,87 eur od 1. veljače 2013. godine do isplate,

-32,36 eur od 1. ožujka 2013. godine do isplate,

-32,48 eur od 1. travnja 2011. godine do isplate,

-31,43 eur od 1. svibnja 2011. godine do isplate,

-28,65 eur od 1. lipnja 2011. godine do isplate,

-28,50 eur od 1. srpnja 2011. godine do isplate,

i to od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koja je za prvo polugodište na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište na dan 1.srpnja te godine, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d. Zagreb, OIB: 02535697732 , Radnička cesta, Zagreb, da tužiteljici OG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.806,25 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koja je za prvo polugodište na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište na dan 1.srpnja te godine, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica s dijelom troškova postupka u iznosu od 53,09 eura kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela ovom sudu tužbu u kojoj navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 9011475622 od 2. lipnja 2006. kojim je kreditor tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 10.802,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

1.1. Nadalje, ukazuje na članak 6. ugovora kojim je otplata kredita vezana uz kunsku protuvrijednost po srednjem tečaju za CHF.

1.2. Navodi da se o spornim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo niti je tužiteljica za to imala mogućnost te da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o ugovaranju navedene valutne klauzule u ugovoru o kreditu.

1.3. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom se utvrđuje su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da su banke propustile potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

1.4. Predlaže utvrditi ništetnom odredbe ugovora o kreditu temeljem kojih je otplata vezan uz valutu CHF kao i u dijelu ugovaranja promjenjive kamatne stope i obvezati na isplatu stečenog bez osnove u iznosu od 10.001,00 kn i troškove postupka

2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Prvenstveno, ističe prigovor zastare. Ističe kako sukladno odredbama ZZP interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP/09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Smatra da je pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno budući se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Tužba se ukazuje u cijelosti promašena budući da postupanje tuženika više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.

2.1. Tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a ZZP i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.

2.2. Dalje navodi da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati zbog čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja.

2.3. Tuženik navodi da u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Smatra a je valutna klauzula dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu. Nadalje se u ugovoru o kreditu ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio i u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Smatra da nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.

2.4. Tuženik smatra da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

2.5. Jednako tako tuženik navodi i vezano uz promjenjivu kamatnu stopu kojom odredbom su stranke na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju, tako da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o ugovaranju fiksne kamatne stope.

2.6. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Kako ugovor predstavlja javnobilježnički akt, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ugovora je neosnovan. Poziva se na praksu Vrhovnoga suda Republike Hrvatske iz presude Rev 895/2003, od dana 09.02.2005. Za tužitelja tvrdi da je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Smatra da se tužiteljica svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenila kako joj, sukladno njenim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara.

2.7. U svezi prethodnog postupka prije sklapanja ugovora o kreditu, tuženik ističe da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem i da to obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Pri tome ponovno ukazuje da je korisnik kredita poslovno sposobna osoba koja je od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije kao i da je ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je rastumačen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.

2.8. U odnosu na zahtjev za isplatom, smatra da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi da je tečaj trebao ostati fiksan kao i kamatna stopa, kroz cijelo promatrano razdoblje.

2.9. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

3. Stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda. Tuženik je isticao da je tužiteljica u samom ugovoru o kreditu upoznat s rizikom rasta tečaja, te da je volja ugovornih strana bila upravo ugovaranje valutne klauzule. Jednako tako i promjenjive kamatne stope za koju je ugovoreno da je promjenjiva i da će se mijenjati kako je to navedeno u ugovoru.

3.1. Tužiteljica je prvotno postavila zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa kao i zahtjev za isplatu na ime stečenog bez osnove zbog ništetnih odredbi u iznosu od 10.001,00 kn / 1.327,36 eura.

3.2. Prije provođenja pripremnog ročišta tužiteljica je podneskom od 16. prosinca 2022. povukla zahtjev za isplatom stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ostala kod traženja na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli s postavljenim kondemnatornim zahtjevom u iznosu od 1.151,53 eura.

4. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 9011475622 od 2. lipnja 2006. kojim je kreditor tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 10.802,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ugovorena kamatna stopa od 5,17% promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila te da je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseci. Nije sporno da se kredit otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan dospijeća. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

5. Sporno je jesu li u Ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne, ima li sada tužiteljica pravo na isplatu stečenog bez osnove na ime valutne klauzule. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužiteljica ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

6. U dokaznom postupku, izvršen je uvid i pročitan je Ugovor o kreditu broj 9011475622 od 2. lipnja 2006. (list 5 do 7 spisa), početni otplatni plan (list 7/2 do 8 spisa), plan otplate (str. 61-63 spisa), knjigovodstvena kartica (str.64-74 spisa), otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope (str. 75-76 spisa), plana otplate (str. 77-79 spisa) nalaz i mišljenje vještaka Filipa Tolić od 30.rujna 2024. (str. 86-99 spisa) kao i u svu ostalu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu. Osim toga, proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

7. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, a tužiteljica je u skladu s istim postavila konačni tužbeni zahtjev.

