REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž R-23/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od Irene Dikanović-Terzić predsjednice vijeća, Draženke Ilak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Petrišić, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. Zagreb, Širolina ulica 4, OIB: 57500462912, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu od 19. studenog 2024., poslovni broj: Pr-8624/2020-30, u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se žalba tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. Zagreb, te se preinačava presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu od 19. studenog 2024., poslovni broj: Pr- 8624/2020-30 i sudi:

Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 51,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 16.12.2019. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope HNB- a na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do 29.12.2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. pa sve do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u bruto iznosu, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 655,59 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja se do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope HNB-a na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do 29.12.2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. pa sve do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, i to na iznose od:

- 13,22 EUR od 16.6.2016.

- 53,82 EUR od 16.1.2018.

- 108,41 EUR od 16.6.2018.

- 13,51 EUR od 16.7.2018.

- 54,40 EUR od 16.11.2018.

- 54,82 EUR od 16.2.2019.

- 54,82 EUR od 16.5.2019.

- 54,82 EUR od 16.7.2019.

- 13,70 EUR od 16.9.2019.

- 55,02 EUR od 16.11.2019.

- 54,36 EUR od 16.1.2020.

- 111,13 EUR od 16.2.2020.

- 13,56 EUR od 16.9.2020., sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.765,45 EUR sa zateznim kamatama od 19. studenoga 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku 15 dana."

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 51,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 16.12.2019. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope HNB- a na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do 29.12.2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. pa sve do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u bruto iznosu, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 655,59 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja se do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope HNB-a na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do 29.12.2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. pa sve do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, i to na iznose od:

- 13,22 EUR od 16.6.2016.

- 53,82 EUR od 16.1.2018.

- 108,41 EUR od 16.6.2018.

- 13,51 EUR od 16.7.2018.

- 54,40 EUR od 16.11.2018.

- 54,82 EUR od 16.2.2019.

- 54,82 EUR od 16.5.2019.

- 54,82 EUR od 16.7.2019.

- 13,70 EUR od 16.9.2019.

- 55,02 EUR od 16.11.2019.

- 54,36 EUR od 16.1.2020.

- 111,13 EUR od 16.2.2020.

- 13,56 EUR od 16.9.2020., sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.765,45 EUR sa zateznim kamatama od 19. studenoga 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku 15 dana."

2. Protiv presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 dalje: ZPP). Prije svega ističe kako je prvostupanjski sud propustio utvrditi kako iz provedenih dokaza proizlazi da se iznos od 51,26 eura koji je dosuđen pod točkom 1. izreke presude odnosi na dan 1. studenog 2019., koji je u evidenciji rada tužitelja evidentiran kao slobodan dan, dok se iznos od 655,59 eura, koji je dosuđen pod točkom 2. izreke presude odnosi na dane koji su tužitelju evidentirani kao tjedni odmor (u evidenciji rada označeni kao slobodan dan iz smjene). U žalbi ističe kako je prvostupanjski sud potpuno zanemario dopunsko očitovanje vještaka od 16. veljače 2024., u kojem je vještak pojasnio da tužitelju nije plaćena naknada za slobodan dan 1. studenog 2019., ali da tuženik nije ni trebao platiti sate koji su u evidenciji rada označeni kao slobodni dan. Također je pojašnjeno da bi, ukoliko bi tužitelju bio isplaćen iznos od 51,26 eura, značilo da bi tužitelj dobio naknadu plaće za blagdan na koji nije radio obračunatu u visini od 100% sati rada. Isto tako i za dosuđenu naknadu u iznosu od 655,59 eura prvostupanjski sud uopće nije cijenio činjenicu da na dane za koje tužitelj traži naknadu plaće, tužitelj nije trebao raditi, jer su prema rasporedu rada to bili dani njegovog tjednog odmora. Pogrešnom smatra i odluku o parničnom trošku. Predlaže žalbu uvažiti i preinačiti pobijanu presudu, podredno predlaže istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Trošak žalbe ne traži.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući presuda sadrži valjano obrazložene razloge o odlučnim činjenicama, te se može ispitati.

