REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, 34000 Požega

Poslovni broj: P-334/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Požegi, po sucu Davoru Lovriću, u pravnoj stvari tužitelja SR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupan po opunomoćeniku Dominiku Brekalo odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, Zagreb, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti i isplate nakon održane i dovršene glavne javne rasprave 19.veljače 2025. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja Marka Brekala odvjetnika u Požegi i opunomoćenika tuženika Lorene Bakić odvjetnice u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, 26.ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 1. te članka 7. osnovnog Ugovora o kreditu broj 61/06, kreditna partija 7103108506, sklopljen između tužitelja SR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 16.05.2006. godine, a koja odredbe glasi: „ Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 202.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita“ te „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja“ i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju SR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčanu tražbinu u iznosu od 16.950,10 EUR na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa do isplate po stopi od 6,54% godišnje, odnosno po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a sve to u roku 15 dana

- na iznos od 9,60 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 40,76 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 40,27 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 54,94 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 31,38 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 30,34 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 22,67 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 27,28 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 15,32 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 26,26 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 15,41 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 24,75 EUR počevši od dana 1.10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 22,40 EUR počevši od dana 1.10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 41,37 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 48,48 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 52,71 EUR počevši od dana 1.10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 61,00 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 78,63 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 89,03 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 96,02 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 131,14 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 121,61 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 127,16 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 129,01 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 170,96 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 152,65 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 159,95 EUR počevši od dana 1.10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 182,37 EUR počevši od dana 1.10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 159,12 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 184,50 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 226,78 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 264,61 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 295,71 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 236,89 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 211,63 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 213,28 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 229,04 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 242,74 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 247,03 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 239,04 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 239,85 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 247,96 EUR počevši od dana 1.10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 247,11 EUR počevši od dana 1.10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 241,12 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 237,80 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 220,74 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 242,90 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 246,20 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 240,45 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 221,57 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 229,68 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 236,74 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 241,42 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 209,98 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 219,90 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 214,14 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 221,28 EUR počevši od dana 1.10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 231,30 EUR počevši od dana 1.10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 233,45 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 237,64 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 239,42 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 230,03 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 247,79 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 248,47 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 241,02 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 239,92 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 238,83 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 245,53 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 263,76 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 263,77 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 264,79 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 264,27 EUR počevši od dana 1.10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 264,27 EUR počevši od dana 1.10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 264,27 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 264,77 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 264,77 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 264,77 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 264,77 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 264,77 EUR počevši od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.025,00 EUR od presuđenja sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja SR za naknadom troškova sudske pristojbe.

II Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku.

Obrazloženje

1. Prednik tužitelja, ĆR, je sa tuženikom 15.05.2006. godine zaključio Ugovor o namjenskom kreditu, broj 61/06, kreditna partija 7103108506, temeljem kojeg Ugovora je tuženik isplatio predniku tužitelja iznos od 202.000,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate kredita od 23 godine. Tužitelj SR je sa prednikom ĆR zaključio Ugovor o prijenosu ugovora o kredit dana 28.09.2014. godine, broj 61/06/14, kreditna partija, 7103108506. Nadalje, u članku 2. tog Ugovora o prijenosu Ugovora o kreditu je navedeno da prenositelj ĆR prenosi primatelju SR osnovni ugovor, čime primatelj SR postaje nositelj svih prava i obveza iz osnovnog Ugovora. Nadalje, tužitelj je sa tuženikom sačinio dodatak Ugovora o kreditu i to dana 20. 04. 2016. godine. Tužitelj je kredit vratio banci u cijelosti.

1.1. Tužitelj podnosi tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to na način da je u Ugovoru o kreditu inkorporirao valutnu klauzulu kojom je glavnicu, koja čini predmet Ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju na korištenje i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao.

1.2. Ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Naime, prema članku 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.g. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje propisano je da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je ovdje upravo slučaj.