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

9. Iz Ugovora o kreditu broj 9011475622 od 2. lipnja 2006. (list 5 do 7 spisa) utvrđeno je da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu u svrhu kupnje vozila (čl. 2.1.) u iznosu od 10.802,47 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 6.1.).

10. Istovremeno, odredbom čl. 6.2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja.

11. Saslušana pred sudom tužiteljica je iskazala da je kredit realizirala u 2006. za kupovinu motornog vozila u Auto kući Majer. Nije se mogla sjetiti da li je iznosom kredita u cijelosti platila kupoprodajnu cijenu ili je morala i dodati neko učešće. Kredit je realizirala kod tuženika jer je tada a i danas imala svoj osobni račun kod tuženika pa vjerojatno je to iz tog razlog. Sjeća se da je tražila kredit u banci i da joj je tada ponuđen kredit u CHF za koji su tvrdili da je najpovoljniji. Ona je vjerovala banci i njoj je kredit kada ga je realizirala u cijelosti odgovarao. Inače, kako do tada nije realizirala nikada prije nikakav kredit, nije imala pojma što to znači valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa, a posebno nije ništa znala o valuti CHF. Ugovor je pročitala u dijelu u kojem ju je zanimao odnosno znala je koliki iznos podiže, na koji rok i kolika joj je rata. Nitko joj nije ništa objašnjavao, niti upozoravao na bilo kakvi rizik sklapanja ovakvog ugovora. Rata kredita za koju misli da je bila oko 700,00 kn porasla je skoro duplo. Kredit je u cijelosti vratila trajnim nalogom na njezinim primanjima. Inače, vozilo koje je kupila korišteno je isključivo u privatne svrhe, a u vrijeme realizacije kredita nije na sebi imala nikakav obrt, niti udjele u trgovačkom društvu.

12. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužiteljice koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, odnosno o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužiteljice istinitim u dijelu u kojem je iskazala da joj je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, njezin iskaz je suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, knjigovodstvenoj kartici kredita i specifikaciji uplata iz kojeg je utvrđeno da je tužiteljici tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla.

13. Iz iskaza tužiteljice te Ugovora o kreditu utvrđeno je da je kredit realizirala radi kupovine motornog vozila koji je koristila za privatne svrhe pa je ista u ugovornom odnosu s tuženikom u statusu potrošača u smislu čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu. Tužiteljica je sklopila pravni posao s tuženikom u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14. Sud je nedvojbeno utvrdio da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 6.2. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018., kao i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/1811 od 16. rujna 2019. utvrđeno je da je između ostalih i tuženik u navedenom razdoblju, kojim je obuhvaćeno i vrijeme sklapanja ugovora između tužiteljice i tuženika, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu u kojima su korištene nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

15. Tuženik nije niti pokušao dokazati da bi korisnike kredita, niti konkretno tužiteljicu, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF.

16. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. istog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. istog zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Nadalje, odredbama čl. 81. i 82. ZZP/03 propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, pa je čl. 81. st. 1. i 2. tog zakona propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

18. Stoga je i odredba čl. 6.2. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP/03), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. U postupku je iskazom tužiteljice utvrđeno da joj je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora dovedena je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

19. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužiteljica kao potrošač bila u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njezine pregovaračke moći, razine znanja (po zanimanju administrativni radnik), te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe.

20. Sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl.6.2. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03. Kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu, to se na nju, suprotno navodima tuženika isticanih tijekom postupka, ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene poštenja.

21. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 6.2. među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužiteljici nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav joj je kredit ponuđen i predočen najpovoljnijim, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača.

22. Odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, u unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati, niti utjecati na njegov sadržaj. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu kao potrošača informirao i upoznao s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, već upravo suprotno, kredit uz valutnu klauzulu CHF prezentiran je najpovoljnijim. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 6.2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba nepoštena, a time i ništetna (čl. 87. ZZP/03). Jednako tako i odredba članka 11.9. je ništetna jer je u postupku dokazano da nije bilo govora o mogućim promjenama tečaja CHF i svim eventualnim rizicima vezanim uz promjenu tečaja.¸

23. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

24. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi oglašavanja, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara, te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, osim da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

25. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da je ništena i ugovorna odredba sadržana u članku 1. u kojem je kredit sklopljen uz valutnu klauzulu ništetna jer je u ovom postupu dokazano da tužiteljica nije bila upozorena o svim ekonomskim posljedicama odredbe o promjenjivoj kamatnoj stop i valutne klauzule i njezinim rizičnostima.

26. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod I. izreke presude.

27. Tužiteljica ima pravo na isplatu temeljem nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, a što potražuje u ovom postupku, što je osnovna posljedica ništetnosti.

28. Glede visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Filipu Tolić iz [adresa]. Vještak je u skladu sa zadatkom izradio nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF a uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, tužiteljica više platila 1.151,56 eura. Vještak je u nalazu i mišljenju iskazao i razdoblja kada je tečaj bio niži od onog na dan isplate kredita, no tuženik u postupku nije istaknuo prigovor prijeboja, pa tužiteljica osnovao potražuje ukupno iskazane više plaćene iznose.

29. Tužiteljica na nalaz i mišljenje vještaka nije imala nikakvih primjedbi, te je u skladu s nalazom i mišljenjem podneskom od 7. listopada 2024. uredila tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 1.151,56 eura na ime više plaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, skupa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog anuiteta do isplate.

30. Tuženik također nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, no prigovorio je nalazu iz razloga što je temeljen na premisi da je među strankama ugovoren fiksni tečaj, što nije bila ugovorna volja stranaka. Sud navedeno nije cijenio osnovanim iz prethodno navedenih razloga. Naime, kako je odredba ugovora o ugovorenoj valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom to je za izračun potraživanja tužiteljice osnovano i opravdano primijeniti tečaj CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita tužiteljice.

31. Tužiteljica je podneskom od 7. listopada 2024. preinačila tužbeni zahtjev za 0,03 eura koju je sud dopustio temeljem odredbe čl. 190. st.3. ZPP-a, jer je dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka i iz razloga što bi nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bilo nametnuto ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine –Međunarodni ugovori“ broj: 18/97,6/99-pročišćeni tekst,8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu. U situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće budući je teško procijeniti i odrediti iznos koji bi eventualno pripao tužitelju, već je nužno i u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojega je i tek tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog financijskog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije utjecaja na dužinu i trajanje ovoga postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju ostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegovog prava na naknadu štete, čime se tužitelju dalje nameće prekomjeran teret. Stoga, odluka kojom se ne bi dopustila preinaka tužbe ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a, čime bi bila narušena sama bit tužiteljevog prava na pristup sudu.

32. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

33. Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. I zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

34. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove, a čemu tuženik prigovara. Isto bi naime, bili protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, a u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača.

35. Tužiteljica je postavila zahtjev za isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz čl. 6.2. Ugovora u iznosu od 1.151,53 eura što čini zbroj više plaćenih iznosa tijekom cijelog razdoblja otplate, a što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka. Sud je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev kako je to navedeno pod II. izreke presude.

36. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud je prigovor ocijenio neosnovanim u cijelosti.

37. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO).

38. Što se tiče kondemnatornog zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17- 10, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17-2 od 20. veljače 2018., te suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. a koji glasi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

39. Kako je tužba podnesena 24. veljače 2020. to do podnošenja tužbe nije protekao rok iz čl. 225. ZOO, niti je nastupila zastara tražbine.

40. Tužiteljici su priznate kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužiteljici pripadaju kamate upravo kako je i postavila tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci presude pod točkom II.

41. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tako da joj sud dodjeljuje pravo na nužne i potrebne troškove ovoga postupka.

42. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 1.859,34 eura i njezin je zahtjev djelomično osnovan. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku, odvjetniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (1.151,53 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, i to trošak sastava tužbe 150,00 eura (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 6.5.2020., 16.2.2022., 7.10.2024. i 25.10.2024. za svaki iznos od 150,00 eura ili ukupno 600,00 eura (Tbr. 8/1), trošak pristupa ročištima 11.12.2023. i 25.2.2025. za svako po 150,00 eura ili ukupno 300,00 eura (Tbr. 9/1), te trošak pristupa ročištu za objavu presude 75 eura (Tbr. 9/3). Tužiteljici je tako na ime zastupanja priznat trošak od 1.125,00 eura skuoa s pridodanim PDV-om ukupno 1.406,25 eura.

43. Navedenom trošku pridodani su troškovi plaćenog financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura tako da su ukupni priznati troškovi tužiteljice u iznosu od 1.806,25 eura kako je to i navedeno pod III. izreke presude.

44. Na priznati trošak tužiteljici su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

45. Tužiteljici nije priznat trošak za pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura jer u spisu nema dokaza da je pristojba plaćena. Slijedom, odlučeno je kao pod IV. izreke presude.

U Slavonskom Brodu, 26. ožujka 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. OD Hećimović i partneri, Slavonski Brod,

2. OD Leko i partneri, Zagreb.