5.1. Ispitujući dalje pobijanu presudu po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavka 1 ZPP-a, ovaj sud nije našao da je ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa žalbeni razlog bitne povrede postupka nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za dane blagdana i neradnih dana u kojima tužitelj kao smjenski radnik zaposlen kod tuženika prema evidenciji radnog vremena nije radio i to tijekom 2016., 2018., 2019. i 2020. i to zbog toga što radnici koji rade u prvoj smjeni od ponedjeljka do petka primaju naknadu plaće kao da su radili na dane blagdana iako nisu radili, pa stoga tužitelj smatra da je tuženik radnike u smjenskom radu stavio u neravnopravan položaj u odnosu na radnike koji rade samo u prvoj smjeni.

7. Iz činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu proizlazi:

- da je tužitelj zaposlen kod tuženika na radnom mjestu blagajnik naplate cestarine, te da rad obavlja u smjenama tako što dva dana radi prvu smjenu, dva dana drugu smjenu, te potom dva dana noćnu smjenu, a nakon toga je dva dana slobodan;

- da je po prirodi posla tužitelj nekada radio u dane državnih blagdana i neradnih dana;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tuženik tužitelju platio sve sate koje je tužitelj odradio (redovne i prekovremene);

- da su dani za koje se traži naknada plaće u evidenciji radnog vremena tuženika evidentirani kao slobodni dani (1. studenog 2019.), odnosno kao tjedni odmor (u evidenciji radnog vremena evidentirano „slobodan iz smjene“);

- da tužitelju za te dane nije podmirena naknada plaće;

- da je provedenim vještačenjem utvrđeno da ako je trebalo obračunati naknadu plaće za blagdane koje je tuženik evidentirao kao slobodan dan, odnosno tjedni odmor, onda ta naknada iznosi 51,26 eura (slobodan dan 1. studenog 2019.), odnosno 668,69 eura (za dane koji su evidentirani kao tjedni odmor).

8. Prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio zaključujući da tužitelj ima pravo na naknadu plaće za utuženo vremensko razdoblje za dane blagdana i neradnih dana, za one dane kada prema rasporedu radnog vremena nije radio, jer da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da tužitelj kao smjenski radnik radi usklađivanja godišnjeg fonda sati nije morao odraditi više sati od radnika koji ne radi u smjenama, odnosno da mu ti sati nisu bili plaćeni. Prvostupanjski sud tako smatra da je postupanjem tuženika došlo do nejednakog postupanja prema radnicima koji rade u smjenama i onih koji ne rade u smjenama, odnosno da je došlo do nejednakosti između obračuna fonda sati tužitelja kao smjenskog radnika i radnika koji ne radi u smjenama na način da je za isto razdoblje smjenski radnik trebao odraditi daleko veći broj radnih sati od radnika koji ne radi u smjenama, da je tužitelj na taj način stavljen u nepovoljniji položaj zbog čega tužitelju dosuđuje zatraženi iznos naknade plaće.

9. Ovakav stav prvostupanjskog suda nije pravilan.

10. Mjerodavne odredbe koje je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti, a prvostupanjski je sud to propustio su:

- članak 95. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 dalje: ZR) kojim je propisano da za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće;

- člankom 1. i 3. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 33/96, 96/01, 13/02, 136/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11, 130/11 dalje ZBSNDRH) taksativno su propisani blagdani i neradni dani, a člankom 5. istog zakona propisano je da zaposleni za te dane imaju pravo na naknadu plaće;

- člankom 73. stavkom 1. Kolektivnog ugovora za Hrvatske autoceste d.o.o. („Narodne novine“ broj 85/14 dalje: KU/14) bilo je propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće u vrijeme blagdana i neradnih dana utvrđenih zakonom, a isto je propisano i Kolektivnim ugovorom za Hrvatske autoceste d.o.o. („Narodne novine“ broj 22/18 dalje: KU/18);

11. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda, koje se žalbom ne osporava, jasno proizlazi da je tužitelj, na utužene blagdane tijekom 2016. do 2020., prema rasporedu rada koristio slobodan dan (1. studenog 2019.), odnosno za ostale dane je koristio tjedni odmor koji je u evidenciji radnih sati označen kao „slobodan iz smjene“.