1.3. Tužitelj se poziva na odluku Ustavnog suda RH, poslovni broj br. U-III- 2521/2015 od dana 13. prosinca 2016. godine od strane Udruge Potrošač u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, koja jasno navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, isto kao i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, podliježe testu poštenosti te da nema razloga različito se pristupiti u tumačenju istog pravnog standarda, budući da su banke, uključujući i tuženika, trebale potrošače informirati i upoznati s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule. U takvom smjeru je išla i daljnja sudska praksa o čemu govori presuda Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18-11 kojom se odbijaju revizije tuženih banaka i potvrđuje presuda Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, donesena u ponovljenom postupku povodom odluke Ustavnog suda br. U-III- 2521/2015, kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, a žalbe tuženika (banaka) na okolnost ništetnosti valutne klauzule odbijene su kao neosnovane.

1.4. Uzimajući u obzir odredbe članka 81. st. 2. 3. i članka 84. ZZP/03 te povrh svega odredbu članka 3. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj na način da je u ugovoru o kreditu ponudio nisku kamatnu stopu i inkorporirao valutnu klauzulu, a istodobno prešutivši u potpunosti ekonomski rizik tečajnih razlika.

1.5. Podneskom od 23.siječnja 2025., nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je specificirao konačno postavljeni tužbeni zahtjev te potražuje isplatu 16.950, 10 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose sa datumima dospijeća.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu (stranica 28-44 spisa ) protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kako u osnovu tako i u visini.

2.1. Tuženik u cijelosti osporava tužbu kao neosnovanu, uključujući pravnu osnovu, visinu i izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava istinitost tužbenih navoda kao prigovor zastare i nedostatka aktivne legitimacije. Ističe da tužitelj nije uopće dokazao pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe , što je dužan učiniti.

2.3. Tuženik prvenstveno ističe da se u ovom predmetu radi o kreditu koji je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: „ZID ZPK“) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine.

2.4. Svrha navedenog Zakona je izjednačiti položaj dužnika iz kredita u CHF s položajem u kojem bi bili da su njihovi krediti od početka bili denominirani u eurima (ili denominirani u HRK s valutnom klauzulom u eurima). Odražavajući ovu osnovnu svrhu, zakon predviđa detaljan mehanizam konverzije. Člankom 19. c. ZID ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: i. Iznos početne glavnice kredita u CHF se konvertira u eure ili kredite denominirane u HRK s valutnom klauzulom u eurima, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita dužnicima. Ovaj tečaj je jednak tečaju koji su vjerovnici primjenjivali na taj datum na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima ili vezane uz eure ii. Umjesto početno ugovorene kamatne stope za kredite u CHF, kamatna stopa za konvertirane kredite jednaka je kamatnoj stopi koju je vjerovnik primjenjivao na kredite denominirane ili vezane uz euro na datum sklapanja ugovora o kreditu.

2.5. Tuženik naglašava kako je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka, tužitelj je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku.

2.6. Nadalje, tuženik ističe kako je u potpunosti informirano tužitelja o svim parametrima konverzije. Naime, za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik je sukladno čl. 19d ZID ZPK izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji kalkulator uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije sukladno članku 19.c ZID ZPK, te ga je učinio dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, pa tako i tužitelju, a kojem kalkulatoru je svaki potrošač mogao pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja. Dakle, u odnos između tužitelja i tuženika intervenirao je zakonodavac upravo u svrhu restitucije tužitelja kao potrošača. Intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama čl. 19.b, 19.c ZIDZPK. Tužitelj nije bio obvezan prihvatiti konverziju i sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, nego je imao izbora da li će prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka koji se odnosio na konverziju.

2.7. Stoga da je posve jasno kako su iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom već obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak. Tuženik je sve uplate tužitelja evidentirao i preračunao u valutu EUR. Dakle, zatraženi iznosi obuhvaćeni su u novim obračunima i novim otplatnim planovima. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj izgubila bi se svrha intervencije zakonodavca, a kojoj intervenciji je cilj upravo zaštita potrošača. Ispalo bi da se ZID ZPK zaobilazi odnosno da se uopće ne primjenjuje.

2.8. S obzirom na sve naprijed navedeno, budući se pravomoćne presude VTS RH (43 Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, proizlazi da te presude nemaju nikakav učinak na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR.

2.9. Završno, tuženik također ističe da nije dokazao svojstvo potrošača. U podnesku od 28.listopada 2024. predloženo je ovom Sudu da prilikom izračuna uzme u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 29.033,72 kn i negativne tečajne razlike.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu, kreditna partija 7103108506 od 15.svibnja 2006., u dodatak ugovora o kreditu od 20.travnja 2016., ugovor o prijenosu ugovora o kreditu, kreditna partija 7103108506 od 24.rujna 2014., u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Filipa Tolića od 29.prosinca 2024., saslušao je tužitelja i sudskog vještaka u svrhu dokazivanja, te u sve priloge i podneske u spisu.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14.-OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

5. Sud je kao nesporno utvrdio da su prednik tužitelja i tuženik dana 15.svibnja 2006. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 202.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te da je tužitelj SR sa prednikom ĆR zaključio Ugovor o prijenosu ugovora o kreditu dana 28.rujna 2014. Ugovor o konverziji tužitelj je s tuženikom sklopio dana 20.travnja 2016. te da je tužitelj kredit vratio banci.

6. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, nedostatak aktivne legitimacije, svojstvo potrošača, negativne tečajne razlike.

7.Glede prigovora da Sud treba umanjiti tzv. ¨ negativne razlike¨ ukazuje se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav da se takav iznos ne utvrđuje niti se uzima u obzir pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu u procesnoj situaciji u kojoj tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev, niti je istaknut kakav prigovor radi prebijanja, slijedom čega se takav uopće ne bi trebao utvrđivati, niti bi se trebao uključivati u tabelarni prikaz nalaza i mišljenja, a u konačnici i u sam nalaz i mišljenje. Valja napomenuti da tuženik nakon provedenog vještačenja nije postavio određeni zahtjev u kojem je tužitelj manje platio iznos od 621,98 EUR jer je navedeni tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan korištenja kredita. Tužitelj nije naveo da ističe prigovor prijeboja ili prigovor radi prebijanja u odnosu na tzv. ¨negativne razlike¨ već samo zatražio da sud uzme u obzir i negativne tečajne razlike. Prigovor prijeboja i prigovor radi prebijanja dva su različita pravna instituta koji za sobom povlače primjenu različitog materijalnog prava. Prigovor prijeboja, s jedne strane, prigovor je zbog već ranije nastalog prijeboja. Radi se o izvanprocesnoj, građanskopravnoj kompenzaciji tražbina koje su već međusobno kompenzirane / prebijene. Da bi tuženi u ovom slučaju mogao staviti svoju tražbinu u prijeboj, morao bi raspolagati pravomoćnom sudskom presudom kojom se deklaratornom odlukom utvrđuje postojanje tražbine u navedenom iznosu, čime tuženi ne raspolaže. Jedino sa čime tuženi „raspolaže“ u ovoj parnici jest pravomoćna sudska presuda u kolektivnom sporu, a kojom je utvrđeno da je ugovarao nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. S druge strane, prigovor radi prebijanja isključivo je procesnopravne naravi, na što ukazuje i odredba čl. 288. a st.6. Zakona o parničnom postupku, koji propisuje da se takav prigovor može istaknuti isključivo do zaključenja prethodnog postupka. Ovo stoga što se u tom slučaju od suda traži da svojom odlukom / presudom najprije deklaratorno utvrdi postojanje tražbine tuženoga prema tužitelju, potom konstitutivnom odlukom izvrši njihov prijeboj. Drugim riječima, prigovorom radi prijeboja tuženi se stavlja u poziciju tužitelja ( lat.reus excipiendo fit actor). Kao takav, preuzima na sebe teret dokazivanja svoje tražbine u odnosu na koju od suda potražuje da deklarativno utvrdi njegovu tražbinu i potom konstitutivnom odlukom prebije sa tražbinom tužitelja. A da bi tuženi mogao nešto dokazati, potrebno je da isti stavi dokazne prijedloge u tom pravcu, radi čega ga ZPP prekludira u tom pravu nakon zaključenja prethodnog postupka. Stoga, priložena sudska praksa u ovom slučaju je neprimjenjiva na eventualno potraživanje tuženika s osnova nižeg tečaja, obzirom da isti nije istaknuo prigovor radi prijeboja, kao procesnopravni prigovor, do zaključenja prethodnog postupka, niti stavio bilo kakve dokazne prijedloge u tom pravcu, dok za primjenu instituta prigovora prijeboja nema osnova, iz gore navedenih razloga. Eventualno manje naplaćeni tečaj nije stjecanje bez osnove na strani potrošača, nego je to djelomično nenaplaćeni dospjeli anuitet, za čije je dospijeće i naplatu brigu trebao voditi tuženik. Tuženik nije naplatio dospjeli anuitet tada kada ga je mogao i trebao naplatiti, taj dio koji nije neplaćen ne predstavlja stjecanje bez osnove na strani potrošača, stoga se nenaplaćeni dio anuiteta ne može prebijati s potraživanjima potrošača na temelju stjecanja bez osnove. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju ovlaštenog sudskog vještaka od 29.studenog 2024. Na temelju čl. 2.st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje - ZPP-a) sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva. Na temelju čl. 172. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. U svezi navedenog sud nema ovlasti sam izvršiti uračunavanje na temelju čl. 172. ZOO-a kada tuženik nije predložio vještačenje na te okolnosti i bez postavljenog zahtjeva tuženika, jer sud samo odlučuje o postavljenim zahtjevima, a tuženik nesporno zahtjev u tom dijelu nije postavio (čl. 221 a ZPP-a teret dokaza je na tuženiku). Tuženik nije imao ni dokaznih prijedloga u svezi navedenog. U svezi navedenog ovaj sud je usvojio postavljeni zahtjev u cijelosti kao osnovan . U svezi utvrđenih tzv. negativnih razlika tuženik nije postupio u skladu sa odlukom VSRH Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i podnio protutužbu ili prigovor prebijanja koji su kvantitativno određeni do zaključenja prethodnog postupka i sud o istom nije niti odlučivao i u svezi osnovano istaknutog prigovora tužitelja

8. Iz iskaza tužitelja saslušanog na ročištu je utvrđeno da je tužitelj sa prednikom ĆR zaključio Ugovor o prijenosu Ugovora o kreditu 2014. godine. Predmet ugovora koji je prednik ĆR zaključio sa Zagrebačkom bankom d.o.o. bilo je renoviranje kuće u [adresa]. Radilo se o potrošačkom kreditu radi rješavanja stambenih prilika prednika tužitelja. Tužitelj je također kupio kuću odnosno preuzeo kredit budući da ga prednik nije mogao otplaćivati, radi rješavanja svojih stambenih prilika, a nikako u poslovne svrhe. Stambeni kredit je otplaćivao svojim novcem te ga je u cijelosti otplatio. Prilikom potpisivanja ugovora o konverziji bila mu je ponuđena opcija uzmi ili ostavi, te da mu nije omogućeno pregovaranje, odnosno izmjenu bilo kakvih ugovornih odredbi. Slijedom navedenog, Sud je utvrdio da se radi o potrošačkom kreditiranju.

9. Vezano uz pitanje aktivne legitimacije na strani tužitelja, sud je stava kako u konkretnom predmetu tužitelj predstavlja korisnika kredita te da je kao takav naveden u ugovoru o prijenosu ugovora o kreditu od 28. rujna 2014. i dodatku ugovoru o kreditu od 20.04.2016. Ugovori o kreditima s potrošačima uređeni su Zakonom o potrošačkom kreditiranju, (Narodne novine br. 75/09), a kojim je u naše zakonodavstvo uvedena Direktiva 2008/48/EZ Europskoga Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkom kreditu kojom se opoziva Direktiva Vijeća 87/102/EEZ (Službeni list L133, 22. svibnja 2008., str. 66-92), s time da je taj Zakon stupio na snagu 1. siječnja 2010. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, ugovor o kreditu uvijek zaključuje banka kao kreditor, te se daje uvijek novac. Na temelju ovog ugovora osnovna obveza banke je da korisniku stavi na raspolaganje određeni iznos novca, te se ova obveza u pravilu u svakom ugovoru točno precizira ili se ponekad navede najviši iznos novca kojeg korisnik može preuzeti. Obveza je korisnika kredita plaćati ugovorene kamate i vratiti svotu novca koja odgovara iznosu kredita u skladu s ugovornim odredbama. Pored tih obveza svih korisnika kredita, u slučaju kada je ugovorena namjena za koju se ugovara kredit, onda taj korisnik mora koristiti sredstva u skladu s ugovorenom namjenom kredita. Iz navedenog dakle proizlazi da se međusobni odnos stvara između banke kao kreditora i fizičke osobe (u konkretnom slučaju) kao korisnika kredita koji ima pravo ostvarivati sva prava temeljem navedenog ugovora o kreditu. Sud je uvidom u svu materijalnu dokumentaciju u ovome spisu utvrdio kako je SR korisnik konkretnog kredita,

pa je stoga on prema mišljenju ovog suda nositelj svih prava i obveza po konkretnom kreditu. Kao takav prema stavu ovoga suda on je jedini ovlašten na postavljanje tužbe u ovom postupku kojom se zahtijeva utvrđenje i prekoračenje odredbi iz predmetnog ugovora, kao i isplata. Također stav je ovoga suda činjenica da ukoliko je netko treći vršio uplatu po predmetnom kreditu nije pitanje aktivne legitimacije u ovome predmetu, već samo može biti pitanje kasnijih regresnih parnica vezane za uređenje odnosa između korisnika kredita i trećih osoba. Dakle, prigovor nedostatka aktivne legitimacije, nije osnovan

.

10.Visinu tužbenog zahtjeva Sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Filipa Tolića te je tužitelj dana 23.siječnja 2025. sukladno istom i specificirao tužbeni zahtjev.

10. 1. Vještak Filip Tolić na ročištu koje je održano dana 19. veljače 2025. iskazao je da ostaje kod danog nalaza i mišljenja koje je dostavljeno ovom sudu 29.studenog 2024. u kojem je naveo da obeštećenje nakon prebijanja s pretplatom iz konverzije, zajedno sa zateznim kamatama od dana konverzije do dana vraćanja iznosi 16.950,10 EUR. Na nalaz i mišljenje prigovore je istaknuo samo tuženik, a kojima nije osporio matematički izračun vještaka, već su prigovori isključivo pravne naravi usmjereni na sam zadatak vještaku zbog čega je ovaj sud smatrao da nalaz i mišljenje vještaka nije potrebno dopunjavati. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti i prihvatio.

11.Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

12. Tijekom postupka je bilo sporno u svezi istaknutih prigovora tuženika da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, sporno je da li se primjenjuju stavovi iz tzv. kolektivne tužbe. Nadalje je sporno je li tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren s preplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

13. Po ocjeni ovog suda ti prigovori tuženika nisu osnovani.

14. Nesporno je da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P- 1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni. U svezi navedenog nesporno je da je tužitelj potrošač jer je kredit iskoristio za kupnju stana za obiteljske potrebe.

15. Na temelju čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača. U svezi navedenog primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu). Na temelju čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje – ZPP-a), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a U tom slučaju sud je vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, se radi o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. U svezi navedenog ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c ZPP-a vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naprijed navedenim presudama.

16. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

17.Analizirajući prigovor tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja zbog aneksa o konverziji, sud smatra da tužitelj ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Sud je stava da obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, ali ne postoji razlog da tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda, a što je u konkretnom slučaju isti i učinio.

18. U skladu s odlukom VSRH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. - sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog Ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule i iznosa preostale glavnice kredita i postignut sporazum o raspolaganu preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništenost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen, a što nije slučaj kao kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Stoga korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

19. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, nije osnovan .

20. Potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je postupak pokrenut dana 23. svibnja 2023. podnošenjem tužbe ovome sudu. Na temelju čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. U svezi navedenog podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

21.U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, premda jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti promjenjivosti stope ugovorene kamate i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi ona već prilikom sklapanja ugovora znala ili mogla pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene tečaja, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza tužitelja kojem je sud u tom dijelu u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz tužitelja logičan i uvjerljiv.

22. Nesporno je pravo stranka na ugovaranje valutne klauzule. Međutim, sporne odredbe nisu utvrđene nepoštenima i ništetnima iz razloga što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, već su utvrđene nepoštenima i ništetnima zato što je nedvojbeno utvrđeno da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, zato što kod promjenjive kamatne stope i valutne klauzule kreditor nije u cijelosti informirao potrošača o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke te zato što se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Prema zaključcima Visokog trgovačkog suda, sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013 nije zabranjeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ali činjenica što obveza potrošača čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan). Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sadržanog u odluci poslovni broj Revt-249/14-2, banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Banka kao kreditor je bila dužna svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunam a Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

23. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05. Taj preplaćeni iznos, utvrđen je temeljem nalaza i mišljenja vještaka i predstavlja razliku obveza, u razdoblju od dana dospijeća prve utužene obveze do konačne otplate kredita, a koja proizlazi iz razlike između promjene tečaja valute za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita.

24. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužiteljici platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

25. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, u svezi čega je i odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

20. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019- 36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

26. U svezi navedenog nesporno je da se Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

27. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da sklapanjem Dodatka od ugovora kojim je izvršena konverzija nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

28. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. U svezi navedenog po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom ugovora kojim je izvršena konverzija nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. ZOO-a jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

29. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. je navedeno da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

30. U svezi navedenog po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovora nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se sklapanjem Dodatka ugovor nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto. Da je takav pristanak i dan ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (jer je u to vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije niti mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao. U svezi navedenog tužitelji ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

31. Izvršenom konverzijom kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u euro sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15; dalje - ZIDZOPK) radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. U svezi navedenog konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Dodatkom ugovoru ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Taj Zakon je bio donesen da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Tužitelj se konverzijom nije odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita. Konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi. Nesporno je iz iskaza samog tužitelja utvrđeno da je on potrošač, jer je kredit iskorišten za kupnju kuće i u svezi navedenog sud je odlučio kao pod točk. II. izreke presude i tuženik je u obvezi izvršiti isplatu tužitelju.

32. Budući je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom sud je tuženiku, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22, 138/23 dalje: Tarifa) naložio da mu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 3.025,00 EUR, a koji troškovi se odnose na trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR ( Tbr.7/1 Tarife ), trošak zastupanja na ročištima 6.11.2024. i 19.02.2025. u ukupnom iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9/1 Tarife), trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR ( Tbr.9/3 Tarife ), trošak sastava podneska od 23.siječnja 2025. u iznosu od 500,00 EUR ( Tbr.8/1 Tarife ) trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, PDV u iznosu od 525,00 EUR (Tbr. 42 Tarife), dakle ukupno 3.025,00 EUR.

33. Tužitelju nisu priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je temeljem odredbe članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj:118/18., 51/23., dalje: ZSP/23) tužitelj oslobođen obveze plaćanja sudske pristojbe koje su za tužitelja nastale nakon stupanja na snagu ZSP/23 (članak 4. stavak 1. točka 4 ZSP/23).

34. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 26.ožujka 2025.

Sudac

Davor Lovrić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnik Dominik Brekalo, Požega

2. Odvjetničko društvo Porobija & Porobija, Zagreb, Iblerov trg 10/VII