12. Budući tužitelj prema unaprijed određenom rasporedu rada na utužene blagdane nije imao obvezu raditi, već je koristio slobodan dan, odnosno tjedni odmor, prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, a u smislu naprijed citiranih zakonskih odredbi, odnosno odredbi KU/14 i KU/18, tužitelj nema pravo na naknadu plaće, jer te dane nije niti imao obvezu raditi.

13. Neosnovano tužitelj smatra da mu prema odredbama kolektivnih ugovora pripada pravo na utuženu naknadu plaće, jer prema odredbama kolektivnih ugovora radnik ima pravo na naknadu plaće kao da je radio samo u slučajevima taksativno navedenih u toj odredbi. Pri tome riječi „kao da je radio“ podrazumijevaju da se zaista i radi o danima kada je radnik trebao raditi, ali nije radio, jer se radilo o blagdanu, odnosno neradnom danu. Stoga, a budući je utvrđeno da su svi blagdani u odnosu na koje tužitelj u ovom predmetu potražuje naknadu plaće, njegovi neradni dani, odnosno dani tjednog odmora, koji su u evidenciji radnih sati evidentirani kao slobodni dan, odnosno kao „slobodan iz smjene“, ne postoji pravna osnova iz koje bi proizlazilo pravo tužitelja na potraživanje naknade plaće za te dane.

14. Neosnovani su i navodi tužitelja vezani uz fond sati. Fond sati tužitelja koji radi od ponedjeljka do petka temelji se na 40-satnom radnom tjednu iz članka 61. ZR-a, te upravo taj tjedni fond sati predstavlja temelj za obračun plaće i naknade plaće svim radnicima. U fond sati radnika ulaze svi odrađeni sati, ali i sati na koje bi radnik po rasporedu radio, ali iz opravdanih razloga nije radio (npr. zbog bolovanja, godišnjeg odmora). Neradni dani, odnosno dani koje radnik koristi kao dnevni ili tjedni odmor, nisu dani na koje je radnik trebao raditi i zbog toga ne ulaze u fond sati.

15. Tužitelj je, kako to proizlazi iz njegova iskaza radio u tri smjene. Takva organizacija rada utemeljena je na zakonu i odredbama kolektivnih ugovora. Rad u tri smjene organizira se na način da radnik radi dva dana u I. smjeni, dva dana u II. smjeni i dva dana u III. smjeni, nakon čega je dva dana slobodan. Kada radi u I. smjeni radi od 6 do 14 sati, u II smjeni od 14 do 22. sata i u III smjeni od 22 do 6 sati.

16. Slijedom navedenog do razlike u broju odrađenih sati ne dolazi zbog neisplate plaće za blagdane na koje je tužitelj koristio tjedni odmor, već zbog rasporeda rada u smjenskom režimu i preraspodjeli radnog vremena koji su kolektivnim ugovorima predviđeni za radno mjesto tužitelja. Dakle, razlika u broju odrađenih sati koji ulaze u fond sati tužitelja kao smjenskog radnika i radnika koji ne radi u smjenama nije u uzročnoj vezi s neodrađenim, u konkretnom slučaju utuženim blagdanima, već je u vezi sa satima koje je smjenski radnik odradio na blagdane. Temeljem te činjenice da radi na blagdan tužitelj je ostvario dodatna materijalna prava u vidu dodatka za rad na blagdan.

17. Vrhovni sud RH je u više svojih presuda, između ostalog i u presudama poslovni broj: Rev-54/2024 od 10. prosinca 2024. i Rev-1261/2024-2 od 8. listopada 2024., zauzeo pravni stav: „za isplatu naknade plaće za rad blagdanom preduvjet je da je radnik po svom radnom rasporedu na taj dan bio dužan raditi (u kojem slučaju bi da je radio ostvario plaću), jer prema unaprijed određenom mjesečnom rasporedu rada tužitelj na utužene blagdane nije imao obvezu rada, već je te dane koristio kao tjedni odmor“

18. Zbog navedenog je žalbu tuženika valjalo prihvatiti i preinačiti prvostupanjsku presudu, te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Ova se odluka temelji na članku 373.a stavak 1. točka 1. ZPP-a.

Slavonski Brod, 26. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić